Desanka Maksimović – MLADIĆEVA TUŽBALICA

Kuda ćeš sama ti što si htela
samnom svuda?
Kako ćeš ležati toliko bela
posred blata?
Kuda ćeš u tamu ti golubice
umiljata?
Mnogo je na svetu devojaka
tebe nema.
Mnoge su devojke na svetu lepe
kao ti nisu.
Mnoge se slatko i blago smeju,
tvog smeha nema.
Svima će opet doći proleće
tebi neće.
Svi braće ponekom cveće što cvate,
ja ne za te.
Sunce će mlado svakom sjati,
tebi neće.
Svak će ponekog na igru zvati,
Ja tebe neću.
Svak pesmu u srcu ponekom sprema,
tebe nema.

Prever – Sjenke

Ti si tu

predamnom

u svjetlosti ljubavi

A ja

i ja sma tu

pred tobom

sa  muzikom snova

Tvoja sjenka

na zidu

vrebe svaki tren

moga života

i moja lična sjenka

radi to isto

vrebajući tvoju slobodu

Pa ipak ja te volim

i ti mene voliš

kao što se voli dan

i život i ljeto

Ali kao što časovi koji se slijede

ne zvone nikada zajedno

naše se dvije sjenke proganjaju

kao dva psa iz istog okota

pušteni s aistog lanca

ali oba neprijateljski raspoložena prema ljubavi

i verni samo svome gospodaru

i svojoj godpodarici

Oni očekuju najstrpljivije

ali treperuće zbog bojazni

od razdvajanja ljubavnika

oni očekuju

da se naš život završi

i naša ljubav

i naše kosti im budu bačene

da bi ih zgrabili

sakrili ih i zakopali

u isto vrijeme

pod pepelom želja

uostatku prohujalog vremena.

Dani, danima okreću leđa

Dani  jedan drugom okreću  leđa ,  i neplaše se.  Nisu pogan ovog svijeta.

Frapira vas ovo činjenica?

Znači , u danima nema straha.

Prijateljski su nastrojeni jedni drugima.

I velikom brzinom greju.   Neki jako  počnu a nima ih .

A opet, za njima u hipu , hejbet njih , tek kontaju greti.

Čudno,  pitamo se mi , da li to  ,   dani ko neke hablečine, nasjedaju na isti fol.

Žive dvadeset četiri sata i nogatrans.  To je vrlo nerazumna činjenica .

U tih tek nekoliko treptaja sa sobom povuku mnogo više ljudi, nego što ljudi osjećaju i misle.

Što bi poete rekli:

Mislili , ne mislili dani vas pometu.

U prevodu:

Dani su kao higijeničari. Nekima ugodni , nekima vatreni.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin – In memoriam 3 . Novembar 1895. – 28. decembar 1925

 

**

28.decembra 1925.-  Tragično završio život ruski pisac Sergej Aleksandrovič Jesenjin u 30 godini.

Melodičnim  i slikovitim stihovima poetizovao boemiju i skitnju,ali i ljubav prema majci,ženama,stepi,domovini.

Slutio oluje nad Rusijom i sopstveni usud. Konflikt epohe i pjesnikove lirske duše najviše je izražen

u dramatičnim ciklusima “Kafanska Moskva” i “Povratak u zavičaj” i nizu pjesama nastalih

1924. i 1925. koje su pripremili pjesnikov tragičan kraj.

Zamisao ciklusa “Persijski motivi” i poeme “Ana Snjegina” – svojevrsni su poetski testament.

Snažno je uticao na generacije pjesnika širom svijeta.

Ostala djela:

zbrike pjesama “Zadušnice”, “Ispovijest mangupa”, “Triptih”, “Stihovi skandalista”,

“Sovjetska Rusija”, pripovijetka “Urvina”, dramska poema “Pugačov”.

**

Tim,suhim i sažetim  riječima,istrganim iz hronika, smo ispratili

pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći

stereotipe,pa nešto preinačili.

