Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

Smrt se postidjela i izašla.

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala prozračnije.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

I puštamo je.

Odlerpršala je.

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali.

I ovaj poslijednji.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

 

 

    

Nedostaješ

Prošlo je neko vrijeme

Proćiće još neko vrijeme

I odjednom ja više neću imati vremena

Ne znam kada je to vrijeme?

Nije baš daleko

Bojim se da ne ostane neispričana

poslijednja stranica moje ljubavi

A testament nije oporuka ako nema uvod

****

Priča je o nekim prelijepim vrmenima

koji se neće desiti

Priča je o dvoje stvarnih

svjetlosnih bića koji se nikad

neće ponovo susresti

Ne mogu i ne smiju

Vjerovatno jedno od njih

ono zaljubljenije

nema ni previše vremena

zemaljskog

Priča je veoma lijepa

i skoro da čovjek poželi da se desi

Ali to je nemoguće

 

Jedno krhko čedno dijete bi bilo povrijeđeno

Mila priča je toliko lijepa

da je trebaš zaboraviti

da te ne boli

kao mene dok je živim i pišem

Ali prije toga prepiši je

sakrij u neku seharu koju ćeš otključati

tak kada ti čerka

ili unuka

počnu postavljati pitanja o ljubavi

 

Tada joj reci:

Bio jednom jedan čovjek

Bio dobar i pisao je lijepe bajke

Mnoge je meni poklanjao

da ih sačuvam za tebe

Da naučiš mila šta je ljubav

i da cijeniš život i sne

Ostalo će joj testament reći

Bajku završi riječima

I kao u svakoj bajci Princeza je živjela sretno

do kraja života

 

Ako te bude upitala

A šta je bilo sa Dobrim čovjekom

Reci joj

Dobri  je takođe bio sretan

jer mu je jedna Djevojčica zvana Krhka ruža

sa mirisom proljeća

svojom dobrotom i ljepotom uljepšala dane

****

Platonska ljubav

Nekad jedina moguća

Ali ništa manje savršena od prave

Neki kažu najuzvišenija ljubav

Bezuslovna

Satkana od davanja

Ne slažem se

Jeste sve je u davanju

Ali…

 

Čovjek vremenom postaje tužan…

Živo je od zemlje stvoreno biće

Dodira i nježnosti željno

Ljubav koja se u duši rodi

a srce je prenese

mora biti prava

Treba je hraniti

Držeći se za ruke

hodimo do izvora Modre rijeke

ima jedna livada sa djevičinskim ljubičicama

mirisna i pitoma nama namjenjena

 

Žena i muškarac

Savršenstvo božijeg stvaranja

I platonska i tjelesna ljubav

su Božije milosti

savim normalno i jedino prihvatljivo

za dva bića koja se vole

Ima jedna trešnja na toj livadi

za nas naslikana

hladovina i crvene bobe

milina

 

Jube znam šta se mislilo kada se reklo

I ljubav onih koji su u nečijoj vlasti

A opet ako se dvoje neizmjerno i iskreno vole

zar oni nisu u vlasti jedno drugom

Zar je njihova ljubav prljavija

od prisilne ljubavi vlasnika i robinje

 

Pustila si kose

miluješ mi lice

u raskošnim skutima tvojim

opijen nježnošću tvojom snijem

 

Jube  moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

rekoh ti

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stanog svijeta odit

među nama nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja željnih

reci mi šta si viedjela 

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer skupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

l'jube

neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

sviko sam

***

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

bila je olimpijada

na izmaku te godine

za noć badnjaka

te prelijepe i tragične 84.

sam sročio izreku

Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu

Usn  ne vidjeh suze tvoje

u njedra što ih polažeš

ka srcu plove

koža da ih upije i njemu preda

ni u snima ti mi ne daš nade

boli te ali čednost je preča

misliš

neće ovaj mahalaš

brati plodove mojega đardina

 

Nema bitno

zašto se poslije nisu našli

tragedija

smrt

čednost

odlazak

nesporazum…

Bitno je da nisu zajedno

To može boljeti

Zasigurno može boljeti

Veoma

jako dugo

 

