Prolazi vrijeme

uvijek se zaklinješ

tamo jednoj djevočici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

 

avaj i možda

 

Neću biti leptir lepršavi

tjeran nejasnim nagonim

što pogubno usne peku

od gorkih cjelova

zbog kojih sebe manje voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ne staje

uvijek se zaklinješ

dobro znanoj djevojčici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

avaj i pusti snovi

Bićer lepršavi leptir

tjeran ljubavlju jasnom

dodirujući mirisnu ružu

poljupcima od kojih srce lupa

a tijelo i diša čiste

zbog čega sebe voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ističe

prestaješ da se zaklninješ

djevojčici ljubavi jedinoj

/ a najviše samom sebi /

koji sreo si pije neki dan

onog ponovljenog avgustovskog dana

noseći toplinu sanja

dok sunce je bilo okupano

mirisima nadolazećeg proljeća

koje mi reče

probudi se prinče moj

ja sam tu

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

tome ni snovi  ne šljive

zakletve su proklete njive

 

vrijeme je odavno stalo

sada se ne zaklinješ nikom

/a ponajmanje samom sebi/

ni ljepoti koju voliš

ljubav sama po sebi je zakletva

čisti od grijeha samoće  i tuge

predaješ se bez iluzije

u zagrljaj  proljetne  duge

ljubav je san koji se budan sniva

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

izgubiš mnogo riječi i dana

i ništa nemaš osim sanja

 

ta tako je to bilo

ljeta Gospodnjeg

davne šezdeset i osme

bio je to svijet

stvoren radi cvijeća i nas

bilo je to vrijeme snova i ruža

kad zaklinjati se bilo je smiješno

jer male i velike radosti

koje se ganjaju i jure

bile su testament ljubavi.

 

i zato se nikad ne kuni

duša vene mnogo boli

prestaneš vjerovati sam sebi

znaš ona  nikad neće doći  tebi

 

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe.

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih tugu odagnati.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij umorno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

iz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi sniju

Za ruke male se drže cjelove liju

Bolom i tugom što vrišteći vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju.

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

Harfe

Pianissimo

Srce moje spije.

 

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju.

 

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru.

 

Orgulje

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je neka sa mojom snije.

 

Ljubav moja spije

bešumno se mazi

Dok sniješ  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.

Sanji Š./ Sjećam se dana kada se moja djevojčica udavala

  

 

 

Mila moja imam ti nešto za reći.

Znam nećeš mi mnogo zamjeriti.

Upoznao sam jednu grlicu bijelu, plavetnu.

Osmijeh me njen ubija , kao nekad  tvoj.

Ima isto godina kao ti ,kada ti je  ruža procvjetala

da bih je  krao i mirisao.

Plavetno oko i veseli žuti čuperci krase lice mile djevojčice,

kao da ih je posudila sa slike tvoje koje je utkana duboko u mojoj duši.

Visoka i stamena kao ti ,moja malena

svako malo mi leprša pred očima.

 

Kad mi na um padneš,

stavim pred sebe ciganku

i  flašu kurvoazijea,

i polako, nježno,

kao sa ženom

coktaj po coktaj.

Nigdje mi se ne žuri,

a uspomena hejbet.

Sve ljepše i milosnija od druge.

Pomislim na tvoju ,

valjda mogu reći i moju kućicu u cvijeću.

Moje utočište od lutanja dugih ,

Moje konačište  od tuge i umora,

bjeg i skrivanja u tvojim skutima i njedrim.

Samo mogu reći,

J'taime mon  Amour ,  Merci.

 

Ne govorim ti ja Francuski,

kao što znaš.

Ovo nabadam ,

ne moraju svi da znaju šta ti poručujem.

 

Plavetni osmijeh,

tako je zovem,

mnogo mi radosti pruža u ovim ne baš veselim vremenima.

 

Pomisao na tebe me čini sjetnim, nikako tužnim.

Ako krene na tugu ja  ovu novu  pozovem

i ona odamah doleprša.

Krila pjesme su najbrža.

