Category Archives: Petnaest dana proljeća

Dan petnaesti

 

I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.

Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.

Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani  , bijeli džemper. Smirena bezbružnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.

Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga toplog tijela.

Činilo se, mila moja sada sanja,negdje daleko među zvijezdicama,a možda i sanja, nas dvoje na izvorima ljubavi.

Opraštanje je čudna stvar.

Ima opraštanja,i  ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše bilo je put krila leptira,ružine latice,tihe muzike anđela s neba il’ mjesečeve blagosti što nježi srce.

Ponekad vidim tu scenu.

Ponekad je sanjam.

Još češće mislima prizivam.

Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak otetih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih osjećanja.

Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.

A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam  barem pola od onih petnaest  bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska  po  trideset tri staklene perle,što nosile su vjeru,moju i tvoju.

One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao

Tek deceniju poslije, poneka  škrta ,teško stečena vijest o tebi.

Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost tvoj odlazak ili bijeg  na zapad..

Lete godine.

Koračaš polako ljubavi moja.

I još deset.I još deset.I još deset.

Još deset i nešto više preko prtina samoće.

Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .

Puno je to godina koje  sanje proklizavaju u onom jednom trenu što sadašnjost se zove.

Mogao bih ja još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas Nebo zove.

A šta smo radili sve te godine?

Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili.

Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.

Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje  zauvek.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nad nebom sja.

 

Mali Princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi

 

U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.

U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć je bio uvijek tmuran i siv.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i galebova i djece krik.

A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.

Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?

Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.

 

Dvoje djece

dva sunca

 

Kad pogledam u nebo

Moram oči sklopiti

 

Kad oči sklopim

Svoju djecu vidim

 

U polju sanja

Ljubavlju okupana

 

Trče,igraju se i jure

suncem o obasjana

 

 

Radosna

Nježna

Poput nas

Čedna

 

mirisnim ljubičicama

sanjaju i hrle

 

pa hajde

sad ti

ne gledaj u sunca.

 

Moje su molitve uslišene.

Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.

I za tebe sam se molio da budeš dobro,ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta moga jedinog  proljeća u kojem sam  dijete bio.

Sebi  ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi.Tada spoznah drugo ime svoje  Bosne ,Zemlja Božje Milosti

A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:

Oprosti mi što ne mogu  ti oprostim

 

Ako ti oprostim

Tugu ili radosti

 

Ako ti oprostim

Smijeh ili ludosti

 

Ako ti oprostim

Šale ili nježnosti

 

Ako ti oprostim

Snove ili milosti

 

Ako ti oprostim

Ljubičice ili milovanje

 

Ako  ti oprostim

Stvarnost ili vjerovanje

 

Ako ti oprostim

Bježanje ili ostajanje

 

Ako ti oprostim

Vjernost ili nestašluk

 

Ako ti oprostim

kišu ili sunčev sjaj

 

Ako ti oprostim

Ono tvje nadanja znaj

 

Ako ti oprostim

Tugi ili žestinu

 

Ako ti oprostim

Usne ili istinu

 

Ako ti oprostim

Sve što si mi dala

 

Ako ti opreostim

Htjenje a nisi znala

 

Tebi neće ostati ništa

Mila moja.

 

Jer Mili Bog

Sve daje u parovima

 

Ti i ja

Sunce i mjesec.

 

Kada ti budem opraštao

Radosti i tuge

 

Kada ti budem praštao

Smjeh i suze

 

Kada ti budem opraštao

Šale i nježnosti

 

Kada ti budem opraštao

Milovanja i čednosti

 

Kada ti budem opraštao

Snove i bježanje

 

 

Kada ti budem opraštao

Stvarnost i ostajanje

 

Kada ti budem opraštao

Nadu i vjerovanje

 

Kada ti budem opraštao

Sjaj i kiše padanje

 

Kada ti budem opraštao

Nestašluk i tugu

 

Kada ti budem opraštao

Istinu i njenu drugu

 

Kada ti budem opraštao

Ono što si dala i mislila dati

 

Kada ti budem to opraštao

Tada ćeš moju ljubav znati

 

Meni ćeš uzeti sve

Milo moje

 

I zato

Oprosti mi

Što ne mogu

Ne,ne mogu ništa

da ti oprostim jedina

tada kao da nas nije ni bilo

ljubavi moj

 

Tada saznah još jedno ime Moga  grada.Grad čednosti.

Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.

A ti begunica mila?

Šutiš.Da mila šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.

Dodji, prolece, smeh ljubavnice zemljin, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi!

Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Napor koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

Sjećam se   dana kada si uslišila moje molbe.

Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv, s duvanjem vetra. Uzeh svoju spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao zice; nehotice muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše. Ona je  krišom ostavila svoj posao, zastala kod   vrata mojih snova, dvoumeći se,pa pobegla..

Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid; najzad je tiho ušla u sobu i sela. Pognute glave hitro okrece iglu u tisini. Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor drvored taman od kiše.

Jedan čas kišnog popodneva, punog senki, pesme i tišine. Ništa drugo.

Te noći ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.

Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u svirku, dok su se zvezde palile jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada  kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.

Reći ću ti:

„Čar tvoj lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu

koji se ne pamti, i moja ljubav joj je dala tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me svojom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom, pokretan voljom promenljive milosti sveta.

Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju snove i muze  kroz stoleća.

Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opazajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute   da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju  vatru bozanskog dodira, koji sija na tvom licu.“

Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:

„Poznajes li me?“

Osvrnuh se, pogledah anđelu i rekoh:

‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Ona odgovori:

„Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,“

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:

„Jesi li iscrpela sav teret suza?“

Osmehnula se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plač imao vremena, da je nauci govor osmeha.

„Nekada“ ,

prosapta ona,

„govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „

Zbunjen, rekoh:

„Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav. „

I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:

‘“I ti si se promenila. Nekadasnja bol postala je vedrina.“

„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“

Tada si se rasplinula, a  odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.

Ali dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.

Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo, i raskid ce pokriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.

Žao mi mi mila moja, vremena sretnih dana,naših djetinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći, se pomalo blkiži kraju.

Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi, put ptice

svom Gradu čednosti dođi, noseći u džepovima misrise žutih dunja i djetinju tugu..

Predivni su Dvori moji,mila moja.

Zlaćani,a bijeli i plavi,puni dobrote ,ljubavi.Da nije tebe, malenih grlica nalik tebi, Nebo ,moj grad,moja zemlja  bili bi čarobni ali prazan svijet,u kojem bih tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.

Žao mi ,mila moja,Grad čednosti nikad nisi vidjela.

Više mi žao,što te kroz njegove čarolije tajne nisam proveo. Sigurno bi se zaljubila u njega. Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega ili bih te ja ukrao.

On te opije i zarobi i ti nemaš kud.Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti,jednako kao ti njih.Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih,desna u lijevoj,lijeva u desnoj i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ,pa još jedna.

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtel, dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.On je škrt na riječima,a bogat djelima i bolom.

