Ljermontov – Nad obasjanom stepom

 

Ja volim lance plavih gora

kad, poput južnih meteora,

crvena, sjaja mutnog puna,

isplovi iza njih i luna,

carica misli svih poeta,

najlepši biser ovog sveta

kojim se neba svetlog šare

oblaka i sam sebe vara:

Mesecu mesta dugo ne da

na nebu koje s tugom gleda…

No i taj pozni zračak pada.

Mesec je visok. Dva-tri mlada

oblačka sjate se kraj njega …

Jedina odeća od svega

kojom se okititi smelo

njegovo mutno bledo čelo.

 

Ko ne zna za te noći lepe

u gorskom klancu, il’ sred stepe?!

 

Pri takvoj luni i ja jednom

jurih na konju žustrom, vrednom,

dolinom plavom, vedar, bujan,

sam, na slobodi – ko oluja;

Mutni je mesec i na mene,

na konjsku grivu, sapi, stene,

Miroslav Antić – Kada mi nedostaješ

 

 

 

 

 


												

Prljavština je pola zdravlja i kulture / II dio

Da bi higijenska slika bila jasnija moramo ispričati i naličje slike iz prvog dijela. Ovo što slijedi ispričaćemo opet u prvom licu. Upiranje prstom u druge je nekad jako dosadno, a mogu se ljudi i uvrijediti , pa nam nešto opsovat ili ekološku policiju svezat.

A oni riđobradi i ” učeni ” mogu vam još gore stvari napraviti. Neke vrlo takarli stvar. Prije je i metak išo. Sada više vole bajalice, sihire , dove i fetve. jesu li oni sebe odreda ” ilmijama ” prozvali i u papir turili ( ja gdje će , ne može se lipić u nešto drugo natakariti) da oni sve mogu, a narod ni sadaku.

Ustajem u  730, nova spika. Naučio me unuk. Donio ga iz obdaništa. Strašno pametna djeca. To vam je isto ko i sedam sahata i tri'set minuta , po starom tabijatu.

Po mahalskom:

-Jebo ti ja mater,  što me vako rano  budiš .

Uvijek su imali pravilo. Jako zalegnu . A nisu radili jer im komunisti nisu dali. Komunisti nisu  bili fer, pa samo mahalu zakidali.

Ovi nacionalisti , bez pardona sve zakidaju. Ajd’ što zakidaju nego više i ne pljačkaju,. Jok. Otimaju bagerima i vagonima kući prte.

Malo tuknem , juče sam propustio vodu osim plakanja tepavica, obrva i noktiju. Vjerovatno i dan-dva prije. Ima ih koji se nisu kupali po sedamdeset i kusur godina.Boje se da se ne bi Islam zakačio za njih, da ne budu od onih koji se mnogo čiste,oliti peru. Ti muslimani su toliko prljavi da se moraju svaki dan minimum pet puta na dan svojski oprati.

Ako tuknem nije greda,a ni motika. Zato imam na polici hejbet dezodoransa. Ima ih za svaki dio tijela i svaki dan posebice. Ko ona finta sa ženskim gačicama : Sandey,Mandey …U raznim bojama,ukrašene cvjetićima i slikama   .  Za slučaj havarije ili heočekivane sabotaže.

Prskajuća sredstva  su poređana po boji i veličini. Sa strane čuvam one istrošene. Kad gost uleti u batrumku ima da ožvalji ,koliko pažnje higijeni posvećujem. Za noge najveći, za pazuh malo manji, za međunožje skoro isti, za vrat i usta nešto manje. Za otorinu koristim mirišljavi kaladont i štapiće sa vatom. Nehigijenski je prst gurat gdje ne treba. Rukama sam nanijetio one maramice što su hem vlažne ,hem mirisave, hem mehke ko ženska guza,poslije mamicanja.

