Ko je tu
Niko
To smao moje srce kuca
A ono kuca veoma jako
Zbog tebe
Ipak napolju
Mala bronzana ruka na drvenim vratima
Ne pokreće se
I ne miče se
Ne miče se ni vrhom malog prsta
Ko je tu
Niko
To smao moje srce kuca
A ono kuca veoma jako
Zbog tebe
Ipak napolju
Mala bronzana ruka na drvenim vratima
Ne pokreće se
I ne miče se
Ne miče se ni vrhom malog prsta
Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?
pB
Duboka tama
koja razodijeva nebo
i prodire do zvijezda svojim prstima
duboka tama
gdje jednostavnost vatre gori
u daljini
daleki svjetovi
otvaraju svoje tajne zakutke
i obličja su korita rijeke
prvotnih izvora
pjevajuća svjetlost rijeke
a tvoje grlo je vodena tišina
moje grlo je od dalekih vatri
Noć isto dopire do tvojih dubina
a tijela
pretvaraju se u svoje tajne minerale
tijela su žudnja
u jednostavnosti vode
u sjeni usta
ili od iznenadne zvijezde u rukama
iz daljine?
Iz obzira?
Iz ničega?
Iz čega su ljudi
iskovali prvu vatru?
To runo što se s kovrdžama sliva!
Ti uvojci puni nehajne arome!
Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –
Sećanjima što ih tvoja griva skriva
ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.
Azija, Afrika, prašume, ljanosi,
svet jedan daleki, jedva postojeći,
živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!
I kao što neke muzika zanosi
rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!
Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka
onesvešćuju se usled klime žarke,
nosite me, kike, ko val hitra skoka!
Iz tebe, iz mora crna i duboka
naziru se jedra, veslači i barke:
Brujna luka, gde bi duše naše pile
u obilju boje, zvukove, mirise;
Gle, lađe, klizeći po moru od svile,
dižu moćne ruke, da bi zagrlile
nebo u kom večna toplota širi se.
Duh moj u okean crni neka zađe,
Ima dana i dana.
Dani imaju noći.
Noći imaju snove.
Kroz vrijeme beskraja plove.
Tiho i lepršavo.
Nikad ne prestaju
Takvi su kakvi su .
Ljudi ih najčešće zaboravljaju.
Ne bi trebali, njihovi počeci čine naše biće..
Zato ne vide šte je zapisano u sjećanjima.
Ljudi se uzohole.
Zaborave šta im se sprema.
Prepisuju i misle da su mnogo pametni.
Ogavne stvari javno rade.
Razgolićuju bijedu svoga tijela i duše.
Obljutave.
I uvijek se kasno sjete za oprost moliti ,
tek kad ih pokupi ono što ne očekuju da ih poklopi.
Večinu toga sebi pripreme milseći da su nedodirljivi.
Aha , kako ne.
Sve do jednom,
Tada će svaki čovjek polagati račune.
Što bi poete rekle
Jao li se i kuku , većini. Nemarnim.
U prevodu:
Nema prevoda , zajedno sa paklom osuđenim , titl nam izgorio.
Sretna nova Godina
Autor Vedad Đabanadžović
Lazaru
vedrim vremenom zamoren prerano
čekao si neveru ludi tren
kamen da se sa stijenjem zavadi
i tebi u prah zaleti
tebi je jeidnom
u ruci čežnjivo
iščekivalo dlijeto
zbnalo je nevrijeme šta čini
kada ti je pod prst željan skotrljalo
parče bijela mermera
ni pogled prvi nije klonuožprepozanste se ti i kamen
u tili čas
smiren prikrade se talas
vreo vaš zagrljaj da osmotri
o silni da na njemu uči
Maza – Zbunjujući saobraćajni znaci
Autor
Vedad Šabanadžovič
“Alah il alah!” hori se s munara
S vrha Carine pa do nakraj Luke.
Akšam. I hrpa znojnih izmećara
Ispušta krasnu iz žuljave ruke.
Hitno iz niskih odlaze dućana
I pravoverni na česmi mošeja
Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana
Sevlija, guču kumre.
I dok s leja
I sofa miris alkatmera veje
I obasipa pendžere i streje,
I svud se “Alah” razleže, i čista
Neretva šumi kao bajka stara:
Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para
Kô prelomljeni zlatni obruč blista.
I zaista poče da prosijava. Napokon. Sada će Djedan Mraz , Rudolf i jarani lakše da djeci raznose paketiće i darove.
Normalno onoj bogatijoj. Onima siromašnim ni deda Mraz ne nosi pakete. Sve prbacuje u UN ,kao zbirnu centralu pljačke himanitarnih sredstava od porobljenih i gladnih.
U 00,00 sati će biti 363 otfikarena dana.
Dakle poslije 10. 9. 8. 7. 6. 5. 4. i ovog 3…slijedi:
vrlo tankosava…skoro pa tanka crvena,linija.
Ostavivši Deda Mraza da mirno spi i Serjožine nježne stihove sni, mi zavirujemo seharu prošlosti da bi vam dokučili dešavanja na današnji dan. Unaprijed vas upozoravamo ništa novo na dunjaluku ni u prijašnjih ,ko ni u sadašnjih vakata,ili stađuna ako vam je milije.
Ništa se ne mjenja pod kapom nebeskom.
Svake godine isti razime.
Milijarda gladnih i šačice sitih.
milijarde nevinih i šačica ubica.
Nebo je zabrinuto, kuda hodi njegov svijet. Nije tako planiranao.
A opet zna ljude. I iako imaju pamet, iako imaju izbor, ipak pogani rade po svome.
Nimalo nije olakšavajuće ako znamo da trasiraju sebi put ka puržunu.
Treba izdržati krvožedne ubice i pljačkaše.
Ali ipak i na ovom svijetu većina njih je obilježena i ispašta. Vako ili nako.
Što bi poete rekle:
– Mošte,mošte kolko hošte slijepci nemilosrdni i zalutali , ali doklen , ne merete spoznati,jer će vam se iznenada o glavu obiti.
U prevodu:
-Svaki kraj pogana i silnika je isti, vrlo plamenito i prevrelo stanište, ostalo su samo nijanse.