Prever – Pjesma za vas

 

 

 

 

Crna kosa kos acrna

milovana talasima

kosan crna crna kosa

rasplitana vetrovima

Semptebarske magle

plove iznad drveta

sunce ko limun zeleno

A Beda

u svojim kočijama praznim

koja vuku triu djeteta plava

preko ruševina prelazi

i gube se ka moru

Crna kosa kosa crna

milovana talasima

kosa crna crna kosa

rasplitana mjetrocima

Sa gvozdenim buradima

i krhotinama od betona

kao neko mrtvo prestio

nogama okrenutim uvis

admiralski splav

na šljunku nepomičan leži

Crna kosa kosa crna

rasplitana talasima

kosa crna crna kosa

milovana valovima

Sunce

limun zeleni noše vremenom

glasovi sirena

glasovi su djece

Jutro sa – Petrarkom – Sedamnaest već leta nebo rudi

 

Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?

 

Malarme – Ružičaste usne

 

Jedna Crnkinja, kojoj demon telo čupa,
Hoće da okusi tužno dete sveža ploda,
Nevinu zločinku u haljini punoj rupa,
Pa se sprema bludna za lukavstva podla.

Na trbuh poleže sise ko životinje tmaste,
Srećna što je gola, pa rukama besnim
Grabi raširene noge u čizmama tesnim,
Od čijeg izgleda zadovoljstvo njeno raste.

Pa kraj belog tela, mršavog ko u gazele
Što drhti, na leđa poput ludog slona
Izvrnuta, čeka i divi se, pokazujuć bele
Zube, naivno se smešeć put dečjih prepona,

I, otkrivši na nogama gde lezi nevoljka
Žrtva, crnu kozu otvorenu ispod runa gusta,
Primiče joj nepce tih čudesnih usta,
Bledih i ružicastih kao morska školjka.

Silvija Plat – Sitni sati

 

Prazna, odjekujem i za najmanjim korakom,
Muzej bez kipova, veličajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorištu vodoskok šiklja i tone natrag u sama sebe,
Opatičkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Hlape svoju bljedoću kao mio miris.

Zamišljam se sa silnom publikom,
Kao majku bijele Nike i nekoliko golookih Apolona.
Namjesto toga, mrtvi me vrijeđaju pažnjom,
I ništa se ne može dogoditi.
Mjesec polaže ruku na moje čelo,
Bezizražajnog lica i nijem poput bolničarke.

Žak Prever – Tamničareva pjesma

 

 

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju

Khalil Gibran – Prorok

 –  –

Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki čovjek
upita:
“Ko si ti?”

Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi.
I on podiže glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tišina.
I on progovori glasom silnim:

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven medju perima njenim,
može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k'o sto sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete,
tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljeće vas, do bjeline.
Umijesiće vas, dok ne postanete gipki;
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Božju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godišnja doba
gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog
i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.

Hajam – Rubaije 40. – 43.

 

40

Kažem vam, mili, obraza čista:

kuća mi novim veseljem blista.

Jalovi razum gurnuh od sebe –

oženih ćerku vinovog lista!

41

Za „jeste“ i „nije“* nikad nisam brin’o,

o „gore“ i „dole“ dileme prekin’o.

Jedino što želeh do kraja da saznam

bilo je šta znači – u suštini – vino.

42

Odškrinuvši tiho na kafani vrata

Kroz sumrak Anđeo ruke mi se hvata.

Nosio je pehar na ramenu svome:

„Okusi“ – reče – „to je sok od zlata“.

43

Voljom prirode to je grožđu dato

da sto sekti* zbuni i mudraca jato.

Alhemičar to je koji za tren oka

i sivo olovo pretvara u zlato.

Izet Sarajlić – Pisi mi na zelenu adresu ljeta

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šaljes neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

Ruže i djeve

 

 

I ovaj današnji je prelijep kao i svi drugi dani. Iprolazi.

I danas  se neko zaljubio, rođendan slavio, milovao…

Mirisni cvijet poklanjao i obljubljivao.

 

Sjećate se Prevera.

Poklanjam ti ružu za jedan dan

Ljubav za uvijek.

 

Malo je slagao.

No , bitno je da je u tom uzvišenom trenu vjerovao u svoje riječi.

Da li baš?

Oko je nestašno , a srce varljivo , a…

 

Danas je poklonjenih ruža sve manje. A djeve kao i uvijek prelijepe i mirisne .One ljepše i mirisnije polako venu ,a prekrasne su u svome cvatu. Nema ko da ih zalijeva i mazi.

(Jal’ blentovije , jal’ levati, zauzeti prepisivanjem i šupljim arapskim „pjesnicima „ prepisivačima, hanefijama.Savjete još šupje nam dijele. Ova rečenica nam se ušunjala radi dnevnice.)

Svakog jutra procvjeta jedna milosna ruža.

Savaki dan jedna djevojčica plače jer nema kome da je pokloni.

Noći i noći su probdjevene , u suzama.

U očekivanju da dan zamiriše svatom , uvijek se djeva pita:

-Zašto ne učiniš … da se tvoji snovi poput svile ubiju oko moje duše…. Učini to, molim te!

Vapaj , krik , jecaj milosti niko da čuje.

Ne razumijemo .

Gdje su ruke milosne.

Gdje su sanjari kreposni.

Gdje je taj neki od muškaraca ,

kukavica biti.

Ljubav je bit i Milost svega.

Gospod Jedini

nam reče:

Ljubav i milost je sve.

I praštanje.

Mnogo praštanja.

U čekanju prolaze ti časni dani.

Jedan za drugim , prelijepi i puni nade.

Naš kalendar i čast mole oprost.