Category Archives: Petnaest dana proljeća

 Dan sedmi

U vremenima sretnih dana,naših djetinjih života, sve je bilo nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Put ptice selice,svuda odi svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,mila moja.Zlaćani,a bijeli i plavi.puni ljubavi , dobrote i čednosti, Natkriljen Božjom milošću ,Grad je uzvraćao  harmonijom ezana, zvukova sa katedralskih i crkvenih tornjeva.Tada bi svi stali i okretali glavu ka nebu u tihoj molitvi zahvalnosti za milodarje koje nas iz svog neizmjetnog obilja Uzvišeni daruje.

Da nije tebe,malenih grlica nalik tebi ;Nebo ,moj grad i moja zemlja bi mi bili dostatni. Ovako to je bio jedan čarobni svijet,u kojem sam tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.

Žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela.Više mi žao,što te kroz njegove čarolije i tajne nisam proveo.Sigurno bi se zaljubila u njega.Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti  jednako kao ti njih.

Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.pa još jedna Pa pismo.Sa pismom nestaju dodiri.

Kako reče jedan moj vrli prijtelj ;
-Dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.

On je uglavnom škrt na riječima, A bogat djelima i bolom.Između onoga:” se nađu “i onog “pa se poslije ne nađu”  stane čitav jedan život. Plav i svjetlucav.Okupan suncem i svjetlošću.Ima tu i tuge, pođeđe i boli. Tada oni postaje par koji uživa u blagodatima sinhronizovanog plivanja kroz prostor vrijeme.

Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga grada i sa sobom prti mnogo boli. Prolazi uzduž zemlje moje,da bi ga moru predala.Ne biva joj lakše.Toliko je boli  i mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene.Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne, kao Zemlja i Grad njihov. To im od Boga Jedinog Sveopćeg Dobročinitelja darovano.

Kao nama naša ljubav.Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni.Sni i vrišti i svoju nestalu djecu traži.

Ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Te 1974. godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.Bile su to pjesme o našoj ljubavi mila.Indeksi su nas u stopu pratili sa svojim kvalerijama rustikanama i ljubavnim  baladamo.

Bile su  to prve prave, a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve sve grlice naše su krenule putem sreće svoje.Da li su uvidjele da  romantične komedije ne shvatamo ozbiljno?

Mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Isuviše smo voljeli život da bi ga protraćili u plakanju.Ako želiti prekinuti snove i ljubav a  prizvati smrt, samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

Ponekad, najčešće uvijek, neka viša sila ili sudbina , u koju ljudi  smušeno vjeruju , odlučuju umjesto nas.

Sve što mi je ostalo od tebe, to je poneka ogrlica od staklenih perli, dvije pjesme ,tri slike i nebrojeno mnoštvo ljubavi i sanja.Sasvim dovoljno za čitav jedan  potonji život.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće što vratit se neće , kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.

Znali smo Putevi se ne vraćaju sa putanja onako kako mi to želimo.Postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove, gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Izgubiš nekog,ko ti je drag.Neko koga voliš bićem svim, skrene sa puta, koji vodi u središte srca ili barem u  naš Grad. U početku ništa ne osjećaš. Misliš, kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol , što ledi mozak.Za njom tupa bol , koja guši i ne da da  se diše. Nakon nekog vremena panika,napadaji panike.Mnogo  napadaja panike jer se rađa svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Poslije panike dolazi praznina.Bujice praznine i bespomoći.Svuda hodiš i osvrćeš se. Ničeg nema.Samo se  vrtiš u krug.Poput ringišpila.Na sve strane lutaš i tražiš  . A svjesno izbjegavaš onaj pravi put koji može reći sve, donijeti istinu.No, tim putem ne želiš kročiti.Suviše je jednostavnno , amože još jače boljeti.

Nje nema.

Ti to znaš ,ali opet te nešto tjera u potragu.

Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš ,vrijeme prolazi.

Mnogo vremena prošlog.

Tada shvataš, da možda uopšte ne želiš da je nađeš.

Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena.Možda čak starica neka.Blijeda kopija one tvoje  tek procvjetale ruže  ,  onog vašeg  nasušnog ljeta.

Sleđeni mozak ledi srce. Postaješ usporen i sasvim nihilistički zombi, kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni – bajke prelijepe piše.

Bajke o kojima nikad i nikome  ne progovaraš.Muško si .Bol i nesreću ne treba dijeliti sa drugima.Oni imaju svoje boli i tuge.

Onda ,odjednom bude kasno za sve.Ti više vremena nemaš.Sebičan si, ne želiš da bajka  dođe do njenih ušiju.Sigurno bi  joj donijela mirise soli i ljubavi.

Bojiš je još uvijek je krhka grlica koja ljubavne vale sni i da bi je prizivanje ljubavi moglo skršiti…

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Imati ljubav i   u srcu je  čitav život nositi je dar od neba,koji treba svaki dan milovati i zalijevati.Ne suzama ono su preskupe i bolne,već pjesmama,čežnjom  i molitvama.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si čitav život želio. Vrlo ironično.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posebice djevojčice su itekako iskrena.I znaju sve.

Milosnice se rađaju srcem punim ljubavlju. Srce je samo sluga duše pune milosti.Duša je dar sa neba koji se ne prekida.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke plemenite bremenitosti i neizmjernog bogatstva.

Ono nemati poslije imati,  pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao. Kada se život zbraja,neko dobija a neko gubi.U pat pozicijama svi gube.

U  srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo ljubavi. Njega ne možeš potrošiti za svog vremena.Ti je daješ i poklanjaš,a ona se  jača i bujnija tebi vraća.

