Bleki – Dan kada te nisam upoznao

 

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća

ali nisam

Geografska udaljenost?

premostiva, zakon lebdenja

Patrijahalni odgoj?

nije ga bilo , zanemarivanje

Nazori ?

skromni, bez opsesija.

Krutost socijalnog okruženja?

vehtost se uvijek da zaobići

Šta onda?

nećeš vjerovati mila moja

ljubav me spriječila

da budem dijete cvijeća

koja su sušta ljubav

 

ljubav me vodili tebi

a to je drugi smjer

Neusmjereni.

Lepršav.

Mnogo sanjiv.

 

priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom

nema stroge kanonske definicije

forma prijateljskog časkanja

mislila je mladost

Milosrdni Bog je to uvažavao,

On sve zna.

nikad od njega nisam pobjegao

plivajući na putevima

Njegove milosti i ljubavi.

Srce je srce,

Duša je duša.

 

Lična shvatanja ugodnog izgledu

lice bez dlakavih obilježja

želja za dopadanjem

Bogu Blagorodnom

narcisoidnom gledalu

tebi koja ćeš tek doći

mila moja

grlicama

lepršavost mojega života

 

higijene nisu bila dobra preporuka

onome što je nalikovalo revoluciji i djeci cvijeća

njih nije bilo briga

bila im je dovoljna ljubav

hej,muzika, na na na

kako bajkovito predivna la la la

kakvi predivni krajolici mmm ti i ja

lepršavo cviječe koje ne vene

cry and cry

 

avaj

o baby baby babi

sva nesebična u davanju

a ja sam tragao za sviđanjem

naivno odbijajući sve što nije skladno

nisam volio predugu kosu

brade bilo kog tipa

eksperimentisalo sa

vrlo vrlo kratko tek dan dva

brico umro

ljubav se vodila

pa se zaboravilo

ovo ti baš nisam moro reći

šta se može

vazda iskrenost prije pameti

 

tada

taj i taj

takav i takav tebe upoznah ljubavi moja

još uvijek ne malo kasnije

pjesma je iskrenija

istinu zbori

ljuti se na tebe

kasnila si

 

sada su kose osnježene

smiješne bore postale očitije

duboke brazde što iskustvom slove

ono ko fol

djeci ne treba pamet

bilježe mnogo ljubavi

pređenih puteva

ipak

naslućuje se lik

onog dječaka

nalik onom drugom

odlepršalom Malom Princu.

 

ali sam volio tu djecu.

i to jako

neku bezrezervno

bez upoznavanja

djeci nije nimalo teško sanjati

i dosanjati bliskost

čarolije susreta i boli

bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu dešavanja tih godina

onim milenijumima prije decenijama poslije

sve te boli valeri krikova

vrište mila moja

ne pomaže vata u ušima

ne pomaže led u srcima

ne pomažu okovi nad dušama

 

privlačilo me ono što mi je bilo blisko,

njihovo prihvatanje i slavljenja biti života

bezuslovna ljubav

lav lav lav

Ol vi nid iz lav

mir ljudima

pis sist’  selam

peas brad’  selam

Avaj My Lord.

 

svijet bez rata

izmisliše ga ljudi neki zli

Zašto podjela bilo kog tipa

umobolno arijevskih

inkvizicijski plamtećih

svi ljudi braća

križarski trulih

Abraham sleđen

bijedno rasnih

praotac Adam plače

bespolno polnih

Eve siluju

religijskih a Jedan Bog

nacionalnih i svih drugih podjela

nedostojnih Boga i Ljubavi.

 

većina ljudi nema pamćenje

ni misli

amebe i vinske mušice,

majmuni i roboti

svijet su za sebe.

humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije

uglavnom.

izvinjenje amebama

vinskim mušicama i majmunima

robotima ne

bilo bi glupo

nisu stasali

protiv njih nemam ništa

i ne želim ih porediti sa ljudima

 

Bog je sve sa svrhom stvorio,

nauka uvijek kaska

krajnji okviri intelektualnih tajni

takar nasljednih dometa

mnogo toga i još čega

ključi sakriveni

zato je trebalo nestati djecu cvijeća.

talasala su tokove uštrojenog života

uškopljenog skicama bespolnog celibata

dvopolni Savletovi testamenti

sterilni duh Ivančice,

zlokobnih proročanstava družbenika pakla…

 

bez djece surova stvarmost

sasvim izvjesno postaje

nepodnošljiva i turobna

ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava

niko im neće remetiti učmalost

genocidnu blaženost krvavog mira

 

još jedan je dan je prošao.

osjećao sam te

mila moja

ali nisam sreo.

pjesak je bio tužan.

ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.

bio sam umoran od leta

osjećaji su oteknuti i neelastični.

ljutio sam se na tebe

neznanko ljubavi moja

 

nije važno,

djeca uvijek mogu dozvati čaroliju

mogu vidjeti plavkasti led

blješte razasuti biseri moga srca

po livadi naših snova

led se ne dira

biseri se nižu

svjetlucave ogrlice naših budućih dana.

znam

sutra ću te zasigurno sresti

ili neki drugi dan

punu zanosa sa suncem u kosi

morem čežnje i sanja u oku

sa vanilin sladoledom u ruci

i tada

dva puta dva jesu četiri

mili moj

mila moja

četiri je uvijek par

dvije i dvije ruke

a to je već ljubav

tujinko moja nestašna.


												

Bleki – Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

 

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

 

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

 

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

 

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 










												

Bleki – Tango za moje Grlice

 

 

 

Ponekad

nekako

se sve posloži

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

i sjećanja.

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom da Srce hoće da odleti.

 

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

 

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

 

sjedim u kutku sobe

smorao se

ko upokojena  papirna petodinarka

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

 

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

 

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

 

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

 

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli je  i zastane

 

gleda u mene

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

 

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

 

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u  svili

koja leprša u njegovom naručju

 

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

 

sve ljubav

slavi slavi slavi…

 

korak za korakom

tijelo uz tijelo

strast i  vatra

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

noge su ljubavne čežnje korak

 

o Grlica je muzika

Djevojčica što prekrasne snove sanja

koja sve odjednom

želi želi želi…

 

obraz bjeličasti i razigrani

Krhki ružin

uz onaj ozbiljni i tužni tužni…

 

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja za nas nosi

 

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

 

stišće me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

 

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube ljube i ljube

ruka u ruci ruci…

o Srca moja moja…

 

 

 


												

Bleki – U noćima dugim

 

U noćima dugim

samotnijim

od traganja

mislima blijedim

jer znam da postoji

negdje ima

jedno mjesto

zaboravljeno od ljudi

okupano morem

obasjano zvijezdama

 

a tiho osunčano

blago sjajno

i jošte nježno mila

poput tebe

pitomo drago

velikodušno bistro

ozračeno

ljubavlju

davanje nesebičnošću dana

umilnom dobotomžsanja

mirisavo do ljubićica

sneno

od nevinosti

blaženo od plodnosti

pomalo umorno od čekanja

mene neuviđavnoga

 

tada sretoh tebe

zaboravljenu od ljudskosti

priglrlih tvoje srce

utopih se u tvome tijelu

orošenom od mora

lepršavijom od  maglica

tihom blagom

nježnom pitomom

valikodušnom od davanja

 

izgubih se u tvom pogledu

što zasja ljubavlju

umilnom dobrotom

 

zapletoh se u tvojoj duši

mirisnoj

iskrenoj

kao cvijetna snenost

zauvik


												

Bleki – Djevojčica u Milosti stvorena

 

Prozračna milost

 

Lebdeće ruže

 

Djevojčica sa lutkama

Nevinost MBS

 

Jednoć davno

još dijete bijah

nadobudno rekoh

bio sam dobar

podari mi milost

 

stađun za stađunom

cvjetale krhke ruže

milovale mi snove

ispunjene

dobrotom nježnom

 

srećan i orošen  sitnicama

koje prelijepi život boje

ljubavlju i spokojem kraja

zahvalih se Nebu

neizmjerno

 

i gle čudna mi čuda

nenadano nepozvana

meni neopreznom

u život  banu žena

blagorodna i bezgrešna djevojčica

 

sretan i tužan dane slavim

poslijednje slike i rime skladam

djevojčicu u Milosti ljubavi stvorenoj

u čednosti njenoj

moram od sebe da štitim






												

Bleki- Godinama poslije

 

 

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

 

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

 

htio bi sve da znaš

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

 

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

pravit nam smicalice

more i pijesak

biti saučesnici

niti će izgledati i namigivati isto

 

ponekad tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja ka nama stremi

naslučivao sam jeku

mirise ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom pismu

 

svako malo osjetim laki titraj

tvoju ruku malu na mom licu

tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena grudi plišane mi bježe

 

još teže ono što trebao sam a nisam dobio

uglavnom to mi nije žao

možda bih bio samo jedan od bijednih

od onih koji nevino dijete blate

 

djevojčice moja

boli sve to ljubavi moja

i nedostaje

mnogo mi nedostaješ maglice moja

 

