Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

Sleđena rijeka

 

Modra rijeka

 

Krajolik izvora Modre rijeke  Požari nad Modrom rijekom

Krajolik izvora Modre rijeke                                                 Požari nad Modrom rijekom

 

Krvavi velovi nad Modrom rijekom  Đardin pored modre rijeke

Krvavi velovi nad Modrom rijekom                                        Đardin pored Modre rijeke

 

Visovi modre Rijeke  Blagoslov Modre rijeke

Visovi Modre rijeke                                                      Blagoslov Modre rijeke

 

Plemenito nebo Modre rijeke  Mjesec i Modra rijeka

Plemeniuto nebo Modre rijeke                                         Mjesec i Modra rijeka

 

Modra rihjeka brod ljubavi  Modro zeleni vodopad

Modra rijeka brod ljubavi                                               Modrozeleni vodopad

 

Jesenja rapsodija  Smaragdna fantazija

Jesenja rapsodija                                                               Smaragdna fantazija

 

Ljubavna fantazija  Cvijetna fantazija

Ljubavna fantazija                                                                Cvijetna fantazija

 

Mjesečevi cvjetovi na Modrom rijekom   Modra rijeka vjernosti

Mjesečevi cvjetovi nad Modrom rijekom                          Modra rijeka vjernosti

 

 

Nisam ti pričao

 On je tako sam

Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Oprostajno pismo G.G.Markesa – Zaljubljen u ljubav

 

 

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav

 

Kad bih imao jedan komadic zivota,

dokazivao bih ljudima koliko grese

kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare

a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se

zaljubljuju.

 

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja

samo krpena marioneta,

i podario mi komadic zivota,

moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,

ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

 

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,

vec po onome sto znace,

spavao bih manje, sanjao vise,

shvatio sam da svaki minut koji provedemo

zatvrenih ociju,

gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

 

Hodao bih kad drugi zastanu,

budio se dok ostali spavaju.

Slusao bih druge kad govore,

i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

 

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,

oblacio bih se jednostavno,

izlagao potrbuske suncu,

ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,

vec i dusu.

 

Boze moj, kad bih imao srce,

ispisivao bih svoju mrznju na ledu

i cekao da izgreje sunce.

 

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama

jednu Beneditijevu poemu,

a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu

u casu svitanja.

 

Zalivao bih ruze suzama,

da bih osetio bol od njihovih bodlji

i strastveni poljubac njihovih latica.

 

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…

Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan

a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

 

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca

da su mi najblizi

i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

 

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle

da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,

a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se

zaljubljuju.

 

Deci bih darovao krila,

ali bih im prepustio da sama nauce da lete.

Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa

staroscu

vec sa zaboravom.

 

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…

Naucio sam da citav svet zeli da zivi

na vrhu planine,

a da ne zna da je istinska sreca u nacinu

savladavanja litica.

 

Shvatio sam da kad tek rodeno dete

stegne svojom malom sakom,

po prvi put, prst svog oca,

da ga je uhvatilo zauvek.

 

Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo

jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

 

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,

premda mi to nece biti od vece koristi,

jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,

ja cu na zalost poceti da umirem.

hvalan!

 

Valja ova, narode!

 

Sreća da jeSrijeda , inače bi teoretiačari baksuzluka nešto novo smislili.

Srijedom im ono malo mozga što imaju vrane piju

 

Eto prije dvije milje godina skontali da čo'jk može vaskrnusti.

I od tada počeli godine isponove  brojati.

 

Ako kojim naopakim slučajem neko od nas u subotu rikne,

pa u nedelju vaskrsne ,hoće li po njemu neki pijani konzilij ,

nakon 300  , sa kusurom kusurom od 25 godina skontati  brojanje vremena u novim godinama?

 

Pošto ne vjerujemo ni jednom konziliju,  koji uvijek  postanu vođe zlih hordi,

za sada ćemo se primirti i odustati od riknjave.

Nek teoretičari zvajere gledaju svoga posla,  nas ostave na miru

a novo vaskrnuće nek traže kod bludnice sa sedam brežuljaka.

 

Ha, valja ova  , narode!

 

Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 Ona

 

Snovi jednog proljeća koje predivne snove sni Neuslovljena ljubav Neupoznata milina Školjka

 

 

Leptir od svjetlosti Izgubljena nevinost Tuga nebeska Ona Sanja

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

 

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

Mak Dizdar – Slovo o čovjeku

 

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

Edgar Alan Po – Julaluma

 

 

Julaluma

Kao pep’o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne –
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod –
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod –
Zgran – jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne – mračno zavičajne.

 

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski’
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih –
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih –
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski –
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al’ misli, te misli od grca, od plaha –
I pamćenje nade izdajničkog maha –
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) –
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha –
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat –
Jutro uskoravo zvezdanik je sat –
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat –
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ”Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran –
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran –
Da pokaže neba zaton tihobon –
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.”

Al’ Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
”Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere –
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru –
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta – samo bekstvo burno!”
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila – bezumno ih stere –
Padoše na zemlju da ih blato ždere –
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih: ”To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje –
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak –
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.”

Smirio sam Psihu, poljub’ dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
”Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?”
Odgovori ona: ”Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.”
Tad, ko pep’o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne –
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ”Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod –
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne –
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.”

 

 

 

 

Odakle ti bože drumovi

 

 

 

Kasno kasno i još kasnije

prekasno

pruži mi ruku tvoju bisernu

kad mi srce ocvalo

pokraj puta zastade

žao mi mila ne vidim ti lice

Milosno ljepot dobrotom miriše

Tišina i sni

stavi na grudi mi kam veliki

Čergarski

neka putnici od iskona

znaju sreću brata svoge

ljubav me stiže

a kam je preči

da odleti sa odra moga

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

 

 

Zvijer i nevinost  Ona sa cvijećem u kosi

Zvijer i nevinost                                                                   Ona sa cvijećem u kosi

 

 

Zeleni okoliš  Svjetlost grada

Zeleni okoliš                                                               Svjetlost grada

 

Plavetna svjetlost  Plišana noć nad Modrom rijekom

Plavetna svjetlost                                                                 Plišana noć nad Modrom rijekom

Bosna zemlja Božije Milosti – Galerija u 14 02

 

 

 

 

 

 

Svjetlost i strast                                                                           Duga u vrtlogu

 

Suton između dvije oluje

 

 

Čarolija Centofilija                                                              Nježne sjenke