Bajka petnaest dana proljeća – Dio VIII

 

Dan sedmi

 

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,dvije slike i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za

svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

 

 

Bajka o petnaest dana proljeće – VII Dio

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

Bajka o petnaest dana proljeća – Dio V

 

Dan četvrti

 

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.

 

Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

 

Nadam se da ti je još u sjećanju. I onaj drugi malo duži. Još nježniji i sneniji. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe ,čiste , jasne i prozirne,

nalik mojim. Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

 

Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smoi vrisnuo incest pravimo,takav je svijet.

 

Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne,to si me ti  u vodu gurala. Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca. Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica

sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.

 

Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,

priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da su

se naše tada stopile.

 

Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj

svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,

koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.

 

Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol.

 

Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke,

zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.

 

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)

 

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)

 

Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo ružne i zloguke ptice,

Strvinari i ubice.

 

Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče

dalje, rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.

 

Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka

kada sadašnost ne traje samo jedan časak.

 

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio petanest dana proljeća , usred prelijepog ljeta.

Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog te djece, tebe i mene,

da djeca imaju sekundu-dvije više vremena?

 

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija

i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka

budućnosti?

 

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.

 

Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.

 

Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.

Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

 

A tko će ti reći šta je to duša, to samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.

 

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.

 

Glupko kako je to providno, smejala si se ti.

Šta mogu,prirodno sam takav, buio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.

 

Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Uplašio sam se kada se pojavio miris koji me podsjetio na tebe.

 

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno

uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.

Srce ubrzanokuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.

Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i

javlja se nesvjestica.

 

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja udara u grlo i tada ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi.

Stvari se povemeno mogudovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…

 

Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice,

gubitak glasa ili otežan govor, nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

 

Kao što sam pokušao da dokažem,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini

duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati

u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete

u nebo.

 

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo

biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.

Srce je previše teško za to,  jer materijalno je.

 

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog života i željom za produženjem

ili nastavka ovozemnog.

 

Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.

 

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,

crva,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života

svega toga ima u izobilju.

 

Vjerujem udobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost

Božjeg Bića .

Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.

 

Tim odrednicama pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve-

 

U ovom sam životu  dobro prošao. Nadam se iskreno,sa određenom dozom straha,

i vjerujem, žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih jer u sebi nisam nikad

primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.

 

Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.

 

Volio bih da ne griješim!

Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,

 

Dobre čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što

je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i

sanjam.

 

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće

nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

 

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

 

Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

 

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti. Ja na to nikad nisam

bio spreman, znao sam da  bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito

sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,

najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.

 

Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti

je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.

 

Ni ja se nisam bunio.

 

 

Bajka o petnaest dana proljeća – IV dio

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?

Bajka – 15 dana proljeća – III Dio

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

Bajka – Petnaest dana proljeća – II Dio

 

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već

sam  zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro

je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota

trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.

Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.

Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.

Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.

Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?…

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

 

Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

 

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.

A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.

 

Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje – U noćima dugim.

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

 

 

vrijedno nespokojno

prelijepo vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

 

okupano

morima

obasjano

zvjezdama

 

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

 

blago i blago

pitomo

drago

 

nježno

čisto

milo

 

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

 

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

 

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

 

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

 

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

 

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

 

jer plakat ću za oboje

a si ruke si mi pružila

 

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

 

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

 

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

 

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

 

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

 

jer plakat ću za sebe

radosti moja

 

 

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

 

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

 

jer ću plakat za oboje

milosti moja

 

 

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

 

divne puteve

cvijeća djece

i tebe mila moja

 

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog

 

 

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.

Petnaest dana proljeća

 

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma  godina.

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzika – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge i ledina..

Kada se pomene ta hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i neke što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne jubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinjala je eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima ,lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijana cvijeća,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski,neprestano tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A ta mila djeca cvijeća je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zaprevo sve se htjelo dati..

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja.Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

 

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada itakav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvireintelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog

života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-

senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila..

