Bajka – Petnaest dana proljeća

 

Blagi dani  su privodeni  kraju.Da ih je barem više ,jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom

Umorni smo ali zadovoljni.Tri dana sa najmilijim u osami, daleko od realiteta sa kojima  smo se danas  ponovo  sudarili.

Ostalo nam je još samo malo umornog vremena da se prepustimo okusu ljubavi.Na vrata nam kucaju novi praznici.

Mi ćemo vam zasmetati svojom bajkom  koja je pregazila treći dio kristalno pitke vode .Uvezli smo dosad objavljena sjećanja,koja su snovima plovila iz mora ljubavi u srce dvoje djece.

Ova bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku.

Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme. 

Možda vidite sebe.

Tko da zna?

 

Bajka

Petnaest dana proljeća

 

Svjetlost   Zvijezdice

Drvo sanja    Mali princ

 

Mila Moja    Autoportretova ljubav

 

 

Uvod

 

Hiljadu devetstotina šezdeset osma  godina.

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzika – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge i ledina..

Kada se pomene ta hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i neke što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne jubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinjala je eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima ,lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijana cvijeća,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski,neprestano tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A ta mila djeca cvijeća je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zaprevo sve se htjelo dati..

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja.Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

 

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada itakav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvireintelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog

života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-

senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila..

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca po livadi snova.Lerd ne diram,bisere nižem u predivne ogrlicenaših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja.Tujinko moja nestašna.

 

 Dio II

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već

sam  zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro

je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota

trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.

Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.

Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.

Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.

Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?…

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

 

Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

 

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.

A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.

 

Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje.U noćima dugim

 

U noćima dugim

Danima teškim

Mislima tražim

Dane kratim

Vrlo često

Jedno mjesto

vrijeme

jedno

malo dijete

sanja

vrijedno.

Prelijepo vrijeme

Mirisavo dijete

Prelijepo mjesto

Ljubav kao stanje duše.

Zaboravljeno od ljudi

Okupano

morima

Obasjano

zvjezdama

Tiho

sunčano

Velikodušno

sjajno

blago i blago

Pitomo

drago

Nježno

čisto

Milo

bistro

ljubavlju

ozračeno

davanjem

nesebično

dobrotom

umilno

od cvijeća

mirisno.

Sneno

od nevinosti

blaženo

od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu. Malom

hodim duhova tragom.

Tih godina ruke pružao

Drugim nježnijim se nadao

Te godine sretoh tebe.

Skoro napriliku mene

U prvi tren tada nisam znao

Ljubav svoju tebi sam dao

Jer plakat ću za oboje

Prigrlih dušom

Tvoje iskreno srce

Utopih se u tvom zagrljaju

Svježem od mora

Leprašavom ko zvijezde

Tihom

Blagom

Nježnom

Pitomom

Jer plakat ću za oboje.

Velikodušan u sebičnosti

Izgubih se u izvoru

Ljubavi

U  tvom pogledu

Bistrom

Umilnom

Snenom

Radosnom.

Jer plakat ću za oboje

Dobrotom sapleten

Milošću sakriven

Ko nježno janje

Ko malo kuče

Izgubih se

U tvojoj duši

iskrenoj

snenoj

blaženoj

od nevinosti

cvijetnoj

od radosti.

Više ne tražim ništa

Ja ću plakat za oboje.

Svaka misao na tebe

Vraća me u vremena

Ona neka tamo davna

Divne Puteve

Cvijeća djece.

Jer plakat ću za oboje.

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.

 

III dio

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije špetnaest dana našeg proljeća ,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam dva poklona.

Srebreni šal i stihove.Obradovao sam se.Još uvijek sam bio  tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.

Stihovi su odisali trunčicama sjete.Ipak je ljubav nadvladavala.

 

Proljeće pjeva

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moja ljubav živjeće vjećno.

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se vrate nama.

 (Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.

Tvoj  Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a um u led ledili.Sreća Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo preživjeli.

Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura.  Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je jačala.

 Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.

Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.

Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno ,jer se moralo ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se osvetilo.

Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću da siga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i  tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvor male planete otpravio?

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.

Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao ti na daru.

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.

 Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.

A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio  sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

-Idi,bre pa se leči !

-Nije ti ovo san.

-Opa,ti to ozbiljno!

-Koji ti je naopaki dan?

Jednom ti izleti:

-Koji ti je papmur.

Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Tii si se izvinjavalas,izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći: da mi ljubi crvenilo

-To ti meni,mila moja.

Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.

Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim m,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.

Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije  upitne  poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:

-Hm.Hm.

-Neštom si mi znan.

-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

-Ti imaš neki plan.

 Ponekad bi  strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru, potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

Znao sam da sam nešto glupavo lupio.

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

Drugi put kada ti oca spomenuh.

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli.  Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su  zmije otrovnice usud koji vodi domu.

Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.

Glupko – razdragano bi govorila.

Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa  da smo isti.

Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala  i onda bi rekla :

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.

Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjerida malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela.

Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal  da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će  princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da na svijetu puno bola ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačnotisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,beskonačne ljubavi dane.

Za tu stranu naše planete  ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i snova,ljubavi moja“

„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada  bespomoćno pitam te pitam:

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.

 Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti.

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom  izgubiti i brata.

Kako da joj  onda, Bože moj , pričam  o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.

Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ.

Jedbnom si me odvela na pjacu ,dovela do brda lubenice ui rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se  svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.

Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.

Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.

-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.

Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog  šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male.

Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.

 

Dio IV

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.

Sad sve nešto mislim da je u tada moja sleđena duša počela da cvili ,osjeća tuđe boli. Jednostavno polčela si da je topiš svojom boli-

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja je radosna ,rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale se mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas neću da  ti prostirem  tugu.

Hoću sreća,ljubav,duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme.I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očima , kao zalog, srca prinose odru  Svjetlosti.

Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja, moja  duša tvoju  poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima briše.Ona to zna,maše mi i smješi mi se.

Poručuje mi:

Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav kjoju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam  duboko zepretao u maglama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.

Odakle ti vrijeme frajeru jedan.

Ti si me naučilo toj izreci.