Ne primjećujem suze ne vidim bol

jer u sanjara tih ljudskih poremećaja nema

samo ljubav i sni

ono kad bi se šalili

Mila Ti ja smo se našli

Ja sam te malo bolje našao

Ti se onda poslije nisi našla

 

sanjari su naivni

nikad ne vide kako im primiče

ono što ih čereči a ne ubija

Ja tu ništa ne mogu i poštujem to

Svako ima pravo izbora

kao i pravo da se kreće

 

Mila

dozvoli mi sitnu digresiju

Meni moje ljubavi niko ne može oduzeti

Čak ni ono vrijeme koje će doći

One idu sa mnom

Sve osim jedne će mene čekati

A ja ću tebe čekati mila

ako zaslužimem da odim na mjesto

kojem ćeš ti blagoslovljena

milošću Božijom pomilovana

sigurno oditi

kada dođe tvoje vrijeme

 

Dok ti skrivaš suze

u očaju trgaš primule

ja samo Volim te

ništa drugo

ah da

 milujem i ljubim

i …

 

Ne govorim ništa što ti nisi znala

Oprosti što to nisam izrekao kad sam mogao

sve one što sam trebao

jer ljubeć tebe

odakle mi vrijeme

moralo se sniti jedina moja

Volim te previše da bih te

sada riječima o ljubavi povređivao

one godine

kada ni sanjao nisam da ću te ovoliko voljeti

imao sam imao tragediju nalik grčkim

Srce i duša su mi se sledile

ti me miluješ

dušo moja

 

poljubac vlažan od orošene duše tvoje

žigošeš rastankom

djetinje snove a se sanjaju

Trideset dvije godine sam lutao

kao ljuštura školjke

prelijepa plavetna praznina

ali skoro bez sadržine

to je ona plava školjka

ako si je ikad primjetila međ mojim slikama

 

Jube  moja

Tri mjeseca sam bio plava biserna školjka

ispunjena svejetlošću i ljubavlju Mala Velika djevojčica

ne znadoh ni godine tvoje

krhka ruža me obasjavala

 

Hvala ti mila

Poslije toliko godina sam osjetio život

Punim plućima sam disao i nisam mogao da dišem

Ljepota

milina

zanos

ushićenje

dok si me na grudi povijala

ko maksumče

ko dijete željno sise

na tvojim sam nestašan bio

Zbog ljubavi jedne

Mile djevojčice

Krhke ruže

Laneta

Anđele

može i tako

ali prvenstveno Čarobne Žene

Labudice

što sa mnom se rađa

u plaveti duše

tvoje i moje

nalik oceanu u koji zaranjam

i utapam se

da bih ljubav sa tobom vodio

 

Mila

Nisam ti ništa tražio

osim da ponekad sa mnom doživiš

ushite moje

u Testamentu želja odlazećeg

se bez ustručavanja može reći

ljubav moju

Od prvog dana sam svjestan mogućnosti ograničenja

držao se toga

Nije mi padalo na pamet da se konkretno iskažem

predložim

dame biraju

 

uglavnom sam uspijevao

a ti si se nagnula

ruku mi u grudi uvukla

mjesec je glavu sakrio

zviježđe je vrisnulo

srce si mi iščupala

nisam ni jeknuo

nisam ni osjetio

nisam više bio

ponekad

Tango bi cimnuo na svoju stranu

čast je bila čvršća

To mi nije smetalo da sanjam

drugačije snove

srcu prihvatljivije

o biserju koje u nisku ljubavi nižem

 

Sjećaš li se slike o Bijeloj dami

Nikad do kraja ne objasnim svoje slike

Ne želim da im skinem sve velove koje imaju

ako ljubav neću da vodim

tada su samo slikarski zapisi

Na domak ruku mlade žene

se nalazi lik čovjeka

nalik meni

On vidi pružene ruke

ali ih ne gleda

Tvoje su ruke u vazduhu

na livadi od izvora Modre rijeke

ti si me grlila i vrštala

videć da se u svjetlost pretvaram

molitva

da mila

zato okrećm glavu

od pruženih ruku

Ne želim da povrijedim krhku bjelinu

Ona to ne zaslužuje

 

