Jutro sa Blekijem – Balada o jednom odru

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

 

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

I stigoh.

 

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

 

Anterija se raspucava i nudi.

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

 

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

 

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

 

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

 

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim.

 

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

 

Piano!

 

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

 

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

 

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

 

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

 

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće mi.

 

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

 

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

 

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

Ljepota mila snije.

 

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

 

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

 

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

 

pianissimo possibile

 

Jutro sa Blekijem – Ljubav priča i sni

 

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao

na lijepe riječi i milost upućuje

 

Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

jezera mora svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav

i čestitost mila moja

 

evo ti malena moja

ti su krhka ruža

ti si izvor moj

ti si moje modre rijeke

koje sanjam

kada kiša lije i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

ušuškan međ usanama tvojim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti duše tvoje

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moju dušu

tijelo tvoje me ne dodiruju a ga ljubim

već treperi i titra

i ja se u njegovim nježnostima  gubim

 

tvoje su grudi čvrste

jedina moja

podatne i krhke

ne znam šta  sa  rukama i usnama svojim

da tu mladost ne oskrnavim sve se bojim

 

tvoje skute  i đardin

rajski  bljesak i hlad

ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

 

u noćima tlapnje i bunila

ruke moje

miluju duge bjelokosne noge tvoje

čak i tada

moram zastati

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

 

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

naš  život cijeli

 

i onda

ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav sama priča

i sni

Bleki – Slike

Uzmem sliku,

gledam  tebe,

zavaljenu u travi,

slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .

Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.

Lijepu u svitanju jutra

nasmiješenu u pogledu sunca.

Blagu svijetlost svitanja.

Ista kao na drugoj ,

od one jedine tri  tvoje slike

koje kraj srca srce nosim.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce

moja nevina duša  tiho šapuću:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja?

 

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.

Opetovani sunčev sjaj.

Meki pjesak što klizi

kroz tvoje i ruke moje.

Blago ustalasano

More očekuje zvijezde

koje će da nas vode

svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi

plavim do crnila nebom.

Njegovo vrijeme će kasnije doći.

 

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni  bikini

Morena moja.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne,

nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

 

Sada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.

Dva anđela.

Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,

između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i

bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -iskreno zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti na me. 

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.

Hoće da zaborave okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana 

u ružićastom smiraju ,

dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja

radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku,

upoznao sam tebe,mila moja.

.

Bleki – Tko sam ja

 

Pitalo me jednoć

poput eha

vrlo vrlo davno

jedno dijete Milo

Tko si ti?

Znadoh

uvijek sam znao

ali Maksumče mi reče

Ne govori

uplašićeš je

pobjeće ti

samo joj reci

Volim te

biće joj dovoljno

Nije bilo

nikako ni slučajno

nije bilo

Zato sada rečem

Hvala Ti mila

Molim Te

Ti oprosti mi

 

****

Sada se Maksumnče kaje

mene kori

što poslušah njega neukog

što je ne uputih

Pogled baci mila

na stranicu

Bosna zemlja Božije milosti

tamo u Tišinu sniju pet Galerija

svaka svoje dane usamljena bdije

Romani , pripovijesti i pjesme

iz dubine djetinjeg srca mog sniju

Tamo se riječi i snovi moji

sa bojama moje duše stope

istinu o mom životu zbore

možda prepoznaš

tko sam ja

 

Bleki – Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Bleki – Plakaću za oboje

 

 

 

U noćima dugim

Danima teškim

Mislima tražim

Dane kratim

Vrlo često

Jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

sanja

vrijedno.

 

Prelijepo vrijeme

Mirisavo dijete

Prelijepo mjesto

Ljubav kao stanje duše.

Zaboravljeno od ljudi

 

Okupano

morima

Obasjano

zvjezdama

Tiho

sunčano

Velikodušno

sjajno

blago i blago

Pitomo

drago

Nježno

čisto

Milo

bistro

ljubavlju

ozračeno

davanjem

nesebično

dobrotom

umilno

od cvijeća

mirisno.

 

Sneno

od nevinosti

blaženo

od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom.

 

Tih godina ruke pružao

Drugim nježnijim se nadao

Te godine sretoh tebe.

Skoro napriliku mene

U prvi tren tada nisam znao

Ljubav svoju tebi sam dao

Jer plakat ću za oboje

 

Prigrlih dušom

Tvoje iskreno srce

Utopih se u tvom zagrljaju

Svježem od mora

Leprašavom ko zvijezde

Tihom

Blagom

Nježnom

Pitomom

Jer plakat ću za oboje.

 

Velikodušan u sebičnosti

Izgubih se u izvoru

Ljubavi

U  tvom pogledu

Bistrom

Umilnom

Snenom

Radosnom.

Jer plakat ću za oboje

 

Dobrotom sapleten

Milošću sakriven

Ko nježno janje

Ko malo kuče

Izgubih se

U tvojoj duši

iskrenoj

snenoj

blaženoj

od nevinosti

cvijetnoj

od radosti.

Više ne tražim ništa

Ja ću plakat za oboje.

 

Svaka misao na tebe

Vraća me u vremena

Ona neka tamo davna

Divne Puteve

Cvijeća djece.

Jer plakat ću za oboje.

 

Bleki – Žao mi mila moja

 

U vremenima sretnih dana,

naših djetinjih života,

nalik na jedan začarani svijet

iz koga nismo mogli

ili nismo hteli pobjeći,

 

bilo je odlazaka

u druge gradove

i zemlje ,

sve radi radosti povratka.

