Li Tai Po – Vječita pjesma

 

Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?

 

pB

Verónica Volkow – DUBOKA TAMA

 

Duboka tama

koja razodijeva nebo

i prodire do zvijezda svojim prstima

duboka tama

gdje jednostavnost vatre gori

u daljini

daleki svjetovi

otvaraju svoje tajne zakutke

i obličja su korita rijeke

prvotnih izvora

pjevajuća svjetlost rijeke

a tvoje grlo je vodena tišina

moje grlo je od dalekih vatri

Noć isto dopire do tvojih dubina

a tijela

pretvaraju se u svoje tajne minerale

tijela su žudnja

u jednostavnosti vode

u sjeni usta

ili od iznenadne zvijezde u rukama

iz daljine?

Iz obzira?

Iz ničega?

Iz čega su ljudi

iskovali prvu vatru?

Bodler – Kosa / Cveće zla XXIII

 

 

To runo što se s kovrdžama sliva!

Ti uvojci puni nehajne arome!

Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –

Sećanjima što ih tvoja griva skriva

ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.

 

Azija, Afrika, prašume, ljanosi,

svet jedan daleki, jedva postojeći,

živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!

I kao što neke muzika zanosi

rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!

 

Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka

onesvešćuju se usled klime žarke,

nosite me, kike, ko val hitra skoka!

Iz tebe, iz mora crna i duboka

naziru se jedra, veslači i barke:

 

Brujna luka, gde bi duše naše pile

u obilju boje, zvukove, mirise;

Gle, lađe, klizeći po moru od svile,

dižu moćne ruke, da bi zagrlile

nebo u kom večna toplota širi se.

 

Duh moj u okean crni neka zađe,

 





Bleki – Danas je večeras

 

 

Ima dana i dana.

Dani imaju noći.

Noći imaju snove.

Kroz vrijeme beskraja plove.

Tiho i  lepršavo.

Nikad ne prestaju

 

Takvi su kakvi su .

Ljudi ih najčešće zaboravljaju.

Ne bi trebali,  njihovi počeci  čine naše biće..

Zato ne vide šte je zapisano u sjećanjima.

 

Ljudi se uzohole.

Zaborave šta im se sprema.

Prepisuju i misle da su mnogo pametni.

Ogavne stvari javno rade.

Razgolićuju bijedu svoga tijela i duše.

Obljutave.

 

I uvijek se kasno sjete  za oprost moliti ,

tek kad ih pokupi ono što ne očekuju da ih poklopi.

Večinu toga sebi pripreme milseći da su nedodirljivi.

 

Aha , kako ne.

Sve do jednom,

Tada će svaki čovjek polagati račune.

 

Što bi poete rekle

Jao li se i kuku , većini. Nemarnim.

U prevodu:

Nema prevoda , zajedno sa paklom osuđenim ,  titl nam izgorio.

 


												

Tatjana Lukić – Zagrljaj

 

Lazaru

 

vedrim vremenom zamoren prerano

čekao si neveru ludi tren

kamen da se sa stijenjem zavadi

i tebi u prah zaleti

 

tebi je jeidnom

u ruci čežnjivo

iščekivalo dlijeto

 

zbnalo je nevrijeme šta čini

kada ti je pod prst željan skotrljalo

parče bijela mermera

 

ni pogled prvi nije klonuožprepozanste se ti i kamen

u tili čas

 

smiren prikrade se talas

vreo vaš zagrljaj da osmotri

o silni da na njemu uči

 


												

Aleksa Šantić – Akšam

 

“Alah il alah!” hori se s munara

S vrha Carine pa do nakraj Luke.

Akšam. I hrpa znojnih izmećara

Ispušta krasnu iz žuljave ruke.

 

Hitno iz niskih odlaze dućana

I pravoverni na česmi mošeja

Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana

Sevlija, guču kumre.

 

I dok s leja

I sofa miris alkatmera veje

I obasipa pendžere i streje,

I svud se “Alah” razleže, i čista

 

Neretva šumi kao bajka stara:

Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para

Kô prelomljeni zlatni obruč blista.














												

Svake godine isti rezime / Igrokaz na dan 29. Prosinac , oliti Decemabr

I zaista poče da prosijava. Napokon. Sada će Djedan Mraz , Rudolf i jarani lakše da djeci raznose paketiće i darove.

Normalno onoj bogatijoj. Onima siromašnim ni deda Mraz ne nosi pakete. Sve prbacuje u UN ,kao zbirnu centralu pljačke himanitarnih sredstava od porobljenih i gladnih.

U 00,00 sati će biti 363 otfikarena dana.

Dakle   poslije 10. 9. 8. 7. 6. 5. 4. i ovog  3…slijedi:

vrlo tankosava…skoro pa tanka crvena,linija.

Ostavivši Deda Mraza  da mirno spi i  Serjožine nježne stihove sni, mi zavirujemo  seharu prošlosti da bi vam dokučili dešavanja na današnji dan. Unaprijed vas upozoravamo ništa novo na dunjaluku ni u prijašnjih ,ko ni u sadašnjih vakata,ili stađuna ako vam je milije.

Ništa se ne mjenja pod kapom nebeskom.

Svake godine isti razime.

Milijarda gladnih  i šačice sitih.

milijarde nevinih i šačica ubica.

Nebo je zabrinuto, kuda hodi njegov svijet. Nije tako planiranao.

A opet zna ljude. I iako imaju pamet, iako imaju izbor, ipak pogani rade po svome.

Nimalo nije olakšavajuće ako znamo da trasiraju sebi put ka puržunu.

Treba izdržati krvožedne ubice i pljačkaše.

Ali ipak i na ovom svijetu većina njih je obilježena i ispašta. Vako ili nako.

Što bi poete rekle:

– Mošte,mošte kolko hošte slijepci nemilosrdni i zalutali , ali doklen , ne  merete spoznati,jer će vam se iznenada o glavu obiti.

U prevodu:

-Svaki kraj pogana i silnika je isti, vrlo plamenito i prevrelo stanište, ostalo su samo nijanse.