Djeci ne treba mnogo govoriti.

Ni ona ne govore mnogo.

Ona osjećaju.

Djecu ne treba plašiti.

Rođena su bez straha.

Uzvišena Ljubav nad njima bdije.

Djecu ne traba stariti.

Ona će sama i na vrijeme odrasti.

Ne treba im bilo šta braniti.

Ona dobro razlučuju dobro od zla.

Zbrane ih bole i ona se jogune.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

 

A, mi?

Ti i ja.

 

Samo smo se igrali i ljubili i jurili .i

I opet igrali i ljubili i jurili.

 

Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac znani.

Mi smo se igrali.

I jurili.

I ljubili.

Lepršali.

Za loptom.

Za nebom i suncem.

Jedno za drugim.

Za mjesecem i zvijezdama.

Za morem.

I snovima.

I opet

Jedno sa drugim.

Igrali.

I jurili.

I ljubili.

Bez svjedoka.

Sa pjeskom.

Sasvim sami.

Oko nas kao da nije bilo nikoga.

Oko nas nema nikoga

Nije nas bilo briga.

Ta, bili smo djeca.

Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.

 

Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.Prvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.

Koga će gorer zaželjeti i očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.

Vjerovao sam ti.

Ljubiti je nevino,dječije.

Zatim šaptah, volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.

Vjerovao sam ti.

Voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.

Vjerovao sam ti.

Željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.

Vjerovao sam ti.

Svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“

-zastaješ,tješila si me.

“obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

-nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći,stađun dva  poslije.

Ti djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.

Širinu koja nosi miris đardina.

Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će  donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono ćime te nisam htio plašiti.

Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi  bio turoban spoj.

Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si  bila muzika, moga života..

Još gledam – tvoj osmijeh balada.

Još pamtim tvoje  pokrete– arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.

Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.

Još osjećam –tvoj  pogled – četiri godišnja doba.

 

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi si pjevala i snila.

Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su ;laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjrzdice naše prigušile sjaj.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ;da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bilasama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama,  uvijek je ostajala sama.

Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

 Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju ju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:

 

Ti koja  više nikad nećeš  pjevati  moje pjesme

 

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme sanjala lako

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J’er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

mila moja  nemoj voljeti.

/In memoriam Frka Frkica/

 

Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život.

Naša proljeća su bile prjaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.

 

Stihovi neki koji   se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose.

Pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje, ti više ne pjevaš.

Da li ih sniješ,ne pišeš mi.

Ne javljaš se, mila moja.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

 

Milo moje…

 

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.

Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

 

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?

 

Petnaest dana proljeća  

 Dio V

  Dan četvrti

 

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale,a tako svježi.

Tog dana sam te prvi put poljubio.

Blago,nježno,skoro ovlaš.

Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.

Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to pismu priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

Nadam se da ti je još u sjećanju.

I onaj drugi malo duži.Još nježniji i sneniji.

Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

 Tada si oči otvorila.O kakve oči ljubavi moja.

 Prelijepe ,čiste ,jasne i prozirne nalik mojim. Vrlo čedne i čudne.Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

Gledali smo se.Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo :incest prave.

Takav je svijet.Nerazuman i brzoplet.

Duboko smo disali vazduh,zaronili i dodirivali.Ne,to si me ti  u vodu gurala.Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca.

Zatim bi izronili,mokru kosu sam ti sa lica sklanjao,ti si se uz mene pribijala,pogled sakrivala.Željela si ih koš više.Sramežljivost  te sputavala.

Nismo ništa govorili.Riječi su bile suvišne.

Naša srca su ubrzano kucala, priljubljena jedno uz drugo.Iako malo toga znamo o duši,vjerujem da suse naše tada stopile.

Kažem naše duše su se stopile,jer sve oko nas je sve bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti, tek otkrivene blagosti ,osjećaji  polako i bolno nadolaze.Kao da izviru iz kutaka podsvjesti gdje je uronjen iskon.

Mi postajemo bića koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.Jedno od nas zasigurnojeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja.Najčešće znači bol ili samo sktiva patnju.

Iznad nas galebovi lete.Gledamo u nebo,u sunce,možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik,spuštamo poglede.Sunce ne dozvoljava da se zagledamo.Prijeti suzama.Još uvijek se držimoza ruke, zbunjeni samo,gledamo se i smješkamo.

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“

(Mlađahna poetesa ti.)

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“

(Ko'fol poeta ja.)

Bili smo naivni.Iako ne izgledaju tako,galebovi su samo ružne i zloguke ptice,strvinari.”Urođenici” ne vole njihovo prisustvu.Simbol su prolaznosti i smrti.

Prsnemo u smijeh.Ponovo sve je u redu,nema više zbunjenosti.Život teče dalje,rekla je prošlost Sadašnjost je stala i mudro šutjela. Budućnost je vrebala.Bila je tu iza sliujedećeg vala,iza slijedećeg galebovog krika.

Ovaj put život nije tekao dalje.Pobunio se i stao je.Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Neko Milostiv i djeci naklonjem se pobrinuo za to.Mi smo se tiho molili i zahvaljivali.

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana.

A možda  je to bilo samo zbog hira nekog anđela, koji želi da to bude zbog igre  te djece,tebe i mene,da djeca  imaju sekundu-dvije više vremena?

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu ,kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima,ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka budućnosti?

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.Čuvari vremena, upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela, nisu ostali nimalo ravnodušni.Pokušali su stvari dovesti u red.Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni.Da li su skinuli epolete sa simbolima ljubavi ili su ga poslali na milenijski neplaćeni odmor?To ćemo jednog dana saznati.Sada nismo imali vremena da razmišljamo o tome.

Mnogi misle da je srce centar ljubavi.Tog dana sam otkrio da griješe.Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava,živi i sanja.Ti si rekla da te nešto presjeklu odmah do dušnika i da nisi mogla da dišeš.

