Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija


 

   

Plavetni dan                                                     Rajsko snoviđenje

 

Dan sunčevog sjaja

 

 

Okamenjena čarobna šuma                                     Noćni zastori

 

Velovi zalazežeg sunca

 

 

Rajski valovi                                                            Magle magle

 

 

Osvit nad rajskim đardinom                                     Modra rijeka , đardin i nebo

 

Đardin  u plavom

 

 

Violetno i plavetno                                                            Umilne boje ljeta

 

 

Dragutin Tadijanović – MIRIS LJILJANA

Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!
Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.
Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.
Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.
Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljȉljānā bijelih oko tvog odra
Miriše.

Bleki – Janje

 

 

Božična drvca skidaju

Uskoro će uskrs

Mućak šarena jaja

Nova znamenja

Postavljaju u kapeli

Čiji je svod šareniji od boja ulica crvenih fenjera

Na vrhu stanuje stid

Blam je već trivijalno reći

Trofej skršenog monoteizam

Janje

Između četiri zida hladna

Zatvoreno kleči

Vapi

Moli

Mirisa prirode i Božije ljubavi sam željan

Neću bolesnih kamenorezaca

njihovih ljubavnika

Neću bezbožnih ribara i svirala

Bludnice sa sedam bregova

Ljubavnice tame

 

 

Godine ko godine

 

A lagana ova prošla godina bi. Kao svaka prije.

Sve su one lagane i  lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti.

Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.

Milina se dunjalukom širi. Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama  jeseni se uvlače u krajolik. Oplemenjuju prirodu. Ganu čovječiju dušu.

Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi u tom Božanskom stvaranju i darivanju.

Um da stane .

Insanu nište ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:

Hvala Ti Gospode…

 

Što bi poete rekle:

Uzvišen je Gospod naš.

 

Ili u prevodu:

Volite se ljudi ,

ljubav je milost od Boga jedinog poklonjena.

Magazin – Ej, Ponoci

 

 

   
Nemam, je nemam vise

sta da izgubim

bila sam, ljudi

samo tren u noci toj

on odlazi njoj

 

Ref.

Ej, ponoci, ne odlazi

ne daj mu, noci

ne daj mu da on zavoli nju

 

Ej, ponoci, ne primi me

dala bi, dala bi mu sve

nek ostavi je

 

Noc je, za nasim stolom

sjedim sama ja

bila sam, ljudi

samo list na vjetru tom

on odlazi s njom

 

Ref.

Slučajnost i Ljubav

U nedostatku pjesama ,mi ih izmislimo.

Nasumice biramo riječ.

Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek,  na cedulji života,  donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika. Po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da to imamo:

-Ljubav.

Da, uvijek isto. Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam je  otmu. Mi ne damo.  Muški ponos,šta li?

A onda , slegnemo ramenima, jer nemamo izbora.  One pakosnice Suđaje tako odredile.  Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik, tako ona hoće. Ne može se svuda vucarat. Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi, a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.

Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija , nila nam je od velje pomoći. U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun,  koju voćku ili šerbe. Ništa sa alkoholom. Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo , ali to je trik. Zna to ona, ali i ona, ko fol,  jedva nam odobri dvi tri , i to kad ona skonta da je potrebno.

Jes kako ne mislimo mi!  Bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea.  Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.  Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar , smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija, mamo mamice. Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan, i minimum još toliko obnoć.

Joj ,što je ta razmaženica!

U pejsaž  natandarila; minderluka, jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar, Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu da zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo, ali ohani malo bona ,đe si navrla ,nije valjda opet rat.

-Nije rat, ali nije ni mir. Tako vam je to u ljubavi. Uvijek neka frka i neko proljeće ,možda i ljeto sa blaženim licem, il jarka jesen sa slomljenim srcima , pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli, a srce skače i boli..

-Nestrpljivice jedna, lako ćemo izabrati aktere. Ženska pljunuta ti, a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni, kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći, ja vam odoh.

I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana, misao utihnula, srce se zaledilo, duša se sakrila.

Joj , jesmo stvarno blentavi. Šta ćemo sada bez ljubavi. Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade, koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

 

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom princezom…

 

Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas  praznovat. Sve do jednom.

 

Ludilo – Da li su ti ljudi normalni ? – Mjesec nam se pričinjava

 

 

Eto , šta neće pasti ljudima na um.

Hoće da vjerujemo, da ako imamo malo dužu  kanafu, možemo zakačiti mjesec i približiti ga našem đardinu da obasjava našu ljubav.

Svašta!

Pa im to malo, već kažu imaju dobar aparat koji sve to snima. Neki japanski.

Mi uzeli onaj neki drugi aparat. Zorka ili Lajka. Izlizao se naziv. Crno bijeli je. I on jako dobro snima.

Crno bijela rezolucija. I snimali pamet ovih mudraca što nam kukavičja jaja podmeću radi epp-a.

Dobili fantastične slike mjeseca u bijeloj boji. Mi se obradovali i htjeli prijaviti da je mjesec bijeli i na normalnoj udaljenosti, tamo gdje je uvijek , od rođenja bio.

Ali upozoriše nas, nije to boni mjesec , to je šupljina unutar moždanih kostiju oni koje mjesec sprcavaju u njake staklene kugle.

Joj koji smo mi foto levati. Mi od praznine u glavama teoretičara ,mislili da je bijeli mjesec.

E vala , da nam je ko pričo ne bi vjerovali. Ni je'ne.

 

Bodler – Kosa / Cveće zla XXIII

 

 

To runo što se s kovrdžama sliva!

Ti uvojci puni nehajne arome!

Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –

Sećanjima što ih tvoja griva skriva

ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.

 

Azija, Afrika, prašume, ljanosi,

svet jedan daleki, jedva postojeći,

živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!

I kao što neke muzika zanosi

rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!

 

Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka

onesvešćuju se usled klime žarke,

nosite me, kike, ko val hitra skoka!

Iz tebe, iz mora crna i duboka

naziru se jedra, veslači i barke:

 

Brujna luka, gde bi duše naše pile

u obilju boje, zvukove, mirise;

Gle, lađe, klizeći po moru od svile,

dižu moćne ruke, da bi zagrlile

nebo u kom večna toplota širi se.

 

Duh moj u okean crni neka zađe,

 

Ana Ahmatova – Mjesto mudrosti iskustvo

Mjesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k'o molitva nedjeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?

Koliko sam pustih putova prošla
s tim što mi ne bješe mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubljen bio.

Sad sam zaboravljiva kao nitko na svijetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmijane oči
tko će mi više dati!

Bleki – Nećeš me zaboraviti

 

 

 

Cvijetovi đardina tvog cvjetaju

prebrzo

uspori noći neću da spavam

danu ne daj svitanje

da mi te kradu

zaustavi vrijeme

ljubav kao jedinu svrhu

dodira naših

iz srca do duše

ne daj lakom podmetanja

i bijeg od svih

sa srcem a jabukom grešnom

tako gdje tvoje srce od kristala

mene ko jantar i žad sniva

a ja okrećem leđa i odlazim

glumeći žrtvu

do oltara gdje boli nema

takav sam

ali ne brini i lopov sam

lik tvoj i ljubav sa sobom nosim