29
Pitanja su mnoga, a koje je preče:
ko smo, kud idemo – to niko ne reče.
Da l’ smo kao vetar što nasumce duva
ili kao reka što bez cilja teče.
30
Odakle ovde, bez volje, dođoh?
I kuda sada, bez volje, odoh?
Vinom zato utapam sećanje
na smelost Sudbine pred Bogom*.
Ljubav svoiju smo pokopali
Krst na humku malu nabili.
“Slava Bogu” – kazali smo obaje…
Ali je ljubav ustala iz zemlje
Gleda nas kao da smo krivi.
Šta to radite? Ja još živim!…
pB
Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi…
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš … bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve…
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge …
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.
Što Te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.
Zemlja je jajolika ,kao i njena sistemski jedina poznata zvijezda Sunce.
Već odavno NASA u svojoj bazi podataka, duboko zakopanoj od javnosti , sakriva činjenicu da Sunce i Zemlja imaju oblik nojevog jajeta. Zašto baš nojevog, to nismo uspjeli doznati.
Povjerljivi izvor je tražio dodatne finasije, ne shvatajući da su normalni mislioci uglavnom kokuzi. Ipak smo uspjeli doći do slike – dvije ,nama najživotnije zvijezde , snimljene teleskopom Huble.
Uživajte u novoj viziji svjestskog poretka.
Ovaj podatak se skriva kao najstrožija tajna , da se ne bu uznemirili glupani koji tvrde da je zemlja ravna, hablečine koje svake godine predviđaju po nekoliko apokalipsi i maloumnici koji tvrde da je univerzum star oko 6.000 godina.
NASA to objašnjava činjenicom da će njihov ptičiji mozak pogrešno shvatiti jajoliki oblik Zemlje i pomisliti da su se izlegli njenim direktnim porođajnim mukama . Pomišlja se da i sljedbenici Nojeva , u nepameti , često zavlače glavu upijesak. Kažu tamo se najbolje mjeri plićak uma.
A sem toga Noji/Nuhu odgovara da su zemlja i sunce Nojevi nus produkti.
No , to je samo dio probleme. Onaj teži je , da bi to pučanstvo pilećeg uma moglo pomisliti da im je višefazni Mjesec otac , jer je on ,rodno , najbliži Zemlji.
U svom ozbiljnom pristupu svakoj gluposti ,zaboravljaju da su možda oprašeni sa kometa , meteora , ili nepozantih letećeg baluna koji prohujaju pored Zemlje. Sistem ” pčelica Maja”.
U svakom slučaju oni nisu normalni kao svi ostali Zemljani. Imaju privilegiju da im je pamet prohujala mimo moždane šupljine i ostavila dovoljno praznog prostora za smišljanje novih “genijalnosti” .
Uzalud se ljudi među sobom glože,
Ti si, koji meni put pokazat’ može.
Kaži mi ga! Druge ja slijedit’ neću,
Jer su svi prolazni, a ti vječan Bože!
Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli,
spoznaju od dvojbe isto tako – veli
mudrac; zato dobro taj časak cijeni –
za me časak traje naš život cijeli!
Da ću jednom umrijeti – ja o tom ne dvojim,
eto zato ni najmanje smrti se ne bojim.
Na svijetu k’o amanet duša mi je data,
kad god hoće, da je vratim, ja pripravan stojim!
O, ti, koji svačije tajne misli znadeš,
koji svakom u muci tvoju pomoć dadeš,
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
Ako zeru milosti za mene imadeš!
Iz Arhiva
BY ADMIN4. JANUARA 2016.MAGAZIN, RESTLOVI
Evo danas je četvrti Januar i pade posred sride. Dokraja godine je ostalo još neki tričavi 361 dan. Znači današnji dan je četvrti, mjeseca Januara/Sječnja . Nema mu druge.
Volimo što nas je majka rodila pametne pa nas računica plaho pazi. Računica ide, ali lova nikako . Zaglavila u trezorima. Ne nardoskim, nego nacionalističkim.
Recimo naš drug Dostojevski je skonto da je 2 plus dva jednako pet sasvim u redu. Hem dobro zvuči , hem nikoga nije briga jel to tačno, osim matematičara. A oni ne čitaju književna djela. Šta će im to? Tamo brojeva ima samo da označe stranice. A to su brojke za sitnu raju.
Velika raja voli milionske cifre. Pitajte Bakira Izetija, Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ni oni ne čitaju Dostojevskog. A trebali bi. Napiso čovjek dobru knjigu Zločin i kazna. Njihov fah i ako Bog da njihov temperaturni dom. Jako vreo temperaturni dom. I to na jako dug period. Najskromnije rečeno; eonima.
