Marina Boroditskaya – Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca

 

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!

Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!

A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.

 


												

Ludovico Ariosto – Kad ljepotu

 

Kada ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili mis’o gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđ samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put ka toj visini.

Mak Dizdar- Poziv

 

 

 

 

A sada

hajdemo konačno

 

sada

pođimo jasno

 

u  onaj

hod nevidovni

 

konačno

sada

tamo

 

tu je  u torbi

hljeb i

kamen

 

tu je nož

i srce

 

hajdemo

 

pođimo tamo

gdje ne znamo sjećanjem

da ikada smo

i ičim bili

 

odakle smo tamo

zaista odavno

u sebe ovakve došli

 

u sebe ovakve

kakvi se nismo

ni skrili

ni snili

 

na duboko oranje bez pluga

i žitku sjetvu

 

tamo gdje je već uzorano

ono što nikad

orano nije

 

gdje je već posijano

bez sijača tamo

 

hajdemo

 

tamo gdje plodovi vise

ispod same ruke

 

i žetva nije samo

u rukama žrtvenika

 

pođimo onamo

gdje grobovi su

 

dovoljno romantični

i stravični

dovoljno

 

bez motike uvijek

iskopani za nas

 

tamo gdje se ne licitira

 

(  u ušima zuji još mi

glas onog roga one trube

 

dumbara još odjek doboša onog

među bubnjićima brda

 

lijepo je svježe još

na plakatima

 

a spikeri su ostali

ono što su bili

 

revnosni na dužnosti

 

i za svaku pohvalu )

 


												

Reče mi u osvit jednog Božića

 

Sjećam se, bješe to pred sami Božić, ne sjećam se kada ,

možda baš u ovo prelijepo sarajevsko doba ,

u kome ljubav umjesto snijega prosijava.

Reče mi:

“Trenutno stanje je spokoj sa primjesama sreće”

Ma idi bona pa se leči!

Čuj, molim te.

Meni se nutrina presamiti naopako , k'o djetetu puna čaša ricinusovog ulja.

Iako mi do jela nije , na dijeti sam, inađija. Nisam k'o svaki normalan i moderan svat ili svak, pa da mučim tijelo raznim makinerijama za sređivanje kičme, sa efektom napuhane tikve.

Učini mi se da pravim salatu

i kažem dodaj mi malo kopra ,

na ostale primjese , okus nije zadovoljavajući.

Oprosti mi,

zaista ne želim da umanjim tvoju sadašnju sreću,

kojoj djelićem i ja kumujem.

Drago mi je da učiš plivati niz struju.

Jednostavno je , a lakše možeš i dušu pogubiti.

U ovom vaktu normalnom insanu to ne treba.Pitajte hajvane.

Znaš, mi samotnjaci smo sebični i nepismeni.

Zapravo neuka računica nam podnosi samo jednačinu,

1 + 1 = 2 (3)

Mila ,

godine i razmišljanja nemaju mnogo zajedničkog sa ljubavlju.

Ona se desi.Ili ne desi.Vrlo jednostavan zakon.Sve što visi i mora da visi,prije nego prestane da visi.Čista alhemija.

Ima jedna multo bene kvaka!

Desi se ako nas neko gurne sa litice sgiurnost i bezdan Oceana – Ljubav Tišina i sni.

Jal isplivaš ,jal ne isplivaš.

Svejedno je .

Al’ svima osim tebi. Ali dobro je što ti nikad ne saznaš,a ljubav ti se prihevta.I ‘vako i ‘nako.

Nekako si mi previše nestašna.

Čednošću izvlačiš iz mene tajne koje skoro nikada ne pričam.

A ljubav nije džuboks.

Misliš u boksu stotinjak muzičkih zapisa po vlastitom izboru.

Ubaciš kovanicu ,

odabereš broj,

jedina je dilema dilema strana A ili B.

A ni to uglavnom nije. Nismo cvajtaši, nelet ih bilo. Stratuješ je, i ljubav zapleše.

Aha, kako da ne!

Jer zaboga ,u najboljim sam godinama.

Ima vremena.

A nema.

Život proleti ko bandera gledana iz brzog voza.

Eh,lijepi dragi čiro iz našeg vakta. Sve od 16 do 106 je u najboljim godinama.

Ali i mlade i starije,samo da nema ,autizma i demencije,

To zakonom, atritisom i pelenama zabranjeno barkati.

A bome i atritis zna zažmiriti.

Ova moja iskustvo ne vrijede ni pišljivog boba.

Drugima.

Svako svoje rane treba da šije kovačkim mengelama na svoj način.

Meni je donjelo mnogo blistavog ordenja,

što se platinastim iglama krase srce sa unutrašnje strane,

da manje krvari.

I za nevjerovati , još uvijek kuca kao toranj sa Sarajevske katedrale, ua ponoćke. Veselo i blistavo.

Život je prelijep .

Zar ne Malena?