Između onoga: se nađu i onog pa se ne nađu,stane čitav jedan život.Plav i svjetlucav,okupan suncem i svjetlošću.Život snova i ljubavi.

Ima tu i boli.

Taj život je  poput  moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga Grada čednosti,

sa sobom prti mnogo boli,prolazeći uzduž  Bosne moje ,  zemlje Božije milosti da bi ga moru predala.

Ne biva joj lakše.Toliko je boli  da mora terete  prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene. Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.

Ovo je bajka o ljubavi , u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neke druge

bajku da tamo vrište i snju. Sniju  i vrište. Svoju nestalu djecu traže.

 

Hvala ti proljeće moje

Za sve dane proljeća mog

 

Koračaj polako ka putevima mojim

Ka svim proljećima što njima dolaze

 

Spavaj mirno ljubavi moja.

Za sva proljeća koja si mi ili nisi dala

 

Sanjaj lijepe proljetne snove dobro srce moje

Za svaku bisernu perle u mojoj duši nanizanu..

 

I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je i sječaj me se, čini to dok možeš. Zbogom zbogom dijete malo, zbogom zbogom moja djevojčice, radi mira u mome srcu  i tvome i  onog  vremena ljetnog. Ponovo pokušaj  ili  nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je lijep i  plači malo dijete za mene i tebe. Plači djevojčice plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina  ljubavi, snova i  samoće.

 

Tu i ti jedina ljubavi moja i spas

svijet je bio prije i biće poslije nas

samo neće biti tako mio i  čist bez nas

 

da voleo sam te mjesec je svjedok

da volio sam te i bio zaljubljen

kao i uvek prije

od rođenja

nemoj se smejati

 

Istina je.

 

neki ljudi čim se rode žive u oblacima

u njima vide vide lik svoje jedine ljubavi

i onda kroz život hode i tragaju za njom

 

Neki je nađu.

 

neki se mimoiđu u djeliću sekunde

a to je mnnogo prostora

neki nespretni budu  nađu je pa se izgube

svi su oni sretnici  jer  o ljubavi snivaju

 

svu noć sam probdio

veliki okrugli srebreni mjesec,

sićušne zvjezdice su mi namigivale

i avgust je bio

ali nebo nije imalo maglica

 

rijeka je bila dovoljno široka

da mi se činilo da je to neko jezero

na kojem  nestašni mjesec igru igra

leluja hoće da najavi djecu

koja se igraju i jure

 

samo se šalio,

mene hudog  zezao,

jer iako je bio osam godina stariji,

ja sam ga prepoznao

 

bio je to onaj isti mjesec

onih naših obala pustih

obala vrelih

kad molio sam te da budeš kao more

 

a ti si me voljela ljubavi moja

bio je to onaj isti mjesec

velikodušni

što skao nam je maglice,

zvjedice i Bolero

okretao leđa

da bi se mi bezbrižno igrali i jurili

 

tada smo djeca i stidljivi bili

pa smo poljubce i milovanja

u  uzburkanom i zapjenušanom valu  krili

 

 

Govorio sam da te volim

vjerovala si mi

Govorila si da me voliš

vjerovao sam ti

 

Da mila moja sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.

Da bila je to godina ljubavi i cvijeća,i neke što netom slijede,

 

 

Dan četranaesti

 

Nekako svih ovih decenija što minuše kao san ,poklonjen tebi, s koro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.

Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile lisice.Oko vrata i nogu lanci čelični.Plakala si ,jer obećanje ćeš morati prekršiti.

Od tog trena ,postojala je neka sjeta, ali i punoća kao aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što ih nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo  kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima  ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali

Poslije, svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega , išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.

Izvor nije običan.Voda je probila ogromnu kamenu gromadu .Iz ogromnih ralja  pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera ,širinom velikom ,otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti.

Okol0 nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ,ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost  cvijeće brala i milovala. Marila za suvišno u njihovim bajkama nisu.

Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.

U krajoliku , gdje izvor život rađa sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i  dolazio svakog ljeta  pred poslijednjeg dana onih naših dana proljeća i uvijek mirisao slike tvoje dvije,jedine koje imam,u hladu polja na ljubičice polagao.

Čak su se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u  Bajci o Aleji platana .

Na domak Platana Aleje ,tri  kilimotra duge,pored blistavog Izvora,rijeka je zeleno modra,nalik onoj što Zemlji mojoj jedinoj,po njoj je  ime dato.

Prije slikarevog  mosta gradić jedan u sjećanju osta. Umoran.Razoran.U umornom gradiću Most čežnje.Na mostu čežnje .Mali Princ tuguje.Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.Razdora.Na mostu razdora magla.Razorna.Ispod magle razorne.Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,livada cvijetna.Na livadi cvjetnoj ,kuća oronula.Kuća oronula ima dva ulaza.Sumorna.U jednom sumornijem ima prvi sprat.Strepnje.

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.Iza vrata bijelih  soba bijela.Sanja.U sobi sanja  samo obojen ležaj .Duge.Naležaju duge žena spava.Bolna.U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

U usnuloj djevojčici snovi.Nemirni.U nemirnim snima bajka.Prastara.U prastaroj bajci Aleja je platana.Duboka.Na početku Aleje duboke Izvor.Veliki.Izvire izvor veliki iz gromade kamene.Gromada kamena samuje.Okamenjena samoća kazuje.

Bila jednom nekad davno Aleja platana.Odmah počinjala tu kraj Izvora,pa se i završavala.

Ta aleja platana što počinjala je odmah kraj Izvora  Isine kojem je djevojčica pješke hodila,na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala,u kosu mirise stavljala,iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore nekom svom budućem princu gradila.

Ta Aleja platana ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge u kojem je  djevojčica biciklom brodila. Snove odmarala, pored koga je djevojčica Tugu polagala,iza kojeg je djevočica Suze sakrivala iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

Ta Aleja platana tri kilometra duga od Izvora bila.Od Izvora bola  kojem je djevojčica  motorom plovila.Na kojem je majku tražila,pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,pa se Aleja i završavala.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,što put šarenih leptira je žeđ gasila,nježne ljubičice milovala,prelijepe krajolike dočaravala,snove odmarala,tugu polagala,suze sakrivala,samoćun raspršivala,nemajku tražila,od nemani se sakrivala.Princa malog  dozivala,kraj izvora,tu gdje počinjala Aleja platana.

Bila jednom nekad davno jedna,Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora tuge tri kilometra dugačka pa se i završavala.Ta aleja sada šuti ,najljepše snove oi djevojčici snuje.Izvor joj pomaže, žubor muzikom.

Jedne veoma tužne zimske noći,još tužnijeg majskog dana,umorna žena neka u Aleju kroči,lik i stas Aleji znan,ali sumoran a i nešto sporiji i teži,od nečega očito bježi.

I ta Aleja platana prepoznaje muisli što se roje iza očiju nevinih,zvjezdane boje,i riječi samoće stoje.Ljubavnu žeđ ugasila nije,šarene krajolike poderala,ljubičice milovati zaboravila,ljudima zdravlje darivala,Sebe bradatom dripcu jednom  dala,ali čedna kao i prije ostala.