Onda se sjetismo da je Jesenjin  , jedan od navjećih  poeta svjetske

poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz

naše sehare neke  zabilješke, upotpunismo ih činjenicama i

evo ih pred vama.

 

Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke,a  skeptični mahalaši.

Skoro nikad  ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili iz sredine.

Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.

Imamo dobar razlog.

 

O drugima sudima po sebi.

Ništa lično , ali logično i pošteno. Što jes’ , jes’!

 

Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.

Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na

kraju manje ili više urnebesno ( ponekad i užurbano i tragično) okončava.

 

Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazao.

Poezija  je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.

Stihovi su se razletjeli.

Poeta se bojao da mu koji stih  ne promakne  ili pobjegne.

„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“

Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.

Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.

Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica, ne  jedna, ne dvije ,

već više grlica njegove mladosti.

Autobiografska ispovjest,mladalačke  opijenosti snježnog daha.

Ljubav i čežnja pretočena u testament  dešavanja u pjesnikovom kraju 1918. godine.

 

Koliko je taj čovjek ljubavi imao!Koliko je zanosa u sve unosio!

On se davao i davao. U istinitosti i iskrenosti nježnog djetinjeg srca predavao.

 

Nije znao drugačije.

Mnogo je to davanja.

Da li ga je to iscrpilo?

 

Većina u  Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majku dvoje djece,

starijoj od Jesenjina devet godina.

Zar je to ljubavi bitno?

Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .

U to vrijeme nemoguća kombinacija.

 

Pa šta?

Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića  , nemir, nadu, putenost i

glad za ljubavlju.

To je sasvim dovoljno da poteče jedno od   najiskrenijih

i najljepših vrela ljubavnih stihova  ovog dunjaluka.

 

Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske

svoje prve ljubavi.

Ona se pojavila iznenada.

Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,

dok je gledao prostranu baštu,

koja se bojila mirisima  procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima :

 

“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’

ima šesnaest godina, pre…

i devojka je – drug nerazdvojni,

rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”

 

Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta

za osjećanja.

Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad,

u London.

 

Tu su još i sestra i majka.

U mladosti ,on je nesretan jer,

k'tomu u snu neko veče

dobri Serjoža nam reče:

 

„Tih godina smo mi sve

a tako malo su voljeli nas.“

 

il’ nešto slično

baš o nama lično

Oh- my Lord

Oh- my Lord”

 

U poemi su konkretni muških likovi  izostali,samo neka bezoblična masa;

družbaja djelatnika revolucije.

U Jesenjinovoj   poeziji   konkretne likove imaju revolucija, žene,

ljubav, ruska prostranstva i damari.

 

Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.

On je ljubav je živio. A riječi poklanjao  ljubavnici, sovjetskoj

revoluciji.

Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv

i uznosit ,da ostvaruje ono što je malo kome uspjelo.

 

Čovjek je imao damare , dert i …

 

Usadile mu ga žene. On , jednostavno , nije mogao disati bez žena.

Avanture , snovi i žene. Takve su vam poete.

I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu

i sina Konstantina.

 

No,ko će sputati poetu koji juri ka  pravoj ljubavi i snovima.

 

1921. je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.

Isidora .

Mistična plesačica.

Velovi orijenta su strasnu Irkinju i  raskalašnu Amerikanku  pretvarali u  Orijentalku.

Sirtaki je činio Grkinjom.

Daire su je učinile Jermenkom.

Kastanjete španskom cigankom.

Tako su je prikazivali.

 

Malo ko pominje užasni, nemjerljivi  bol kojim je bila okovana i bijeg iz očaja u plesu tražila.

Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni.

Istog dana, istog trena, hladna bujica im je pomogla da se uznesu na nebo.

Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.

Nikada se nije oporavila od gubitka djece.

 

“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.

Hroničari bilježe samo ples, ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata, dvije godine po Jesenjinovoj smrti.