Uplašio sam se ali ti si se nasmijala i rekla:

-To prva ljubav tražila otvor da uđe u dušu.Kako ga nije bilo morala se na silu ugurati.I to je ta bol.Kada je duša primila,bilo je lakše jer je duša znala da je sada ljubav sigurna.I zaključana za sva vremena. Izlaza joj više nerma i od mene ne može pobjeći mili moj.Ti ćeš mi jednog dana otići,ali ljubav tvoja ostaće sa mnom.

Moja je zatreperila i bolno kriknula.Bila je starija od mene i nešto mi šaputala,ali ja nisam imao vremebna da je slušam.Počinjeo sam da shvatam ljubav i uzimam njene darove.

Srce je samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

A tko će ti reći šta je to duša,to samo Bog zna.U njega je tajna svih stvari.

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao,a tebe svojom zvao. Zato sam i ja tebe u svojoj zaključao.

-Glupko kako je to providno.

-Šta mogu,prirodno sam takav.

Duša se nalazi malo iznad srca,lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Nekad ,u nekim kasnijim vremenima ,uplašio bih  se kada kada bi osjetio miris koji me podsjeća na tebe. I sledio.Tu pomoći nije bilo.Nazvao sam to “sindrom moga ljetnog proljeća”.

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce, koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.Dovod kisenika mozgu pada, jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja je lagana kao perce,ona odskoči , udara u grlo i tada ponestaje daha.Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja,bilo emocijama,bilo strastima;napoželjnije zajedničkim,uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tada se voljni  momenat ponaša  kao smušeni dirigent koji je u svakom slučaju izgubio i palicu i posao.

Dakle,ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje,privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

Kao što sam pokušao da dokažem sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju.I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu.Srce ne može.Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete u nebo.

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez ljubavi odleti u nebo,no ubrzo biva vraćena na zemlju,na popravku.Srce nikad nije imalo i nema šansu da uzleti u nebo. Srce je previše teško za to jer materijalno je.

Ne vjerujem u reinkarnaciju.Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog životai prevelike želje za ovozemnim životom.uglavnom su to bića koja nisu mogla prepoznati ljubav iuli su previše lakoma na putenost.

Lako je biti zao.Ispaštat grijehe i podnosit zasluženu kaznu je nepodnošljivo.Zbog toga ta težnja za reinarnacijom i glad za godinama.

 I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,krava, ili majmuna.

Pa čak i biti papa.To već  i nije neko čudo.Za prvog života  svega toga ima u izobilju.

 Vjerujem udobrotu,milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića.Bog je ljubav,Bog je dobrota,Bog je milost.Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.i pokušava time nadahnuti ljude.Kada je to odredio,tek onda je odlučio da počne stvaranje svojih čudesnih svijetova i putanja.Vjerujem u život i onaj koji slijedi.Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara.A to je nemoguće pripisati Nebu.

 U ovom sam dobro prolazio.Nadam se iskreno,ali i sa određenom dozom straha,i vjerujem,žarko želim da povjerujem , da sam bio od onih dobrih. U  sebi nisam nikad primjetio neko zlo,a primao sam mnogo toga dobroga.I davao.

Ti si me naučila dobroti i davanju,prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.Toliko si mi ljubavi darovala da sam se pravio nesrećan i žalio:

-Mila moje prestani mi darovati ljubav,ugušiću se i šta ćeš ti onda.A može ti i zafaliti ljubavi.

Ti bi se zamislila i ozbiljno mi prorokovala.

-Ne luduj mili,moj.Trebaće ti.I ne znaš koliko boli ima u svijetu i koliko krhkih bića će trebati tvoja pomoć i bar djelić ljubavi koju ti poklanjam.

Volio bih da ne griješim kada tako razmišljam o ljubavi,srcu i dušu.!Ako griješim tada bih izgubio tebe.Poslije pet decenija  snova ,čekanja i ljubavi to bi bilo porazno,

Dobre čeka nagrada.Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada.Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim.Nadam se da mi je podario  usud susreta sa njim,kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i sanjam.

Kad pomislim na tebe i naše dane proljeća ja vidim samo svjetlost i radost.I tem mrven tuge.Boli nema.U mojoj bajci mjesta za nju ni.

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava.Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose,teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka.Uvijek,baš uvijek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

Ne vjerujem da je to bila ljubomora.Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti.Naša Bajka i ja  na to nikad nismo bili spremniu.Mislio sam da  bi me tvoj odlazak ubio.Nisam bio spreman i grčevitosam se držao Bajke i tebe.Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,najčešće ostavljajući onu drugu.Uglavnom se nisi bunila,Bajka nikad.

Nije to bilo pošteno:ni prema tebi,ni prema onim drugim.No,moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala,vjerujem i ljubav naša,tvoj i moja.Ni ja se nisam bunio.

 Upoznavajući tebe naučio sam šta je ljubav.Mnogo ljubavi 

Dio VI

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela.Nije te puštala izvidokruga.Iako bajke su govorile o tome,tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.O zlu učinjenom meni nisam razmišljao kao o zlu.To je bilo nešto što se dogodilo.I idemo dalje.Malo više  leda u duši ništa strašno.

Kada se led dogodi drugima pogotovu djeci i ženama mene boli više nego moj led.On samo zvecka.Pomekad osvježava.

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao.

Dobro i zlo poput sportaša , različitih atletskih disciplina : Brzih sprintera i sporih  trkača na duge staze ili maratonca.

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor.

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD, zaštitniku svjetske demokratije.

Inače čitav svoj život,Bessie ,kraljica bluza je u ime svoga i svih porobljenih i potlačenih naroda svijeta krvarila u svojim pjesmama.

Dobrota je poput maratonca:sporo, dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.

Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većinase ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš, a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako sam ti srce slomio?

-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od ako ispliva.

Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se ,da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe mogu dovesti.

„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.

Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

Djeca se ne boje ničega, strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli. Ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek na infuziji od  koje srce ne smije da mu  stane.

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali nadam se i vjerujem da si bila.

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na zapad.

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenomsve dok mu ne istekne ugovoreni rok.

Prava jubav je ,jedina  moja ,laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj moju ljubav ,ljubavi moja.

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem štosugerira zaobilazak istine.

Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene ,majke domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.

Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto, ni tko je saučesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

Pogledali smo se.Sve se usporilo.Sunce se udaljilo,šum mora je utihnuo.Galebovi su nestali povukli ljude sa sobom.Na ovom svijetu smo bili samo mi i prozračno nebo.

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Prirodne, blage,sočne i naše. Odredile nas.

Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

Vrijeme se tog ljeta više nije vratilo u normalu.

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.

Ti i brat ste u ruci držali led koji sladi. Ozbiljno ,kao i sva djeca,ste lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

I nije bilo kao u filmu da kugla slastice ispadne.Ne.Niko se nije pokliznu ni pao.Nije to bila uvodna scena za komediju.To je bio krajolik za  sanjanje snova.Jer,avgust je mjesec radosti ljepote mora,ali i rastanaka.

Dinje su zrele,sladunjavi miris nalik mošusnom opija sunčane dane.Plavetnilo nebesko obojeno je ljubavlju.Snove snivaju oni koji vole ljubavi radi.

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:

„Šta misliš koliko godina imam.“

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

“Šesnaest .U,pravu sam zar,ne?

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest i po godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.Imala si snažnu intuiciju.

Zatečena si,ja to tada ne znam.Okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:

“Mogu li sad mami ići?“

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

“Da.“

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni,  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći,  kad sve je vrilo.

Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

Spoticanje,sudar,pogled ,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko sitnih smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.

Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog  jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

Odjednom mi sinu tužna misao.

Da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.Sada,kad mi najviše trebaš,sada kad osjećam da me najviše voliš.

Ne želim se opraštati od tebe kada me najviše trebaš,kada te najviše volim.

Zapravo  nije važno.Znam da ću te voljeti do groba barem  i malo poslije.Čitavu vječnost.Ali ti to zasifurno ne mogu reći,jer na grob će mi zasaditi cvijeće.Ne bilo koje.Već djevičanske ljubičice nježne i samo jednu opojnu ružu crvenu da me tamo negdje daleko ili blizu,svejedno je,da me one podsjećaju na tebe mila moja.

Ako se i opraštam od tebe ja sa sobom nosim preznik ljubavi proveden sa tobom,ne opraštam se od tvoje  blagorodne duše   i srca ranjenog.

Uostalom ,zašto se uopšte opraštati od tebe jedina moja,kad obećah ti da voljeću te do groba i malo poslije.Mada ti sada zasigurno ne mogu reći,jer tvoje ćutanje me ljuti,A kada se ljutim ja se jogunim.Kada se jogunim ponašam se kao malo dijete.

Svako malo dijete nevino je poput Malog Princa i drži do obećanja svoga,datog tebi i Bogu Jedinom mila moja.

Uvijek te vidim u polju ljubičica, nagu i čednu,kako bereš moju ljubav.I zato mi nemoj reći ne sanjaj dječače mili.

I nemoj mi reći ne gledaj sunce ,leptire i sliku crno bijelu,kada si imala lebdećih petnaest godina,a nesreća te nije još pritisla.

 

Da , imala si samo petnaest godina,

Proljeće, milo moje

ili kjoji dan više,

kad brdima si leprašala  put leptira šarenih

letjela godinama začarana

kroz aleju

preko polja

preko rijeke

preko mora

mene tražila

i nisi me nalazila.

Nisi gubila nadu

pa se u snove vraćala

nestašno lihjepa

mirišljavo razigrana

da bi uvijek u srce moje sletjela

i svu tugu daljine i samoće

traganja i rastanka

moje i tvoje

jednbim osmijehom izvrisala.

Molio sam te da me nađeš

da mi dođeš

ti koja svijetom lutaš

ti od koje cvijeće mirise krade

ti koja samo za moju ljubav živiš

ti  koja sa suncem  sjaj dijeliš

ti koja meni ljubav daruješ

ti koja mi dušu miluješ

ti iz  koje izranja ljepota duge

ti koja si izvor radisti

ti koja nevinost djeteta nosiš

ti koja preko brda i trnja hodiš

ti koja plavetnilo neba oslikavaš

ti koja dubinom mora zračiš

ti koja zvijezde u očima nosiš

dođi mila moja da ti snove poklonim

dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo

dođi  ljubavi moja uhvati me rukom toplom

dođi  živote moj zagrli me čvrsto jako

dođi meni  ljubavi svojoj ljubavi   jedina.

dođi  i ne boj se više mila

Lljubav se nije zagubila.

 

Sedmi dio

Dan šesti

 Sve se normalizovalo.

Ti i ja smo zajedno.

Ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Čini se teško breme nosiš.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.

Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

 Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli.Nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako, da bi na kraju postalo zašto.

Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.

Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto.Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.

Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače  niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.

Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me,do tebe  samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene.Njome si govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi.

Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i  samo tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi ,za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.

Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebe.

Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh ,Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Ej ,Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu ,poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si sretna bila..

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.

Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.

Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima.

Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango,dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.

Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala.Bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako darivala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da možda nećeš  moći doći.Tačno na vrijeme,i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“

– šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“

– smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.Privija se uz mene ,govorila mi:

Mili moj,molim te ,nemoj mi nikad pobjeći.

Neću mila,zasigurno neću.Molim te zagrli me i sve će biti u redu.

Ipak,nije bilo.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram  da tugu pdagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje.Ljubimo se i ćutimo vrijeme, koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.Mi smo zagrljeni,okrenuti ka moru,suncu i valima.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?Kao da želiš da poduzmem nešto.

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom.Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter  ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani mjesec.

On je veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara se onaj isti  blistavi put.On je  posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.

Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne miožemo odoljiti toj ljepoti.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Sada znamo kako se duše spajaju.osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe.Mi smo opijeni i nemoćni.Moramo se poljubiti,ali na ovlaš i kratko.Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im nebo nudi.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se i žmirkaju  za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom  na Ljubavi i Milosti.

Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi  smo osjetili da smo spojeni ljubavju  za čitav život.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti,kojim želi da pričesti našu ljubav.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Mi snmo zanijemili.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.

Prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.

Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih ,svjetlucavih  odsjaj što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne su rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.Oblak okreće leđa i zastaje.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.

Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran“

– kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana“

– kažeš ti.

A nama ne treba kišobran.Nama nedostaje igra.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela,Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam prema tebi.

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi  sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu:

Obala pusta,obala vrela…

Ja sam samo mogao da dodam:

-Bila je to noć stvorena samo radi nas,jedina moja.

 

 

Petnaest dana proljeća – Dio VII

 

Dan šesti

 

Sve se normalizovalo.

Ti i ja smo zajedno.

Ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Čini se teško breme nosiš.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.

Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

 Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli.Nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako, da bi na kraju postalo zašto.

Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.

Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto.Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.

Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače  niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.

Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me,do tebe  samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene.Njome si govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi.

Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i  samo tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi ,za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.

Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebe.

Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh ,Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Ej ,Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu ,poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si sretna bila..

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.

Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.

Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima.

Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango,dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.

Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala.Bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako darivala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da možda nećeš  moći doći.Tačno na vrijeme,i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“

– šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“

– smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.Privija se uz mene ,govorila mi:

Mili moj,molim te ,nemoj mi nikad pobjeći.

Neću mila,zasigurno neću.Molim te zagrli me i sve će biti u redu.

Ipak,nije bilo.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram  da tugu pdagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje.Ljubimo se i ćutimo vrijeme, koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.Mi smo zagrljeni,okrenuti ka moru,suncu i valima.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?Kao da želiš da poduzmem nešto.

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom.Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter  ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani mjesec.

On je veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara se onaj isti  blistavi put.On je  posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.

Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne miožemo odoljiti toj ljepoti.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Sada znamo kako se duše spajaju.osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe.Mi smo opijeni i nemoćni.Moramo se poljubiti,ali na ovlaš i kratko.Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im nebo nudi.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se i žmirkaju  za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom  na Ljubavi i Milosti.

Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi  smo osjetili da smo spojeni ljubavju  za čitav život.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti,kojim želi da pričesti našu ljubav.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Mi snmo zanijemili.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.

Prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.

Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih ,svjetlucavih  odsjaj što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne su rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.Oblak okreće leđa i zastaje.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.

Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran“

– kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana“

– kažeš ti.

A nama ne treba kišobran.Nama nedostaje igra.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela,Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam prema tebi.

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi  sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu:

Obala pusta,obala vrela…

Ja samo mogu da dodam:

-Bila je to noć stvorena samo radi nas,jedina moja.

 

Petnaest dana proljeća – Dio VI

 

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela.Nije te puštala izvidokruga.Iako bajke su govorile o tome,tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.O zlu učinjenom meni nisam razmišljao kao o zlu.To je bilo nešto što se dogodilo.I idemo dalje.Malo više  leda u duši ništa strašno.

Kada se led dogodi drugima pogotovu djeci i ženama mene boli više nego moj led.On samo zvecka.Pomekad osvježava.

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao.

Dobro i zlo poput sportaša , različitih atletskih disciplina : Brzih sprintera i sporih  trkača na duge staze ili maratonca.

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor.

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD, zaštitniku svjetske demokratije.

Inače čitav svoj život,Bessie ,kraljica bluza je u ime svoga i svih porobljenih i potlačenih naroda svijeta krvarila u svojim pjesmama.

Dobrota je poput maratonca:sporo, dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.

Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većinase ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš, a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako sam ti srce slomio?

-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od ako ispliva.

Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se ,da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe mogu dovesti.

„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.

Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

Djeca se ne boje ničega, strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli. Ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek na infuziji od  koje srce ne smije da mu  stane.

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali nadam se i vjerujem da si bila.

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na zapad.

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenomsve dok mu ne istekne ugovoreni rok.

Prava jubav je ,jedina  moja ,laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj moju ljubav ,ljubavi moja.

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem štosugerira zaobilazak istine.

Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene ,majke domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.

Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto, ni tko je saučesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

Pogledali smo se.Sve se usporilo.Sunce se udaljilo,šum mora je utihnuo.Galebovi su nestali povukli ljude sa sobom.Na ovom svijetu smo bili samo mi i prozračno nebo.

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Prirodne, blage,sočne i naše. Odredile nas.

Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

Vrijeme se tog ljeta više nije vratilo u normalu.

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.

Ti i brat ste u ruci držali led koji sladi. Ozbiljno ,kao i sva djeca,ste lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

I nije bilo kao u filmu da kugla slastice ispadne.Ne.Niko se nije pokliznu ni pao.Nije to bila uvodna scena za komediju.To je bio krajolik za  sanjanje snova.Jer,avgust je mjesec radosti ljepote mora,ali i rastanaka.

Dinje su zrele,sladunjavi miris nalik mošusnom opija sunčane dane.Plavetnilo nebesko obojeno je ljubavlju.Snove snivaju oni koji vole ljubavi radi.

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:

„Šta misliš koliko godina imam.“

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

“Šesnaest .U,pravu sam zar,ne?

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest i po godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.Imala si snažnu intuiciju.

Zatečena si,ja to tada ne znam.Okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:

“Mogu li sad mami ići?“

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

“Da.“

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni,  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći,  kad sve je vrilo.

Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

Spoticanje,sudar,pogled ,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko sitnih smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.

Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog  jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

Odjednom mi sinu tužna misao.

Da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.Sada,kad mi najviše trebaš,sada kad osjećam da me najviše voliš.

Ne želim se opraštati od tebe kada me najviše trebaš,kada te najviše volim.

Zapravo  nije važno.Znam da ću te voljeti do groba barem  i malo poslije.Čitavu vječnost.Ali ti to zasifurno ne mogu reći,jer na grob će mi zasaditi cvijeće.Ne bilo koje.Već djevičanske ljubičice nježne i samo jednu opojnu ružu crvenu da me tamo negdje daleko ili blizu,svejedno je,da me one podsjećaju na tebe mila moja.

Ako se i opraštam od tebe ja sa sobom nosim preznik ljubavi proveden sa tobom,ne opraštam se od tvoje  blagorodne duše   i srca ranjenog.