Majku pronašla,bolje da nije.Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 A snove pokopala.

A suze zaledila

A tugu prigrlila.

O‘nda razmislila.

J'oj ljubav je možda odbacila.

Bila jednom davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora suza,tri tisuće metara suza dugačka pa se nijemo završavala.Poklanjajući misli toj aleji platana,kao nekad,do Izvora stiže i kao odgovor na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,sa vanilija  sladoledom u ruci u rano Proljeće Radosti, jednog toplog ljeta, jedne prelijepe Ružine Godine,  kada su ove počele cvati ljubavlju,več u avgustu ljubičica,poslije januara plača,prije maja nevinosti.

Upoznah ga ,ali ne prepoznah,kad  mi ljubičice,ruže srca svoga,nježno sneno poče poklanjati.I još k'tomu sa usana i sa grudi i sa tijela i đardina,što već bješe moja sreća,moja želja,poče isto cvijeće brati,mirise upijati.

Kada stade,da bi jošte više zaiskao,htio suze moje odlediti,tugu otkloniti,nježnost tkati,ljubav poklanjati,snove sniti,pjesme liti.Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,hrabrost davati i ljubav tražiti.Uplaših se jako bome.Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,legoh na ležaj boli i duge:Usnih i tek tada,o koje li tuge,ja ga spoznah ali dockan,jer ga ubih,pa ga doklah Princa Malog dosanjanog i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora boli.Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

Danas.

Umire ta Aleja platana.

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama teškim tri tisuće metara,na kraju trinaestog dana proljeća,poslije četrnaest i pola,k'tomu četrdeset osam, i na kraju još sasvim nešto malo više godina Samoće.

Ponekad samo sjedi ,uspomene lijepi,neke hoće da izbriše,kao začarana igrom Staklenog života.

Sjedi kraj druga svoga Izvora na kojem je žedna ljubavi,iza koga je nevinost titrala,pored kojeg su ljubičice uvenule,iznad kojeg je bijeli Dvor sanja srušen.Ipak usud nametnuti proklinjati nije znala.

Oh, jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

Oh, žalosne li žene žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi i šute i bleje put uplakanog neba

Bila jednom davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,tri tisuće metara dugačka bila pa se i završvala.Aleja dugo umirala,Izvor nešto duže izvirao, djevojčica,dijete malog princa nikad više dozvala nije.Princa malog njegovoj bajci odaslanog.

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,djevojčicinog  lika i dalje doziva Princa malog od htijenja njenog  palog.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,tri tisuće metara visoka pa se i zavšavala.

Neznano poslije,vjekovima možda,ispredala se priče i legende,nekad oživljene,češće zaboravljene.Tko je ta djevojčica da prostiš i k'tomu čiji je taj Princ mali bio.

Jednom davno poslije,ljubavnici besprizorni neki hodiše putem negdašnjim Aleje platana  što počinjala je odmah tu kraj Izvora,  Života tri kilkometra epoha dugačka bila,pa se završavala kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,pored nestalog Izvora Ljubavi,što počinjao je na početku iščezle aleje platana

A šta se zbi sa Princem malim,nezrela ljubavnica kao da se pita.Baš me briga,spreman odgovor hita,bradatog ljubavnika ogromne ćele.Ko ga šiša,iskre pakosti u oči sjele.Ko ga šiša odjekuje,dok brada ljubi sirovo,grli surovo i gazi neke nove,tek narasle djevičanske ljubičice.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,pa se završavala.

Ta se javi vapaj tihi,lijepo molim pomenute ljubavnike gore, i još gore malo više,navedene, majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,Princa malog,odlutalog,za vaš život nedoraslog,pustite ga ga neka sanja,da me voli,da me bere,da mi bere,ruže snene,nježne moje mirisave ljubičice djevičanske,pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu iz slomljenog srca mog i njegovog ja mu želim,neka sanja,u snovima pjesme,bajke piše.

J‘oš neka sanja ,nema  može, jasno mora dječačkim srcem svojim

A prečistom dušom svojom

A bez suza i bez tuge

A čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O ljubav iskrenu našu vječnu

J‘edinu mirisavu,djevičansku ljubičicu svoju zadirkuje i igra se i juri.

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku djevočica Danas plače prvi put.

Mnogo toga ona ne zna.Da zna ,možda ne bi plakala već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag.Jedini moj Princ Mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam,uz nevjestu svoju života darove  snivam.Noć je uvijek tako zvjezdana.Draga nije tu suzama je lice zasula,udovica  je moja malena,crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako ,uz dragu se milu  odmaram ,uz nevjestu moju, za me neudatu. Ljubavlju je zamaram.

Noć je tako magličasta,draga se moja umorila zaspala.mila ljubav je moja  na odar ljubavi mrtva klonula.Ipak…

Po svu noć ja tako,život moj dozivam,po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo, jer obala naša je i dalje  šaputala.

Da,obala naša mi  je šaputala,tvoje tajne okrivala.Kada se smiješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo,tvoje tajne predviđalo.Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć tebe tražim jer mjesec žmirka ,huči, vri da se volimo mi.

Mila moja,Bog milosti i ljubavi me pitao , čemu je, kome je duša, čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi,duša je od Boga data  milosti i snova, radi.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti.Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,jer dvanaest poupoljaka bijelih orošenih sunnce i krvlju mojih snova,naizmjenično su prošarane.Za svaku našu godinu traganja, do juna tog kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja.Nije bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem,a možda i poslije,ali ti ro ne mogu zasigurno reći.Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina ,možda malo  jača, gore čeka.Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih i prekrasnih,još uvijek samuju na splavu opraštanja.Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da , ta anterija sasvim u redu miriše.Na tebe,tvoje tijelo bijelo,mazne grudi sedefaste,cvijetove tvoga đardina ,jer moje su je pjesme lepršale po tebi,da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja.Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije i  kao kad ruže ćutim.

I memoj zamjeriti mila moja, ako tugu u  stihu slutiš.Mnogo je bola na dunjaluku ovom.Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti.Umoran sam ti ljubavi moja,kao stari ofucani ker, koga u šintoraj vode,a on nema snage da dalje bježi.

Ti ode ,kažeš vakat ti došao da bježiš.

A šta sa mnom.Bolom što pritišće sa svih strana,svakog časa.A kraja nema.Jedini Otac moj ,mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena jedna djevojčica siluje,jedno maleno dijete ubija.Jedna se majka čereči ,a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjeha. Mnogo su djece oni nestali. Mnogo je cvijeće uvenulo. Mnoga rosa je pokidana. Mnogi pupoljci nikad neće procvati.

Mnogi su sanji nerođeni.Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi, srećo  moja. Moram, ljubavi jedina o  ljubavi ,ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolziš. O dodji ,već jednom, proljece, smeh anđela nebeski, vilo  zemljine. Zakucaj mi ruke u šumama, sjekirom mi lomi srce na stijenama . Izdržaći.Jak sam ja.Samo dođi i voli me.