 

Znam ako je istina da svaki čovjek ima  svog dvojnika,

negdje u bijelom svijetu,

koji je sve manje bijel,

a sve više krvav,

onda bi to ona mogla biti tvoj.

I glasom i  čini mi se svim ostalim.

Skoro.

Ovo skoro, me spašava,

da me odozgo čime ne hekneš.

 

Evo pripremio sa ti  neke slike pa ih pogledaj.

Da , imaju i zvuk.

Vrijedi poslušati.

Kada se sretnemo ,

reći ćeš mi da li sam bio u pravu.

 

Inače Ruskinja, 

možda francuskinja ,

možda čak i Engleskinja

 i ne znaju da postojim.

Ime joj je prelijepo, podsjeća me na

more , mjesec  i ljubav.

I sve  one druge,

jedine ljubavi moje.

 

Zove se  Marina, 

a nije Cvjetajeva .

a možda se vabi i Frančeska

a nije di Rimini,

a ima i neka Patricia

koja lebdi a ne Kass-ka

kako naivni misle.

Ostalo ćeš sama skontati.

Tvoj pogled je najljepši.

 

P.S.

Moje ostale muzičke grlice znaš.

Neke su sa tobom. Njih mi pozdravi.

Ove ovdje se dobro drže.

Kako koja.

Glasom  i stasom nisu posustale.

Znaš onu o vinu.

 

 

 

 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Neke slike se

tek tako

same od sebe

naizgled

ničim potaknute

u bolu ljubavi  rode

žive u vremenu 

kojeg sve manje preostaje

ali postoje

opstaju u sjećanju

u bojama

u ehu budućih vremena

ukoliko kao dar sa neba

zarobe oko slučajnog posmatrača

Noć orki

Dan radovanja

Jesenji osvit

Cvijetna mjesečina

Obasjano gorje

Snježni đardin

 

a Tebe
poput prelijepih ubica
razigranih Orki
u plavetnoj noći
snim
nestašno nasmješenu

a vodiš  me
danom radovanja
obasjanim suncem
tijelom  blaženo talasanjem
u osvit moje kasne jeseni

a lebdi
na cvijetnoj mjesečini
ispod
obasjanog gorja
tvojih snježnih đardina
dok moćna Modra rijeka
sanja cvat božura

a uskomešana nevinost
duše djevojačke
što u snu
sna
cvijetnim vodoskocima
sklapa moj život
zimskim opusom okovanim

 

Noćna svjetlost 

    

Stablo

 

Ona sa cvijećem u kosi

 

Milodarje

 

Bosno moja zemljo Božije milosti

 

Sarajevo moje Grade čednosti

 

Modra riojeka Bosne moej

 

Plavetna duga

 

Uzbibanost

 

Vesna Moreno S.

  

Drveće pored toijeke

 

Duša boli

Svijet ruža

 

Mali Princ

 

Svjetlost na kraju puta

 

Na domak  Aleje Platana

tri  kilimotra duge

pored blistavog Izvora

Rijeka je zeleno Modra

nalik onoj blistavoj

što Zemlji mojoj jedinoj

po njoj je  ime dato

 

Prije slikarevog  mosta

gradić jedan u sjećanju osta

Umoran

 

U umornom gradiću Most čežnje

Na mostu čežnje

Mali Princ tuguje

Tugujući princ gleda i traži

Željezni most

Razdora

 

Na mostu razdora magla

Razorna

Ispod magle razorne

Rijeka željezna

Pored rijeke željezne

Livada cvijetna

Na livadi cvjetnoj 

kuća oronula

 

Kuća oronula ima dva ulaza

Sumorna

U jednom ,sumornijem

ima prvi sprat

Strepnje

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela

Iza vrata bijelih  soba snježna

Sanja

U sobi sanja  tugom obojen ležaj 

Duge

 

Na ležaju duge žena spava

Bolna

U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula

 

U usnuloj djevojčici snovi

Nemirni

U nemirnim snima bajka

Prastara

 