 

Jesenjin  je začaran, gledao  u nju kao u čudo,proviđenje.

Strast kojom je oblikovala ples, pokret koji je dočaravao maglice,

velovi koje su  nosili anđeli, dodatno su ga  sluđivali.

Nije imao izbora. Beznadežno se zaljubio.

Jesenjin je Isidoru  učinio Rabinjuškom i Kalinom.

Ona njega anđelom i đavolom.

 

Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.

Bio je to vrijeme strasti, kada se sve preokreće u ljubavno ludilo.

Ruska stepa je to. Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.

Lutali su Podmoskovljem u prozračne ljetne vječeri , kada se zvijezde

spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.

 

Svi zaljubljeni su djeca.

 

Otkravilo se Isidorino   srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata

da  “najveća stvar u životu je – ljubav”.

Ona je imala 44 ,on 26 godina.

Pa šta? Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.

Ljubav ne zna računati, zato je nije briga za godine.

Mi smo ubjeđeni, mi čvrsto vjerujemo , da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.

 

Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.

Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice  .

Magličasti susret sa  Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine.

Na nježnim prtinama proživljenih zanosa i čežnje, leluja  život  kroz

trajanje ljubavi , snova …

 

Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u

njegovoj  ljubavnoj lirici.

Teško da se mogu pronaći slični u svjetskiom razmjerima.

Mladalačka  uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene, gubitak daha,

zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih  sjećanja,

lepršaju papirom.

 

Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo tuguju.

Njeni prekori što on propada tako rano:


“za vaše pijane skandale,

cela zemlja to gotovo zna”

bole manje nego njegovo suosjećanje ,da joj je revolucija uzela

gotovo sve što je imala.

Usteže se da joj kaže da joj je uzela i njega.

Mi znamo da se podrazumjeva.

 

Njihov rastanak je  čežnja i zov daleke  ljubavi kad je ;

“dodirivao i rukavice i šal njen…”

i kada je njegovo srce tugom pjevalo.

Zbog toga se on predomislio i zajključuje:

 

„Tih godina smo voljeli sve

a Bogami su i one voljele nas“

 

1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj,

unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Revolucija želi

potomstvo dvojice velikana pisane riječi.

Čini se da je za Jesenjina sve kasno. Ali vrelo poezije ne presušuje,

već se pojačava.

U to  vrijeme ga  liječe od alkoholizma. Lijekovi i “lijekovi ” Staljina

i Staljinove „revolucije“.

 

Jesenjin se sve manje sviđa ” revoluciji “.

On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvjet.

Njegova životna ljubavnica ga sve više vara. Izgubila je čednost kojom je on obasuo.

„Revolucija“  ga sve više steže.

On je u zamci. Nema izlaza . Nema bijega. Sva vrata su zatvorena.

 

U ponoć izmeću 27. i  28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo ;

presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev plinskog grijanja.

Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.

U smrti je bio nedosljedan. Uglavnom. Nije ponio šibicu da napravi vatromet.

To bi, nekako , bilo poetičnije.

Tri samoubistva i četvrto prešućeno i nimalo poetska.

Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti i obmanu.

Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i

„pijanicu“.

Garantujemo da mu je „revolucija“  pomogla, malo

više nego što treba, da se preseli tamo odakle joj neće riječima

kvariti “harmoniju”.

Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte  ispisana svojeručnom venskom krvlju:

 

“Do viđenja

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

 

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije –

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije.

**

Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.

„Morali su“ :  majka / ljubavnica revolucija naložila.

 

Mi ga nikad ne bi izdali.

Nas su učili da se žena ljubi .

Domovina , rod i  prijatelj  se ne izdaju.









Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 727* – 732*

727* Čovjeka nikad ne uči onome što Bog naukuje , već pruži ruku gladnom , bijednom i posrnulom.

728* Što narod ne vidi to narod ne imitira. Boji se novina i istine.