Dođi mi , u naletima nemira usred lisća i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu, napor koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

 

 

Dan trinaesti

 

Nikad ne reci nikad.

Poslije su neki mislili da sam hrabar.

Vjerovatno.

Ali mislio sam da je to i zbog toga što poslije ispovjesti na splavu više nisam imao iluzija.Znao sam da te neću nikad više sresti.

Najvjerovatnije.

Prestao sam tragati za tobom,osim u snovima.

Znao sam dvoje djece imaš i samo sebičan čovjek bi to rušio.

Ja ,ili ni sam bio sebičan ili sam bio samo mali blesavko koji te voli.

Život je tekao.Hvatao sam zalet.

Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao,svih oni noći kad druge žene u naručju sam držao.Kroz život jurio ,uvijek misleći na proljeće onih dana, kada se i nama, i djeci cvijeća činilo da ljubav sve može.

Život je bio uglavnom dobar,ili barem podnošljiv.Mali Princ me napustio jer sam ja njega razočarao. Nisam više nikoga spašavao.Onako usput i slučajno da.Ali to nije traganje za spašavanjem, dan za danom,čas za časom kako bi on želio.

Sada,   zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan. Ili petnaest  dana u šezdeset pet godina. Čini da   nemam za čim žaliti. Skoro. Ovo skoro ide na tvoju dušu?

„Normalno, šalim se.“ pišem ja.

„Šta je normalno?“ kao da čutiš ti.

Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,činilo se da mi nedostaje vrijeme.Kao i sada.

Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec, te Zvijezde,ta neba,more,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš.

Sve one ljubavi, onih niski bisernih perli udahnutih sedmog dana proljeća,ljeta tamo neke hiljadu devestotina šezdeset osme.

Ljubavi tvoga testamenta.

Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći , kad sve bilo je muzika i Bolero.

Pamtim i riječi  baš sve riječi,čak i neke  pokupljene u bibliobusu muzike.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao

I nosim ih,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.

To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.

No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.

I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.

Ti proljećni dani, tog ljeta ,odrediše sve moje buduće dane.

Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene-

Dječije,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.

Kasnij,mnogo kasnije , sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život nosi u pogrešnom pravcu  i čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne:zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.

A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:

-zanemare sebe

-napuste sebe

-zakopaju sebe,

-unište sebe

-ubiju sebe

Jeza ,činiti to sam sebi.Obarabatiti sebe,strahovita je jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano,uništeno i ubijeno.I zaista posrano.Izvini na grubosti,neće se ponoviti.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.

I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vremena  im još brže klize kroz zgrčene prste sa kandžama ,koje su već svikle da rade sve one stvari nedostojne čovjeka..

Našeg pretposlidnjeg dana zamalo ne učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti

Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.

„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – maleno dijete ti.

Neko će misliti da se ponivljam.Ti znaš da se ta noć ponovila sama od sebe.Nisam u tome  umao upliva ni jednog jedinog djelića sekunde.Priznajem samo sam ponovio onaj prvi dan.

A ova noć se ponavljala,jer nas je neko odozgo,ponovo stavljao na kušnju.

One  riječi iz Petre i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama.

Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je bila  ona mala slastičarna ispod stijena, što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.

Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno isvježe.

Noćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću..

Kiša prestaje padati..Mi smo na plaži,omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva,leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put sam se sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.

Mi  nismo znali šta slijedi.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Iako  je tek ugrijavanje,mogao je da počne.

Potmuli  zvukovi su se približavali.Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih ni :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa.More krikovima bjesni-vri škripa huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.

Misli nema.Mrak se može sijeći. Gust je , tvrd,u njemu kao da nešto upitno lebdi.

Nama nepozvani akteri tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača, na duge staze kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko veslo il’ motiku,neki naramke drva.Mnogo željeza klepeće.

Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.

Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.

Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se  u morskom odrazu stvarala staza  popločana plamenim pramenovima.

Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu.

Vijekovno iskustvo,možda?

Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana,neka diskretno našminkana.Neka su osmišljena, neka kričava,a neka pak grozno išarana u antivukodlavskom ili antidrakulovskom zanosu.Svi su obučeni u  mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite.Ženske su kapetanske,muške popajevske.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove, plave i roze.

Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipola sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.

U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano,sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u  tmurno nebo, čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ,ni gomile zajedništva koja razoružava.

Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju  u more,u nebo, u prazninu. Pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.

I tada…Prasak,ne prasak to rika saturn rakete  što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti  sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki  prestanak pojedinog bljeska  u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u  pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju  u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan  formulističan broj.

Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.

U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.

Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih  poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru.  Osam pucnjeva  sa  neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.

 

Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka  uvlači u nosnice u usne šupljine

Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra

se može…

Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.

Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim  prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris maglica iz tvoje kose ,sa tvojih usana.

Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Biserne perle poskakuju,ogrlice  nas guše.Polako rukom dolazim do grudnjaka hoću da  otklonim još jednu prepreku.

Kažem ti :“Mirišeš  na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj. jer te volim.“

Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te  jedina moja.“

Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale

Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi  to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.

Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena  duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.

Čovjek sad već očajnički  vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.

Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.
-To je moj otac.Meni je  petnaest  i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.

Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.

Znam – htjedoh  reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.

Djetinji glas prozbori:Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.

Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.

Nismo podlegli iskušenju ponovljene noći.Možda smo morali.Možda ne bi bili kažnjeni zbog toga.

Znam da nije tako.Niko ne kažnjava ljubav.Ljudi kažnjavaju sami sebe.Imaju glupi ponos i sijetu.Kad imaju ljubav nemaju iskustvo.Kad imaju iskustvo ljubav je već odlepršala.Osim one u srcu.Ta je jako ljuta i boli.

Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Mnogo toga se pregrmjelo u kasnijim godinama.Nekad gusto i brzo.Ponkad tankovito i još brže.

Poklonjenim danima treba zahvaljivati.

Nikad se nisam pitao šta sam nam to uradio,mila.

Nikad se nisam pitao šta si nam uradila jedina.

Znao sam tu sam  ljubav,tu si ljubav,tu smo ljubav snili i dosnili ljubavi moja.

Da smo samo mogli znati,da smo samo mogli sniti,pa zastati i u oči se pogledati.Našli bi sve ono što iza brda leži.Sve ono što što se nježnim,lijepim broji.Sve ono u aleji platana,još od dana,još od rana,još od tuge kada izvor najavi svjetlost novog dana.

Vidjeli bi kako kraj izvora naša ljubav izvire.Radost ljubavi što suze,moje i tvoje zatire da bi potekla dalje,dalje i jače,još jače ko nemirna Modra rijeka,što skače i skače.

Ti se  tada ne bi morala truditi  nigdje ići i samoću svoju ubijati.Znala bi da nisi sama i da te nisam napustio.samo si trebala stati,zamisliti,poželjeti i svojim snovima moje oči dozvati.

