Category Archives: Magazin

-,Da nisam našao tebe,  bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih  znao šta je sreća… Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je pravo. Nikad te više necu ostaviti samu, sve što se desi, desice nam se zajedno.“

-„Odlučio sam se za  ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I  ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.“

-,,Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez  razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud  ćes veći razlog?“

-,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“.

-,,Prijateljstvo se ne bira, ono biva,  ko  zna zbog čega, kao ljubav.“

-,,Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.“ž-,,Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.“

-,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.“-,,Nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi.“

-,,Ljubav je ipak jača od svega.“

“Vino piju age Sarajlije,

vino piju Zašavicu biju,

ranjenici mladi podvikuju.

Svaki veli: ‘Jallah moja majko’,

Čamdži Mujo: ‘Jallah moja Ummo!’

Čamdži Mujo družini govori:

‘Ah, družino, moja braćo draga!

Kada meni suđen danak dođe,

suđen danak i umrli sahat,

ufat'te mi konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu!

U dolami, u džepu desnome,

u njemu je prsten i jabuka,

u zadžepku mrko ogledalo,

podajte ga mojoj Umihani,

nek’ se ogleda, a mene ne gleda,

nek’ se udaje, a mene ne čeka!

A ja ću se junak oženiti,

crnom zemljom i zelenom travom.

Ako bude roda gospodskoga,

žalit će me tri godine dana;

Ako bude roda hojratskoga,

neće žalit’ ni tri b'jela dana!’

To izusti, pa dušicu ispusti,

i umrije žalosna mu majka!

Ufatiše konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu.

Kad su došli šeher Sarajevu,

uzimaju prsten i jabuku,

dadoše ga dilber Umihani.

Desila se roda gospodskoga,

žalila ga tri godine dana:

Za godinu lice ne umila,

a za drugu se ne nasmijala,

a za treću kosu ne oplela.

Kad nastala četvrta godina,

rusu kosu rukom odrezala,

pa je šalje daji na kapiju.

Dajo joj je kosu pozlatio,

dajinica biserom okitila,

pa je meće gradu na kapiju:

‘Ova kosa u devletu rasla,

u golemu jadu odrezana:

Il’ je majka ukopala sina,

il’ sestrica brata jedinoga?

Il’ djevojka svoga suđenika?

Nit’ je majka ukopala sina,

ni sestrica brata jedinoga,

već djevojka svoga suđenika,

što ga neće steći dovijeka!’

Govori joj ostarjela majka:

‘Što ti žališ tuđina junaka,

Nije ti ga majčica rodila?’

‘Luda ti si, moja mila majko!

Da si mi ga i triput rodila,

ja ga ne bih ovol'ko žalila,

ko što žalim tuđina junaka,

ja ga neću steći dovijeka!’ “

(Umihana Čuvidina, prva bosanskohercegovačka pjesnikinja muslimanka ,Sarajka koja se zbog velike ljubavi i žalosti za poginulim vjerenikom nije htjela udati za drugoga, nije bila upisana u sarajevske sidžile (službene registre), pa se zbog toga pretpostavlja da je bila rođena 1794. godine na Hridu, jer zvaničnog podatka nema. Njen vjerenik Sarajlija Mujo Čamdži, bajraktar, prema historiografima, poginuo je 1813. godine kod Loznice, u vojsci Ali-paše Derendelije, za vrijeme Prvog srpskog ustanka na Balkanu.

U pjesmi “Čamdži Mujo i lijepa Uma”, Umihana je opjevala vlastitu tragediju.)

 

Žena. Žena i golubovi.
Žena između snova.
Oblaci u njenim očima?
Oblaci vrh njenih kosa.

(Posjeta čeka u sobi,
Vijesti, na telefonu.
Smrt raste sa satom,
Proljeće ima prozora.)

Žena koja sjedi. Mirna
u sobi, kao da leti.

Voda i kamen.

Voda i hleb.

Spavaju s nogama uvis

Boris i Gleb.

 

S ukusom nane

voda jutarnja –

ukus bogorodice

i srebra!

 

Plus ukus slobode

bez suvišnih očiju

Ne reč Božja –

već prirode glas.

 

Zid i sloboda.

Voda i plot.

A umesto soli –

visibaba prstovet.

 

 

 108

 

Nek se Hirurg s više opreza

Skalpela svog dotiče –

Ispod njinih rezova finih

Krivac-Život se miče!

 

 

 

165

 

Najviše ranjen Jelen skače –

Lovčevu priču sam čula –

To je tek zanos smrti – potom –

Česta je utihnula!

Šiklja stijena udarena!

Pa zgažen mač što skače!

Rumeniji je tu gdje

Jektika žalcem tače!

Radost je Oklop kojim Bol je

Oprezno oružana,

Da ne bi netko krv vidio

I viknuo: „Gle, rana!“

 

Sada već crvena divlja ruža zrije,
u leji jedva diše pozno cvijeće.
Ko nije bogat sada, kad leto mrije,
taj nikada sebe dočekati neće.

Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika koje buja
i proniče u svaki dušin kut,
čekajući noć da tminom zaleluja —
taj je, kao starac, prošao svoj put.

Toga nijedan sada ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, Bože – Ti što ga kao kamen,
iz dana u dan vučeš prema dnu

 

Zatvore sretni, ljupki, gdje me stavi
Dušmanka moja i slatka i lijepa,
Al ne rad srdžbe što joj srce cijepa,
Već radi milošte i nježne ljubavi;

Zatvori drugi, kad ih se zabravi,
Stuže, a moj mi radost i okrepa:
Ne čekam suca od zakona slijepa,
Ni smrt, ni muke, nego život pravi;

Već blagi doček, vrele zagrljaje,
Riječi, što đem ih nikakav ne sputa,
Igru i šalu, milovanje milo;

Vatrene dane, slatke poljubljaje
Tisuću tisuć, tisuć, tisuć puta-
Sve da ih zbrojim, malo bi ih bilo.