Prever – Dok ti spavaš

 

Ti spavaš noću

a ja nemam sna

i dok ti spavaš

mnogo patim ja

 

Zatvorene ti oči tijelo ti opruženo

i mada je smiješno sve to meni se plače

Odjednom eto ti sesmiješ

grohotom se smiješ dok spavaš

gdje li si ovog trena

gdje si to zaista otišao

možda i sa nekom drugom ženom

veoma daleko i u drugu zemlju

i sa njom smiješ se meni

 

Ti spavaš noću

a ja nemam sna

i dok ti spavaš

mnogo patim ja

 

Dok spavaš ne znam da li me voliš

kraj mene si a ipak daleko

savim sam naga i priljubljena uz tebe

ali kao da nisam sasvim tu

ipak čujem kako ti srce kuca

i ne znam da li kuca za mene

i ne znam ništa i ne znam više

htjela bih da tvoje srce ne kuca više

ako bi me ikad prestao voljeti

 

Ti sanjaš noću

a ja nemam sna

i dok ti sanjaš

mnogo patim ja

 

Po čitavu beskrajnu noć plačem

a ti sanjaš i samo se smješkaš

ali to ne može trajati više

jedne noći sigurno ću te ubiti ja

i tvoji snovi prestaće zauvijek

a kako ću zatim i debe ubiti ja

i moja nesanica prestaće sva

i naša dva sjedinjena leša

spavaće zauvijek od tada spojena

 

Ti sanjaš noću

a ja nemam sna

i dok ti sanjaš

mnogo patim ja

 

Ali evo dana i ti se budiš naglo

i na mene se osmjehuješ prvo

osmjehuješ se zajedno sa suncem

i ne misliš više na prohujalu noć

i tada govoriš uvijek iste riječi

“jesi li provela dobro noć”

a ja odgovaram baš kao i uvijek

“Da dragi dobro sam spavala

i sanjala tebe kao i uvijek.”


















												

Rajdar Kipling – Ako mozes

 

 

Ako možes da sačuvaš svoju glavu kad svi oko tebe

gube svoje i optužuju  te za to;

Ako možeš da vjeruješ sebi kad svi u tebe sumnjaju

i sam dopunjuješ njihove sumnje :

 

Ako možeš da čekaš a da ti ne dosadi čekanje,

ili,ako si prevaren – da sam ne prevariš

ili,ako si omrznut – da sam ne zamrziš,

a da uz to ne izgledaš predobar ili premudar;

 

Ako možeš da sanjariš a da sni ne ovladaju tobom,

Ako možeš da maštaš a da ti iluzije ne budu cilj,

Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i porazom

i smatraš te dve varke  kao da su potpuno iste;

 

Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao

izvrnu nitkovi,kako bi od nje napravili zamku za neuke,

ili da posmtraš propast onoga čemu si namjenio sav život

i da,pogrbljen,s dotrajalom opremom opet novu stvaraš;

 

Ako možeš da natjeraš svoje srce,nerve i tetive

da te služe dugo iako si ih nemilice trosio,

i da izdrzis i kada nema vise niceg u tebi

sem volje koja ti dovikuje:”Istraj!”

 

Ako mošeš da zborišsa manjima od sebe

i ne istakneš svoju superiornost,

ili da u društvu sa jačima a od tebe-

sačuvaš svoju dostojanstvost;

 

Ako možeš da ispuniš jedan neizbrisivi tren

sadržajem koji traje šezdeset sekundi –

tvoja su zemlja i sve što je na njoj,

i,iznad svega,ostaćeš čovjek,sine moj!

 

 

 













												

Hajam – Ljubav i vino

9.

Dokle ćeš još brigom razbijati glavu?

Ustaj, jer je sada hora za zabavu,

kud pogledaš, svud se priroda zeleni,

Uzmi čašu – i pij prirodi u slavu!

22.

Vino, svirka i djevojke mlade,

Pa još rijeka i cvjetne livade!

To ti je raj – ne spominji pak’o

Drugog raja – vjeruj – ne imade!


												

Charles Bukowski – Pogriješio sam

 

 

iz gornje ladice komode
izvukao sam par plavih gaćica
pokazao ih njoj i upitao:
“je li ovo tvoje?”

pogledala ih je ovlaš i uzvratila:
“ne, te pripadaju nekom gaboru.”

da bi tu otišla i ja je više nisam vidio.
kod kuće je nema.
obigravam neprestano oko njenog doma
i ostavljam cedulje na vratima,
ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu.
skidam zato malteški križ s retrovizora
i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata
vezicom za cipele.
ostavljam i knjigu pjesama.
ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek
netaknuto i na istome mjestu.

lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati
onu njenu tamnocrvenu kadicu
s istrošenim akumulatorom
i vratima poput slomljenih krila
tužno obješenim.

vozim se ulicama
na rubu suza
postiđen zbog vlastite sentimentalnosti
i moguće ljubavi

izgubljeni starac koji vozi kroz kišu
pitajući se kamo li je sva ona sreća
najednom isparila.