Tada bih se ja ukočio i  zastao,desnom rukom se iza lijevog uha počešao i smislio šta ću.Potrčao bih,dolepršao,dosanjao kao u priči koja snuje,kao u snu kad priča ljubav rađa.Priča sanja,san priča i miluju sve one radosti ljubavnih darova,boli,sreće, tuge,lepršanja, igranja, milovanja, diranja i strasti.Sve bi tada od punoće zanosa i poljubaca grudi rasle,ne hajući što se sve dešava kraj prljavog asvalta.

Puste želje,pusti snovi.

Sada čekam tebe u posljednjem od halvata što dah utješni,samrtni zahvata.Tvoje je ljubavi željan tvoj zamlata,koji jednako pa jednako ne shvata.Zašto dugine boje očima sa prošlošću ne mješati nikako,ako je to ljubav prava.

Da li seopraštam od tebe mila,kad ti poručujem idi u red života bez snova stani.

Ne jedina moja.To samo umor progovara iz mene.

Ništa se ne boj.ja se opraštam od tebe još od juna nesporazuma,mjeseca ljepote rastanka.I od  lipa što cvatu opijajući snove mirisima plavetniloa nebeskog što pore Djetinjem rijeke na splavu krvavo srce čuva,jer podsjeća ga na tebe ,tvoje snove i ljubav.

Ne mila ,ja se ne mogu oprostiti od tebe jer snove snivaju oni koji se vole ljubavi radi.Oni koji volke ubijaju one druge koji vole.Oni drugi koji vole ubijeju one prve zato što ih ubijaju i hoće snove da im kradu.

Oni prvi i ubijeni,ljubavi jedina,na crni petak i ostalim danima kradu ružine pupoljke iz Velikog parka ljubavi.

Dan deseti / nastavak

 

I evo ga .

Grad čednosti.

I evo je.

Bosna zemlja Božije milosti.

Još su tu.

Još uvijek  živi  i bijeli.

Življi i bjeliji.

I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nosi.

Ljubav  želi dijeliti svima.

Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti  darove razasute širom dunjaluka.

To je samo jedan mic.

Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.

Mi odlazimo,jedan po jedan.

Umorni smo,ali duramo.

Grad malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Uvijek nastavlja da živi.Mora se, radi ljubavi i neke nove djece cvijeća  koja stužu.

Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet da nema Bosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji.

Da nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.

Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.

Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.

Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.

Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.

Ta ogromna ljubav i milost  su darovi  od Boga Milostivog koji se nikad ne prekidaju.

Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.

I hjoš  jednu veliku ljubav mi  na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.

Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad sam je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.

Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju nme liječila i izliječila.

Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao   razmisliti.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Sva  naša pisma  bila su čista ljubav.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,l jekarske nalaze kratko definiram:

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce jako usporava

-bubregse zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-guta na leđima

-misli usporile

na kednoj ruci četiri prsta

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17 g. sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

-od tog ostalog se redovno mre.

Sve u svemu dobro sam.

Uz sve to, mi se čini da me slijedi  i sa mnom sijedi velika sreća .

Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo,iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine i društva ponekad  nemam.

Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.

Još uvijek mislim i sanjam ljubavi svoje.

Jedine.

Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.

Neko bi reko’:“ U njeg’ pameti nig'di i  nikad’ bilo nije.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i jure.

Ostalo ni tebi  nikad bilo bitno nije.Da sam ikad uspio ili htio definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.

Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.

Da,ljubim i jednog unuka malog,   četiri godine ima, najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedi, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je ljubav bitna.

Kako i u svakom dječjem srcu mnogo ljubavi i radosti u njegovom  ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim ,  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam, nikad se nisam dao.

Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“

„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“

Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja uskače i sveprekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.

Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.

Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Aryacima, plemenitim,blaženim čista srca,izvorima moje mladosti.

Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Montena.

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće po đepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.

Nažalost svijeće je moje srce istopilo , u moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,osebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Fransa i Zole.

Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.

Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Njegoš,Flober, Rembo stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,koće sve pamtiti i bilježiti.

U njih  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ  nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim i čovjeku isto.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.

Neko bi reko, biblioteka savjeta neka manja, u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.

Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog kobi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži  konstatuje: predozirana.

Tog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.

Samo Indexi te zamke izbjegoše jer do kraja su htjeli ljudima do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo  da pišem o tebi i svemu mila moja.Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,a časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.

O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.

Pjevati o ljubavi je malo teže  a  neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

Ono skoro je kao jedan i milion,i malo više.

No o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

Volim te ljepoto moja.

Jedina.

 

Dan deseti

 

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.

Znam samo da mržnju treba izbrisati. I sve  Džek trbosjeke,horde zla i manijake sa lica zemlje pomesti, turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem.

Bol treba isušiti.

Mila moja ti najbolje poznaješ moje srce.

Zaš koliko se u njemu ljubavi i dorbote krije.Ili ne krije.

Ali sigurno zbnaš da nisam ubica, ali uzrok svakog kolektivnog i pojedinačnog bola treba uništiti,u korjenu sasjeći.

Taj deseti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i blentavo.

Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.

Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.

Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi.

Zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.

Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.

Orijenta lirici kažu;

“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre.

“I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  i ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga,i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada, ni bilo kada.

Ni tebe ni mene.

Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Nisi razumjela zašto ja ne shvatam srce ozbiljno.Ježila si se nježnoću kojom prilazim svemu vezanom za dušu.Nisam te htio plašiti i govoriti da je to pitanje iskustva.Ja ga nisam imao i možda mi ne bi vjerovala.

A opet sve si mi vjerovala čuvarice srca moga.Kako i ne bi.

 

Meki talasi jutra nadolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste obale sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih putovanja kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju kroz proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno umiranje.

 

Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoju baštu

čuvarice njena

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri voće moje.

 

Ja ti odgovaram

Tvoje bašte su snovi

Koje sanjam

Vidim ih

one cvatu

Ne mogu da dišem

um mi mute

 

Želim ih mila moja

ali

Ne ide to tako

Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašča tvojih.

 

 

Nije došlo

Prohujalo je

Sa olujnim velovima

Nenadanog rastanka

 

 

Oprosti mi mila

Bejah častan i dobar

Sada sanjam neubrane bašte tvoje

Čuvarice srca moga.

 

Sigurno se sigurno pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim,o čemu pišem,šta slušam,ili možda pjevam.Znam sa ovim o pjevanju sam te malo nasmijao.Dobro je to,jer ću te malo ksnije rastužiti.pjevam .

Možda i ne.

Jedna od osobina  vremena je da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.

Nečega se ne želimo sjećati.

A opet neke slike,one najdraže se opet,opet i opet vraćaju.

Iako nepitan ja ću ti reći:

Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna Zemlja Božje Milosti.

U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.

Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Gradom Čednosti on slovi.

U  toj zemlji,kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati  privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.

Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao,posao i znatiželja su me vodili   putevima.Bijelim i crnim.Crvenim i žutim.Putevima raznih boja.A svaka jednako lijepa i čedna,jer potiču od jedne Svjetlosti.

Da mila u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.

Ponekad  su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi.Nekjad bol i tuga.

Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.