Obogaćen si toliko, da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima u čovjeku koji je imao pa nemao. Ljubavi, dobrote, čežnje i strasti se kotrljaju kao plimni valovi.A tek koliko nježnosti i blagostikoje ima pa te tjeraju  da poželiš te  darove poklanjati svim ženama svijeta.

Nekima; onim iskrenim i krotkim sebe  pokloniš. One to prihvataju kao sveobuhvatni dar, koji se vraća.

Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju bogatstvo.Neke se ,opet, nisu svikle davati,one i ne primaju darove.One se grebu o njih.Neke i ne znaju šta žele.

Potom , sažaljevajući sebe ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo. Nešto je stariji ,usukaniji i mrven tužniji.

Vrijeme leti.

U snovima nam se javljaju one djevojke,žene koje su nama svoje cvijetove poklanjali.Uvijek nam  izgledaju nježnije i lijepše; a mlađe i zaljubljenije, nalik anđelama.

Na licu stranca u ogledalu kupe se bore.Probijaju  sjedine.Vid se muti,misao se brka. Samo srce ljubavne pjesme grca,dok duša poslijednja tanga i bolera pleše.

Sni o anđelama vremenom postaju jasniji,svjetliji i bolniji.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.

Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama.

Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bi joj  mogao ikako pomoći?I nadanja – sve je u redu,ljubav i dječicu predivnu ima.

I možda se ponekad  sjeti mene.

A bilo nam je, bilo nam je lijepo,milo moje proljeće.

Onda shvatimo ,od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne. Blentovije.

Mi smo zeru pametniji.

Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.

Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše, nepopravljivi; ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne zlorabi glagol kretati  i  postane kreten.

Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne in tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.

Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.I bajke.Prelijepe bajke.

Mnogo riječi nam je Milosti i Ljubav dala, čak previše,jer  ih mi ne upotrebljavamo ili ne znamo pravilno koristiti.Srca nam otvrdnu ili se zalede.A poneko ga i nema.

Bajku  je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.

U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,odakle vam  vremena za bajke – frajeru mrtvi.

Često prelistavam jednu uzvišenu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomogne da svu ličnu bol,tugu i jad pretvorite u pjesme ljubavne.

Prava ljubav može pomoći da podnesete i ponesete mnogo boli,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molite i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njihove  i svoje.Dovoljno je pogledati prema nebu i već je dan mnogo plavetniji i osunčaniji.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi .da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.I tada se ta ljubav vraća kao krik ubijene djece,silovanih djevojčica i osakaćene ljudskosti.To boli.Ali to se može podnijeti, Bespomoćnost se ne može podnijeti.Ona ubija.

Jednog dana se probudiš.

Shvatiš da si sam.

Pitaš se nije li to bio samo san,a probudio si se jer čuo si da neko  leleče ,da je život san u kojem ljubav sni i svoje tuge odmara.

Tada  počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići mikrosekunde.Da bi opstali i preživjeli mi se poudasmo i poženismo.

U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  bili su Baška baŠa i Davor. Neki se nisu nikad ubračili.Ubila ih prejaka riječ i prevelika ljubav.Ruke im još nekontrolisano drhte kad vade požutjele slike iz tajnovitih zakutaka svoje duše.

Znaju oni te likove.Predobro.Samo žele provjeriti da li se u međuvremenu pojavila barem jedna bora. Nije.Njihova ljubav je učinila nemoguuće. Podmladila je njihove ljubavi zauvijek.Kao i mi naše.

Osvrtali kao da se nikad  nismo.Znali smo, iza nas je ostala bol i tuga.Srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo , rastanak od boli bi  značio bijeg od  dječačkih dana i snova ,kada sve bilo je tako tako lijepo, usporeno i umirujuće. I blagorodno.

Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.Kao da su je neki anđeli tesali i brusili  dok je nisu pretvorili u ledeni dijamant u kome je ostala  čista ljubav i milost.Da,  i snovi koje smo sa svojim i o svojim slatkicama snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.

Sva  ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali.

Sve ove godina.

Zbog tog djeteta ,te grlice i te djece, ona ili one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječenih ožiljaka u grudima.Poput ordena  okačenih u nutrini srca.

Što se desi srcu to ostaje  srcu.Zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka, Majakovskog, Sen Egziperija…

Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.A i boljela bi te njihova tuga i očaj.

I ja sam ih tek upoznavao,a najviše  si mi ti pomogla da ih shvatim i prigrlim. Da nije bilo moje samoće teško bih ih razumio.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola . Mislio sam imaćemo vremena:Kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog ljubavi onih drugih malenih ,  voljenih i do nevinosti naivnih djevojčica – Anabel Li, Ane Snjegine, Barbare, Marine.Taide,Ramedis…

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce. Tvoje ljubavi u moju dušu. Snova u naše dodire.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme ,za naših dana , već  bilo prožeto tegobom i tugom.Zbog toga su mi draža milovanja tvojih  malenih ruku , ljubavi moja.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva, započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje, pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti si kao dijete malo veće.“

 Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce, mjesec, zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.Možda i jesu,ali ti više nisi bila dio tog blistavila potonjih  blistavih dana.

Ponekad,samo ponekad , i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to, ljubavi moja i nedostaješ mi.

Mnogo mi nedostaješ maglice moja.

Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.Ti koja si radost moja,ljubavi moja.

Još uvijek se smijem i radujem.Samo se više navlači neka magla.Bojim se neću moći da pratim tragove tvoje u bespućima snova.Tek da znaš,toliko ih ima – bespuće.

Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.Tvoja ruka u mojoj ruci.

