Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

  

Mjesečeve putanje                                                Krvava Nevera

 

  

Plavet iznad modre rijeke                                      Violetne maske

 

  

Požar lokalizovan                                                       Djeva u bijelom

 

 

Đardin u plavetnom okruženju                      Tirkizno nebo , đardin i Modra rijeka

 


Vali i suton                                               Violetna šuma

 

 

Svetište                                                                                      Praznik mimoze

 

 

Čarolija sutona                                                          Okamenjeni likovi

 

  

Tirkizna čarolija                                                     Maglovit dana

 

 

Endre Adi (Ady) – Krv i zalto

 

Jednako mi je, mojim ušima,

kad strast dašće, il jad ječi,

kane krv, il’ zlato zveči.

Znam, tvrdim: to je Sve. Ostalo

beskorisno je, nepriznato.

Krv i zlato, krv i zlato.

Sve umire i prolazno je sve,

pjesma i čast, sve biva strv,

al živi zlato, živi krv.

Narodi mru i opet uskrsnu.

Svet je tek hrabri, kom je dato

priznati ko ja: krv i zlato.

Bleki -Bio jednom jedan san

 

Jednog dana neko će pročitati

zagubljena

požutjela slova

u kojima će moći razabrati

***

Bio jedan san

u tom snu djeva

od kraljevskog roda

mnogo voljena ona bi ko život što sni

ko ruža kada cvjeta

ko dani što se u bajkama vezu

ko noći što se đardinima kradu

neumoran

njen dragi

Princ Mali bješe

tkao ležaj od snova

a bi djevu svoju

na svoje grudi časne

milu svoju ušuškao

Ne zna se koliko

ne zna se kako

ne znano dugo

trajaše ljubav ta

ostaju samo tragovi

zapisani

u Aleju platana

što kraj Izvora Modre rijeke sni

poeta

k'o fol neki

kraj bajke

zapisane od Ezela iskona

izmjeni dvi tri riječi

vidje njen odraz u liku svom

i kraj osta znavik

bolni jecaj

milina ljubavi

milina je to

****

 

 

Svjedokom sam jednog rastanka bila

Ljubavi moje u noćima dugim

Zviježđe i putanje

Noć kada se ljubav vodila

Noć milosti i sna

Noć kada su zvijezde snova padale

Zviježđe Konj

 

Pamtim

noć se oduljila

nestašluk je raskrilio vrijeme

nježnost je činila svoje

poslije mu je ona pjevala

tiho na uho

bolno

svu je ljubav svoju

svu je čežnju svoju

ispjevala u toj pjesmi

te večeri

u njihovom đardinu

kraj žubora šadrvana

ispod zvijezda

ispod maglica

na očigled mjeseca

cvjetnih snova

 

ja zvjezdica njena sestrica

svjedokom bila

vidjela sam

kad je ona suze sakrivala

vidjela sam

kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela

ja sam za nju plakala

ona nije mogla

jer ona je bila ja

a ja sam bila ona

 

vidjevši u boli svojoj

da je on snove prigrlio

polako se izvukla

napravila mu srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto ali iskreno

dječije

ustala njegov upaljač u ruku sakrila

ruku srcu njegovom prinjela

 

vidjela sam

kako je njegovo srce zadrhtalo

kao površina jezera

kad ga lahorac iznenada napadne

poljubac mu lagani dala

tiho se kapiji rastanka

iskrala

 

izlazi ona uplakana

ja pred nju u suzama

zastane ali u njoj straha nema

jer za njega mjesta više ni

svo je bol uzela

gleda me

ništa ne govori

zagrlim je i pitam

iako odgovore znam

 

Šta sada malena moja, kamo bježiš?

 

ona pomirljivo

jezivo bezosjećajno konstatuje

idem u rodni grad da se udam

za sina čovjeka

koji mi je zlo učinio

a njega mi ti čuvaj

on nema više nikoga

molim te pomozi mu

vremenom…

 

vremenom…

 

poslije vremena

bujao je Ocean

Tišina i sni

ona je usnila

na odru od ljiljana bijelih

odvno već

 

vremenom…

ja sam i dalje njegov svjedok

i ne dam

bolu

da mu srebro miluje

 

a vremenom…

poslije vremena

 

 

Dragutin Tadijanović – LELIJA

Srce je moje skršeno, a tebi je ime Lelija.
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos
Kada si ti bila u Rastušju.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
Vrbe uz potok rastu mekane kore.
Proljetos
Sjeđasmo ukraj potoka: Ti i ja.
Ustavši odrezah granu vrbovu
I sagradih sviralu sitnu,
Ja, Lem.
Kada ti dadoh sviralu
Potok je žuborio, žuborio:
Ti si u sviralu svirala
Kao vjetar što dolijeće s bregova.
Ja, Lem,
Nagnuh se, kradom, nada te:
U njedrima tvojim mirno, mirno ležahu
Dva mala, bijela janjeta.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos,
Kada si ti bila u Rastušju.
Srce je moje zgaženo, a tebi je ime Lelija.

Silvije Strahimir Kranjčević – Misao Svijeta

 

In labore requies

Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.

Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,

Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.

I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,

I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.

U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,

Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.

Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,

Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.

I veliki kad su kralji igrali se piramida,

Što i danas gordo stoje – ko kad nešto krvca zida!

I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,

I debele knjige pišu o veličju Faraona!

*

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,

Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?

Po vama su suze pale na iskrene dvije oči

I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.

Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,

Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!

A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,

Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.

Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,

Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,

Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,

Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…

…. Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;

Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog

…. Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,

Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,

Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,

Niko pito: da l’ je sito neočešljano, suho čedo?

A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,

Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;

Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,

Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:

Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,

Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom…

I sve tako… čedo raslo, te sad bilo – kako bilo:

Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!

I čekiće i lemeše i sjekire – takve trice,

Nu što grijeh je, dragi Bože: i – topove i sabljice!

U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,

I sve raste… raste… raste… glava već mu pod nebesi’!

Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,

I sve kad bi Faraune naglavice postavio

I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi –

Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi –

– Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,

Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.

Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,

Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana

Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,

Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.

A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;

Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!

Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,

A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti – – –

Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,

Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!

Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,

A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.

Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,

Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.

Proklete su onda glave okrenule zemlji lice

Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!

A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom

Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!

Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,

Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!

A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,

– Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.

Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,

Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.

I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.

“Naprijed!” reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

 

 

Bleki – Dani lepršaju

 

210 dana   odlepršalo.

Skoro neprimjetno  .

Svi su oni prepijepi za življenje.

Mnogi insani ih neki ne shvataju i ne vide tako.

Mnogi im se pridruže u nestajanju.

Dani ih zvaraju, ali se svake godine vraćaju.

Šta biva sa insanima.

Dočekaju pravi socijalizam ili komunizam?

Svakome po zasluzi. Nem tu cile mile.

I jop nešto !

Ljudi se bune jer misle da je odabir putnika sa ovog dunjaluka na drugi,

nasumičan, haotičan.

Malo sutra.

Neko nije dostojan ovozemaljskog života i treba ga skrajnuti.

Neko neće biti dostojan i njega treba nestati da ne pravi nered.

Nekome bi opet život donio toliko tegoba da ga je bolje poštedjeti.

Neko bi sebi nasilja činio , pa ga treba spriječiti.

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

  Neuslovljena ljubav

 

 

Blagodarje  Pomračenje

Blagodarje                                                                              Pomračenje

 

Snovi iskre  Nevjerno mora

Snovi iskre                                                                                              Nemirno more

 

Sunca sjaj   Sunčeva obala

Sunčev sjaj                                                                              Sunčeva obala