Znam žalosno je to!Možda se sebično i uskogrudno,ali nije tako.Ni jednu nisam napustio.Uvijek su sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.

Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“

Prije toga se to isto pitao Meša,Kiko  i svi zaljubljenici u Dvorove čaršiju i mahale.

Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.

Pitao sam Pjevača.

Ovaj je Pitao Kiku.

Kiko je pitao Maka i Mešu.

Mak  je pitao Kamene stećke i djedovsku hižu.

Meša je pitao Nurudina i Mudrace.

Niko pravi odgovor nije znao.Ali ,svi su se slagali ,da je u tom slučaju najbolje ,da ni po koju cijenu, trajno ne napuštamo Grad Čednosti.

I nismo.

Jer vremena nastaše zla;Vremena Nostrodamusa poročanstva

dođoše zla

 

da se zbude

što pisano je i ranije

 

u knjizi staroslavnoj

 

 „Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *   

                                 

 

Da mila ostadosmo Davor,ja i još neki naši prijatelji Cigani ,kao i mi,po krvi isti.

Osim nama nikom nisu bila bitna:

 

Djeca ta

Blažena u čednosti

Čista srca u snenosti

i gladna hljeba ne i radosti

i bosa starki ne i milosti

i bolna u krvi ne u ljubavi

i žedna vode ne i molitve

a čedna u svjetlosti

nježna u krhkosti

prelijepa u snovima

i snena u smrti

ubijana što su

dok ležeć

uporno sanjala:

Sveti Grad Čednosti

Dvor svoj divni mili

Zemlju Božje Milosti

Bosnu svoju

Love ana Peace

modrozelenih polja

zlatnih ljiljana i

djevičanskih ljubica

i

Pjevača kako pjeva

Sa horom Romkinja

Prelijepih anđela:

„ Konji i Ovce umorno stoje

Po jaucima granate broje

Jerbo more ih smrtu žeđu i gladu

Djeca smurt umjesto kokoši kradu

Sve što konji i ovce od života imadu

Gitara nek plače violina svira

Oj lele

Oj lele

Oj lele

Čini se aki

To nije ciganska noć

Njiihhaa-Beee

Njiihhaa-Beee.“

i      murtvi

u Boga Jedinog

ne gubeć nadu

Bleju nebu.Nada  da će možda proć

O krvavo preduga   +  zverinja noć.

 

Život predivni

život žalosniji

život černobiljniji

Život hirošimniji

život hanojnii

život bagdadniji

život nagasakiji.

 

Život je kratka ”’

kak’ bi rekla filozofi

op-op-op

Opet

opet

i – opet

bez prestanka

teroro mnogih od srbalja

-grmalja

fiijjuu grrrum Njihhaaa

fijjuu grruuhhaaa Beee

Jupi du

Jupi du

Jupi du

kako vivo pakleno

Stupidu

Stupidu

Stupidu

kako bijedno žalosno.

 

Sve

baš sve

pa i ova mora

mora proć’

pa to je samo izrod ljudi

duža noć.

Pjevajte svi

I vi vjerni cigani  naši jerbo

Sad  Blaženi redom lete u nebo.

 

Pa poneki naivni Davor

pa poneki dobri Đorđe

pa poneki šeret Fadil

Pa poneki smiješni Hakala

Pa poneki vjernik Levi.

 

Čudna  Ana

Još čudnije Anđele

Hana  i Sonja

Fali tu nevinost još neka

I bez broja anđela

 

Nebom poslani

Životom odabrani

Ne želeći

Ne hoteći

 

Grudima ugrabiše-

noževe.

 

Glavama pokupiše-

metke.

 

Vratovima dozvaše-

Sjekire.

 

Pokretom nazvaše

mine.

 

Aj – lele aj-lele

Ajlele-ajlele

 

Ajle-le Ajle-le

Bolji – bolji

 

Bože Dragi

Bože Jedini

pomozi

kako to samo silno

booljljii. ”

 

Da mila moja ,jako je boljelo.

 

 

Kraj prvo dijela Dana desetog

Deveti dan / II dio

 

Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će  glas izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca.Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja krvari.Srce ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.

Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas.

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam žena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam žena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam žena

 

Ja sam samo žena

Što je drugi ljubi.

Samo nježna sjena

Srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih  sunca zidina.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje.

Umorila me samoća i traganje.

Drugi  su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe,  da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Tebe ,mila moja.

Ili  šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj.Tujine.

-Zdravo mila moja.Tujinko.

To su prve naše riječi te sanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i tebe.

Šta će ovaj svijet bez njega.

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

Da li ga sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko tužno dijete ja.

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.

Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.

Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.

Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.

Zanamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.

Mi smo znali šta slijedi.

Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zzanmo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke i boja.

Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.

Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi.Iščekujemo.

Sve se stapa u muk, tišina, tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što    želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

 

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“

Još kažem :

“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav  zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo,moja.

 

 

Dan deveti

 

Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.

Uz curvoazije i gitanes.

Takav je život.

Leptir kravata blago opuštena.

Bjela košulja blista ko da je iz sanatorijuma za mentalno popustljive.

Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti.

Kome.

Čemu.

Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svadbeni  tango.

Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.

Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.

Lijevicom sisaju slasticu.Radi ljubavi.

To je dio konzilija i neke ženske.

Sve same Mojce,Nece  i Mace.

Ni jedne kuje ili barem kujice.Ima jedna pudlica,ali nju matičarka dovela.

Deba pijano  konta,: Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.Samo mu ne pada na pamet koga i zašto.

Lenji ga razumije i šareti rukom. U prevodu:  Dobri je sad sigurno u zijanu.Nikad nije volio formu.

Herco u uglu,okrenut zidu traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći.  Krišom briše suze.

Baška Baša u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta.

Oma je odavno u ilegali.

Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.Novi je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li  se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda  treba ganjat neke dozvole.

Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.

Zlatu sin ne pušta.Boji se zaplesat će i trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom..

Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu puklo bi joj srce.Joojj, ne mre disati bez njega.

Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a  muž vazda u meanu sa drugari.

Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.

Sve je opravdano.

Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih dana.Žubori kolonjsku i prdi miris bagrema.

Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još.

Jedino je Kosa mila bila tu kratko,za vrijeme onog da.Samo je Dobri primjetio.Umjesto da izgovori DA  mahnuo  joj i poljubac poslao.

Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa dušom koja odlazi u slobodu.

Niko, ni matičarka, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.

Umjesto toga matičarka ,je dobacila;

Dobar pliš ,mili moj.

Vrijedi svake pare,mila moja.

Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.

Alelujah i Amin.

 

Dok ovo tabirim,djednom tačno pored prozora zacvili  neka gitara.Nježno,onako kako samo žemska ruka prebirati može.

Zvuk gitare mi poznat.

Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.

Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.

„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio.

Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.

Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu.

Za muškarce ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze.

Zati se Frki  dubok naklon pravi.

Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.

Sad je u drugoj vrsti šoka.

U nevjerici.

Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.

On ne zna da svira niti da pjeva.

On sanmo ima divno srce i prekrasnu dušu.

Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to  resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca.

Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo  jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg Princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

 

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana.

On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.

Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.

Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I oni mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak

Nevoljko rukom kliznu preko žica  i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić srca što krvari , počeše da klize.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju.

Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje.

Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu staviti

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati bol.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij umorno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

Uz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

 

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

 

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

San o ljubavi snije

 

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

 

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

 

Orgulje.

Pianissimo

Immpossibile

 

Ljubav moja spije

Dušo moja mrije

Ne dam je

nek sa mojom snije.

 

Bešumno diše

Dok sniš  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.

 

Utihnu gitara koja nikad više u njihovim đardinima  nije zasvirala.

Dobri kad  htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili.

Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja.

Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.

Niko je više ne može povrijediti.

Jes’ ,kak’  ne.

On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.

Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..

Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.

Misli ,još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.

Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.

On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.

On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.

On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Da savim sam siguran da je to ona ista gitara.Samo sada služi da pomogne da se njegovo srce ne skrši.

Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.

Šalim se.Još nisam zvizno , skoro.Iako nije visoko,samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam,izvijam ruke i visim.Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina.

Visim .Lako se otpustiti.

A opet, čemu oprez.

Kar prvo dijela  dana devetok

/nastavak slijedi sutra 18.01.2016. isto vrijeme – 20 08 uri./

 

 

Dan osmi

Slaveći jutra i naše susrete, svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno osam godina poslije, na praznik tuge ,sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac. Njemu je dosadilo ono ,što se sklapalo oko mene ili se to njemu činilio.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu ,moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije ,te večeri ,sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo je bio na obali jedne modro-zelene rijeke, nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što lelujala  do izvora pa se završavala.Možda se meni , hudom i zaljubljenom, samo pričinjavalo.

Da volio sam te i bio zaljubljen.Kao i uvijek prije.Od rođenja.

Nemoj se smejati.Istina je.

Neki ljudi ,čim se rode u oblacima vide lik svoje jedine ljubavi.

I onda,kroz život hode i tragaju za njom.

Neki je nađu.

Neki se mimoiđu u djeliću sekunde.

Neki nespretni budu,nađu je, pa se izgube.

Svi su oni sretnici jer snivaju o ljubavi.

Svu noć sam probdio.

Veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.

Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero , na kojem  nestašni mjesec hoće da najavi djecu ,koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio osam godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec, sa onih naših obala pustih, obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more. Te su sada obale postale bijele i crne.

Bio je to onaj isti mjesec, što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero .Okretao leđa, da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja, u  uzburkanom i zapjenušanom moru  krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju ,pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja, koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije osam godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Ne nikako.

Zatim  sam žurio na drugi sastanak u Narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.Poznavao sam je.

Ona se zamislila,skoro ukočila,ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom .Da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala i  dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu. Samo negdje na jugu prema Francuskoj.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno, jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.Bila je tako teška, tako0 glasna, da je splav počeo tonuti u vodu, kad sam bućnuo na njegov drveni pod.

Ni zrikavci se nisu glasali. Samo su se s vremena na vrijeme javili ,jedan po jedam. Jedan.Duboka tišina.Drugi.Duboka tišine.Njih osam se oglasilo te noći.Osam zrikavaca za svaku godinu naših snova.

Jedino su se glasali šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušavajući  da  mi nešto kažu.Obratio sam pozornost na njihova šaputanja.

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati , krajolike tvoje modre rijeke i Malog Princa dozivati.O majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati. Bila si neutješna i bolna. Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili. To me umirilo. Znao sam da si imala moćne zaštitnike. Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,tu sam smireno zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca ,što se vješto kroz platane probijaju,rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim, oči ti još uvijek iste.Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim.Ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto ,bježiš i nestaješ.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na tvoje  platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja nadomješta nihilističku prazninu i govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim , ono jako sunce ,osam godina mlađe, kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je Princ Mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni,to nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajolik.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ,ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Istog momenta, otišao sam pred tvoju kuću.Trošno posivjelo zadanje od kojeg je sunce skretalo sjaj. Činilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedan prozor razbijen zvjezdanim otiskom. Tužan i neopran.Poderana zavjesa visi i leprša. Leprša i pjeva.Vrati se mila domu svom.

Stajao sam satima i zurio.

Prišao je jedan policajajc i rekao da se sklonim.Izazivam sablazan.Još samo minut molio sam ja.

Ostao sam do večeri i zurio.Ostao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Zurio.

Zurio i upijao svaku prašku na slomljenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.

Zurio sam u svaki titra zavjese.Znao sam da je zavjesa tvoja poderana mladost.

Zurio i upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.

Zurio i klanjajući se sobi djetinjstva tvoga ,samo sam poželio ,vrati mi se jedina moja.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.

Uvjek bih završio u tvojoj ulici.Prolazio kroz nju, došao do tvoje kuće i zurio u slomljeni prozor i poderanu zavjesu. Ubrzo bi nam postzalo nerugodno.Mi smo stranci.Niko nas nije predstavio.

Samo jednom,jedan jedini put sam vidio da neko ulazi u kuću.Bio je to dječak koji mi je dao tvoj poklon.Zlatni upaljač, da mi vrijeme mjeri kada ćeš mi doći.Po cigaretama.Jedna cigareta svaki sat.Upitao me da li nešto tražim.

Ne,odgovaram ja. Samo mi onaj tužni prozor snove zove.

Učini mi se da me mladić prepoznaje ,da mu suze pune oči ,on se sagnu,poljubi mi ruke i reče:

-Izvini Prinče Mali ,sve znam.Sele mi pričala o vašoj ljubavi,moru i tuzi.Sačekaj na tren.

Uđe u kuću,brzo se vrati,dade mi požutjelu sliku i reče:

-Znala je da ćeš jednom doći.Na krevetu isplakanih suza ,ostavila ovu sliku,dar za tebe.Željela bi da je se ovakve i po dobrom  sjećaš, da znaš niko nije kriv.

Bila je ona treća slika,od tri jedine koje imam.Ti u polju ljubičica ,vesela i blistaš,meni poljupce šalješ.

Slika me zaslijepila.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.Ne znam da li sam ga ja našao ili je on po mene došao.Bio sam obnevideo.Gluhoća će doći kasnije,sa njom i nijemost.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati. špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja, više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ili se samo sjećala dana provedenih u mom gradu.

Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran, da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke, čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri, kad shvatio sam da bajka početa na moru, ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni, ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere ,koja se,sasvim je moguće ,neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu.Ona je, čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi ,koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

U tepiharu u susjedstvu sam išao još nekoliko godina.Morao sam ići češće,ali sam izbjegavao.jedna prekrasna djevojka je pokušala ukrasti moje srce.No ono je uvijek bilo u tvom gradiću dok sam bio sa ITI djevojkom.

Detalje o poslu sam ti ispričao ,tek toliko da razaznaš, kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija i čeprkanje po njima..