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca po livadi snova.Lerd ne diram,bisere nižem u predivne ogrlicenaših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja.Tujinko moja nestašna.

 

Oni jašu Mojjsije harmonike baca – Uvod

 

Jedan odjahača je usnio i zainatio se, nema buđenja.  Ostali odlučiše da u njegovu pomen ponove pisaniju:

Oni jašu Mojsije harmonike baca

Ne vjerujemo da će se predomisliti i probuditi, ali naše je da pistimo priču. Pa idemo:

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi   krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

 

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

Svi nastavci slijede u  terminu  od 20 08 časova.

 

Bajka – Petnaest dana proljeća / Epilog

 

 

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Rubin sunce more i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Drijemež naš

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavima na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.

Ali kao autor svaki , s'kontam nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom tovaru koji voli, u očima još je bjelje.

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I svojoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

Rekla mi ona uplakana djevojka sa splavu svoju istinu.A ja ne vjerujem nikome doli tebi,a od tebe ni slova.

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, tugom i ljubavlju.

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo ako,među nama mila moja. Uvijek mogu početi sa :šta ako ti?

Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide, ne želi da se javi i raste.

Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe, naša Bajka  , sretnog kraja nije.

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.
„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok vozi.

Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda, unifromu ljubičasto biijelu ima, nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge proć’  teško je, ali teže je jedinoj dragoj poslije po vijeka doć’.

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio.

U neko doba puno sam, previše pio. Zbog čaše ili više njih, preko mjere, nisam nikoga ubiti htio.

Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji , uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, ili će ih imati , pa na zbog niih i drugu djecu  paze.

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati, noge teške, ne bi mogla gas kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle biserne zveckaju, guše, kliču:

-Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome , Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mili,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti , anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, i ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu, me na ovaj put šaljete. Moram bajci smiraj dati.

Kako da ne,ti , blesavko jedan.

 

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 doći.

Dostavljač je bila djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi dala.

Tako je govorio Mali Princ.

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći, žute boje i preupućen  na zapad.

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom.

Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice još se smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu.

Ona čita Anabell Lee i misli, mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj moj Princ Mali. Samo o ljubavi sniju.

Bio je je sumrak, tmuran,siv.

Zvono zvoni, žena ustaje, noć,oluja se sprema.

Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperiji, koje su slijedeće na redu.

Ustaje, prilazi vratima.

Raznosač pismenih pošiljki omot daje, ona nezainteresovano potpisuje.

Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:
„Koja budala u ovim vremenima,još piše i poštu šalje?“ – i  nastavlja misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.
Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao šal koji je htjela ,a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu Malom činit znala.

Čita glasno :

– Bajka o petnaest dana proljeće.

Vidi i jedan CD na kome piše:

-Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća.

Običnom spajalicom na stranice prikačen.Neki mnogo nemaran ili blesav pošiljalac.CD i spajalica.To može samo nerazuman ili zaljubljen čovjek raditi.

Nešto je bocnulo, žignulo.

Trgnula je ruku.

Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

„Danas je , na istočnom regionalnom putu ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, nedaleko  od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP/ŠH skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, iz suprotnog pravca … bla – bla…“

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke. Neki se svjedoci kunu da su čuli vrisak .Paša ,evo , unuk  ti hodi. “

Isječak ispada iz ruke…

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

Srce joj strepi,drhće,poboljeva.Ali ona sada za njega vremena nema.

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.Briše ga, otvara staklo na bifeu, i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se ponečeg  sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja to na peškun.

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njoj grozd rozaklije,dvadeset pet zrana i dvadeset četiri ribizle. Nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudno  neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću smisliće ona nešto.

Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u susjednu prostoriju. Nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme, odjevena u prekrasnu neponovljivu plavu anteriju. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota  nosila.

Anteriju nećemo opisati, jer opisana je u nekoj drugoj bajci. Samo dodatak ima, udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo  i prekriva srce.