U prastaroj bajci

Aleja je platana

Duboka

 

Na početku Aleje duboke Izvor

Veliki

Izvire izvor veliki iz gromade kamene

Gromada kamena samuje

Okamenjena samoća kazuje

 

Bila jednom nekad davno Aleja platana

Odmah počinjala tu kraj Izvora

pa se i završavala

 

Ta aleja platana

što počinjala je odmah kraj Izvora  Istine

kojem je djevojčica pješke hodila

na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila

pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala

u kosu mirise stavljala

iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala

iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore  svome princu gradila

 

Ta Aleja platana

ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge

u kojem je  djevojčica biciklom brodila

Snove odmarala

pored koga je djevojčica Tugu polagala

iza kojeg je djevočica Suze sakrivala

iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala

 

Ta Aleja platana

tri kilometra duga od Izvora bola 

 kojem je djevojčica  motorom plovila

Na kojem je majku tražila

pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila

iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala

Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala

pa se Aleja i završavala

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,

tri tisuć metara dugačka pa se i završavala

 

Ne hodi više Alejom djevojčica mala

što put šarenih leptira je žeđ gasila

nježne ljubičice milovala

prelijepe krajolike dočaravala

snove odmaral

tugu polagala

suze sakrivala

samoću raspršivala

nemajku tražila

od nemani se sakrivala

Princa malog  dozivala

kraj izvora

tu gdje počinjala je Aleja platana

 

Bila jednom nekad davno

jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora duge

tri kilometra dugačka pa se i završavala

 

Ta aleja sada šuti 

najljepše snove o djevojčici snuje

Izvor joj pomaže

žubor muzikom

 

Jedne veoma tužne zimske noći

još tužnijeg majskog dana

umorna žena neka u Aleju kroči

lik i stas Aleji znan

ali sumoran  

nešto sporiji i teži

od nečega očito bježi

 

I ta Aleja platana prepoznaje misli

što se roje

iza očiju nevinih

zvjezdane boje

riječi samoće stoje

 

Ljubavnu žeđ ugasila nije

šarene krajolike poderala

ljubičice milovati zaboravila

ljudima zdravlje darivala

Sebe bradatom dripcu jednom  dala

ali čedna kao i prije ostala

 

Majku pronašla,bolje da nije

Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije

Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima

klavir kćerkicu i vrijednoga sina

 

A  snove pokopala

A  suze zaledila

A  tugu prigrlila

O‘ nda razmislila

J'oj  ljubav je možda odbacila

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora suza

tri tisuće metara suza dugačka a se nijemo završavala

Poklanjajući misli toj aleji platana

kao nekad,do Izvora stiže

na nijemi upit istinu reče

Princa malog srela je nekako slučajno

sa sladoledom u ruci

u rano Proljeće Radosti

jednog toplog ljeta

jedne prelijepe Ružine Godine

kada su ove počele cvati ljubavlju

več u avgustu ljubičica

poslije januara plača

prije maja nevinosti

 

Upooznah ga 

ali ne prepoznah

kad  mi ljubičice

ruže srca svoga

nježno sneno poče poklanjati

I još k'tomu sa usana i sa grudi

i sa tijela i đardina

što već bješe moja sreća

moja želja

poče isto cvijeće brati

mirise upijati

 

Kada stade

da bi jošte više zaiskao

htio suze moje odlediti

tugu otkloniti

nježnost tkati

ljubav poklanjati

snove sniti

pjesme liti

Mene mladu poče radovanjem svojim zvati

hrabrost davati

ljubav tražiti

 

Uplaših se jako bome

Pobjegoh malenom gradu svome

Zaključah se u malu sobu snova,

legoh na ležaj boli i duge

Usnih i tek tada

o koje li tuge

ja ga spoznah ali dockan

jer ga ubih

pa ga doklah Princa Malog dosanjanog

i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora boli

Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala

 

Danas

Umire ta Aleja platana

 

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama

teškim tri tisuće metara

na kraju trinaestog dana proljeća

poslije četrnaest i pola dana ljeta

k'tomu četrdeset osam

i na kraju još sasvim nešto malo više

Godina Samoće

 

Ponekad samo sjedi 

uspomene lijepi

neke hoće da izbriše

kao začarana igrom Staklenog života

 

Sjedi kraj druga svoga Izvora

na kojem je žedna ljubavi

iza koga je nevinost titrala

pored kojeg su ljubičice uvenule

iznad kojeg  bijeli Dvor sanja

srušene pute njene.