												

Vilijam Batler Jejts – Lišće Pada

Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.

Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se,
pre neg’ doba strasti zaboravi nas,
sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog čela.






												

Bleki – Kada ti dođem




 

A

kad ti dođem

osjetit ću miris suza

životom što mirišu

nošene vjetrom

kapaju licem

žene

što ustreptalo osluškuje

galop

srca mog

 

E

kad dođem

tu

u masline okupane srećom

podno kavala

vjernosti

di se

bure i nevere

eonima vraćaju

po usplamtjeli žar

u južini

nerazuma

od pogleda skrivenoj

 

I

kad ti dođem

proljetnog dana

suđenog

ništa ne reci

ispruži ruke prema

meni

i povedi me

u postelju čežnje

iskovanu noćima neutažene

strasti

 

O

kad ti dođem

vrisnut ćeš ljubavlju

kao ptica feniks

kad na pepelu čekanja

krikom

iz dubine utrobe

svjedoči rađanju

novom

 

U

u u u   kad ti dođem

pjevaj mi

ljube moja

o gorkom vinu

o grdelinu

što samo jednom

propjeva

kad u gnijezdu ljubavi svoje

krila svije

pa

poj svoj prekida

tek

kad ih smrt razdvoji

 









*

A kada ti dođem

osjetiću miris suza

što životom mirišu

a nošene vjetrom

slaze niz lice

žene koja ustreptalo osluškuje

galop moga srca

E E kada tu dođem

u masline okupanim srećom

podno   kavala vjernosti

kojem se

bure i nevere

eonima vraćajuće

po još malo plama

u južini nerazuma

skrivenoj od pogleda

I i i  kada ti dođem

suđenog proljetnog dana

ne reci ništa

priži mi ruku

uvedi me u postelju čežnje

iskovanu  za robove strasti

O o o o kada ti dođem

i vrisneš bolom ptice feniks

šzo u pepelu čekanja svoga

krikom iz dna utrobe

svjedoči

rađanju novom

*

U u u u u kada ti dođem

Pivaj mi l'jube moja

onu o gorkom vinu

i onu o grdolinu

što propjeva samo jednom

kad krila svije

gnijezdu ljubavi svoje

i poj svoj prekida

tel kad ih smrt razdvaja


												

Baš je vruće

Baš je ,ovih dana bilo vruće. Vala , prevruće, za ovo doba godine.

Ali dani to ne šljive. Napriliku 55 dana   je o'šlo u privremenu penziju. Pametni su vam dani. Odrade 24 sata pa duškaju.

I tako svake godine. Osim one četvrte. Tada im se priključi onaj najpametniji dan. On lendohani četiri godine.

Tako bi trebali i ljudi. Kao dani. Dan raditi , godinu voljeti .

I tako dok ne im  dođe kaharli vakat.

Nekom milo, nekom stat pa plakat.

Jes , snilo se babi , što joj milo bilo.

Ali neka, kada dođe vakat pola insana će duškati zanavijek.

Pola će imati plaho dobar i uvijek gorući roštilj. Samo insanii zaboravljaju da tamo nema šta da se roštilja, osim…Pogađajte.

Dokraja godine ostalo još 310 dana, za svašta nešto.

Uživajte dok možete.

Večeras vas nećemo smarati. Lijep bijaše dan i ne želimo vam krasti vrijeme.

Pustićemo da vas sunce i toplina i dalje gnjave. Da se navikavate na merebitne gornje pržune.

Kratka crtica o Danteu – Dani i godine prolaze Ljubav vječna je

 

 

Šest sedmina , cirka ba plus minus 1 – 3 dana ove prelijepe  2o23. godine  su pred nama nama. Dobro je. Progurali smo jedan dio . Oni koji su pregurali.

Oni koji nisu , jednostavno im se posrećilo. Ili nije? Otišli su na bolje mjesto.  Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano  – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista  i bogohulnik  Dante.

On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište. I on , sam sebi našo put do raja.

Jes, kako ne.