Otvara flašu i sipa  piće u dijamantne  čaše. Jedna je njegova, ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna  izdajnička i od čekanja bolesna.

Pomišlja , sada bih voljela da si tu, Mali Prinče .Da mi nazdraviš i da naše snove ispuniš.

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno.

Bestežinski , kao dašak vjetra, blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raskinu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna. Sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

Cigaretu zlatnim upalječem pali.

Ne čudi se odakle joj , davno ga poklonila.

Odavno se ničem ne čudi. Takve stvari se njoj još od Malog Princa dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla, i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom.

Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je , od nje  darovana i devetnaest ostalih pride.

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije, postala žena,mora da čita. Sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

Muzika počinje,ona dječija:

Pružam ruke…

Čita.

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

Dan proljeća prvi,ponovljeni.

Uvijek je bio blesav.Čuj ponoviti čitav jedan dan da samo da bi mene upoznao.Ali ko zna,on je mogao svašta.

I čita dalje, i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak kroz prsti u srce joj se slijevaju.

Njoj prsti kao opečeni i bolni listaju stranice.

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima , se ne stišavaju…

 

( Pripremite se ,sprema se završna scena)

 

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

I žao joj .

Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u njenom životu. Dvije onog ljeta i ova, svadbena.

Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći.

Eej mame , joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod Maglica  na pješćanom žalu pored Mora.

Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca,one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.

Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelina peškuna što blješte.

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno. Ono što su mogli, ali nisu htjeli ili  nisu smjeli učiniti. Ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

„On bekrija ,mili moj , još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog tmuran dan strašno siv. Svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

„Oprosti nam neučinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca, kojoj su branili da se vole.“

Zatim, onako okrenuta ka suncu ,ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog ,u trenu smrti je  stao na pjesmi koju zna i ona :

Mojoj jedinoj ljubavi.

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina ljubav,  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan, pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema dugi,što javlja se ispod neba.

Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša , što u susret jedinoj ljubavi hrli.

I dalje vidi i dalje se čudi,jer  je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

Kao da se čuje:

Mili moj, evo me, ja ti stižem.

Mila moja, dobro nam došla.

Anđeo neki skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

Tamo negdje, gdje ih putevi darovani nose, nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve ljepota i radost. Tamo je ljubav i blaženost. Tamo su troje ili četvoro  savršen par.

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlicu kako se plavom nebu uspinje, dodiruje se  vršcima krila , sa dvije druge i nestaje tamo negdje gdje rijetki srećnici dospiju.

U pozadini  muzika –  kao i uvijek Indexi su na usluzi ,onima koji vole i koji se susreću , moraju ovjeriti ulaznicu perom anđeoskim.

Neki od njih sa visine, neki iz daljine, svi su prisutni.

Prvi među jednakima od Indexa, muzikom se klanjaju ženi što nepomično leži, Bajci, grlicama, Malom Princu i ljubavi.

I  odmah potom  Bodina gitara počinje da jauče – cvili, Đoko bijesno i uviđavno udara, Ranko nježno miluje klavijature, Fadil  prebire debele žice.

Sve je spremo za pojavu vokala.

 

Davor ruku zlaćanu uzdignutu u pest  grči ka obzorju, pa je širi, za trenutak zatreperi njome pa zastaje.

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

Apsolutna tišina.  Ruka  se spušta.

I to je to.

Ljubav i muzika sve je.

Muzika jeca.

Muzika plače, ježi.

Davor zamuckuje, Bardu glas podrhtava,treba se upjevati , sevdah je to, Pjevač pušta glas.

Pjevač, Bard, Davor počinju da pjevaju.

”Ima jedna modra rijeka…”

Netom iz vedra neba kiša počinje da pada.

Ili to neko plače?

Poklanja se Princ Mali i šapuće:

“Mila moja, ne, nije sve svršeno za nas dvoje. Ništa se ne brini. Sve se posložilo kako treba.