729* Platon je zakon za šuplju , bez takara ljubav. U prevodu: Idi bolan Gete pa se liječi!

730* Kokuzluk vremenom postaje nasljedna osobina,zato se kokuzno pučanstvo od pamtivjeka rijetko buni.

731* Obrati pažnju ko te tamjanom kadi.

732* Da li ste ikad vidjeli neko svešteno lice da rovi po kontejnerima u potrazi za bačenim plesnjivim kruhom?

Suzan Zontag / Iz arhiva

 Suzan Zontag

 

Većina informativnih kuća je kratko objavila:

16.01.1933. – Rođena je američka književnica Suzan Zontag.

a nešto malo prije toga,

28.12.2004.- Umrla je Suzan Zontag, radikalna američka književnica i kritičarka.

Mi ostali zaprepašćeni.

U prvi mah pomislimo: Vrlo smiješni termini za divnu osobu u rečenicam šest i devet riječi,sa veznicima.

Pa onda kažemo,zastanimo malo,zar to nije   Suzan Zontag   jedna od najuticajnijih i najprovokativnijih mislilaca 20. vjeka,počasna Sarajka i koja ga je voljela kao i svoj Njujork.Skoro.

Ta ličnost je predstavljena izuzetno tendecioznom i nebuloznom rečenicom.

Bilo bi komično da rečenica nije izrečena u  izrazito negativnoj i nepismenoj konotaciji.

To je pisao neko ko se plaši njenih istina.

Prvo i osnovno  ,osoba  koja govori istinu nikad ne može biti radikalna američka kniževnica i kritičarka.

I kakav je to izraz radikalna književnica.

Tako nešto prvi put čujemo.

Znamo da imaju radikalne stranke,naprimjer kao ona Vojislave Šešelj, bivša gospođice broj 1. Zeničkog andergraund pržuna.

Znamo da ima i radikalnih vjerskih fanatika.

Mi pedererčine nazivamo i radikalno bolesnim ljudima.

Ali ne sve.One koji su kažnjeni proviđenjem AID-a ne prozivamo.Oni su sami sebe prozvali.

Da bi osvježili pamćenje uzmemo riječnik i pročitamo šta znači riječ radikalan.Šta znamo možda su u nekom,neodređenom ,međuvremenu obogatili značenje te riječi.

radikalno

korjenito ,temeljito, sasvim ,

u prenesenom smilu može značiti:

nepopustljiv,ekstreman ,zadrt

Ništa što nismo znali.

Onda ta  značenja interpoliramo u rečenicu.

Umrla je Suzan Zontag,  korjenita ( temeljita,sasvim , zadrta) američka književnica i kritičarka.

To je ono što bi nas nasmijalo ,jer je samo nepismeni  klovnovi mogu osmisliti takav šnit rečenice.

Ne treba žuriti,velimo sami sebi ;da vidimo kako se uklapaju inačice prenesenog značenja:

Umrla je Suzan Zontag zadrta (nepopustljiva,ekstremna) američka književnica i kritičarka.

Ovo baš radikalno, sasvim temeljito i korjenito nagrdi misaoni i jezički slijed medijskog lingviniste-istoričara.

Znamo da je većina medijskih rabotnika i kolumnista polupismeno.Naročito ako imaju loknice i ako ih nazivaju gospođice. I polupismeno i lijeno da pročita vlastiti  „misaoni“  slijed. Zato nismo nikom ništa zamjerili.

Đeš ba zamjeriti hajvanu koji misli da je insan.

Idemo  na pijacu informacija da pribavimo neke crtice o Suzan Zontag i  ispitamo njen radikalizam,Mi ga nismo primjetili,možda neko drugi zna više od nas.

-Vatreni,ali dostojanstveni i istinoljubivi istupi su je učinili političkom i književnom ikonom svoga doba.

-Poštovanje njenog djela, veliki Danilo Kiš je krunisao  vrlo bliskim prijateljstvom.