Uostalom ,zašto se uopšte opraštati od tebe jedina moja,kad obećah ti da voljeću te do groba i malo poslije.Mada ti sada zasigurno ne mogu reći,jer tvoje ćutanje me ljuti,A kada se ljutim ja se jogunim.Kada se jogunim ponašam se kao malo dijete.

Svako malo dijete nevino je poput Malog Princa i drži do obećanja svoga,datog tebi i Bogu Jedinom mila moja.

Uvijek te vidim u polju ljubičica, nagu i čednu,kako bereš moju ljubav.I zato mi nemoj reći ne sanjaj dječače mili.

I nemoj mi reći ne gledaj sunce ,leptire i sliku crno bijelu,kada si imala lebdećih petnaest godina,a nesreća te nije još pritisla.

 

 

Da , imala si samo petnaest godina,

Proljeće, milo moje

ili kjoji dan više,

kad brdima si leprašala  put leptira šarenih

letjela godinama začarana

kroz aleju

preko polja

preko rijeke

preko mora

mene tražila

i nisi me nalazila.

Nisi gubila nadu

pa se u snove vraćala

nestašno lihjepa

mirišljavo razigrana

da bi uvijek u srce moje sletjela

i svu tugu daljine i samoće

traganja i rastanka

moje i tvoje

jednbim osmijehom izvrisala.

Molio sam te da me nađeš

da mi dođeš

ti koja svijetom lutaš

ti od koje cvijeće mirise krade

ti koja samo za moju ljubav živiš

ti  koja sa suncem  sjaj dijeliš

ti koja meni ljubav daruješ

ti koja mi dušu miluješ

ti iz  koje izranja ljepota duge

ti koja si izvor radisti

ti koja nevinost djeteta nosiš

ti koja preko brda i trnja hodiš

ti koja plavetnilo neba oslikavaš

ti koja dubinom mora zračiš

ti koja zvijezde u očima nosiš

dođi mila moja da ti snove poklonim

dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo

dođi  ljubavi moja uhvati me rukom toplom

dođi  živote moj zagrli me čvrsto jako

dođi meni  ljubavi svojoj ljubavi   jedina.

dođi  i ne boj se više mila

ljubav se nije zagubila.

 

Petnaest dana proljeća / Peti dio

,

Dan četvrti

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale,a tako svježi.

Tog dana sam te prvi put poljubio.

Blago,nježno,skoro ovlaš.

Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.

Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to pismu priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

Nadam se da ti je još u sjećanju.

I onaj drugi malo duži.Još nježniji i sneniji.

Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

 

Tada si oči otvorila.O kakve oči ljubavi moja.

 

Prelijepe ,čiste ,jasne i prozirne nalik mojim. Vrlo čedne i čudne.Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

Gledali smo se.Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo :incest prave.

Takav je svijet.Nerazuman i brzoplet.

Duboko smo disali vazduh,zaronili i dodirivali.Ne,to si me ti  u vodu gurala.Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca.

Zatim bi izronili,mokru kosu sam ti sa lica sklanjao,ti si se uz mene pribijala,pogled sakrivala.Željela si ih koš više.Sramežljivost  te sputavala.

Nismo ništa govorili.Riječi su bile suvišne.

Naša srca su ubrzano kucala, priljubljena jedno uz drugo.Iako malo toga znamo o duši,vjerujem da suse naše tada stopile.

Kažem naše duše su se stopile,jer sve oko nas je sve bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti, tek otkrivene blagosti ,osjećaji  polako i bolno nadolaze.Kao da izviru iz kutaka podsvjesti gdje je uronjen iskon.

Mi postajemo bića koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.Jedno od nas zasigurnojeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja.Najčešće znači bol ili samo sktiva patnju.

Iznad nas galebovi lete.Gledamo u nebo,u sunce,možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik,spuštamo poglede.Sunce ne dozvoljava da se zagledamo.Prijeti suzama.Još uvijek se držimoza ruke, zbunjeni samo,gledamo se i smješkamo.

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“

(Mlađahna poetesa ti.)

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“

(Ko'fol poeta ja.)

Bili smo naivni.Iako ne izgledaju tako,galebovi su samo ružne i zloguke ptice,strvinari.”Urođenici” ne vole njihovo prisustvu.Simbol su prolaznosti i smrti.

Prsnemo u smijeh.Ponovo sve je u redu,nema više zbunjenosti.Život teče dalje,rekla je prošlost Sadašnjost je stala i mudro šutjela. Budućnost je vrebala.Bila je tu iza sliujedećeg vala,iza slijedećeg galebovog krika.

Ovaj put život nije tekao dalje.Pobunio se i stao je.Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Neko Milostiv i djeci naklonjem se pobrinuo za to.Mi smo se tiho molili i zahvaljivali.

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana.

A možda  je to bilo samo zbog hira nekog anđela, koji želi da to bude zbog igre  te djece,tebe i mene,da djeca  imaju sekundu-dvije više vremena?

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu ,kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima,ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka budućnosti?

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.Čuvari vremena, upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela, nisu ostali nimalo ravnodušni.Pokušali su stvari dovesti u red.Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni.Da li su skinuli epolete sa simbolima ljubavi ili su ga poslali na milenijski neplaćeni odmor?To ćemo jednog dana saznati.Sada nismo imali vremena da razmišljamo o tome.

Mnogi misle da je srce centar ljubavi.Tog dana sam otkrio da griješe.Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava,živi i sanja.Ti si rekla da te nešto presjeklu odmah do dušnika i da nisi mogla da dišeš.

Uplašio sam se ali ti si se nasmijala i rekla:

-To prva ljubav tražila otvor da uđe u dušu.Kako ga nije bilo morala se na silu ugurati.I to je ta bol.Kada je duša primila,bilo je lakše jer je duša znala da je sada ljubav sigurna.I zaključana za sva vremena. Izlaza joj više nerma i od mene ne može pobjeći mili moj.Ti ćeš mi jednog dana otići,ali ljubav tvoja ostaće sa mnom.

Moja je zatreperila i bolno kriknula.Bila je starija od mene i nešto mi šaputala,ali ja nisam imao vremebna da je slušam.Počinjeo sam da shvatam ljubav i uzimam njene darove.