Mila

Sve je to u redu i sasvim časno

Ali ipak umjetnik stavlja do znanja

gdje god se Bijela dama

krhka djevojčica djenula

onaj zaljubljenik

ona dobrota tvoja

će uvijek biti na korak od tebe

podržana u molitvi

ne osjetiš kako ti kradem srce

uspomene

na srčane zaliske privijam

 

L’ jubavi

a ne znaeš mori mome ubava

zaista sam volio da te dodirujem

milujem

Koliko mi vremena prostaje

deset godina maksimalno

pet

a čini se

godina

budimo na tren optimisti

dvije

bio bih monstrum kada bih pomislio

da dijetetu uskratim pravo na život

 

Ne znaem mila

još uvijek je sve svježe

Mislim da možemo još neko vrijeme družiti

časkati

Nikad ništa nečasno se ne bi desilo

A opet možda si u pravu

trebaš krenuti dalje

bez prtljaga

tražiti ono što misliš da trebaš naći

 

Osjetila si koliko te volim

To je datost koja se ne može izbrisati

Vjerujem da tako nikad nisi voljena

kako sam te ja volio

Žalim onoga

što će poslije doći

jalov posao

mislio sam ti mnogo toga reći mila

a opet to bi bilo zamaranje

valeri onoga što sam već rekao

 

Ne boj se života mila

Hrabra si jaka

Izborićeš se sa svim nedaćama

kao onda kad bježala si

a ja

baksuz

zadrijemao da san u snu snijem

Borim se mila sa osjećajima

ne mogu nastaviti da ti pričam

šta je ovoj hartiji

vlaži i žuti

 

Svaka riječ

svaki zarez

tačka

bili su iskreni mila

Od srca

iz duše

ne odi na livadu ljubičica

zaboljeće te

tamo moje pjesme umiru

 

Ponekad pročitaj šta sam ti pisao

riječi se ne mjenjaju

Ti si bjelina jube

Ti si život ljubavi

Ti si obojila moje dane prelijepim bojama snova

nevinosti što si mi poklonila

čednosti što si mi u dušu utkala

radosti kojom si me grijala

milina što me je ubijala

ovo je moj testament

 

Mila

nisam dovoljno lud

da priznam da je original pisan krvlju

ali tko ga zna

sanjar je sanjar

 

Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.

Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete  spije
mila moja je usniloa

Možda je na tren umrla
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše, molim ljude
što stupaju i struje.

Uz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.

I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju
Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.
Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje
Pianissimo Immpossibile.

Dušo moja mrije
Ne dam je , nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše

Dok sniješ snove
Ja ću ti doći
U san ljetne noći
Sunčice moja malena.

BAJKA SREBRENIČKA

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

( Poetski zapis )

 

 

****

 

„ Čitaj počinjući Imenom

svog Gospodara koji je sve stvorio. “*

Oh, moj Gospodaru

Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje.

Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.

Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.

Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.

O Tebi Bože Jedini.

O zemlji Tvoje Milosti.

O Tvome Gradu čednosti.

O Modroj rijeci bisernoj

O Gradu srebrenom Tvojem

O nama

O ljubavi

O oprostu

J o j samo treba da krene

ova blagorodna bajka

Oh , my Lord

Oh , my Lord

****

 

Poglavlje I

 

****

U ovom – od svih ratova

najhrišćanskijem

Majko Srerbrenička

Sestro Sreberna

Bosna

zemlja Božije milosti

klana je

četrdeset mjeseci

dan za danom

bez prstanka

Zemlja ista

imena ista

četrdeset godina poslije

istorija se ponavlja

protagonisti ko’ drugi ali nisu

samo dvije generacije

i šest vijekova mlađi su.