U snovima malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena ,grudi.Još teže ono o čemu ne smijem pričati , a trebao bih , istine radi.. Uglavnom to mi nije žao.Možda bih  bio samo jedan od onih koji su upraljali  nevino dijete, prelijepu djevojčicu moju.

Naši su susreti,divni susreti, bili nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet, ne vide strah, igraju se i jure, ali  ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće, kad bježeći od svih, završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruže na usnama.

Dok otklanjam poslijednje oblake, iz naše bajke, neću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala.

Ja evo, Bajku o nama, o petnaest dana proljeća naših samo za tebe pišem,ljubavi  moja.

   

Sretni ti blagdani mila moja,gdje god bila.

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.

Ti i ja smo opet  zajedno.

Ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj, četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti , što je trebala, a nije htjela, niti si ti željela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg. I iako ti je to strano, radi nas, radi naše ljubavi ucjenu si joj dala. Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan, ptice let. Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica. Ti si dijete, moja djevojčica., ljubavi moja. Kako ćeš ba grdelinku u kavez zatvoriti.

Čini se teško breme nosiš.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No, to će ti se kasnije osvetiti. Ni ti, ni ja to tada nismo mogli ni sanjati , ni znati.

Mnogo, jako mnogo toga tada nismo znali.Č ak ni da pad je let. Ni kakav je svijet.

Ponoviću; usud je to što smo se uopšte sreli. Nezamisliv i nikad objašnjen. Kad usud ispuni svoju svrhu ; ono ako pretvara  se u kako, da bi na kraju postalo zašto.

Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se – eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.

Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto. Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.

Slike nadrealne, pokretna vrpca škrtih riječi, više pantomime, iz koje iskače  niz dražesti , jedna za drugom. Način na koji si se kretala, govorila, gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.

Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera, doktora ili barem ekonomistu. Moja mladost me, do tebe  samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako se dobro sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo, razigrano, mamila si i bježala , dopuštala da te stignem, dodirnem za ruku, poljubim u lice, kosu, obraz. Opet bježala, usne krila, nestašno prijeteći prstom. Kad uporan sam bio okretala si glavu, jednom rukom zaklanjala pogled od sunca, drugu stavljala ispred mene. Njome si govorila ne, stani, nemoj molim te.

Ja sam te slušao. Vjerovao sam ti. Stao bih i osmijehnuo se. Poklonio se. Tebi princezi , djevi moga života.Tada bih polako zakoračio prema tebi , pružao ruke.

Prihvatala ih bez razmišljanja, čvrsto i toplo. Verovala si mi.

Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli. Uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne. I staklene perle su se pretvarale u niske bisera.

Perla po perla ogrlica – lebdjenja po pijesku, odgurivanje, lepršanja po vodi, uranjanja u dubine. Ogrlica po ogrlica držanja za ruku, sjedenja na betonu, ležanja na pjesku, odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice, odgurivanja. Ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja, upijaju mirisi tog našeg proljeća i tih , samo naših dana.

Perli nije nestajalo, ogrlica je bilo sve više, i postajale su  sve vrelija svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama. Petnaest bisernih ogrlica  u tebi ,za mene ljubavi moja. Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli  više disati. I ne bismo stali da ne bi kiše.

Bojao sam se, istinski sam se bojao za tebe , milo moje. Život je kao vuneno ćebe od stakla. Oštro, meko , prozino , opasno i stalno grebe. I lako ga skršiti u komade.

Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila, i čista pred mene stala.

O mila moja, čedo moje malo, tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu. Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala, krila je zlo što se  iza ugla valja .To tvoje dječije srce i duša nježna nisu znali.

Oh ,Bože mili, sačuvaj ovo malo dijete od zla, ovo dijete nestašno i sneno od sanja.

Eh , Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog, odstranite od njega zlo i bol.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu , poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si bila sretna.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana, pred sumrak.

Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane , znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.

Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje naše susrete pravim imenom. Ti bljeskovi; dražesni i blagi, osebujni i neponovljivi, nježni i sanjivi, miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Da , da , i nježe moje djetinje srce.

Ne nije to bio jedan utisak. Bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta, devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango, dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.

Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju. Mili, osebujni, vragolasti i nesebični .Kako si se samo davala ,šalila i bježala. Bila pripijena uz mene, ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako , kao dašak vjetra ili dahduše tvoje – darivala.

Spuštalo se veče. Dotračala si, meni sumnjičavom da možda nećeš moći doći. Tačno na vrijeme, i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

-Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću – šaputao sam.

-Nisi lud mili moj , izgubti menesvoju  sreću – smijala si se .

Iskrila si, nehajno zbacivala glavu,r ukom micala sa čela kosu koje tu nije bilo i bez prestanka me gladala u oči. Smiješila se i milovala mi lice, u oči me ljubila. Ponekad bez razloga oči su ti suzile. Privija se uz mene , govorila mi:

-Mili moj, ljubavi moja , molim te , nemoj mi nikad pobjeći.

-Neću mila, zasigurno neću. Molim te zagrli me i sve će biti u redu.

Ipak, nije bilo.

Još uvijek vidim tvoje oči, sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim, poljubcima zatvaram  da tugu odagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje. Ljubimo se i ćutimo zaleđeno vrijeme, koje kao da želi zauvijek stati. Pokreti se uspore, riječi postaju naporne i teške, tada nastaje tišina. Mi smo zagrljeni, okrenuti ka moru,suncu i valima.

Sunce boje rubina uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu  ka nama. Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjeg osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama. Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš? Kao da želiš da poduzmem nešto.