Za pamet mi ništa ne treba. Ona sve više poprima dunjalučki karakter. Najčešće je pupa hava, koka zraka ili mozak na pašu. To znači da nam je ugodno ko svaskom insanu  rahat od pameti. Ujedno tako je lakše. Nema sekiracije ni gubljenja vremena. Reklo bi se č0'ek u bestežimnskom stanju.

A kakvo kupanje ili barem tuširanje!?

O'kle mi vrijeme frajeri. Nemam ga ja za bacanje. Vidi molim te! Vi bi da ja bacim 20 minuta češkanja ispod pupka ili iza leđa, da trošim vodu,  koju plaćam krvavo zarađenim novcem. Sem toga mi ove nove krvopije i haračlije svaki minut broje.

Najšprejcan svim mirisima oblačim cipele. Biram one koje su se najmanje uščule od ona dva sezonska para. Zovem ih sezonskim jer mi služe za sve četziri sezone. Takarim ih na noge i ženi  tepajući dovikujem:

-Hamšo, Hamšice plaknider mi  danaske druge kundure, valja mi ih  iduće hefte tandariti na moje mubarek nogice. U ovim mi već bljuzgavica, a  i tuknu ko oveća čenifica.

Izađen na ulicu. Cipele se obradovale,štrase prljavija od njih. Znaju cipele da će sada slobodno,bez izbora i neograničeno skupljati sav dunjalučki poganluk. Šarolik je to izbor bacila raznih vrsta: pljuvačke i hrakotine sila ljudska, psećijih i mačijih kakica, životinjskih i ljudskih stražnjih i prednjih izlučevina, ptičiji jutroklik i mišji brabonjci. Čak se i leptiri obezobrazili. Kontraju gdje svi turci tu i šareni leptirići ,pride riđobradi.

Valja cipelamo malo očistiti ulicu prije nego ih vodovod i kanalizacije jednom mjesečno plaknu kišnicom. Ono ako padne.

Onda dođem u firmu. Klimnem glavom,svi smo isti. Neoprani i uščuli, mislim na juna'čine sa brda i vukoderina. Malo nas mirišljave tvari vade. Od svojih mirisa ne možemo uživati u mirisima blaženih djeva.

Svaka blista i čista, oprana, sjajna i mirišljava ko rajski đardin. Toliko su glanjca stavile nase, da poželimo  da se omastimo, ali one bježe od nas ko đa'vo oko krsta. Ne kontamo šta ima je. One pričaju o nekim ženskim rezonima. Nisu lude imati poslove sa volovima koji se valjaju u balegama svojim.

Vraćajući se kući pokupim novu, prijeko potrebnu dozu prljavštine. To vam je isto ko narkomanija; ovisnost od koje čovjek i da hoće ne m're pobjeći. Istovremeno umorno tijelo gubi kontrolu i sokovi moga tijela se izlučuju na radost nataloženih bacila.Ples prljavštine može da krene. Cipele postaju meke ko doktorske rukavice poslije rada na debelom crijevu. Nije kvalitet cipela u pitanju, nego znojne noge kojima je crnilo između prstiju zakon.

Peti dan ta svakodnevnica mi pomalo počinje da smeta, ali šta se može. Pravilo Lepe Lukić “će se kupam u subotu” ne smije da s prekrši. Uostalom , poslijednji  crnogorski knjaz; kralj Nikola je na jednom državničkom skupu izjavio:

-Niko do smrada nije umro.

Na brzaka provjerismo vikipediju i enciklopedije i ne nađosmo ni jedan taki  slučaj. Inače ove sabirnice   umnih takarnica, vrlo često znaju dobrano lagati.

A sada zamislite da živite u Americi ili na Zapadu, ono k'o fol (daleko im kuća). Kod njih običaj da se svih tih sedam  dana ne pranja i skupljanje svakakvih prljavština i boleština unose i raznose po cijeloj kući. Umorni su, kažu, nemaju vremena ni skinuti cipelu: a nije ih ni briga.

Cipele meke  i prljave ko kaka , dižu se po svim mjestima u kući. Solice, fotelje, kauči, ležajevi, posteljina, jastuci,ni dječija kolica nisu pošteđeni ljepote druženja sa najfajtanim kundurama.