Prever – Jednog lepog jutra

 

 

Nikog se nije bojao,

ničeg se nije plašio,

ali jednog jutra,

jednog lepog jutra

učini mu se da je video nešto,

al’ reče sebi: “Verovatno ništa.”

 

I imao je pravo

tako kako je on shvatio stvari

to i nije bilo ništa,

ali tog jutra,

tog istog jutra

učini mu se da je nekog čuo,

otvori vrata

i zatvori ih rekavši: “Niko.”

 

I imao je pravo

tako kako je on shvatao stvari

nije ni bilo nikog

ali ga odjednom uhvati strah

i razumede da je sam

ali ipak nije baš sasvim sam,

i tek tada vide:

Niko i Ništa stoje ispred njega.

 


												

Omar Hajam – Tri mudra savjeta

 

Jedan car je zamislio da izgradi veliki grad. Da bi to ostvario, naredio je da se sakupe svi zidari i stolari koji su živjeli u njegovoj zemlji. Među njima je bio mladi zidar koji je morao da ide da gradi grad, dan posle svoje svadbe.

Grad su gradili dvanaest godina. Kada su se završili svi radovi majstore su počeli da otpuštaju kući, nagrađujući ih prije toga za dugotrajan rad.

Svakome graditelju su nudili po izboru ili novac ili tri mudra savjeta. Ali, ni jedan majstor nije želio da umjesto novca dobije mudre savjete. Onda je došao red na tog zidara kojeg su odmah posle svadbe primorali na rad. On je razmislio i odgovorio da želi da čuje tri mudra savjeta.

Tada car reče:

“Evo ti prvi savjet: Nikad ne stavljaj svoj prtljag na konja slučajnog saputnika!

Drugi: nikad ne noćivaj u kući u kojoj je žena stara, a muž mlad, ili star muž a mlada žena.

Treći: sjeti se da je na noktu tvog prsta napisano “uzdrži se”! ”

Zatim mu je car dao tri kolača od ječmenog brašna i rekao da ih ne nacinje, dok ne pređe svoj kućni prag. Posle toga je zidar, zajedno sa dva druga krenuo na put.

Jednom u žarko podne putnike je sustigao konjanik:

“Hej, prijatelji!” javio im se on. “Dajte da vam pomognem!Stavite svoj prtljag na mog konja.”

Oba saputnika našeg zidara dali su jahaču svoj prtljag, zidar nije dao. Konjanik je jahao polako, jahao i odjednom je pustio konja u galop i odjahao, noseći sa sobom odjeću i novac oba majstora. Tada je zidar pomislio: ” Ovo mi je koristila prva zapovijest moji saputnici su sve izgubili, a kod mene je sve netaknuto. ”

Došla je noć, putnici su se zaustavili u jednom selu. Vidjevši da je gospodarica kuće, gdje je odlučeno da prenoće mlada, a muž iako je bogat je star, naš zidar je ustao i otišao da spava u drugu kuću. Mlada žena je sačekala dok su svi zaspali, izbola svog muža i počela da viče da su ga gosti ubili. Okupili su se razjareni seljaci i ubili oba majstora. ” Evo i druga zapovijest mi je koristila. ” pomislio je zidar i uputio se dalje na put.

Rodnoj kući ga je dovela sudbina uoči praznika. Zidar uspori hod i čuje razgovor. Pričaju dva glasa: ženski i muški. “Prokletstvo!” pomislio je. “Dok sam ja dvanaest godina radio, ispostavilo se, da moja žena ima Ijubavnika!”

Odmah je zgrabio svoju pušku i počeo da cilja na prozor. U tom trenutku pogled mu je pao na nokat prsta koji je bio na obaraču, i on se sjeti uzdržanosti. Tada je primorao sebe da malo oslušne, ponovo je čuo iste glasove.

“Mama, kada će se vrati moj otac?” pitao je mladi glas.

“Uskoro, sine, uskoro! Car je već otpustio majstore i tvoj otac može stići svaki dan. ” odgovorio je glas zidareve žene.

” Evo mene!” radosno je viknuo zidar, ulazeći u sobu. Žena mu se bacila oko vrata, slijedeći nju u naručje mu se bacio i sin.

Kada je žena došla sebi od radosti, počela da razgovara sa mužem: “Vjerovatno si gladan. ” i počela je raditi da bi stavila hranu na sto, ali zidar ju je zaustavio i rekao: “Čekaj, imam tri kolača, darovao mi ih je car. ”

Razlomili su oni kolač, i iz njega je ispalo pet stotina zlatnika. Isto toliko su našli i u drugom, i u trećem kolaču.

SOFIJA PARNOK – Hrpa žutog lišća

 

***

U toj hrpi žutog lišća, vidim,
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.

Zadnju igru dok igram, ne znaju
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.

Nigdje tako beznadežan, a ni
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.

Ne vjerujem da se tamo nuđa
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,


												

Danilao Kiš – OPROŠTAJ S MAJKOM



Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!

 


												

Vasna Parun – Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Cvijetna fantazija Jadi žene u bijelom Rasuto srce

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!