Category Archives: Pjesme

Zimska noć punog mjeseca

Ona spava

Pada snijeg

Plavetni ledenjaci

U đardinu ljubavi sniježi

Snježno jezero

Bila je ponoć punog srebrenog mjeseca

jedne davne raskošne zime bogate prtinama boli

kada je Malena neopozivo odlučila da usnije

sjećam se k'o da maločas sklopi oči

prelijepa bješe plavetna djeva moja

i još uvijek snivjući dobrotu njenu srce voli

ponestaje mi daha a u očima pada snijeg

umorna je bila ljepota mila

jako umorna

slomila se nedugo prije

uznesenjem naše krhke djevojčica

slutilo se neće dugo

sleđena ko plavetni ledenjaci

koji ne znaju gdje će

da ostanu zanavik  ko sleđene gromade

ili da se skrše ko krhke pahuljice o hridi

u ponoć kad se Božić radošću umiva

rubinove usne položi na moje zabezeknute

osjetih titraje odlazećeg daha

volim te mili moj

zagrli me još jednom

budi jači od rastanka

i nemoj da bi mi suzu pustio

i nisam

nikako nisam

nema svjedoka

čak nisam ko godina zaplakao

ako znate kako je to

od rose u mojim očima

pored našeg đardina ljubavi

ne vidjeh suze svoje

a izlih čarobno snježno jezero

u kojem nikad ne sviće zora

orošeno u tisuće i  tisuća boja

za svaki naš dan  jednu

nježnu i čednu

mojim prelijepim  djevojčicama nalik

a nad zaleđenom rosom

još uvijek plavetni snovi sniježe

strpljivo čekajuć osvit

Znam češljati ženske kose

veoma nježno

staroegipatski lagano

sa biskanjem i pucketanjima

skoro do uspavljivanja

ali dašci između drhtavih usana

dodiri tijela ježe do milina

onda se sve pretvara u nestašluk

kosa se ponovo zamrsi

pa opet odmrsi

ukrug

do broja jedan

i nazad

dok ne svane zora

tada treba slaviti novi dan

život je prelijep

potrebna si mi

i ti to znaš

velika si djevojčica

tajne za tebe nema

ne sakrivaj se

dok se pola riječi gubi

u jecaju ah taj predivni život

ostaje ton univerzuma

zapisan u kriku

mamo mamice mila

pomagaj

Davno nekad
jednog sunčanog dana
pun mjesec je zasjeo
kristalan i bolan

ne miče se
obasjao puste dvore naše
lipa li si Malena
prozračna kao moj san

u vjenčanoj haljini
koju nisi nikad obukla
hodiš stazama našim
krijući se od bola moga

na krst svoj
crvenu vrpcu ljubavi
vežeš
svako veče

mjesečeve bajke
da znam
boli te tuga moja
moliš me da ti prostim
odlazak tvoj

voliš me
svake moje noći bez svitanja
svakim mojim danom usnulim
spokojno čekajući  da ti dođem

Plavetna ljepota

Ona je nestvarno obzorje

Odlazak

Tragovi

Bijaše  tako lijepa

kao nestvarni san

a rijeka ju je odnijela

na umilni Božićni dan

Vrijeme ne briše  bol

još uvijek  u oku treperi

zvjezdana staza kojom je otišla

a ja ostadoh sam

na svijetu tom

za mene ima nade

dok grlim tragove

mirisa ljepote njene

Vesna nježna kao proljeće

Snoviđenja

Violetna ljepota

Plavetni ledenjaci

Njen ponos

Krv i led

Bijaše lijepa kao san

krhka kao blistavi  dan

anđeoski uzvišena od čednosti

milošću obasjana Vesna V. ponosna

i samo  tek tako usni

i trenom nesta blažena

Grijeha u njoj ni

čak i ako u grijehu mome sni

u molitvi poslijednjoj zavapi

Bože mili umorna sam ti

ti oprosti mi

ne mogu više od ljudi zlih

Kose crne je rasplela

suzama jastuk zaplela

ruke ka Nebu pružila

u vjenčanici bijeloj nenošenoj

na dušek svileni nedosanjane snove polegla

neobljubljena  mlada se nebu predala

Dobro koje posiješ

pored puta od drača

nekih davnih dana

sa ljubavlju se vraća

zato ne boj se Malena

sjajnim putima Milosti

mjesto tebe da zbori

samo suzu dobrote pusti

srećno si dijete

srce će ti uvijek grijati

iako prošli dani ne vrću se

nebeskih anđela puti

Uvijek ti samoglasnici

U

dugo  traje naš muk

čuveni sam  sam meštar

tišine i sna

u njoj  jedino tebe nalazim.

E

L'jube moja

puna je svjetlosti

snova

ljubavi

A

onda me tišina zaboli

uplašim se da te gubim.

meuki bi rekli:

Ne možeš izgubiti nešto što nije tvoje.

pojma oni nemaju.

O

što duša čista rodi

a se učini da gubiš čedo svoje

to je bol

i

čekanje

za vik vikova

Družili smo se u vječmosti

Imao sam jednu prijateljicu.

Dobru prijateljicu.

Najbolju

Veoma čednu

bijelu ko pupoljak ruže

prelipu

iskrenu

Bili smo više od dvoje vječnih ljubavnika

družili smo

se neko vrijeme

u nekom drugom svijetu

u vječnom vremenu koje ne postoji

Bilo je to vrijeme nade

snova

koje nismo dosanjali-

Ne šalim se.

Sve je u tim dodirima bilo nježno ,

krho i mirisno kao „

hiljade ružinih lati

na dlanu

( kradem sebi stih).

Ali ja se ponekad zaboravim ,

riječi me ponesem ,

osjećam da postajem riječ ,

tada lebdim

zaboravim da nisu svi sanjari i

da mnogi ne umiju da lebde.

Ova je umijela lebdjeti ,

i sanjati,

ali moje riječi su bile prejake ,

previše lične i bolne.

budile su sjećanja ,

koje je Yossemin htjela zaboraviti.

Odlepršala je samo

sa jednim zagrljajem

riječju Adio

odim ća

izgubljen

vraćao sam se

Yossamin

uvijek i uvijek

Tada sam znao sli sada sam siguran ,

ona ništa ne radi slučajno.

Sve mora imati smisao.

A u svemu ističe se Ona ,

njena Duša.

Blješti i sija.

+

To su godine koje počinju sanjati.

Sa snovima treba biti oprezan .

Ponekad u njih zavire nepoželjni, a to nije dobro.

Čuvaj se malena , budi oprezna. Svijet nije tako dobar kao što djeca misle.

Nije teško lijepo pisati , ako je srce mlado i puno lijepih uspomena.

Život kao život. Uvijek je kao neki prelijepi san, koji , samo ponekad, nosi neke velove koji mirišu na tugu.

Pregledaj članak