Kada ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili mis’o gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđ samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put ka toj visini.
Sjećam se, bješe to pred sami Božić, ne sjećam se kada ,
možda baš u ovo prelijepo sarajevsko doba ,
u kome ljubav umjesto snijega prosijava.
Reče mi:
“Trenutno stanje je spokoj sa primjesama sreće”
Ma idi bona pa se leči!
Čuj, molim te.
Meni se nutrina presamiti naopako , k'o djetetu puna čaša ricinusovog ulja.
Iako mi do jela nije , na dijeti sam, inađija. Nisam k'o svaki normalan i moderan svat ili svak, pa da mučim tijelo raznim makinerijama za sređivanje kičme, sa efektom napuhane tikve.
Učini mi se da pravim salatu
i kažem dodaj mi malo kopra ,
na ostale primjese , okus nije zadovoljavajući.
Oprosti mi,
zaista ne želim da umanjim tvoju sadašnju sreću,
kojoj djelićem i ja kumujem.
Drago mi je da učiš plivati niz struju.
Jednostavno je , a lakše možeš i dušu pogubiti.
U ovom vaktu normalnom insanu to ne treba.Pitajte hajvane.
Znaš, mi samotnjaci smo sebični i nepismeni.
Zapravo neuka računica nam podnosi samo jednačinu,
1 + 1 = 2 (3)
Mila ,
godine i razmišljanja nemaju mnogo zajedničkog sa ljubavlju.
Ona se desi.Ili ne desi.Vrlo jednostavan zakon.Sve što visi i mora da visi,prije nego prestane da visi.Čista alhemija.
Ima jedna multo bene kvaka!
Desi se ako nas neko gurne sa litice sgiurnost i bezdan Oceana – Ljubav Tišina i sni.
Jal isplivaš ,jal ne isplivaš.
Svejedno je .
Al’ svima osim tebi. Ali dobro je što ti nikad ne saznaš,a ljubav ti se prihevta.I ‘vako i ‘nako.
Nekako si mi previše nestašna.
Čednošću izvlačiš iz mene tajne koje skoro nikada ne pričam.
A ljubav nije džuboks.
Misliš u boksu stotinjak muzičkih zapisa po vlastitom izboru.
Ubaciš kovanicu ,
odabereš broj,
jedina je dilema dilema strana A ili B.
A ni to uglavnom nije. Nismo cvajtaši, nelet ih bilo. Stratuješ je, i ljubav zapleše.
Aha, kako da ne!
Jer zaboga ,u najboljim sam godinama.
Ima vremena.
A nema.
Život proleti ko bandera gledana iz brzog voza.
Eh,lijepi dragi čiro iz našeg vakta. Sve od 16 do 106 je u najboljim godinama.
Ali i mlade i starije,samo da nema ,autizma i demencije,
To zakonom, atritisom i pelenama zabranjeno barkati.
A bome i atritis zna zažmiriti.
Ova moja iskustvo ne vrijede ni pišljivog boba.
Drugima.
Svako svoje rane treba da šije kovačkim mengelama na svoj način.
Meni je donjelo mnogo blistavog ordenja,
što se platinastim iglama krase srce sa unutrašnje strane,
da manje krvari.
I za nevjerovati , još uvijek kuca kao toranj sa Sarajevske katedrale, ua ponoćke. Veselo i blistavo.
Jedan car je zamislio da izgradi veliki grad. Da bi to ostvario, naredio je da se sakupe svi zidari i stolari koji su živjeli u njegovoj zemlji. Među njima je bio mladi zidar koji je morao da ide da gradi grad, dan posle svoje svadbe.
Grad su gradili dvanaest godina. Kada su se završili svi radovi majstore su počeli da otpuštaju kući, nagrađujući ih prije toga za dugotrajan rad.
Svakome graditelju su nudili po izboru ili novac ili tri mudra savjeta. Ali, ni jedan majstor nije želio da umjesto novca dobije mudre savjete. Onda je došao red na tog zidara kojeg su odmah posle svadbe primorali na rad. On je razmislio i odgovorio da želi da čuje tri mudra savjeta.
Tada car reče:
“Evo ti prvi savjet: Nikad ne stavljaj svoj prtljag na konja slučajnog saputnika!
Drugi: nikad ne noćivaj u kući u kojoj je žena stara, a muž mlad, ili star muž a mlada žena.
Treći: sjeti se da je na noktu tvog prsta napisano “uzdrži se”! ”
Zatim mu je car dao tri kolača od ječmenog brašna i rekao da ih ne nacinje, dok ne pređe svoj kućni prag. Posle toga je zidar, zajedno sa dva druga krenuo na put.
Jednom u žarko podne putnike je sustigao konjanik:
“Hej, prijatelji!” javio im se on. “Dajte da vam pomognem!Stavite svoj prtljag na mog konja.”
Oba saputnika našeg zidara dali su jahaču svoj prtljag, zidar nije dao. Konjanik je jahao polako, jahao i odjednom je pustio konja u galop i odjahao, noseći sa sobom odjeću i novac oba majstora. Tada je zidar pomislio: ” Ovo mi je koristila prva zapovijest moji saputnici su sve izgubili, a kod mene je sve netaknuto. ”
Došla je noć, putnici su se zaustavili u jednom selu. Vidjevši da je gospodarica kuće, gdje je odlučeno da prenoće mlada, a muž iako je bogat je star, naš zidar je ustao i otišao da spava u drugu kuću. Mlada žena je sačekala dok su svi zaspali, izbola svog muža i počela da viče da su ga gosti ubili. Okupili su se razjareni seljaci i ubili oba majstora. ” Evo i druga zapovijest mi je koristila. ” pomislio je zidar i uputio se dalje na put.
Rodnoj kući ga je dovela sudbina uoči praznika. Zidar uspori hod i čuje razgovor. Pričaju dva glasa: ženski i muški. “Prokletstvo!” pomislio je. “Dok sam ja dvanaest godina radio, ispostavilo se, da moja žena ima Ijubavnika!”
Odmah je zgrabio svoju pušku i počeo da cilja na prozor. U tom trenutku pogled mu je pao na nokat prsta koji je bio na obaraču, i on se sjeti uzdržanosti. Tada je primorao sebe da malo oslušne, ponovo je čuo iste glasove.
“Mama, kada će se vrati moj otac?” pitao je mladi glas.
“Uskoro, sine, uskoro! Car je već otpustio majstore i tvoj otac može stići svaki dan. ” odgovorio je glas zidareve žene.
” Evo mene!” radosno je viknuo zidar, ulazeći u sobu. Žena mu se bacila oko vrata, slijedeći nju u naručje mu se bacio i sin.
Kada je žena došla sebi od radosti, počela da razgovara sa mužem: “Vjerovatno si gladan. ” i počela je raditi da bi stavila hranu na sto, ali zidar ju je zaustavio i rekao: “Čekaj, imam tri kolača, darovao mi ih je car. ”
Razlomili su oni kolač, i iz njega je ispalo pet stotina zlatnika. Isto toliko su našli i u drugom, i u trećem kolaču.