Srce je samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

A tko će ti reći šta je to duša,to samo Bog zna.U njega je tajna svih stvari.

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao,a tebe svojom zvao. Zato sam i ja tebe u svojoj zaključao.

-Glupko kako je to providno.

-Šta mogu,prirodno sam takav.

Duša se nalazi malo iznad srca,lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Nekad ,u nekim kasnijim vremenima ,uplašio bih  se kada kada bi osjetio miris koji me podsjeća na tebe. I sledio.Tu pomoći nije bilo.Nazvao sam to “sindrom moga ljetnog proljeća”.

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce, koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.Dovod kisenika mozgu pada, jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja je lagana kao perce,ona odskoči , udara u grlo i tada ponestaje daha.Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja,bilo emocijama,bilo strastima;napoželjnije zajedničkim,uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tada se voljni  momenat ponaša  kao smušeni dirigent koji je u svakom slučaju izgubio i palicu i posao.

Dakle,ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje,privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

Kao što sam pokušao da dokažem sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju.I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu.Srce ne može.Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete u nebo.

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez ljubavi odleti u nebo,no ubrzo biva vraćena na zemlju,na popravku.Srce nikad nije imalo i nema šansu da uzleti u nebo. Srce je previše teško za to jer materijalno je.

Ne vjerujem u reinkarnaciju.Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog životai prevelike želje za ovozemnim životom.uglavnom su to bića koja nisu mogla prepoznati ljubav iuli su previše lakoma na putenost.

Lako je biti zao.Ispaštat grijehe i podnosit zasluženu kaznu je nepodnošljivo.Zbog toga ta težnja za reinarnacijom i glad za godinama.

 

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,krava, ili majmuna.

Pa čak i biti papa.To već  i nije neko čudo.Za prvog života  svega toga ima u izobilju.

 

Vjerujem udobrotu,milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića.Bog je ljubav,Bog je dobrota,Bog je milost.Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.i pokušava time nadahnuti ljude.Kada je to odredio,tek onda je odlučio da počne stvaranje svojih čudesnih svijetova i putanja.

Vjerujem u život i onaj koji slijedi.Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara.A to je nemoguće pripisati Nebu.

 

U ovom sam dobro prolazio.Nadam se iskreno,ali i sa određenom dozom straha,i vjerujem,žarko želim da povjerujem , da sam bio od onih dobrih. U  sebi nisam nikad primjetio neko zlo,a primao sam mnogo toga dobroga.I davao.

Ti si me naučila dobroti i davanju,prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.Toliko si mi ljubavi darovala da sam se pravio nesrećan i žalio:

-Mila moje prestani mi darovati ljubav,ugušiću se i šta ćeš ti onda.A može ti i zafaliti ljubavi.

Ti bi se zamislila i ozbiljno mi prorokovala.

-Ne luduj mili,moj.Trebaće ti.I ne znaš koliko boli ima u svijetu i koliko krhkih bića će trebati tvoja pomoć i bar djelić ljubavi koju ti poklanjam.

Volio bih da ne griješim kada tako razmišljam o ljubavi,srcu i dušu.!Ako griješim tada bih izgubio tebe.Poslije pet decenija  snova ,čekanja i ljubavi to bi bilo porazno,

Dobre čeka nagrada.Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada.Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim.Nadam se da mi je podario  usud susreta sa njim,kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i sanjam.

Kad pomislim na tebe i naše dane proljeća ja vidim samo svjetlost i radost.I tem mrven tuge.Boli nema.U mojoj bajci mjesta za nju ni.

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava.Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose,teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka.Uvijek,baš uvijek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

Ne vjerujem da je to bila ljubomora.Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti.Naša Bajka i ja  na to nikad nismo bili spremniu.Mislio sam da  bi me tvoj odlazak ubio.Nisam bio spreman i grčevitosam se držao Bajke i tebe.Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,najčešće ostavljajući onu drugu.Uglavnom se nisi bunila,Bajka nikad.

Nije to bilo pošteno:ni prema tebi,ni prema onim drugim.No,moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala,vjerujem i ljubav naša,tvoj i moja.Ni ja se nisam bunio.

 

Petnaest dana proljeća IV dio

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.

Sad sve nešto mislim da je u tada moja sleđena duša počela da cvili ,osjeća tuđe boli. Jednostavno polčela si da je topiš svojom boli-

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja je radosna ,rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale se mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas neću da  ti prostirem  tugu.

Hoću sreća,ljubav,duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme.I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očima , kao zalog, srca prinose odru  Svjetlosti.

Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja, moja  duša tvoju  poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima briše.Ona to zna,maše mi i smješi mi se.

Poručuje mi:

Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav kjoju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam  duboko zepretao u maglama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.

Odakle ti vrijeme frajeru jedan.

Ti si me naučilo toj izreci.

Djeci ne treba mnogo govoriti.

Ni ona ne govore mnogo.

Ona osjećaju.

Djecu ne treba plašiti.

Rođena su bez straha.

Uzvišena Ljubav nad njima bdije.

Djecu ne traba stariti.

Ona će sama i na vrijeme odrasti.

Ne treba im bilo šta braniti.

Ona dobro razlučuju dobro od zla.

Zbrane ih bole i ona se jogune.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

 

A, mi?

Ti i ja.

 

Samo smo se igrali i ljubili i jurili .i

I opet igrali i ljubili i jurili.

 

Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac znani.

Mi smo se igrali.

I jurili.

I ljubili.

Lepršali.

Za loptom.

Za nebom i suncem.

Jedno za drugim.

Za mjesecem i zvijezdama.

Za morem.

I snovima.

I opet

Jedno sa drugim.

Igrali.

I jurili.

I ljubili.

Bez svjedoka.

Sa pjeskom.

Sasvim sami.

Oko nas kao da nije bilo nikoga.

Oko nas nema nikoga

Nije nas bilo briga.

Ta, bili smo djeca.

Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.

 

Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.Prvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.

Koga će gorer zaželjeti i očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.

Vjerovao sam ti.

Ljubiti je nevino,dječije.