U zemlji srebrom optočenoj

U Zemlji Božje Milosti

Na brdovitom balkanu

deset i pol hiljada

djece-žena-ljudi

zvjerski je mučeno

pa onda ubijeno

u

jednom jedinom

najkrvavijem

od svih dana

monstruma danu

O Majčice draga

Majko Srebrenička

vodili su sela u potocima

sve odreda

žene – muškarce – djecu

Oj, Sejice mila

Sestro Srebrena

vodili su sela u žicama

žene-muškarce – djecu

ne ostaviše nikoga

Bijaše – nas deset i po hiljada

pod suncem

sleđenim

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

dođoše srpske zvijeri

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Sunce sleđeno –

kuda sa svojim hiljadama

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Sunce sleđeno

kuda sa svjim iljadama

Ostade – nas devet i po hiljada po putevima

krvavim

u žice vezanih

dođoše neki od srbalja–

ostavština homo primogenisa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-ta'a gusala

i bijede

dođoše srpske zvijeri

neljudi

Oj ,Majčice draga
Majko Srebrenička

Putevi krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

Oj ,Sejice mila

Sestro Srebrena

livade krvave

kuda sa svojim iljadama

0stade – nas 0sam i po hiljada

po gorama

zelenim

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i jada

dođoše srbi sa kandžama

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama?

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Gore zelene

kuda sa svojim iljadama

Ostade – nas sedam i po hiljada

po poljima

Zlaćanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni'sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa rogovima

neljudi

Oj, Majkčice draga

Majko Srebrenička

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

Oj Sejice mila
Sestro srebrena

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

Ostade – nas šest i po hiljada

na tratinama

Rosnim

dođoše neki od srbalja-

0stavština homo primogenius kanibalis

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa kamama

neljudi

Oj, Majčice draga Majko Srebrenička

Tratine rosne krvave–

kuda sa svojim hiljadama

Oj Sejice mila

Sejo Srebrena

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim iljadama

ostade – nas pet i po i hiljada

po njivama

Plodnim krvlju uzoranim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i ropstva

dođoše srbi sa sjekirama drvosječkim

neljudi

Oj,Majko draga

Majko Srebrenička

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

Oj, Sejo mila

Sestro srebrena

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

ostade – nas četiri i po hiljade

pod nebom

Plavim žalosnim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni'sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam-tam'a gusala

i vukoderina

dođoše srbi sa žicama bodljikavim

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

Oj, Sejice mila

Sestro srebrena

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

Ostade – nas tri i pol hiljade

Kraj potoka

Bistra krvava

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i sluganstva

dođoše srbi sa žicom bodljikavom

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Potoci bistri krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

Oj , Sejico mila

Sestro srebrena

Nebo bistro krvavo

kuda sa svojim hiljadama

0stade – nas dvije i pol hiljade

na polju ljiljana

Bijelih krvlju orošenih

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalis

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa tri prsta u ime krsta

neljudi

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

Oj , Sejo mila

Sestro srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

ostade nas još hiljadu i petsto

žena i djece

kraj izvora

krvlju okupanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa testerama čeličnim

neljudi

Oj , majčice draga

Majko srebrenička

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

Ostade petsto djece – Majčice draga !

Pet stotina nevine djece – Sejica mila!

Na mirisnim đulama – Majčice voljena!

Na djevičanskim ljubičicama – Sestrice voljena!

Dođoše neki od srbalja-

Ostavština homo primageniusa

kanibalisa

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i zlobe

dođoše oni’ – neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

i

poklaše djecu nevinu

djecu blaženu čistog srca

Aj,Majčice mila

Majko Srebrenička

Aj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Đule mirisne

Ljubičice djevičanske

Kuda sa svojim dječicom nevinom?

Kuda sa djecom blaženom čistog srca?

Svo to vrijeme sunce bolno kretalo

Zatim se pojavio rasplakani mjesec

Zatim su zvijezdice izbezumljene plutale

Zatim se mjesec sakrio

Zatim je Dince jaukalo

Zatim su se zvijezde izbezumljene vrištale

a oni neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

zvijeri sa lomačama

monstrumi sa kamama

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

u ime krsta sa tri prsta

su klali klali klali

klali klali, klali

bez prestanka

Oj , Majčice draga

Majko Srebrenička

O Sejice mila

Sestro srebrena

svijet pretvoren u noć

nebo dolina suza

oblaci zid plača

vaseljana oaza boli

Pod suncem sleđenim

Na putevima krvavim

Po gorama zelenim

Po poljima zlaćanim

Na tratinama rosnim

Na oranicama plodnim

Pod nebom plavim

Kraj potoka bistrih

Na poljima

Ljiljana bijelih

Đulala mirisnih

djevićanskih ljubičica

neutješnih

ne osta više niko

– Majčice draga

sve ih nestadoše

– Sejijce mila

Zverinje ih pokla

Ko bijesni vukovi

– krv

usred ljudskog zbijega

– im popi

Ništa ne osta

– Majčice draga

Niko ne osta

–Sejice mila

Samo praznina

Bol – tišina

Muk – tuga

I prokletstvo

Veliko – najveće

Božije – vječno

Za vjeke vjekova

****

 