Žalim ,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom. Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone. Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter  ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani  svjetlucavi , okrugli Mjesec. Mjesec stvoren radi nas.

On je veliki krvavi  mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja , stvara onaj isti  blistavi put ka nama. On je  posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.

Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne možemo odoljiti toj ljepoti.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo. Bolero tuguje. Tišina. Oko muzike i nas sve zanijemilo. Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Sada znamo kako se duše spajaju. Osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe. Mi smo opijeni i nemoćni. Moramo se poljubiti, ali ovlaš i kratko. Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im Nebo nudi.

Mjesec to osjeća i smiješi se. Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i  poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih  i srebrenih velova, pokreću se i žmirkaju  za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle  i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi. Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom  na Ljubavi i Milosti.

Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi  smo osjetili da smo spojeni ljubavju  za čitav život.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti, kojim želi  pričestiti našu ljubav.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju, akordi se prelijevaju i udvostručavaju.

Mi smo zanijemili.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne, još!

Dvojba, ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne su vlažne od mora ili suza,tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi – Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.

Prijekorno gleda Zvijezdice. One prigušuju sjaj.

Samo maglice trepere.

To Mjesec, to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih , svjetlucavih  odsjaja što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne su rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju. Oblak okreće leđa i zastaje.

Pristižući vjetar polako šapuće imena; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.

Bolero  nošen vjetrom nestaje. More se talasa. vali se pjene. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

-Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran – kažem ja.

-Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana – kažeš ti.

A nama ne treba kišobran. Nama nedostaje igra.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj pjenušavog  mora. Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se. Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela, Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam gledajući tebe.

Ja nemam izbora, trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju, dah zastaje. Ne znamo ko se više uzbibao, naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

-Vidi, vidi tu nestašnost i ludovanje – mislim ja.

-Vidi, vidi ti mi nešto puno naivan –  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi  sebi, nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu:

“Obala pusta,obala vrela…kao dodir naših tijela…”

Ja samo mogu da dodam:

-Bila je to noć stvorena samo radi nas, jedina moja.

 

Dan peti

Sutradan  nismo bili zajedno. Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz vidokruga. Iako su mnoge bajke  govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge staze ili maratonca.

Zlo je sprinter na kratke staze: jako, brzo, eksplozivno, ulickano i utegnuto. Uvijek simpatično i zavodljivo. Pobjeđuje na kratke staze i razara. Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor. I tada treba spominjati ime Božije radi vlastitog dobra.

Da li si čula za Bessie Smith. Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života. Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće. To je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije. Crnački i bjelačke bolnice. Crnački getoi i bjelački bastioni, a između nečiste zastave duginih boja.

Inače čitav život Bessie , kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih i potlačenih krvarila . Dušu istakala u svojim pjesmama i nudila nadu i ljubav. ono što je njoj izmicalo. Uglavnom.

Dobrota je poput maratona i maratonaca :spora, dosljedna, temeljita, uravnotežena, spokojna, uglavnom i sistematična.Pobjeđuje na duge staze i smiruje. Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija , bilo bi lijepo da se prisjeti. I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali. Krio se.Od te godine većina se ljudi plaši ili strahuije za budućnost. Ja ne, mene brine nepoznata prošlost:

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako… dalje ne smijem da mislim.

Ta ako se kotrljaju, dupliraju. Raskidam sa ako, to je bar meni lako. Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi. Obada se kao lavina brzinom neupitnom svakom razumu. Mnoge sumnje, strepnje, nesreće, boli i krikova tuge doziva. Rijetko nešto lijepo od tog – ako ispliva.

Mnogo puta sam htio  nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako, ni gdi! Kako telepat nisam, ostajali su mi samo sni, nadajući se da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni grajom do tebe mogu dovesti.

„Ništa se ne boj mila moja. Ništa loše ti se dogoditi neće. Ja te molitvama uz Božiju pomoć  čuvam, ljubavi moja.“

Ti si uvijek bila tako čvrsta, tako hrabra. Činilo mi se da se nisi ničeg bojala. A bila si dijete. A opet, u trenucima nježnim , ludastim ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

Djeca se ne boje ničega, strah dolazi kasnije. Tome služe tate i mame, i one tamo neke zle tete i još groznije čike. Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.

-Obećanja su šuplja priče – kako  bi  govorila ti.

-Obećanja su potpora snovima – kako bi šupljao ja.

Nisam te uspio zaštiti dijete moje. Obećanje nisam ispunio. Život onaj drugi, stvarni ti se dogodio. I stigao je prerano.

Pričati o tvom životu mi teško pada, boli i ne mogu to učiniti odjednom, na jednom mjesti. Moram sebe radi polako crtice dati, kap po kap, dovu po dovu i dozu po dozu  kao čovjek na infuziji , od  koje srce ne smije da mu  stane.

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja , kao što si onog , samo našeg ljeta bila. Sada je kasno , ali nadam se da si me poslušala..

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla , pobjeglana zapad.

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom i ponekim prekovremenim satom, sve dok mu ne istekne ugovoreni rok. Prava jubav je , jedina  moja , laka kao tračak sunca , kao smješak mjeseca ili dašak povjetarca. Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan , plus koji san , koje milovanje pride – i nema rok trajanja. Vječna je. Pitaj mene, ljubavi moja. Moja , još uvijek bjeličasta  nutrina , će ti sve reći.

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela. Nesigurnim klimanjem što sugerira zaobilazak istine.