Jako lijepa i kulturna slika. Tačno tako. To se zove pristojno i odgojeno ponašenje. Nije red skinuti cipele. Smrad i bacili bi pokosili ukćane i  pola kvarta. Prljavštine bi preplavile ulice. Ni bageri tu ne bi mogli pomoći. Na kraju krajeva : ko bi to trpio.

Ameri smatraju da je bolje povrijediti svetost doma i ličnu higijenu ,nego pravilo kupanja subotom i ne skidanja pljesnivih cipela.

Šta se može ima nas svakakvih. Taki je ovaj dunjaluk. Šarenolik.

A oni , nama kolera je pošast.

Svašta.

Nije boni kolera, nego ova vlast i kler,  koji čapaju na sve strane. I od hapisanja se ne stignu ni plaknuti, ni u mjesecu jednom. Tuknu ko svinje u brlogu. Ponekad i gore.

Eto dokle je došlo. Ne prilazite im. Bandak,poganluk  i bezbožnička zaraza  zagarantovana.

 

Prljavština je pola zdravlja i kulture / I Dio

 

Dođem u neko doba sa kuluka vrlo umoran.Uđem u kuću.Ako imam koga za poljubiti poljubim. Onako sa vrata i ovlaš, još malo pa reda radi. I onda skinem cipele. Joj rahatluka majo mila, ne m're se ta sloboda naopisat. Poslije još devet sati, na moju radost i naravno cipela one mogu da dišu. Ma ne da dišu ,one plivaju od od radosti.

Dok one plivaju i moje oslobođene noge ,ljubavnim korakom tanga me vode u moju gasulhanu gdje imam dvije mogućnosti. Biti sebićan i samo nogamo prištiti ugodno druženje sa vodom. Biti velikodušan i cijelo tijelo obradovati opuštajućom blagodati vodenom masažom.

Neće ručak nigdje pobjeći ako petnaestak minuta odovijim za milost tijelu i osvježim ga i mirisima prirode ga obojim. A i ženi preko puta sofre ću ljepše mirisati. Možda mi se i posreći .Nema tada hanuma izvlakušu da je  glava  boli. Zna da je sevap čistoći sadaku udijeliti.

Što je najbitnije neće mi noge tuknuti na kiseli kupus, a tijelo na prdež krepane mačke.Cipele će se malo odmoriti i ispustiti nešto nafajtovanog smrada, što tukne na mjesečnicu.

Petnaest minuta logodnog  opuštanja, a ti hajruješ ugodnost, zdravlje, miris, čehru i pride žena koju voliš , i želiš da ti prede ko ptica pjevica joj,mamo mamice.

A opet na ekranima gledam svašta. Mnologo loših, krvavih a i gadljivih stvari. Čovjeku pamet da stane kakvih sve zvijeri i hablećina ima. Zbog toga je kontakt sa ekranskim dušmaninom sveden na prijeku potrebu. Isti slučaj kao sa ćenifom; samo kad baš moraš.

Rezolucijom broj 1 (jedan) uduge kućnih korisnika staklene uslužne djelatnosti pod nazivom  onostrano , se izričito zabranjuje kontakt sa sadržajima takvog tipa. Godine nisu faktor obveznosti. Svako ko se može uspeti na šćemlijicu i se zna priključiti na takarli staklo, ni za živu glavu nek ne okreće tandarli strane.

A šta ako se desi sudnji dan a ti ne znaš za to. Još bolje, možda me profuli. Ono kad bi se zezali!

Ako kojamet dođe , šta će ti ba staklena kutija. Ima ljepše , a bogami ima i gore pržunastije mjesto. Nema tu biranja,a ni plava koverta sa svim blagom svijeta tu ne pomaže.Ideš tamo kamo si sam sebi za života pute pripremio.

I na onom prelijepom mjestu, a i na onom vrelom mjestu će se čovjek  zabaviti .