****

Poglavlje II

****8

I mene Maksumčeta

Majčice draga

i mene Malog princa

Sejica mila

međ tisućama

kamama sasječenim

macolom zatučenih

testerom metalnom prepolovljenih

sjekirom drvosječnom pogubljenih

među tisućama bagerima zatrpanim

mene ko janje

ko kurbana

nedozrela preklaše

preklaše zvijerinje

Majčice

preklaše trinaest i po nedužnih godina mojih

Sejice

preklali a nedoklali

u žurbi živog zakopali

u grob zajednički

u jamu tavnu – u planini

nestali

od deset i pol hiljada

blaženih čista srca

srbalji što poklaše

dio nas baciše

Hiljadudvijestotinečetrdesetri

odrasla muškarca

i

tristotinadevedesetdevet

što žena što nejake djece

jetima – majčice draga

od dva mjeseca do moje dobi

u sumrak –Sejice mila

u jame pobacali

bagerom zatrpali

bagerom zatrpali – tenkovima poravnali

da nam traga ne ostane

u zlaćani sumrak

sa lišćem zelenim

lišćem kravavim

sa travom zelenom

travom krvavom

sa zemljom crnom

zemljom krvavom

u duboku jamu

jamu krvavu

krečom posuli

krečom krvlju zagašenim

bagerom zatrpali

pored neputa

ispod nemosta

gdje prolazi malo vode

gdje protiče mnogo krvi

bagerom krvavim

uz gusle

pijane horda zla – srpske

orgije pravila

umoran sam ti Majko

godinama hodim i lutam

sa rukom na preklanom vratu

ni šala nema da ga vežem

ruku jednu na njemu držim

drugom jetima nekog uvijek tješim

prolazim pored mrtvih

žicama bodljikavim vezanih

prolazim pored mrtvih

bajonetom preklanih

prolazim pored mrtvih

u rukama što nose glave

drvosječkom sjekirom odrubljenim

više ne obaziremo jedni na druge

svako se o svom nestanku zabavio
> susprežem se dati kažem Majko

e imadoh ni četranaest godina

kad me preklaše

sve sam znao

a ništa počeo

tek neki stih

o ljubavi

O

Milosti Božijoj

i dobroti

i srcu zaljubljenom

dječačke snove nedosanjane

pjesme neispjevane

pjesnik – poeta – Majčice draga

to sam htio biti

sanjar – snivač – nikad neću postati Sejice mila

**** 9

Aj Mačice mila

O Majko srebrena

Kako da ti kažem – Majko

Mimoilazim se sa duhovima mrtvih

Što obilaze Srebreni Grad

livade rosne njegove

Kako da ti kažem – Majčice

Babu nam Ibrahima u žice vezaše

u žice bodljikave – Sejice

žicom bodljikavom on Mamo draga oči iskopa

oči iskopa Sejo moja oči svoje iskopa

Da ne vidi kako mene ko jagnje

Ko kurbana na panj položoše

i preklaše trinaest i po nevinih godina mojih

prekla srpska zverinjad

trinaest i po ih vijekova zlo pratilo

preklaše nedoklaše

živog me u jamu baciše

kako mi se krik iz preklanog grla oteo

kad babi Ibrahimu – Majko

zverinje glavu podsječe

sjekirom – Majčice

Joooj ,Sejice

teškom drvosječkom sjekirom

II Dio kako da ti kažem majkom

aa babinu glavu nogom

niz strminu šutnu – srpsko zverinje

dokotrlja se mila glava do mene

njegovog preklanog mezimčeta

a iz očnih šupljina

krvavih šupljina bez očiju

žicom iskopanih

zasja svjetlost,čuh riječi

sa usana jož živih

ništa se ne boj Isa – sine

Bog je jedan

nema Boga osim Alaha