Oni drmaju Bosnom i sve znaju. Eto , garant znaju gdje je otišlo narodsko blago, Morali bi znati. Bez njih ne jedan lahorac ne smije zapuhati.
A Mladen Ivanić, pitate vi. On je sića , rabi procente , kao i vehti Lagumđija. Nisu džabe ekonomisti, ko fol opozicija.
E sad o njihovim ženama ne možemo ništa loše kasti. Nije da ne znamo. Ali mi smo đentlmeni i ne odajemo ženske tajne. Jazuk. Rečeno nam: Lako je po ženi, isto ko po mački.
I , nije da mi ne volimo po ženi.
O volimo i te kako. Ali samo kako i kada to one požele i vole. A meščini to je skoro uvijek. Neka , tako valja. Pa, zar zbog toga nismo istjerani iz gornjeg đardina. Ako je već tako priliku treba maksimalno iskoristiti.
A bogami ima mački i mački. Pitajte koga hoćete , osim političara troglavate nacionalističke bagre. Zašto da ne pitamo njih , pitate se vi? Vrlo jednostavno:
-Nikad ih ništa ne pitate. Valjda strah. Ne smijete glasno postaviti pitanje. Zagubili hrabrost. Ne smijete jedan drugog u frljavo oko pogledati.
Što bi poete rekle:
Lijepi strah.
U prevodu
Nacinalista jednom, nacionalista i pljačkaška bagra uvijek.
Danas je Srijeda 4. Januar / Siječanj 2023. ostalo je još 361 dan do kraja godine. To nam govori da su već prošla tri dana ove nove godine , a četvrti se upravo zaletio koncu. Godina polako uzima zamah i grabi mnogo danka.
A opet ima tih riječi koje nas zbunjuju.
Eto recimo ta , napriliku mrska riječ konac.
Neki se naježe kad je čuju. Kraj neki sluti. A niko ne voli nikakave krajeve ili svršavanja / okončavanje bilo čega prije vremena.
I sad vi mislite da ćemo o vašem seksu ili ne daj nam mili dunjaluče o našem vođenju ljubavi pričati, zato što uskoro prihaja surbota. I što se neki morebitni jučerašnji ili sutrašnji dan rimuje sa zrno. Loša rima, ali vi ćete nadoći na pravu. A i za ostale dane ostane po koje tane.
Ma joj boni ne bili . Danas nanijetili pričati o koncu koji su u iglu uturi. jar taj konac sve pukotine i poderotine spaja.
Vama jopet naka asocijacija u glavi. Baš ste nevaspitani. Mislite ako igla ima malu rupicu i konac uturimo u nju ,da vas to sjeća na nešto.
Baš ste neki ! Zastranjujete nas. A mi mislimo na obični bijeli konac kojim se krpe poderane bijele žemske gaće.
Šta ? Više niko ne krpi gaće. Ha se rupa probuši baciš gaće. To nam novo.
Jes’ da su naše godpe i hanume štedjele na koncu i na gaćama.
Oblačile ih što rijeđe jer su imale il duge haljine ili dimije . A pravo da vam rečemo nisu ih imale kad navlačiti. Što će ih navlačiti kad su ih morale svako malo svlačiti. Eh ta lijepa vremena kada su žene bile sretnice, što ne moraju krpiti gaće , jer ih ne moraju navlačiti .
Uostalom to je muškarački posa. To navlačanje. Voljele one kad ih kaki muškarac dobro nategne , odnsno navlači. Normalno gaće, a ja'šta ste vi mislili. Nekad se dobije koja kila ili kupe one majušne krpice što na ples jedan zovu, pa je gaće teže navući nego svući. I u oba ta belaja eto ti muškog da pomaže. I šta će nego će žena pozdraviti i zahvaljivati – pomozte dobre junačine.
A i uturiti konac u iglu nekad je zaludan posao. Što'š se mučiti kad ima ljepšeg uturivanja, oliti navlačenja i izvlačenja.
Sve ostalo je gubitak vremena.
A tek kada bi se počelo pričati o svilenim koncima za vezenje, posebice anterija. Boli glava šta ubadanje može učiniti sa tijelom žene u anteriji ili bez nje. Mislimo igle sa svilenim koncem na platnu.
No, nemamo vremena da vam sve ispričamo, kažu zapado veliki svijet.
Imamo dvije mogućnosti . Lopatu u ruku i čistiti snijeg.
Ostati u kući i opetovano ubadati. Mislimo sitni štep. Niste čuli za singericu i sitni štep ?.
Tako se to radi. Sitni štep i anterija haman sad pa sad gotova.
Što bi poete rekle:
-Niđe bez veza sa vezom.
U prevodu:
-Koja umije u sve se razumije, a bome i “tvita” k'o singerica.
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.
Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine
u srcu, u dahu planine, planine
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.