iz gornje ladice komode izvukao sam par plavih gaćica pokazao ih njoj i upitao: “je li ovo tvoje?”
pogledala ih je ovlaš i uzvratila: “ne, te pripadaju nekom gaboru.”
da bi tu otišla i ja je više nisam vidio. kod kuće je nema. obigravam neprestano oko njenog doma i ostavljam cedulje na vratima, ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu. skidam zato malteški križ s retrovizora i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata vezicom za cipele. ostavljam i knjigu pjesama. ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek netaknuto i na istome mjestu.
lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati onu njenu tamnocrvenu kadicu s istrošenim akumulatorom i vratima poput slomljenih krila tužno obješenim.
vozim se ulicama na rubu suza postiđen zbog vlastite sentimentalnosti i moguće ljubavi
izgubljeni starac koji vozi kroz kišu pitajući se kamo li je sva ona sreća najednom isparila.
Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas i do miševa gde je žito požnjeveno; Požutelo je lišće jasena tu iznad nas a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.
Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas, i naša setna duša umorna je, svela; Sad rastajmo se, pre neg’ doba strasti zaboravi nas, sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog čela.
Šest sedmina , cirka ba plus minus 1 – 3 dana ove prelijepe 2o23. godine su pred nama nama. Dobro je. Progurali smo jedan dio . Oni koji su pregurali.
Oni koji nisu , jednostavno im se posrećilo. Ili nije? Otišli su na bolje mjesto. Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista i bogohulnik Dante.
On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište. I on , sam sebi našo put do raja.
Jes, kako ne.
Ne reče li Isus( Matej 5.):
-27.Ne čini preljube.28.Ali ja vam kažem da je svaki koji ženu pogleda sa žudnjom, več učinio preljubu sa njom u srcu svom…
Beatrice Portinari je stvarna djevojka. Umire mlada , a Dante i kao oženjen sanja njene čari i ljepotu.
– Beatrice ponekad simoblizira nedostižnu ljubav kojoj jedan pjesnik, pisac ili umjetnik teži.
Znamo mi i za izreku i za tu ljubav. Iskusili smo je. Iskušavamo svaki dan. Koga briga za Kalendare.
Neka ga hadumi mačku kače za rep.
Ali ipak , i nedostižna – ona je čulna i osjetilna kao i svaka.
Po Isusu to je preljuba.
Kome više vjerovati:
Danteu ili Isusu.
A rasista Dante bi u raj?
Malo šjutra…neće on još dugo iz pržuna. Veliki grešnici zasluže kaznu i na ovom svijetu i na onom.
Za života je bio osuđen da luta i veći dio života bude odvojen od žene . Mogla se ona njemu u progonstvu pridružiti. Nije frajerka. Nije se htjela boriti sa sjenima mrtve Beatrice. Zapravo ljubavnicom , kako to Dante poetski implicira.
A čednost potvoriti takvim optužbama je veliki grijeh.
Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslije ove prve sedmine ove godine.
Nose nam novo rađanje , nježnost i ljepotu pročljeća . Nećemo ni osjetiti protok dana , a raskoš i topline ljeta nas umivati . Zatim eto je , bojama i plodovima narskošnije doba , jesen sa zlaćanim lišćem . Nećemo ga se ni nauživati , a ono samo što nije otpalo. Kad dignemo pogled sve ruja.
Taman se počnemo diviti bojama o onozapada nas djevičanska bjelina , koja uznosi i miluje.
Priroda popria nestvarne boje i šare treperavih niti svih doba u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet :
Žena !
Kao i u svakom godišnjem dobu, nastupajući dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.
Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile moje.
Lako je to reći.
Jeste , ali tako treba da bude.
Postoji vrijeme ljubavi i patnje.
Radosti i samoće.
Sreće i boli.
Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu prestajete živjeti.
Otkako Lenka ostavi košulju tanku lanenu nedotkanu na razboju i u nanulama otide da niže duvan u monopolu – lice joj se izmeni obrve spustiše nadole i usne sviše skrušeno.
Ne beše Lenka rođena za te puste duvane! Duvane – žute otrove da grudi – kite rumene.
Prva godina proteče kamen joj pade na srce, druga godina naiđe bolest joj grudi iskida. Treća godina je bila zemlja je Lenku pokrila.
I noću dok je mesečić nad grobom svilu svijao vetrić je tihi nad njom žalosnu tugu sejao: “Zašto mi, zašto ostade košulja ta nedotkana? Košulja beše darovna…”