Dobro nam došla jedina moja .Uskoro ćeš biti ovdje .Posla nema, hiljade i tisuće ljubičica bijelih i modrih već je zasađeno, i koja pride. Dva suncobrana malo veća su pristavljena i planeta zeru proširena. Sasvim dovoljno za četvoro. Otomani  nevinosti su primili jednu anteriju bijelu i jedna rubinove boje.Na planeti  te ,dvije grlica sa smješkom čekaju. Nećeš s ljutiti, čedne su  krasotice te.Tvoju    anteriju   nevino plave boje boje ,ne ispuštam iz ruke ,otkad sam čuo da mi dolaziš. Oprezni biti , ne moramo.Nebo na nas prijateljski gleda. Ovdje se na ljubav i radovanje drugačije gleda.“

Sa osmijehom zalijeva tri  ruže, rubin crvenu,safir plavu i brilijant bijelu. On je u modro-bijelom mornarskom odijelu i kapu đačku ima.Za pojasom mu dva šala :ružičasti i srebreni.Čeka grlicu bijelu sa rubinovim prstenom na vratu.

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama svojih koje  ne opaža i ne osjeća.

Zastor nenadano ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

”Valja nama preko rijeke.”

Aplauz molim.

 

( kraj)

 

(A možda i nije. Ko će Malom Princu vjerovati . Opičen  i nestašan je on .Uvijek nekud bježi i neke nove vragolije sniva,ontaju Luca i Frka i dodaju : Smisliće on ,već , nešto.)

 

 

Bajka – Petnaest dana proljeća / XVI dio

Dan petnaesti

 

I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.

Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.

Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani  , bijeli džemper. Smirena bezbružnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.

Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga toplog tijela.

Činilo se, mila moja sada sanja,negdje daleko među zvijezdicama,a možda i sanja, nas dvoje na izvorima ljubavi.

Opraštanje je čudna stvar.

Ima opraštanja,i  ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše bilo je put krila leptira,ružine latice,tihe muzike anđela s neba il’ mjesečeve blagosti što nježi srce.

Ponekad vidim tu scenu.

Ponekad je sanjam.

Još češće mislima prizivam.

Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak otetih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih osjećanja.

Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.

A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam  barem pola od onih petnaest  bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska  po  trideset tri staklene perle,što nosile su vjeru,moju i tvoju.

One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao

Tek deceniju poslije, poneka  škrta ,teško stečena vijest o tebi.

Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost tvoj odlazak ili bijeg  na zapad..

Lete godine.

Koračaš polako ljubavi moja.

I još deset.I još deset.I još deset.

Još deset i nešto više preko prtina samoće.

Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .

Puno je to godina koje  sanje proklizavaju u onom jednom trenu što sadašnjost se zove.

Mogao bih ja još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas Nebo zove.

A šta smo radili sve te godine?

Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili.

Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.

Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje  zauvek.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nad nebom sja.

 

Mali Princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi

 

U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.

U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć je bio uvijek tmuran i siv.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i galebova i djece krik.

A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.

Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?

Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.

 

Dvoje djece

dva sunca

 

Kad pogledam u nebo

Moram oči sklopiti

 

Kad oči sklopim

Svoju djecu vidim

 

U polju sanja

Ljubavlju okupana

 

Trče,igraju se i jure

suncem o obasjana

 

 

Radosna

Nježna

Poput nas

Čedna

 

mirisnim ljubičicama

sanjaju i hrle

 

pa hajde

sad ti

ne gledaj u sunca.

 

Moje su molitve uslišene.

Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.

I za tebe sam se molio da budeš dobro,ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta moga jedinog  proljeća u kojem sam  dijete bio.