Ipak usud nametnut proklinjati ne zna

Oh jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru

još uvijek tri tisuć’ metara duboka

 

Oh,žalosne li žene

žubori Izvor studeni

Aleja i Izvor okreću leđa ženi  

šute i bleje put uplakanog neba

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka

tri tisuće metara dugačka bila

pa se i završvala.Aleja dugo umirala

Izvor nešto duže izvirao

djevojčica,dijete Malog Princa

nikad više dozvala nije

Princa malog

njegovoj bajci odaslanog

 

Aleje platana odjednom ne bi više

Izvor prestade da žubori i diše

Okamenjena gromada nevinosti

djevojčicinog  lika

i dalje ne doziva Princa malog

od htijenja njenog  palog

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti

tri tisuće metara visoka

pa se i zavšavala

 

Neznano poslije

vjekovima možda

ispredala se priče i legende

nekad oživljene,češće zaboravljene

Tko je ta djevojčica da prostiš

i k'tomu čiji je taj Princ Mali bio

 

Jednom davno poslije

ljubavnici besprizorni neki hodiše

putem negdašnjim Aleje platana 

što počinjala je odmah tu kraj Izvora  

Života tri kilkometra epoha dugačka bila

pa se završavala

kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika

pored nestalog Izvora Ljubavi

što počinjao je na početku iščezle Aleje platana

 

A šta se zbi sa Princem malim

nezrela ljubavnica kao da se pita

Baš me briga

spreman odgovor hita

bradatog ljubavnika ogromne ćele

Ko ga šiša, iskre pakosti u oči sjele

Ko ga šiša odjekuje

dok brada ljubi sirovo

grli surovo

i gazi neke nove

tek narasle djevičanske ljubičice

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja

tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja

pa se završavala

 

Ta se javi vapaj tihi

lijepo molim pomenute ljubavnike gore

i još gore malo više,navedene

majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više

Princa malog

odlutalog

za vaš život nedoraslog

 

Pustite ga ga neka sanja

da me voli

da me bere

da mi bere

ruže snene

nježne moje mirisave

ljubičice djevičanske

pa i ruže procvjetale

 

Samo jednu kaznu

slomljenog srca mog i njegovog

ja mu želim

kunem i proklinjem

neka sanja,

u snovima pjesme

 ljubavi i bajke piše

 

 J‘oš neka sanja 

     nema  može

     jasno mora

     dječačkim srcem svojim

A  prečistom dušom svojom

A  bez suza i bez tuge

A  čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O  ljubav iskrenu našu vječnu

 J‘ edinu mirisavu

     djevičansku ljubičicu svoju

      zadirkuje ktomu  igra se i juri

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika

Od primalnog krika poteče

Izvor ponovnog susreta

odmah netom

vjetrom nošen

olista nagovještaj one Aleje platana

što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi

 tri kilometra dugačka bila

pa opet počinjala

 

Ima jedna nova aleja platana

u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara

i počinje da sanja 

tu odmah kraj Izvora Vječnosti 

o nekoj  drugoj

J  ‘oš neznano dugoj

A  prelijepoj bajci  djevojčici miloj veseloj

A  o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O  krajoliku najsjajnijem nevinom 

O ljepoti duge u očima snene djevojčice i Princa malog 

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše

 

Onako po dječiji rečeno

ljubav ne mogu ubiti

ni tri tisuće vijekova

što prijeteć Aleji platana

podmuklo kruže oko Izvora ljubavi

 

Ispričavši svoju bajku,

djevojčica danas plače prvi put.