Svuda odi

put ptice

svom Gradu čednosti dođi.

 

Predivni su dvori moji,

mila moja.Zlaćani,

a bijeli i plavi,

puni ljubavi

dobrote.

Da nije tebe

malenih grlica nalik tebi

Nebo ,

moj grad

moja zemlja

bi bili čarobni svijet

u kojem bih tragao za vama,

dok vas ne bih stvorio.

 

Žao mi je

Grad čednosti nikad nisi vidjela.

Više mi žao,

što te kroz njegove čarolije

tajne nisam proveo.

Sigurno bi se zaljubila u njega.

Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.

On te opije i zarobi i ti nemaš kud.

Samo mu se predaš i voliš ga.

I sanjaš one koje će tebe voljeti

jednako kao ti njih.

Obavezno ih dosanjaš ,

pružiš ruke prema njima,

sklopite ih

zajedno lepršate.

Jedno vrijeme.

 

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Taj život

poput moje Modre rijeke

što polako klizi kraj moga grada

sa sobom prti mnogo boli

prolazeći uzduž zemlje moje,

da bi ga moru predala.

Ne biva joj lakše.

Toliko je boli

mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.

Sve su one okrvavljene.

Neke i previše.

Skoro da su izgubile svoju plavet.

Ali sve su ostale čedne.

 

Kao naša ljubav.

Ovo je bajka o ljubavi

u njoj mjesta krvavoj boli nije.

Tu bol ćemo poleći u neku drugu

bajku da tamo vrišti i sni.

Sni i vrišti.

Svoju nestalu djecu traži.

 

Bleki – Dobri se ne vraćaju

 

 

 

 

Ustane

priđe mi

klekne

gleda me molećivo

lijevom rukom prima moju desnu

onu od milosti

prinesi je čelu

pa usnama mekim

poljubi je

pa je opet prinese čelu

prisloni je na obraz

spušta  je

usne i  poljubac dodir lahora

prislanja je na svoje srce

ono bije

i  vrišti

ja ne razumijem što

 

zatim

desnom rukom krade moju lijevu

onu od srca

nježno

daškom bez dodira  ljubi je

prinosi čelu

miluje je obrazom

i opet ljubi

prislanja je na svoje srce.

ono bije

i vrišti

ja se pravim da ne razumijem što

nisam mu ja tamo neka Bjelavska djevojčica

 

molim te

mila

nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi

ubij bol

nju pusti da zaleprša

da  se raduje

igra i juri

 

tu zastane

kaže mora nešto završiti

ode

 

mislim

hoću da vjerujem

da je izašao samo da ne bih vidjela

da plače nad  sudbinom

živo zakopane djevojčice u meni

 

ja zaplačem

ali se brzo smirim

ne ide to

neću da vidi moje suze

hrabra sam ja

uzalud

nije se  vratio

kao ni onaj moj

 

oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

vratiću se mila

kad se ljubičice jave

dobri se nikad ne vraćaju

šapće mi zaljubljeno srce moje

 

Bleki – Ničim ponukan šaljem ti ovo pismenije

 

 

**

     

Božija milost      /                      Božije blagodati

  

Tirkizno talasamke        /       Veloviti dan

   

Tirkizni snovi                /  Ona je osvit

 

**

Princezo

Ti si dijete i pri tom ne mislim na godine.

Velika , malena mazna djevojčica.

 

Sada ću opet , po ko zna koji put ,nabaciti malo narcizma i reći da jako dugo slikam, i skoro isto toliko pišem.

Neki kaže da nisam rđav.Egoizam mi brani da razmišljam o onim neukim , koji drugačije misle.

 

Poenta ove konstatacije je u tome, da sam slikajući i pišući , odavno naučio razlikovati i odvajati lijepo i ružno.

Vremenom , ružno sam odstranjivao i zaboravljao , a ljepotu sam opažao u svim njenim valerima i prigrlio.

Kada te sudba, mojojm sretnom zvijezdom , dovela u okrilje moga djetinjeg srca ,

Pomislih,

evo još jedne prelijepe djevojčice.

 

Ali to meni ne bješe ništa novo.

Nekako normalno je ,

što sam tokom života upoznao mnogo prelijepih djevojčica.

Svaki novi dodir me uvijek radovao , ali i rastuživao.

Radovao zbog dodira, bliskosti i nježnosti,

ali nad radost bi se nadvila tužna sjena – neminovnost rastanka .

 

Malena ,

Ti si od onih posebnih djevojčica,

kojima je sudba podarila izgled i čednost anđela.

Svakim našim dodirom , svakom tvojom slikom ili rječju ,

otkrivam ljepotu i krhkost djevojčice ,

koja se morala naučiti izboriti sa sivilom i vulgarnošću okruženja.

 

Nekad kasnim eonima.

Nekad stignem na vrijeme .

Nekad samo sklopim oči i uživam.

 

I uvijek, bez izuzetka bivam nagrađen ,

time što se osjećam užvišeno dok gledam oči boje sna i osjećam dodir anđela.

 

Sretna mi bila , ljepoto Mila.

 

 

 

 

Jutro sa Blekijem – Mnogo boli kada se dijete skrši

 

 

Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.

Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete  spije
mila moja je usniloa

Možda je na tren umrla
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše, molim ljude
što stupaju i struje.

Uz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.

I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju
Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.
Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje
Pianissimo Immpossibile.

Dušo moja mrije
Ne dam je , nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše

Dok sniješ snove
Ja ću ti doći
U san ljetne noći
Sunčice moja malena.