Zatim šaptah, volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.

Vjerovao sam ti.

Voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.

Vjerovao sam ti.

Željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.

Vjerovao sam ti.

Svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“

-zastaješ,tješila si me.

obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

-nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći,stađun dva  poslije.

Ti djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.

Širinu koja nosi miris đardina.

Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će  donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono ćime te nisam htio plašiti.

Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi  bio turoban spoj.

Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si  bila muzika, moga života..

Još gledam – tvoj osmijeh balada.

Još pamtim tvoje  pokrete– arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.

Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.

Još osjećam –tvoj  pogled – četiri godišnja doba.

 

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi si pjevala i snila.

Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su ;laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjrzdice naše prigušile sjaj.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ;da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bilasama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama,  uvijek je ostajala sama.

Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

 

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju ju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:

 

Ti koja  više nikad nećeš  pjevati  moje pjesme

 

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme sanjala lako

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J’er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

mila moja  nemoj voljeti.

/In memoriam Frka Frkica/

 

Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život.

Naša proljeća su bile prjaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.

 

Stihovi neki koji   se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose.

Pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje, ti više ne pjevaš.

Da li ih sniješ,ne pišeš mi.

Ne javljaš se, mila moja.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

 

Milo moje…

 

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.

Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

 

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?

 

Petnaest dana proljeća III dio

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije špetnaest dana našeg proljeća ,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam dva poklona.

Srebreni šal i stihove.Obradovao sam se.Još uvijek sam bio  tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.

Stihovi su odisali trunčicama sjete.Ipak je ljubav nadvladavala.

 

Proljeće pjeva

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moja ljubav živjeće vjećno.

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se vrate nama.

 (Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.

Tvoj  Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a um u led ledili.Sreća Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo preživjeli.

Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura.  Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je jačala.

 Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.

Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.

Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno ,jer se moralo ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se osvetilo.

Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću da siga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i  tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvor male planete otpravio?

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.

Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao ti na daru.

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.

 Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.

A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio  sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

-Idi,bre pa se leči !

-Nije ti ovo san.

-Opa,ti to ozbiljno!

-Koji ti je naopaki dan?

Jednom ti izleti:

-Koji ti je papmur.

Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Tii si se izvinjavalas,izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći: da mi ljubi crvenilo

-To ti meni,mila moja.

Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.

Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim m,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.

Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije  upitne  poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:

-Hm.Hm.

-Neštom si mi znan.

-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

-Ti imaš neki plan.

 

Ponekad bi  strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru, potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

Znao sam da sam nešto glupavo lupio.

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

Drugi put kada ti oca spomenuh.

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli.  Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su  zmije otrovnice usud koji vodi domu.

Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.

Glupko – razdragano bi govorila.

Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa  da smo isti.

Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala  i onda bi rekla :

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.

Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjerida malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela.

Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal  da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će  princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da na svijetu puno bola ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačnotisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,beskonačne ljubavi dane.

Za tu stranu naše planete  ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i snova,ljubavi moja“

„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada  bespomoćno pitam te pitam:

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.

 Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti.

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom  izgubiti i brata.

Kako da joj  onda, Bože moj , pričam  o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.

Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ.

Jedbnom si me odvela na pjacu ,dovela do brda lubenice ui rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se  svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.

Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.

Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.

-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.

Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog  šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male.

Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.

 

Petnaest dana proljeća II dio

II drugi dio

 

Dan prvi – ponovljeni

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već

sam  zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro

je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota

trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.

Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.

Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.

Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.

Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?…

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

 

Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

 

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.

A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.

 

Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje.U noćima dugim

 

U noćima dugim

Danima teškim

Mislima tražim

Dane kratim

Vrlo često

Jedno mjesto

vrijeme

jedno

malo dijete

sanja

vrijedno.

Prelijepo vrijeme

Mirisavo dijete

Prelijepo mjesto

Ljubav kao stanje duše.

Zaboravljeno od ljudi

Okupano

morima

Obasjano

zvjezdama

Tiho

sunčano

Velikodušno

sjajno

blago i blago

Pitomo

drago

Nježno

čisto

Milo

bistro

ljubavlju

ozračeno

davanjem

nesebično

dobrotom

umilno

od cvijeća

mirisno.

Sneno

od nevinosti

blaženo

od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu. Malom

hodim duhova tragom.

Tih godina ruke pružao

Drugim nježnijim se nadao

Te godine sretoh tebe.

Skoro napriliku mene

U prvi tren tada nisam znao

Ljubav svoju tebi sam dao

Jer plakat ću za oboje

Prigrlih dušom

Tvoje iskreno srce

Utopih se u tvom zagrljaju

Svježem od mora

Leprašavom ko zvijezde

Tihom

Blagom

Nježnom

Pitomom

Jer plakat ću za oboje.

Velikodušan u sebičnosti

Izgubih se u izvoru

Ljubavi

U  tvom pogledu

Bistrom

Umilnom

Snenom

Radosnom.

Jer plakat ću za oboje

Dobrotom sapleten

Milošću sakriven

Ko nježno janje

Ko malo kuče

Izgubih se

U tvojoj duši

iskrenoj

snenoj

blaženoj

od nevinosti

cvijetnoj

od radosti.

Više ne tražim ništa

Ja ću plakat za oboje.

Svaka misao na tebe

Vraća me u vremena

Ona neka tamo davna

Divne Puteve

Cvijeća djece.

Jer plakat ću za oboje.

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.

Upoznavajući tebe naučio sam šta je ljubav.Mnogo ljubavi.

Petnaest dana proljeća

 

Petnaest dana proljeća

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma  godina.

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzika – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge i ledina..

Kada se pomene ta hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i neke što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne jubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinjala je eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima ,lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijana cvijeća,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski,neprestano tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A ta mila djeca cvijeća je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zaprevo sve se htjelo dati..

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja.Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

Ja sam atavistički i godinama mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada itakav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvireintelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog

života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-

senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila..

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca po livadi snova.Lerd ne diram,bisere nižem u predivne ogrlicenaših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja.Tujinko moja nestašna.

 

Kraj prvog dijela