Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?
S čežnjom ti priđoh
da ponizan te molim,
al` zanosu mom smejala si se
i moja ljubav za tebe
samo igra beše.
Sad umorna i zasićena,
dok tužne gledaju me
tvoje oči pune strepnje,
onu ljubav kojom davno
goreo sam, ti bi htela.
Avaj, od nje davno pepeo
posta, zaiskriti neće,
ona jednom tvoja beše,
sad je pusti da počiva sama.
Talas, rastajuć se s morem,
ne želi smiraj, s mirom,
ko izvor uzavreo izbija,
ko rijeka teče širom, –
sve ropti i uzdiše,
u niskama prostor slavi,
za prostranstvom žudeć
moru, bezdanu plavim
pB
Samo tvoje toplo srce,
i ništa više.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rekom
i malenim jezerom.
Bez ostruge vetra
u granama,
bez zvezde što bi htela
lišće biti.
Golema svetlost
koja bi bila
varnica
druge svetlosti,
u nekom polju
skrušenih pogleda.
Čisti počinak
i tamo poljubi naši,
zvonki mladeži jeke
rastvorili bi se
u daljini.
I tvoje toplo srce,
i ništa više.
U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.
U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.
Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)
S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.
A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.
Danas je Četvrtak 2.mart / ožujak 2023.
Kao što ste primjetili još smo u 2023 . godini. Otfikarili smo dva mjeseca,a da ih nismo ni osjetili. Vrijeme leti ,ali ipak ne toliko brzo kako bi neki neuki željeli.
Prošla vremena su protekla ,kako su protekla: Da li su opomena za budućnost (?) jer rekoše nam:
Historia est magitra vitae
Nećemo reći svakodnevno, ali vrlo često nas progoni ova izreka.
Pitamo se da li je dobro skrojena.
I uvjek skontamo da je ona sasvimu u redu, ali neki ljudi nisu. Posebice muškarci. Ne svi , ali veliki, skoro nemjerljiv broj.
Neko će reći donosimo zaključke, a priori i na prečac. Ali nije tako. Već jednostavno, niotkud postane tako.
Ljudi se uvijek udružuju radi plemenitih ciljeva. Demokratije. Požele mijenjati crni cvijet u kome žive, jer nije po njihovoj mjeri. Udružuju se i udružuju. Ponekad dospiju na vlast. Prigrabe je milom ili silom.
Sada oni postaju vlast zbog kojih se drugi udružuju i udružuju. Radi plemenitih ciljeva. Demokratije.
Ništa ih ne dotiče učiteljica života. Oni su silniji, učitelji zla. A ona im govori da svaka stvar na ovom dunjaluku ima svoj početak i svoj kraj. A insan je najtanja karika u tom lancu. Sad ga ima , pa ga nema.
O imamo mi i zamjerki učiteljici. Neke su velike. Kad već toliko dugo persistira, što nije iskoristila vrijeme i ojačala, da može po glavi mlatnuti svakoga kome su usta puna demokratije. Da može svakom silniku začepiti labrnju i svezati ruke , dok ne shvate bit učiteljice života.
I zato manite nam vaše demokratije.
Mi biramo slobodu i ljubav.
Što bi poete rekle:
-I ‘vako , i ‘nako.
U prevodu:
-Vi sad očekujete riječ prevodioca, zar ne?.Jeste li normalni?Kakav prevod. Ko zna , zna!
svako jutro
ceremonijalno gutala
smrtovnice u novinama
i sisala četvrtine limuna
skroz do kore.
Pedeset tri godine
nakon što se od njega razvela
vidje kratku noticu o njemu
stisnutuu između Hula plesačice
i kantoneškog mrtvozornika.
Kraljevskim jepokretom
ispljunula koštice
u Melmac tanjurić,
smotala gradsku rubriku
i kasnije
iskoristila savijene novine
kako bi iskorjenila
muhu.
pB
Oj, jesenske duge noći, oj.
Oj, jesenske duge noći,
rek’o dragi da će doći, oj.
Oj, dragi moj.
Da l’ ce doći, il’ ne doći, oj?
Da l’ ce doći, il’ ne doći,
čekaću ga do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Zaspale su crne oči, oj.
Zaspale su crne oči,
doš’o dragi do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Ospi, harmoniko. Dosadno… mrsko…
Sviraču, ko vali, prst za prstom vri.
Pij sa mnom,o krastava kučko,
Pij sa mnom ti.
Izljubili su te, izakali-
Do iznemoglosti te.
Što sjevaš očima plavim, upalim?
Zar hoćeš po njušci, bre?
Za vrane u bašti već si dozrela
Da ih plašiš, zle,
Džigerice ti si meni pojela
Do kraja, sve.
Ospi, harmoniko. Ospi sitno samo
Pij, akrepu, pij.
Više bih voleo tu sisatu, tamo-
Gluplja je neg’ ti.
Međ ženama meni ti nisi prva…
O, takvih je tma,
Al’ ko ti što si, uz takvog strva
Prvi put sam ja.
Što bolnije, krici zvučniji izlijeću,
Čas tu, čas tamo, zvuk nag.
Al’ da ubijem ja sebe neću,
Nek te nosi vrag.
Prema vašem psećem čoporu svačijem
Vrijeme je da se ophodimo svi…
O, draga moja, ta ja suze lijem,
Oprosti mi… oprosti mi ti…
Rijeke su bile svjetlije
mora su bila čistija
hljeb je bio dobar
godišnja doba sezonska