Ako se sjećaš ,tog ljeta , prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza broj dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan. Sreli smo se kažem, a istina je da smo se sudarili. Bubnuli jedno u drugo. Nije bitno kako, zašto ni tko je nepažljiviji  učesnik u gurki toj. Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba , su nam podapeli nogu i htjela su i učinili da se sretnemo, pridržimo jedno drugo, da se pogledamo, pogled zaledimo i  kažemo:

-Pardon mili.

-Pardon mila.

Skoro istovremeno, djetinje bezazleno, riječi nježne , riječi milozvučne su jednostavno, tek tako izletile same od sebe. Tako prirodne , tako čiste , blage, sočne i naše. I odredile nas. Nije bilo ni izvinjenja, ni crvenila , ni zbunjenosti ,kao da su to naša suđena imena bila.

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku. Kroz tvoju tamnu kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice,  na kojima su iskrile oči , duboke , tamne i vječne kao ono naše nadolazeće večernje more. Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

Ja sam uvijek bio diskretan, nisam volio buljiti, iako sam ovaj put imao u šta. Više sam volio gledati u oči. Upoznavanje lijepih i nježnih , tek probuđenih krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi. Sasvim nenametljivo i kao fol logično.

Valjda začuđena što te ne odmjeravam, izravno bez uvoda, kasnije ću upoznati tu tvoju odliku, djetinje pitaš:

-Šta misliš koliko godina imam?

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

-Šesnaest. Upravu sam zarne?

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš, jer me čitaš i vidiš mojih nepunih sedamnaest godina, kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala. Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.

Zatečena si, (ja to tada ne znam), okrećeš glavu gledaš prema bratu, pa opet prema meni , mislim još jedan okret i to je odgovor : ne, ni slučajno. U pola tog okreta presijeca te mali brat. Jedan od anđela nas  opet spašava. Podstaknu tvog brata  i on reče tvoje ime. Zaustavi tvoj niječni  pokret glave i pita:

“Mogu li sad mami ići?“

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče, kratko:

-Da.

Brat otrči, ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći  kad sve je vrilo, a koprnice digle ruke od nas. Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja, da vam je samo otac zajednički.

Sudaranje, spoticanje, naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled, žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke. Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

Onako usputno , povjeravam ti jedno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila ljubavi i dobroti. Milostivi i vi. I još neke koje žive u meni. Ljepota kojih više ni.

Nadam se da si dobroti i ljubavi uspjela naučiti i nekog drugog , jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor  ljubavi i dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

 

 

Dan četvrti

 

Bili smo u moru, sami , daleko od obale.

Igrali se. Bili veseli i razigrani. Plivali , ronili , iskakali iz dubina, prskali se vodom . Potapali. Ja bih zaronio , ti bi  mi se popela na leđa. Svom snagom bih izronio i odbacio bih te uvis. Ti bi se propela i savršenom lastom ponirala pod pučinom. Znao sam da ćeš se pojaviti iznenada, iza leđa i zagnjuriti me. Nisam se bunio . Tvoji dodiri su mi prijali.  I tebi moji. Sve manje smo se igrali, a sve više gledali. približavali jedno drugom i držali se za ruke. 

I desilo se. Tek tako. kao nešto najnormalnije. Kao da nas je život pripremao za ovaj tren. Usne su se našle. Blago, nježno , skoro ovlaš. 

Oči si zatvorila , da bi taj srećni tren u dušu utkala. Bio  je to tvoj prvi poljubac. Mnogo kasnije si mi to priznala. Bilo te stid. Eheej , imaš petnaest godina i par mjeseci a muško te nije dotaklo.

To sam odmah osjetio, kao i to da si za ljubav, za poljubce rođena. Kako si samo prirodno prihavtila moje usne, kao da su se uvijek dodirivale , kao da su oduvijek bile samo tvoje. Tako se to desi. Kad se dvoje zavole njihove usne su iskonom predodređene da budu par. Da budu jedno.

Nadam se da ti je još u sjećanju mekoća i vlaznost tog poljubca. I onog drugog, malo dužeg. Još nježnijeg i snenijeg. Nisi se plašila. U srce si ga unosila.

Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe i čiste , jasne i duboke, prozirne i ozarene; nalik mojim. Smeđe i crne i sa jedva naslućujućim ljubičastim sjajem koji hipnotiše i miluju.

Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo ,  prstom pokazivao na nas  – incest pravimo.  Takav je svijet. neuk i nerazuman.Ne shvataju da su dvoje koje se vole povezaniji i sličniji i od sijamskih blizanaca.

Duboko smo disali, zaronili bi i dodirivali se. Ne ! Vraćaju mi se sjećanja. To si me ti  u vodu gnjurala. Možda si se svetila za krađu prvih poljubaca? Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala. Ne od stida. Nisi se stidjela. Nisi željela da vidim suze u tvojim djetinjim očima. Suze radosti i suze straha. Radosti jer voliš i voljena si. Straha – oni koje voliš nepovratno odlaze.

Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala, priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da se naše tada stopile. Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost. U toj svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića , koja prvi , a možda i jedini put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.

Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja u ljubavi je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol koja nosi tugu.

Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad. Molili smo se. Nezavisno jedno od drugog , a sa istom mišlju. Bože jedini podari joj/mu milost. Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke, zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.

Tvoj glas je promukao:

-Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću-mlađahna poetesa ti.

Moj je nešto dublji:

-Žele da se okrznu o našu sreću –  ko'fol poeta ja.

Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo nevaljaste i zloguke ptice, Strvinari i ubice.

Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče dalje.Ljubav cvjeta – rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala… vrebala.vrebala…opasno vrebala.

Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak. Ćasak se produžio na još čitavih  jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio beskonačnih  petanest dana proljeća , usred prelijepog , sunčanog ljeta.

Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog sreće te djece, tebe i mene, da djeca imaju sekundu – dvije više vremena samoće i ljubavi?

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti , ni ka budućnosti?

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.

Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš popustljivi anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.

Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i lepršavo cvijetno polje  u kojem ljubav obitava , živi i sanja. Jer duša je Božija, a ljubav je Njegova milost. Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

A tko će ti reći šta je to duša? To samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.

-Glupko kako je to providno – smejala si se ti.

-Šta mogu, prirodno sam takav – bio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.

Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici. A možda tačno ispod srca, da srcu suflira riječi ljubavi.

Jednom , nakon godina traganja za tobom . uplašio sam se kada se  u srcu pojavio miris koji me podsjetio na tebe.

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika. Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna. Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska, dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.

Ponekad srcu ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi. Stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Ravnoteža se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, totalno uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…

Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor, crvenilo ,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

Kao što sam pokušao da objasnim,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete – u nebo.

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.

Srce je previše teško za to,  materijalno je.

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju . i zbog straha od onostranog života, ali i željom za produženjem ili nastavka ovozemnog.

Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.

I na kraju krajeva zašto se  vraćati u život i recimo živjeti životom ameba, crva, biljki , krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života svega toga ima u izobilju.

Vjerujem u dobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića .

Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota, Ljubav i Milost.

Tim odrednicama ON pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve.

U ovom sam životu  dobro prošao. Iskreno se molim  i vjerujem , sa određenom dozom straha i  nadom žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih ,j er u sebi nisam nikad primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.

Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti oslobodila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.

Volio bih da ne griješim!

Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,

Dobre uvijek čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa Njim, kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem. Pišem i sanjam.

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada bih krenuo voljeti i živjeti neku drugu  ti bi se počela isključivati iz Bajke. Kao da si   nekim nadnaravnim činima odbijala bajke od mene  ili im otežavala  put ka meni.

Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.Možda si bila vidjelica i spašavala me od pogibelji? Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti? Ja na to nikad nisam bio spreman, Znao sam da  bi me tvoj konačni odlazak vjerovatno ubio. Nisam bio spreman i grčevito sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju, najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.

Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No, moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoja i moja , ljubavi jedina.

Ni ja se nisam bunio.

 

Dan drugi

Na moj prvi rođendan poslije petnaest dana našeg proljeća , na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam mnoštvo poklona .

Meni se posebno izdvojila dva : srebreni šal , stihove i pozlaćeni upaljač sa zlatnom ,  ugraviranom djetilinom sa četiri lista. Obradovao sam se.Još uvijek sam bio  tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.

Upaljač sam svaki dan nosio sa sobom i  pomno čuvao . Bila si sa mnom i ljubav naša gdje god krenuo. Srebreni šal su mi druge krale i poklanjale. I uvijek se vraćao meni.

Stihovi su zauvijek urisani u srce . Bojeni trunčicama sjete i radosti , dopustili su da ljubav nadvladava.

Proleće pjeva

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne teraj

Bio je dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmeh tvoj – srcem obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utešim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koje ništa , pa ni smrt ,neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moje ljubavi živjeće vjećno.

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova i nada.Jednostavno poklopilo se.

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvezdice.

 

Sanjam samo naše more opevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  leta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

Početkom slijedećeg  ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolazila.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju na nekom od onih petnaest dana proljeća.

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se svako malo vrate nama.

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More Ostrvo…)

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve – baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.

Tvoj  Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,dunjalukom se raznosili,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili, um u led ledili , na krst pribijali…

Sreća , Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo naše golgote prživjeli i sneniji postajali.

Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica na neveri .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce, vrć krvava masa neka – meka i bolna.

Ipak , svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna – bonaca ili bura.  Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je ojačala.

 Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu i srećna.

Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.

Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno , moralo se ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se to osvetilo.

Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u svakoj stvarnosti  u biću , u srcu , u duši svake žene uvijek postoji jedan Mali princ.Ti si imala  sreću da si ga tako lako našla ,na valima mora plavetnog , mora prelijepog , mora Jadranskog .Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i  tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvore male planete otpravio?

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebno.

Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.

Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao Mu na daru.

Oprost će doći mnogo , mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, poslije u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio, ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.radost i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavna blagorodnost ,  pred slijed onoga što se nije snilo. Bilo je to vrijeme ruža. Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.

 Nije. Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog Malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.

A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio  sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

-Idi,bre pa se leči ! Nije ti ovo san.

-Opa,ti to ozbiljno!

-Koji ti je naopaki dan?

Jednom ti izleti:

-Koji ti je pampur?

Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Ti si se izvinjavala. izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći::

-To ti meni,mila moja, baš si vražićak.

Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.

Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim ,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.

Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije  upitne  poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:

-Hm.Hm.

-Nešto si mi znan.

-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

-Ti imaš neki plan.

Ponekad bi  strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru, potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

Znao sam da sam nešto glupavo lupio.

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet stisnutih u pest.

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

Drugi put kada ti oca spomenuh.

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli.  Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su  zmije otrovnice usud koji vodi domu.

Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.

Glupko – razdragano bi govorila.

Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa  da smo isti.

Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala  i onda bi rekla :

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.

Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjeri da malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela. Tada bih poslijednji , peti put stisnula pet u pest i sa suzama u oćima  Ga molila da mi te vrati .

Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal  da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će  princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da u svijetu puno boli ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno tisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene, beskonačne ljubavi dane.

Za tu stranu naše planete  ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas Neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i snova,ljubavi moja“

„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš.

U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada  bespomoćno – pitam te pitam:

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.

 Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog tvoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti.

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom  izgubiti i brata.