Sebi  ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi.Tada spoznah drugo ime svoje  Bosne ,Zemlja Božje Milosti

A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:

Oprosti mi što ne mogu  ti oprostim

 

Ako ti oprostim

Tugu ili radosti

 

Ako ti oprostim

Smijeh ili ludosti

 

Ako ti oprostim

Šale ili nježnosti

 

Ako ti oprostim

Snove ili milosti

 

Ako ti oprostim

Ljubičice ili milovanje

 

Ako  ti oprostim

Stvarnost ili vjerovanje

 

Ako ti oprostim

Bježanje ili ostajanje

 

Ako ti oprostim

Vjernost ili nestašluk

 

Ako ti oprostim

kišu ili sunčev sjaj

 

Ako ti oprostim

Ono tvje nadanja znaj

 

Ako ti oprostim

Tugi ili žestinu

 

Ako ti oprostim

Usne ili istinu

 

Ako ti oprostim

Sve što si mi dala

 

Ako ti opreostim

Htjenje a nisi znala

 

Tebi neće ostati ništa

Mila moja.

 

Jer Mili Bog

Sve daje u parovima

 

Ti i ja

Sunce i mjesec.

 

Kada ti budem opraštao

Radosti i tuge

 

Kada ti budem praštao

Smjeh i suze

 

Kada ti budem opraštao

Šale i nježnosti

 

Kada ti budem opraštao

Milovanja i čednosti

 

Kada ti budem opraštao

Snove i bježanje

 

 

Kada ti budem opraštao

Stvarnost i ostajanje

 

Kada ti budem opraštao

Nadu i vjerovanje

 

Kada ti budem opraštao

Sjaj i kiše padanje

 

Kada ti budem opraštao

Nestašluk i tugu

 

Kada ti budem opraštao

Istinu i njenu drugu

 

Kada ti budem opraštao

Ono što si dala i mislila dati

 

Kada ti budem to opraštao

Tada ćeš moju ljubav znati

 

Meni ćeš uzeti sve

Milo moje

 

I zato

Oprosti mi

Što ne mogu

Ne,ne mogu ništa

da ti oprostim jedina

tada kao da nas nije ni bilo

ljubavi moj

 

Tada saznah još jedno ime Moga  grada.Grad čednosti.

Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.

A ti begunica mila?

Šutiš.Da mila šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.

Dodji, prolece, smeh ljubavnice zemljin, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi!

Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Napor koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

Sjećam se   dana kada si uslišila moje molbe.

Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv, s duvanjem vetra. Uzeh svoju spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao zice; nehotice muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše. Ona je  krišom ostavila svoj posao, zastala kod   vrata mojih snova, dvoumeći se,pa pobegla..

Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid; najzad je tiho ušla u sobu i sela. Pognute glave hitro okrece iglu u tisini. Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor drvored taman od kiše.

Jedan čas kišnog popodneva, punog senki, pesme i tišine. Ništa drugo.

Te noći ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.

Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u svirku, dok su se zvezde palile jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada  kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.

Reći ću ti:

„Čar tvoj lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu

koji se ne pamti, i moja ljubav joj je dala tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me svojom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom, pokretan voljom promenljive milosti sveta.

Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju snove i muze  kroz stoleća.

Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opazajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute   da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju  vatru bozanskog dodira, koji sija na tvom licu.“

Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:

„Poznajes li me?“

Osvrnuh se, pogledah anđelu i rekoh:

‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Ona odgovori:

„Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,“

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:

„Jesi li iscrpela sav teret suza?“

Osmehnula se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plač imao vremena, da je nauci govor osmeha.

„Nekada“ ,

prosapta ona,

„govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „

Zbunjen, rekoh:

„Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav. „

I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:

‘“I ti si se promenila. Nekadasnja bol postala je vedrina.“

„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“

Tada si se rasplinula, a  odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.

Ali dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.

Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo, i raskid ce pokriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.

Žao mi mi mila moja, vremena sretnih dana,naših djetinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći, se pomalo blkiži kraju.

Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi, put ptice

svom Gradu čednosti dođi, noseći u džepovima misrise žutih dunja i djetinju tugu..

Predivni su Dvori moji,mila moja.