-Kritičarke i spisateljica čija su dela o fotografiji, ratu, bolesti društva i terorizmu aktuelna i danas.

– Briljirala je istovremeno kao autorka ljubavnog romana, isticala se kao prvorazredna esejistkinja i bila priznata kao mislilac.

– Zontag je bila velika dama savremene američke književnosti.

-Bavila se postojećim problemima i izrazažavala se savim jasno.U njenim riječima nije bilo mjesta nedoumici.

Nigdje traga onom radikalizmu sa negativnim konotacijama.

Čeprkamo dalje.

-Šezdesetih sa nepunih 30.godina izjavljuje da je “bela rasa” rak rana istorije, a da je Amerike utemeljena na ” istrebljenju naroda”.Ništa ekstremno ,sasvim realne i provjerljive činjenice.Mogla je ,vala ,američko iskustvo utemeljenosti sasvim logično povezati sa učiteljima:Vatikanom i Zapadnom Europom  izmetli ” kolijevkom civilizacije”.

Nemojte nas odmah ružiti.Imamo jedan gori izraz ,ali nije naš.Damin je.Čuvamo ga za kasnije ,kao dragulj.

-Za terorističke   napade 11.o9.2oo1. je rekla da nisu bili usmereni protiv civilizacije i slobode uopšte, kako je tvrdila Bušova vlada, već su bili posledica spoljne politike SAD kao super sile.Mi bi rekli i terminatora čednosti.

Slažemo sa njom i dodajemo , da nikad nije utvrđeno ko su bili ti teroristi i šta je pozadina tih napada.

Mi smo čak napravili serijal o tim napadima ,gledan kroz prizmu dobrih poznavalaca teorija zavjere.

U kontekstu tog pismenija,Zontagova je mala macica koja još nije naučila da grebe.

Ne znamo čemu radikalizam i ljevičarstvo.

Suzana je bila  strasna žena,koja je pisala dobre  ljubavne romane,radila zanimljive publikacije  i prvorazredne eseje. Nije bježala od izazova glume,režije i fotografije.

Dio života je posvetila Sarajevu Gradu čednosti ,često govoreći o njegovoj majci Bosni Zemlji Božije milosti.

Heroina Susan Sontag,počasna Sarajka, bila je i prva osoba sa strane , koja je svjetskoj javnosti poručila da se u BiH dešava genocid,

-Rat u Bosni je smatrala zakašnjelim  za otprilike 5o godine.To su ustaše i četnici željeli dovršiti posao iz 1941. na  svoj koljački,genocidni način.

-Bosna je Španski građanski rat našeg vremena,napuštena od svih i prodata i predata u ruke koljača.

-Sav njen radikalizam se ,vjerovatno, očituje u rečenici  “Svako ko ostane neutralan u ovom ratu je govno.”

Biserli, ali sasvim na mjestu, nema sumnje.

Što sad ne prigovarate?

Hrabrost je  dijelila sa Blaženim čista srca.Za rata je devet puta  dolazila u opkoljenu Čednost.

Sarajevu je 1992. godine podarila Beketovog Čekajući Godoa. Predstava  je  igrana je u Pozorištu mladih,a Predstavljena na MESS-u.

Vjest o toj predstavi, o ljudima koji čekaju, a ne mogu dočekati kraj tuge, beznađa i straha, objavljena je u brojnim svjetskim medijima.

Tu su se “svjetski” mediji  koji tako pišu malo natakarili:

-U Sarajevu nije vladalo beznađe i strah,već samo ogromna tuga.

 

Ubijana su djeca.

Ubijane su žene.

Ubijani su starci.

Ubijano je cvijeće.

Ubijani potoci i bregovi.

Ubijana je ljubav i ljudskost.

Ubijano je Nebo.

 

Da je vladalo beznađe i strah ,danas Sarajeva i Bosne  ne bi bilo.