Kako da joj  onda, Bože moj , pričam  o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.

Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ, zaboravaljajući tamu koja se nad tobom nadvija.

Jednom si me odvela na pjacu . Dovela do brda lubenice i rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se  svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.

Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.

Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.

-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.

Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog  šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male vole i ljubav vode.

Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.

 

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo, možemo sve učiniti, čak i dan ponoviti. To je zaljubljenim bar lako. Da, već sam  zasigurno bio zaljubljen u tebe , moja mila djevojčice, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro je bilo vrijeme dolaska. Prvi dan te nisam sreo. A to je bila subota. Sada se ta subota trebala ponoviti, da bih te već prvog dana sreo.

Nije da nisam pametan,- hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro, sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru. Ni bez pogleda u prošlost , ali i pomisao na nadu u budućnost.

Zapravo , ako si primjetila sadašnjosti zaista , skoro da nema. Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret. Svaka izgovorena riječ, svaki mah, svaki izrečeni glas, svako izrečeno slovo, treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači , dogovorili smo se : sadašnost ne postoji. Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno, mogao nazvati prezentom. Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, neke  nepostojeće sadašnjosti. Uvrnuto ali istinito.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost , koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno, rekao bi naš drug Albert, a Nikola gromovnik  zapečatio munjom, hejbet njih. Uvijek postoji neka realnost, neka stvarmost, manje ili više iluzija. Surova ili lijepa? E , to ćemo saznati u neizvjesnoj budućnosti .

Dakle; stvarnost je suma onih pojedinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost. A ta stavrnost koja premošćuje i spaja biserni niz prošlost-sadašnjost-budućnost treba da spotakne i nas. Ja joj se neizmjenro zagvaljujem. Moj svijet bez tebe bi bio nesivisao i siromašan, to zasigurno znam, čak i u ovim momentima dok očekujem susret naš.

Ta stvarnost postaće suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih, prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet, ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže; ni vrijeme, ni ljudi, ni događaji. Tako bi trebalo biti. U budućnosti će se oni   rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta. Ako smo imali sreće , dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko. Intezitet uspomena određuju naša srca i duše. Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli. Što više uspomena to bolje. Postoji vrla mogućnost da iz konglomerata  snova , uspomena i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji. Tada onaj dugi tren ; kada se prizori života i trenu   pred smrt, nižu , kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno: biti ( dobar ) čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?  …

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  , kada se umorne oči sklapaju poslijednji put,  govori sve.

Prošlost. Sadašnjost. Budućnost.

Iluzija sve je. Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

Ja se ne trebam ubjeđivati. Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača, koji kroji kako bi odjeća Života najbolje stajala , onome koji je oblači.

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda. U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava. Glupost!

Zaviriš, ko biva, malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš , ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš. Ili po volji odabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje: Imaš jedan život i njega živiš. A poslije se najponiznije  moliš da ćeš na onom drugom , ako zaslužiš , bolje proći.

Sjećanja su često zamagljena ličnim pojmanjem minulih dana. U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije, smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi , čak i oni „umnijeh“, provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja, po meni su šuplja priča, carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi. One su najuzvišeniji , istoznačni  sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja, često uspješnih koliko i bezuspješnih,  traganja za ljubavlju. Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je Bog jedini i njegova ljubav. Samo – njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od poezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka, očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam, ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu. Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje :

– U noćima dugim 

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

vrijedno nespokojno

čarobno vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

okupano

morem

obasjano

zvjezdama

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

blago i blago

pitomo

drago

nježno

čisto

milo

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

jer plakat ću za oboje

a si ruke mi pružila

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

jer plakat ću za sebe

radosti moja

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

jer ću plakat za oboje

milosti moja

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

divne puteve sanja

cvijeća djece

i tebe mila moja

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog…

 

Vrnem pogled  na fotografije.  Gledam blagoslovljenu  tebe. Ležerno polegnuta u travi, slamčica u usnama, farmerke plave i teniske bijele , tek pokoja ljubičica . Slika broj jedan.

Vidim te –  mlada , blistava. Lijepa – nasmiješena. Blagu svijetlost svitanja. Istu kao na drugoj , od one jedine tri tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve u parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja?

 

I stvaram četvrtu sliku.

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj. Meki pjesak što klizi kroz tvoje i  moje ruke .

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do ljubičastim putanjama  tame neba. Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini. Utkani u memoriju bez suza.

Nemirna , ustalasana do crnila tamna prirodna kosa.

Pune crvene usne, mirisa , okusa i rumenila zrele tršnje ,nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni , očaravajući smiješak u očima.

Djetinji.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku. Dva anđela. Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih je ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni, ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru. Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružičastom smiraju , dok su se sunce, nebo i more prelijevali u tisuću boja, radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe, ljubavi moja.

 

Čitaocu

Moji blagi dani  se kroz vrijeme vuku kraju. Da ih je barem više ili da su samo malo sporije tekli – možda bi … Ne nikako . Sve je išlo svojim tokom , kao nit koju vodi besprijekorna igla koja veze najtananiji štep.

Kada konca i tinte za kalem ponestaje Božiji rob shavti da sve bude onako kako treba biti , jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom, i oda ljubavi i milosti.

Zadovoljan sam nebeskim darovima. Možda malo umoran , ali ispunjen nježnim sjećanjima koja tkaju nestvarne uspomene.

Ostalo mi je još samo malo snovitog vremena da se prepustim okusu ljubavi. Na vrata uvijek kucaju snovi – prošli sadašnji budući. Živi i dosanjani, Poneki propušteni. Ali nije važno. U žurbi čovjek ne stigne na sve. Možda je tako bolje. Previše snova poremeti harmoniju.