Ne reče li Isus( Matej 5.):

-27.Ne čini preljube.28.Ali ja vam kažem da je svaki koji ženu pogleda sa žudnjom, več učinio preljubu sa njom u srcu svom…

Beatrice Portinari je stvarna djevojka. Umire mlada , a Dante i kao oženjen sanja njene čari i ljepotu.

–  Beatrice ponekad simoblizira nedostižnu ljubav kojoj jedan pjesnik, pisac ili umjetnik teži.

Znamo mi i za izreku i  za tu ljubav. Iskusili smo je. Iskušavamo  svaki dan. Koga briga za Kalendare.

Neka ga hadumi mačku kače za rep.

Ali ipak , i nedostižna  – ona je čulna i osjetilna kao i svaka.

Po Isusu to je preljuba.

Kome više vjerovati:

Danteu ili Isusu.

A rasista Dante bi u raj?

Malo šjutra…neće on još dugo iz pržuna. Veliki grešnici zasluže kaznu i na ovom svijetu i na onom.

Za života je bio osuđen da luta i veći dio života bude odvojen od žene . Mogla se ona njemu u progonstvu pridružiti. Nije frajerka. Nije se htjela boriti sa sjenima mrtve Beatrice. Zapravo ljubavnicom , kako to Dante  poetski implicira.

A čednost potvoriti takvim optužbama je veliki grijeh.

Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslije ove prve sedmine ove godine.

Nose nam novo rađanje , nježnost i ljepotu pročljeća . Nećemo ni osjetiti protok dana , a raskoš i topline ljeta nas umivati . Zatim eto je  , bojama i plodovima narskošnije doba , jesen sa zlaćanim  lišćem . Nećemo ga se ni nauživati , a ono samo što nije otpalo. Kad dignemo pogled sve ruja.

Taman se počnemo diviti bojama  o onozapada nas djevičanska bjelina , koja uznosi i miluje.

Priroda  popria nestvarne boje i šare  treperavih niti svih doba u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet :

Žena !

Kao i u svakom godišnjem dobu, nastupajući  dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.

Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile moje.

Lako je to reći.

Jeste , ali tako treba da bude.

Postoji vrijeme ljubavi i patnje.

Radosti i samoće.

Sreće i boli.

Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu  prestajete živjeti.

To nije Božija zamisao.

Ljubav vječna je, a dani i godine se vraćaju.

 

„  Čitaj  počinjući Imenom

svog Gospodara koji je sve stvorio. “

 

        

Oh, moj Gospodaru

Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje

Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.

Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.

Svaki  Tvoj dan je prelijep za pjevanje.

                                                                                  O Tebi Bože Jedini.

                                                                                  O  zemlji Tvoje Milosti.

                                                                                  O  Tvome gradu čednosti.

                                                                                  O  nama

                                                                                  O  ljubavi

                                                                                  O  oprostu

                                                                                 J  oš samo treba da život

dobije ta blagorodna bajka

 Oh , my Lord

 Oh , my Lord

 

****


												

Lenka – Kosta Racin

 

Otkako Lenka ostavi
košulju tanku lanenu
nedotkanu na razboju
i u nanulama otide
da niže duvan u monopolu –
lice joj se izmeni
obrve spustiše nadole
i usne sviše skrušeno.

Ne beše Lenka rođena
za te puste duvane!
Duvane – žute otrove
da grudi – kite rumene.

Prva godina proteče
kamen joj pade na srce,
druga godina naiđe
bolest joj grudi iskida.
Treća godina je bila
zemlja je Lenku pokrila.

I noću dok je mesečić
nad grobom svilu svijao
vetrić je tihi nad njom
žalosnu tugu sejao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja ta nedotkana?
Košulja beše darovna…”


												

Johan Wolfgang Gete – Pjesma duhova nad vodama

 

Ljudska je duša
slična vodi,
silazi s neba
nebu se penje,
pa opet dolje
zemlji mora
u vjecnoj smjeni.

Pljusne li s visoke
uspravne hridi
bistri mlaz,
stroši se ljupko
oblaka valom
do na glatku hrid,
prihvaćen lako
velom zaleprša
i zažubori
put dubina.

Iskri li greben
u susret slapu,
zapjenušan gnjevno
s kamena na kamen
u ponor,

u koritu ravnom
klizi kroz livada pute,
a u jezeru glatkom
napajaju lice
sve zvezde.

Talasu je vetar
Najljupkiji dragan
vjetar s dna komeša
pjenušave vale.

O, ljudska dušo
nalik li si vodi?!
O,sudbo ljudska,
nalik li si vjetru?!

pB