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

 

i sve poljubce osjetit mogu

ponekad sjednem i brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

 





												

Bleki – Ah , te Bjelave

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti Ljubav milosti puna Blistavi dan

 

Đardin fešta  Đardin stat i plakat Milozvučni velovi

 

Grijeh i oprost Nježni plamen ljubavi Izvorište Lotosa

Ah , te Bjelave

 

Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane

to je najpraktičniji dio grada

kuda god krenete ili pođete

spustite se nizbrdo i ne brinite

nikad ne možete zalutati

niste frajeri jer vremena nemate

one odozdo pomno čekaju

ozbiljno na vas računaju

 

Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane

tako je u svim mahalama

svi putevi vode iz života

u votaži , ješta mai rista

život počinje iz mahale

vodi preko čaršije

završava u mahali

 

Ah,ta mahala tako mila razigrana

tako mirisna i sladunjava

dunje i dudovi prkose vijeku

ljudi nisu ludi da ih sijeku

ljubav je mnoga ispod mahnito vođena

mnoga je djeva bremenitošću sleđena

ali neka djece njih Bog mili čuva

 

Ah, ta mahala tako lijepa i sanjiva

u drskosti sablažnjiva

u milosti nedostižna

kao egzotika naših ljubavi

odakle ti vrijeme frajeru

kraj toliko djeva

vatrom obasjanih što pitaju

hoće li te dunje i dudovi

 


												

Bleki – Djeca ( Tvoja Najn i Moje Ne )

 

Tvoja i moja Najn i moje Ne

 

Nedostaje mi ta mala Najn

onaj mali vlažni poljubac

što nosi tračak nade

da ti si njena majka.

da nije sanjano

da sam te na trenutak sreo.

 

volim tog Anđelčića bezuslovno

zahvalan sam toj miloj mrvici

što se časak na pijesku sa mnom igrala.

zahvalan na igri i šamarčiću

pod onim istim Suncem i Nebom,

na onom istom moru i pjesku

gdje bjesmo ti i ja.

 

deset godina kasnije

poslije plaveti tvoje i moje Najn

sam dobio svoju Najn.

plava ko sunčev sjaj

mila ko ljubav

nježna ko snježna pahulja

i tatina duša

 

prva riječ joj  bješe  ne

 

mo'š misliti

na isti način je kanticu nisila

prste savijala

tati šamarćiće pokjlanjala

pod istim našim sunce i morem

gdje tren živjesmo ti i ja

poljubce darivala.

I sina i nju sam u momentu začeća zavolio.

takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

ne treba ti ništa više.

 

Čini se.

 

čovjek se rodi nezahvalan

 

Jer ti?

A ti?

 

Da vječna ti!

Ne činiš se se dalekom,.

 

nikad nisam pogledao kćer

a da se nisam sjetio tebe

mile Najn.

 

takav mi usud bio.

sprva je bolno bilo

kasnije se navikneš

skoro

 

sada imam tri radovanja

svakog dana.

o djeci ne mogu da ti pričam

oni su nova bajka

 

ti si daleko

moje prvo radovanje.

 

ti i ja milo moje

rastajući se noću

okivali smo ljubav čeličnim alkama

na crnačkim trgovima ljubavi

gdje ljubavnicu prodaju

ljubavnika bacaju u more

povrijeđeno mu srca

 

mila moja

sjećaš li se one urote anđela.

Sunce je bilo dašak milosti

Mjesec urotnik

Zvijezdice saučesnice

Maglice svjedoci

Bolero opsjenar

more oblaci i vjetar samo krajolik

za sakrivanje

ti i ja žrtve okivanja

dokovima ljubavnim

 

moji ožiljci su još uvijek sasvim svježi i jasni

rane otvorene produbljivane godinama

jer

sve ove godine nisam uspio da te pronađem

i ne znam šta je sa tvojima

 

rastanci su deo života.

tebe mila moja

poznavao sam samo tren

izgubih te u slijedećem

 

neko od kod nas kaže jazuk

neko bi vrisnuo tuga

neko bi pomislio na bol

ja kažem imao sam sreće

 

imma jedna knjiga života

ona je zapisala život svakog čovjeka

sva njegova djela

dobra po dobroti

loša po zlu

činjenje ne činjenje

zvuči previše fatalistički

optimistima beznadežno.