Grad  čednosti i Zemlja Božije milosti disali su kao jedno anđeosko biće.

Na može se izgubiti nada i osjećati strah, ako se zna da je neko vrlo Moćan,pun Milosti iLljubavi na tvojoj  strani.

Godo je onaj apsurdist koji nikako da se pojavi ,a glavni je lik drame.

Ima tu neke simbioze između obrnute  hiperbole i preuranjene takarli simbolike.

Koliko god zločinci preuveličavali svoje junaštvo i efikasnost i jakost koljačkih alata i nakana    na kraju budu posramljeni.

Mi se profinili.Nismo upotrebili vulgarizme.

Ne može to tako.

Kad je obrnuta hiperbola popušila, nadovezala se zakašnjela takarli simbolika.

U Bosni nikako da se u glavama vlastodržaca pojavi pamet,a svi pričaju o pameti.

Svoj posljednji roman Suzan Zontag napisala je 2000. godine.

Posvetila ga je svome  Sarajevu.

Kad god neko krene u Hram umjetnosti, pročitaće ime Suzna Zontag.

Trg nosi njeno ime.

Zaslužila je.

To su opće, poznate činjenice.

 

Peas ,sister ,selam.

 

Praznici ,a milovane i nemilovane žene / Igrokaz na dan 28.Decembar/Prosinac

Danas je utorak 28.Decembar / Prosinac 2022. prvi dan poslije Božičnjih blagdana.

Otfikarili smo 362 dana, restovano ješ tri dana. Pažljivo nemojte se opuštati. U tri dana će se pokupiti hejbet pučanstva. Ni po babu ni po stričevima, već po zapisima.

Malo smo „umorni“ i ne radi nam se. Moramo nekako otaljati ova poslijednja četiri ovogodišnja  dana da bi se opet malo „umarali“.

Baš su ovi praznici nezgodni izmore insane. Neke boli stomak. Prežderali se. Neke boli glava. Prepili se. Neke ostadeoše nemilovane , zbog ovih što se prežderavaju i prepijaju.

A opet , ima oni umjerenih. Takve najviše vole one milovane.

Što bi bilo dobro ko u inozemstvu, spajat  blagdane. I one nemilovane bi se osladile. Valjda bi oni što ne miluju došli tobe pa se pokunjeni oprosta igrali.

A prosinac prođe. I jedino što je prosijavao , to je bukadar par/nepar magle. Još da hoće snijeg nešto tonu na m2 zapadati. Uhvatio bi komunalce nespremne, kao i uvijek. Trebalo bi im sedam osam dana da se snađu i otpetljaju snježni čvor.

Nama niko ne bi zamjerio ako ne bi išli na posao. I šta onda raditi ? Ostati kod kuće , zarobljeni , odsječeni od svih nepoželjnih gostiju , imamo samo jedan izbor. Milovanje.

Što bi poete rekle:

Veju veju pahulje, sniju žene  metarske smetove.

U prevodu

Snile ne snile,  isto im se piše. Nekoj ovo , nekoj ono.  U prosjeku malo zadovoljnih.

Tatjana Lukić – Lov na srce

 

Stavim ruku pod lijevu sisu

tu ono obično traje

stavim ruku a nema ga

 

kako nema gdje je gdje je

 

pa udesno za dva prsta mičem

tu ono pokatkad otkucajem skrene

i pomjerim ruku i nema ga

 

kako nema gdje je gdje je

 

nogama se ponajlakše ruka spušta

ponad nogu vlažno granje pretražujem

ovdje ono ne bi potrajalo

 

u koljenu ni u rebru

ni pod desnom sisom nije

 

poludjeću ne znam šta ću

tko me stvori bez kucanja

ima li me i kamo ću

 

pa za glavu ruku hvatam

ne tražeći klanjajuć se besrcenju

a glava me smijehom zdravim

i porugom raspameti

otkucajem

srca krajem