Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti


 

 

Azurna noć                                                                          Plamen   na Orijentu

 

 

Snijeg i zimzelen                                                               Mjesec i čarobna šuma

 

Dan svjetlosti

 

 

Violetna Nevera                                                        Krvava Nevera

 

  

Raskošni cvijetni dan                                            Čarolija sutona

 

 

Ocean vri                                                                                 Putevi i stranputice

 

 

Ovo iskričavo nebo nad nama                                      Portret

 

 

Crveno nebo                                                                          Velovi tuge

 

 

Herman Hese – Šala

Moje pesme
stidljivo kucaju na tvoja vrata
da se pred tobom poklone:
hoćeš li mi otvoriti?

Moje pesme imaju
zvuk svile poput šuštanja
tvoje haljine u predvorju

Moje pesme mirišu
kao ljupki zumbul
u tvom vrtu.

Moje su pesme u boju
krvi odevene, u boju
haljine tvoje
šuštave i sjajne.

Moje najlepše pesme
blistaju, one su kao ti!
Pred vratima stoje da ti se poklone:
hoćeš li mi otvoriti?

Bleki – Kada smo mi

 

I kada si ti
I kada sam ja
I kada smo mi
Ljubav snivali
Sakrivajući putanje rastanka

I kada si ti
I kada sam ja
i kada smo mi
ljubav vodili
ležali na ljubičicama
tražili djetelinu sa četiri lista

I kada si ti
i kada sam ja
i kada smo mi
još uvijek ljubav vodili
od mjeseca poglede skrivali
djetelina sa četiri lista je nestala

Tada si ti
tada sam ja
tada smo mi
sa svojih putanja
došli kući uprljani
hej kako si ljubeći našu djecu.

Ana Ahmatova – Mili, ne gužvaj mi pismo svako

Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.

Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,

već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim…
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.

Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.

Vesna Parun – Rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.

 

Sunčica

 

Sunčica

Ime dato po suncu

Demunitiv

Sjano a nježno

Zavodljivo a čisto

 

Sunčica

Ime ruže i ljubičice

Sjaj Modre rijeke

i kapi rose

Šapat srca

i jecaj ljubavi

 

Sunčica

Istina i nevinost

Dobrota i nježnost

Brižnost i ljubav

Vedrost i čežnja

Ljubav Tišina i sni

 

I ne po želi

Da te miluje

Djetinjom dobrotom

Da grli te životom

Mirisima tijela svog

To milo čedo svjetlosti

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 15 03


 
Modre rijeke ples                                                         Nevinost i krv

 

 

Noćni svod                                                         Žute ruže

 

 

Zimske iskrice                                                                       Ja konj

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 14 02

  

Tirkizna noć                                                                   Čarolija sutona

 

 

Svjetlost iznad i ispod linije                                         Sunčeva putanja

 

 

Uskomešano noćno nebo                                       Dijeva u bijelom

Labudova krik

 

 

gledam

ne vidim

kroz plavet

ničega

nikoga

ni jedne ruke

u bjelini

nestale labudice

samo mi oči vlaže

umorne

od sna

 

ona zna

sve moje bajke

oni labudovi

kraj jezera

jedno odleprša

drugo na trnju mre

labuđi krik

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za kap u očima

što ne slazi niz lice