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li si je  mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad neću , jer duša ni željela.“

Godinama poslije, kada bi se koja decenija upotpunjavala, svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe.Tebe i mene.Nas.Tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca, mjesece, maglice ,zvijetdice,more,pjesak i dane proljeća.I svi potonji sni i dani ljubavi.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,i iskreno potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života ,u kome si bila ti ,bio je neki praznik.Najčešće praznik ljubavi i radovanja.

Tih dana je bilo 17 163 , tek toliko da znaš.Sate i sekunde računaj sama.To je tako lako računati.

Mnogo  teže,nepodnošljivo teće,je živjeti te sate i sekunde bez tebe jedina moja.

Te godine dok sam spavao na splavu, Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom , mi je govorilo da je život je vukao da ličiš na Pepeljugu.

Ja sam volio zamišljati da si  proljeće koji će, eto , ja Mali Princ poljubcem probuditi tvoje srce iz dubokog  sna i spasiti ga.Spasiti proljeće i odvesti ga na malu planetu ,na kojoj ima mjesta samo za baobab,ružu,njih dvoje i ljubav.

Ah da,sjećam se.Tvojom rukom malo proširenu i docrtanu, za majušno  polje mirisavih ljubičica, sa one nevidljive  strane planeta, za čije postojanje niko osim mene i tebe ,pa čak ni Egziperi,nije znao.

To polje  ljubičica što  krasi i naša srca ,nećemo gaziti ni ti ni ja.Ljubičice su tako krhke i nježne ,a tako mirisne.Mi ćemo ih jednog dana zajedno samo mirisati i pogledima milovati.Nema veze ako moramo pričekati još  samo pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.

Vrijeme brzo leti,igra se i juri.A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?Ili četrdeset sedam godina samoće ljubavi moja.

A ja imam i dovoljno vremena da smislim  kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet.Treba samo da postanem alhemičar.Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala, da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi i odmah  mogu sa postanem čarobnjak..

Meni je to lako.Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu.Uz sve to ,ja volim pune brojeve.Sto godina samoće sasvim okrugla je cifra koja tako lijepo zvuči.

Jedanaest godina poslije,mjeseca osmoga ,našeg mjeseca ljubavi je snimljena Modra rijeka.Ta čarobna, tajanstvena, nepodnošljiva, bogata Modra rijeka.Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara.Ja sam u tvojoj varoši,  iznad tvoje modre rijeke, poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio  desetak dana prije.

Divni su ti prijatelji,naši Indexi.Iz ugla decenija gledajući,naši najbolji i najdugovječniji prijatelji.Niko nije bio  upoznat sa našim  tajnama kao oni.Niko nije mogao bolje zaviriti u naše duše bolje od njih.Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni,o nama i ljubavi; ljubavi moja.

I zato ,hvala im na ovih, skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama, ljubavi moja.

A ja ?

Neki dan sam slavio  praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja.Tvoje usne na mojim usnama,tvoje usne,usne meke,vlažne,vrele,pohotne,pune i blage,usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja.Tvoje grudi u mojim rukama,tvoje grudi djevojačke,čvrsta bista ustrptjela,milodarje radovanja mirišu na strast i pupoljak ruže.Grudi milovanja.

Poslije  ću slaviti Praznik čežnje Tvoje tijelo moje tijelo ,tvoje tijelo na mom tijelu,tijelo djevojke,mirisno,raskošno,podatno,rosno,miriše na nevinost i ljubičice,tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova jer tvoje oči na mom licu ,tvoje oči mile,nježne,blage,sjajne, snene,zaljubljene mirišu na mladosti i more.Oči za sanjanje…

 Jedne godine,mnogo mnogo poslije, možda  godinu iza one godine, kad bezuspješno sam te tražio  u po tvojoj varoši ,bio sam na plaži velikog pijeska.Ta plaža Velikog pijeska je bila malo dalje,pet , šest kilometara južnije od naše plaže Malog pijeska.

Nešto sam poranio,kao i uvijek tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo,ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.

Zaspao i tebe sanjao.Teški stihovi mi u sanje dolazili.Ja se branio,oni se gubili ,pa se vraćali.Htio sam tebe,ti si moj stih,ti si pjesma moja.Opet smo bili u moru,sami,daleko od obale.Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put,ali i drugačije.Nežno,grzničavo i čvrsto.Ni sada se nisi bunila ,već željno čekala onaj drugi mnogo duži,nježniji i  smjeliji.

Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne ,nestašno  smijući se,već grubo, divlje rukama i nogama me  guraš pod vodu.

Ja sam prestravljen,zabezeknut, nemam vremena da se pitam;što i zašto.Gubim dah i davim se.

Ti se uspinješ prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka, to je dijeto moje.

Tada neko me blago za ruku prima, ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose, za ruku me dira i u oči gleda.I vidim  smeđe prelijepe oči.Čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.

Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge. Vuče me za prst  desne  ruke i nešto cvkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoću kanticu iz lijeve ruke da joj, kao ,otmem. Ona se smije i vrisne ana mene najn, najn.

Toliko njemačkog znam.To najn,najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: ne,nemoj,kada sam te htio milovati, a ti  se,kao,kao nisi htjela dati.U hipu anđela malog   prozvah Najn.

Kada se probudih i odmah se zaljubih u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.Tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj  noge vidim.Noge mi poznate,malo čvršće i punije.Pravo ženske.Mama na njemačkom  dijete  nešto kori,valjada što nepoznatog budi.

Sledim se.Dižem pogled.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to ona,ljubav moja .Mila moja to moraš biti ti.

Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:Najn.

Odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se ,da ti se ramena nešto malo tresu.Da li si u sunce pogledala?Ne znam.Pozornost mi je odvučena na drugu stranu.

Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne, traljajući jako, obrisala.Lijevu sa kanticom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i tom me rukom nježno po licu udarila i nasamijala  se.

Nasmijao sam se i ja.Rekao joj blago najn ,majn herc dum dum von katedral.

Nasmijala  se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga Princa Malog ,već na prvi pogled voli.I zato što te Mali Princ, deset godina poslije , još uvijek voli.Kao i što znali si, da za nas  je kasno i prekasno,milo moje.

Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh, kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci , koji  kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji te gleda.

Uvijek se desi nešto , pa  sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio  čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala .Nervozno vodeći četvorogodišnjeg dječačića za ruku,nešto oštro,odlučno je rekao.Pretpostavio sam da ti je muž.

Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila. I zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.

Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi  tračak nade, da si ti bila njena majka.Da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan tom malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem časak na pijesku sa mnom igrala.Zahvalan na igri  na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.

Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.

I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

Nikad nisam pogledao kćer a da se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.O njima ne mogu da ti pričam,oni su nova bajka.

Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama ,na crnačkim dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar  samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te pronađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.

Rastanci su deo života.Tebe mila, moja  poznavao  sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.

Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije, vjeruj mi ,čak naprotiv .Knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori ,da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života.Laički gledano stvari se trebaju gledati  iz ovog ugla:

„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma  do njegovog kraja.Shvataš koliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju tog vremena .“