 

nije veruj mi

samo je vrlo vesela

vrlo tužna

jer sve je u parovima

 

knjiga je savršenstvo znanja

pripovjeda – čovjek je tvorac svojih čini

djela su život života.

laicizam sagledava zakutak

 

Zamisli da ima neko uzvišeno Biće

koje može sagledati stvari

dešavanja od početka Univerzuma

do njegovog kraja

 

Tada shvataš koliko je laka spoznaja

život bića čiji život ne traje ni tren

u pojmanju tog vremena

pa se hvataš za svaki djelić sna

koji lebdi na prtinama ljubavi

 

jedina moja

ništa se ne brini

tebe sanjam svaki dan

i bdijem

u mirisnim đardinima moje duše

tvoju sam zakatančio

 

Tako zapisano!










												

Jutro sa Blekijem – Nedodiru moj

  

 

  

 

  

 

 

 

Eh Malena  Malena

Jedini cvijete moj

Prigušio sam  poslijednju želju

Tako nebo htjelo

Usnih te

 

Djetinje lice bezgrešne svjetlosti

Tužno mi se smješi

Vidim nevinost i bol se spleli

Grijeh je anđela dodirnuti

I grijehom ga potvoriti

 

Nisam tužan

Sretna sam ja Konjina

Mnoge sam anđele ljubio

Nijednog izgubio

Samo usnuše i odlepršaše

 

A tebe ne dam

Da odiš za njima

Jedini

Ljubljeni

Nedodiru moj

Srce iz njedara bolnih


												

Davno zagubljeno pismo pisano krvlju ranjenika

 

Odocnio sam  ti Ljubavi

Kasnim ti dvadeset četiri godine.

Sitnica.

Ti tada nisi mogla znati da sam te uvijek volio.

Tebe  Jedina.

Kao da te gledam  prvi put, a vidim da te znam., jer sve te vodilo meni.

 

U srcu si mi rođena., radi nas ljubavi moja.

Znam da si bila ljuta na mene i povrijeđena ,

Nisi shvatala zašto ne dolazim da te spasim.

 

Trebao sam ti.

Oprosti mi Bijela damo. Kriv sam.

Imao sam “preča ” posla.

Bio sam ranjen . Borio sam se za život.

Pismo je pisnao krvlju, jer tada nismo imali tinte,

ni olovki, mnogi ni života.

 

Trebao sam ti ,

za neka  kasnija vremena , kad posustaneš.

Da ti kažem:

Dođi Nevjesto moja , dođi meni Milom tvom.

zagrli me čvrtso, najčvršće.

I ne plaši se , sve će biti dobro . Obećavam.

 

Sada me razumiješ i nisi više ljuta na mene.

Možda malo bijesna.

Pričam sa tobom da shvatiš  , da mi oprostiš ,

da nam dođeš i spriječiš dvoje bezumnika da se ubiju.

Prelijepa si , ljubavi.

Nikad ti nisam rekao koliko te volim, koliko se molim za tebe.

 

I slikao sam te  Lubavi , pokušavao naći pt do tebe.

I našao ga.

Ova ti , Nevjesta muka moja ,

nikako da shvati da mi nismo uzalud krenuli ka kućici u cvijeću.

 

Ne boji se ona posla i steranja veša i mojih umazanih ruku.

To nikako.

Boji se sebe i onih koji su je povrijedili.

 

Molim te Bijela damo, tužnih očiju i nježnog djetnjeg srca , uđi joj u misli i reci joj:

– „Ludice zar nevidiš da nas  taj blento sa nježnim rukama i promuklim glasom voli,

kao što niko nije volio. Ludo jedna,  nas dvije smo hrabre ljepote sa mirisom jasmina,

ničega se ne bojimo.

Ali  znaj , ako ubiješ njega , ubićeš i mene, predivno dijete koje skrivaš od drugih.“

 

 

Preponosna Bijela damo srešćemo se , obećavam ti.

Pronaći ću te u  najljepšim očima , bojenim našom ljubavlju.

Volim te jedina.

 

I pamti me po dobru i opominji našeg   tihog  ubicu nježnosg srca.

Uvijek sam te   volio više od bilo čega , više od sebe samoga.

Ako ovo pismo ne dođe do tebe , znaj da sam usnio.

Umorilo se djetinje srce pa usnilo.