Sretni i dobri ljepotom i blagodatima  novog dunjaluka.

Bogati suilnici  i mahom vlastohlepni  će se sobom zabaviti. Nigdje hlada ni vode,a prži li prži ,Treba odraditi zemaljska mučenja i pijenje krvi. Nek osjete pakao koji su svojim podanicima prinosili.

No odsmo mi daleko od kućne idile okupanih i mirisnih bića što  ljubavlju i molitvom svoj život grade i poštuju.

Svaka slika ima svoje naličje, jer sve je u parovima.

Ta slika je nešto bljutavija i zato ćemo je odvojiti od ove.

 

/ Nastavak slijedi  u 17 00 /

Tatjana Lukić – Spomen II

 

Tatjana Lukić  – Zbirka pjesama – Sta slutim

Poglavlje strah  – Strah

Spomen na djetinjstvo

 

II

 

razbudila si se na kamenu

zaplešena gušterima

 

drhćući skakal

otirući životinje

sa vrelih njedara

 

pod kam dok su zalazile

vriskala

 

i dugo potom

vidala modrice njihovih ticaja

strpljivo se morem prala

 

u snu u vručici

čupala dojke klela puzavce

koji više ne bi

 

škrto zakrivala njedra koprenom

zureći u sve ruke pridošle

spramna na skok

i zvijer


												

Razmišljanje o Jučer , Danas i Sutra/ Igrokaz na dan 15.Mart/ Ožujak

Uvijek i zauvijek , i Jučer i Danas i Sutra su okovani našim činjenjem i nečinjenjem.

A Nebo odlučuje kako će nam to preraspodijeliti i uzvratiti.

I jednom kada utihne sve, i kada budemo lišeni ovozemaljskog blaga i umovanja, biće nam onako kako smo radili ili ne radili.

Što bi poete rekle:

-Činili ili ne činli , sve ima svoj početak , bitak i kraj.

U prevodu:

-Od početka , sredine i kraja , zavisi vam novi početak.

Pablo Neruda – Igraš se svakog dana

Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.

Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

HAFIZ ŠIRAZ – Gazela 142

 

 

Kad dohvati draga vrč u ruku,

idoli se namah, svi povuku.

 

Plačem nadno  noga njenih,

hoće li uzet’ moju ruku?

 

Poput ribe sam u moru,

možda me dragana ulovi u mrežu!

 

Tko vidje joj oko govori:

stražaru gdje si,  ulovi je  p’janu?

 

’Ko Hafizu nek’ zapleše mu srce,

tko dobije vina vječitpga čašu.

 

pB


												

Rabindranath Tagore – Čeznem da ti kažem

Čeznem da ti kažem

Gradinar 41.

Čeznem da ti kažem

najdublje riječi koje ti imam reći;

Ali se ne usuđujem,

strahujući da bi mi se mogla nasmijati.

Zato se smejem sam sebi

i odajem tajnu svoju u šali.

Olako uzimam bol svoj,

strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznam da ti kažem

najvjernije riječi koje ti imam reći;

Ali se ne usuđujem,

strahujući da bi mogla posumnjati u njih.

Zato ih oblačim u neistinu,

i govorim suprotno onome što mislim.

Ostavljam bol svoj da izgleda glup,

strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim

najdragocjenije riječi što imam za te;

Ali se ne usuđujem,

strahujući da mi se neće vratiti istom merom.

Zato ti dajem ružna imena

i hvalim se svojom surovošću.

Zadajem ti bol, bojeći se

da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim mirno pored tebe;

Ali se ne usuđujem,

jer bi mi inače srce iskočilo na usta.

Zato brbljam i ćaskam olako,

i zatrpavam svoje srce rečima.

Grubo uzimam svoj bol,

strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek;

Ali se ne usuđujem,

strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.

Zato ponosito dižem glavu

i dolazim veseo u tvoje društvo.

Neprekidne strele iz tvojih očiju

čine da je bol večito svež.