Zlaćani,a bijeli i plavi,puni dobrote ,ljubavi.Da nije tebe, malenih grlica nalik tebi, Nebo ,moj grad,moja zemlja  bili bi čarobni ali prazan svijet,u kojem bih tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.

Žao mi ,mila moja,Grad čednosti nikad nisi vidjela.

Više mi žao,što te kroz njegove čarolije tajne nisam proveo. Sigurno bi se zaljubila u njega. Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega ili bih te ja ukrao.

On te opije i zarobi i ti nemaš kud.Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti,jednako kao ti njih.Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih,desna u lijevoj,lijeva u desnoj i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ,pa još jedna.

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtel, dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.On je škrt na riječima,a bogat djelima i bolom.

Između onoga: se nađu i onog pa se ne nađu,stane čitav jedan život.Plav i svjetlucav,okupan suncem i svjetlošću.Život snova i ljubavi.

Ima tu i boli.

Taj život je  poput  moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga Grada čednosti,

sa sobom prti mnogo boli,prolazeći uzduž  Bosne moje ,  zemlje Božije milosti da bi ga moru predala.

Ne biva joj lakše.Toliko je boli  da mora terete  prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene. Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.

Ovo je bajka o ljubavi , u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neke druge

bajku da tamo vrište i snju. Sniju  i vrište. Svoju nestalu djecu traže.

 

Hvala ti proljeće moje

Za sve dane proljeća mog

 

Koračaj polako ka putevima mojim

Ka svim proljećima što njima dolaze

 

Spavaj mirno ljubavi moja.

Za sva proljeća koja si mi ili nisi dala

 

Sanjaj lijepe proljetne snove dobro srce moje

Za svaku bisernu perle u mojoj duši nanizanu..

 

I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je i sječaj me se, čini to dok možeš. Zbogom zbogom dijete malo, zbogom zbogom moja djevojčice, radi mira u mome srcu  i tvome i  onog  vremena ljetnog. Ponovo pokušaj  ili  nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je lijep i  plači malo dijete za mene i tebe. Plači djevojčice plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina  ljubavi, snova i  samoće.

 

Tu i ti jedina ljubavi moja i spas

svijet je bio prije i biće poslije nas

samo neće biti tako mio i  čist bez nas

 

da voleo sam te mjesec je svjedok

da volio sam te i bio zaljubljen

kao i uvek prije

od rođenja

nemoj se smejati

 

Istina je.

 

neki ljudi čim se rode žive u oblacima

u njima vide vide lik svoje jedine ljubavi

i onda kroz život hode i tragaju za njom

 

Neki je nađu.

 

neki se mimoiđu u djeliću sekunde

a to je mnnogo prostora

neki nespretni budu  nađu je pa se izgube

svi su oni sretnici  jer  o ljubavi snivaju

 

svu noć sam probdio

veliki okrugli srebreni mjesec,

sićušne zvjezdice su mi namigivale

i avgust je bio

ali nebo nije imalo maglica

 

rijeka je bila dovoljno široka

da mi se činilo da je to neko jezero

na kojem  nestašni mjesec igru igra

leluja hoće da najavi djecu

koja se igraju i jure

 

samo se šalio,

mene hudog  zezao,

jer iako je bio osam godina stariji,

ja sam ga prepoznao

 

bio je to onaj isti mjesec

onih naših obala pustih

obala vrelih

kad molio sam te da budeš kao more

 

a ti si me voljela ljubavi moja

bio je to onaj isti mjesec

velikodušni

što skao nam je maglice,

zvjedice i Bolero

okretao leđa

da bi se mi bezbrižno igrali i jurili

 

tada smo djeca i stidljivi bili

pa smo poljubce i milovanja

u  uzburkanom i zapjenušanom valu  krili

 

 

Govorio sam da te volim

vjerovala si mi

Govorila si da me voliš

vjerovao sam ti

 

Da mila moja sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.

Da bila je to godina ljubavi i cvijeća,i neke što netom slijede,