Category Archives: Magazin

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine…

u srcu, u dahu planine, planine…

Malena mjesta srca moga,

spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,

i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem.

da čujem one stare basne,

da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama.

Zvona odavno zvone,

devojka plače,

brojanice izbacuju suze.

Nasilno,

nasilno,

u manastir sudba nju odvede zla,

gdje nema ni nada, a nema ni sna.

Bilo  mi srca,

nemirno kuca,

i bije, i bije, i bije.

Odredila,

naredila

mi sudba da ljubav mu otmem dok sja

i ostavim dragu – ko da se to da!

Smrtnost i vječnost,

kraj i taj život,

i dragoj i srcu ni truna.

U srcu

i dragoj

patnja zri, jer kvasi ih bolova splet:

Jer hoće sreću, jer žele svijet.

pB

Ali to nije sve

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

I ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene

Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

(A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima puteva što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga

Ali to nije sve

Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora

Ali to nije sve

Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

Ti ne znaš s kim

Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

(Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)

Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

(Shvatam te:

Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

Prostor vremena

U kojem se nalazim

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi

Ali to nije sve)

Often rebuked, yet always back returning

To those first feelings that were born with me,

And leaving busy chase of wealth and learning

For idle dreams of things which cannot be:

To-day, I will seek not the shadowy region;

Its unsustaining vastness waxes drear;

And visions rising, legion after legion,

Bring the unreal world too strangely near.

I’ll walk, but not in old heroic traces,

And not in paths of high morality,

And not among the half-distinguished faces,

The clouded forms of long-past history.

I’ll walk where my own nature would be leading:

It vexes me to choose another guide:

Where the gray flocks in ferny glens are feeding;

Where the wild wind blows on the mountain side

What have those lonely mountains worth revealing?

More glory and more grief than I can tell:

The earth that wakes one human heart to feeling

Can centre both the worlds of Heaven and Hell.

 Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju

Često ukoreni,  uvijek se  nazad vraćaju

Ti prvi  osjećaji , koji su sa mnom rođeni

I  traganje za  bogatstvom i učenjem napuštaju

Zbog  lakih snova o onome što ne može biti

Danas,ja ne tražim predjele sa sjenom

Njihovo beskrajno prostranstvo postaje turobno;

I raste vizije   , legija za legijom,

Donose nestvarnom svijetu  blizinu tako čudno.

Ja ću hodati, ne u starim tragovima herojskim

I  ne u stazama  moralnosti visokim,

I ne među raznim licima visoko  uzdignutim

Prošlosti  zamagljenim oblicima dalekim

Ja ću hodati, gdje ću svoje prirode biti vodeća:

Turobno mi je od  drugog vodiča biti izabrana

Gdje sivim jatima u papretnim dolinama  je hrana

Gdje divlji vjetar duva sa planinskih strana;

Šta  će nam to usamljena planina   proreći

Više slave i više tuge nego što mogu izreći:

Zemlju koja budi jedno ljudsko srce za osjećanja

Moguću središnicu oba svijeta  i pakla i  raja.

pB

Srce je moje skršeno, a tebi je ime Lelija.
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos
Kada si ti bila u Rastušju.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
Vrbe uz potok rastu mekane kore.
Proljetos
Sjeđasmo ukraj potoka: Ti i ja.
Ustavši odrezah granu vrbovu
I sagradih sviralu sitnu,
Ja, Lem.
Kada ti dadoh sviralu
Potok je žuborio, žuborio:
Ti si u sviralu svirala
Kao vjetar što dolijeće s bregova.
Ja, Lem,
Nagnuh se, kradom, nada te:
U njedrima tvojim mirno, mirno ležahu
Dva mala, bijela janjeta.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos,
Kada si ti bila u Rastušju.
Srce je moje zgaženo, a tebi je ime Lelija.

Ja sam reč koju izgovara Priroda,
Pa je zatim povlači
I krije u dubini svoga srca,
Da bi je ponovo izgovorila.

Ja sam zvezda
Pala sa plavog šatora
Na zeleni sag.
Ja sam ćerka tvari
Što ih zima nosi u utrobi,
Proleće rađa,
Leto uzgaja,
A jesen uspava…
Ja sam poklon zaljubljenih;
Ja sam svadbeni venac
I poslednji dar
Što ga život daje smrti.
Ujutro s povetarcem zajedno
Najavljujem dolazak svetlosti,
A uveče je sa pticama ispratim.
Idem u korak sa livadama
I ukrašavam ih bojama;
Udišem vazduh i opijam ga
Svojim mirisima.
Dok mirno snivam
Gledaju me bezbrojne
Oči noći.
Budim se da posmatram
Jedino, blistavo
Oko dana.
Pijem vino rose,
Slušam raspevane kosove,
Plešem uz lelujave trave.
Uvek naviše gledam
Da svetlost spoznam,
A sopstvenu senku ne opažam.
To je mudrost velika,
Čoveku zasad nepoznata.