Zasmetaću vam svojom bajkom  koja je ne tako davno , poput lahorca zatalasala  dio kristalno pitke vode koji pripada jednom svijetu i vremenu kojeg više nema. . Uvezli smo  sjećanja u nisku bisera, koja su snovima plovili u mora ljubavi iz srca dvoje djece.

Slična bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku ( nadamo se ).

Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme. 

Možda vidite sebe i onu koju volite.

Jer svi smo bili djeca.

Tko da zna?

*

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset sedma – na osmu.

Ruke pružam prema nekom i nečemu, moto tih dana, tih godina.

Lijepa godina i godine potonje. Drijemaju snovi, snaže se za neumitnost : jednom ću vam doći Sunčice moje, sada sam tek malo umoran.

I još poneke poslije, pa i decenije što slijede. Čednost; mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te , su obasjane maglicama i zvijeđžem.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

 

Puna  mi usta riječi – godine te i godina tih. Puno mi srce ljubavi, bunta i mira, nekih stihova i rasutih boja

Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepune mi oči, ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća, duge , tratina i tratičinca … 

 

…hiljadudevetstotinašezdeset i sedma godina – i osma,  i mnoge  što netom slijede.

Sjećam se tebe mila moja. Sjetim se naše ljubavi i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga, ljude, mir, muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno. Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo. Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje. Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv, mnogo krvi i smrt, mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi. Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili. Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad, sjever-jug, ni bilo kaje druge podjele.

 

Od Boga Ljubavi su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod Boga Milosti nema nikakvih razmeđa i pukotina, samo dva ishodišta i dva zahodišta i toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Ljubav, plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je, kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka, nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije , zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetsedma i osma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja , možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo, sve manje, ispostavilo se. Mnogima od njih je zaboravjena; večini ništa nije značila. Nešto je historija zaboravila. Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav. Bez milosti, brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže, lijeva u desnoj , osmjeh za osmjeh traži, cvijet zse cvijetom snaži. Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet. Svijet zlih pasa –metaka – tenkova -zala kad su  djeca mirisne ljubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi, ti i ja – sreće opjevana djeca. Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća . Osmijeh  nekome daš, drugima poklanjaš. Bilo je to doba mirisnog cvijeća i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta, u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti , ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti, drugi zlopamtiti. Jednima će život bolno osmisliti, onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu, jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti, mnogima od moštva, godine nade, pa još štošta.

 

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da, zaista bilo je to vrijeme ljubavi, muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća , mladosti i cvijeća , Francuza, Amera, Čeha i nas Jugovića..

Ah, da ,svakako i ponajprije naših – mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne; pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor, Sarajevo Grad čednosti.

Nikad prije; ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke, bit života ,što hoće da ruši – Vatikan i –  vatikane, što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug, što hoće da ruši sve tiranije, što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima, nadu što tinja  eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok, budi se zapad, budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim, sve nešto slutim, sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista, probudiše se zvijer sa sedam brežuljaka i dru'ge njene  radi ubijanja dobrote i slobode, što  na tren je  promilila.

Bez imalo stida i straha od Boga Jeidenog , zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću. Napadoše cvijeće , suzavcem , otrovima, okužiše ga zlom i dimom, okružiše psima , lomačom, vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my sweet Lord !

Krvava djeca, krvavo cvijeće ,krvave nevinosti, krvavo proljeće , krvave ljudskosti, zbog zverinjeg , zla soja ulice bojene nevinom krvlju.    

Treća defenestracije nije uspjela. Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila. De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice, ubijane ulice ,ubijano cvijeće,ubijana – djeca , ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset sedme i osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije; godina za godinom dosljedno, zverinje svojski. Neprestano . Tiho, javno i tajno svijet silovala, kastrirala , silovala i ubijala.

A mila djeca cvijeća ta  je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zapravo sve se htjelo dati.

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti. Rijetki su bili spašeni. Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije. I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene , maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja. Naša ljubav i naši snovi.

Mi nismo imali izbora. Slavili smo Boga Jeidnog i ljubav.

 

 

Dan prvi

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća, ali nisam. Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor, krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru. Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu Istinitom koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga za bilo šta osim za ljubav, a ja sam tragao za  sviđanjem, naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa. Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time, ali vrlo, vrlo kratko, tek dan dva. I znao sam to nije za mene.

Već sa trinaest-četrnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada i takav sam i tebe upoznao. Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i dublje brazde što iskustvom slove. Ipak može se naslutiti lik onog dječaka , nalik onom tvom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu. I to jako, neku i zaista bezrezervno. Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije, a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko, njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih, polnih, religijskih, nacionalnih… i svih drugih ograda nedostojnih čovjeka i ljubavi.

 

Većina ljudi nema pamćenje ni misli.

Amebe, vinske mušice, majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama, vinskim mušicama i majmunima. Protiv njih  zaista nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio, ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvire intelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća. Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog života. Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-senilnom duhu Ivančice zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna, ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava. Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

 

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo. Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija. Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.

Sunce je bilo prevruće i naporno. Ni srebreni Mjesec nije moga  ublažiti nemir. Ljutio sam se na tebe neznako mila.

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca , po livadi tvojih snova. Led ne diram, bisere nižem u predivne ogrlice naših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti, punu zanosa, čežnje i sanja- Tujinko moja nestašna.

Epilog

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Rubin sunce more i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Drijemež naš

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavima na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.Ali kao autor svaki , s'kontam nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom teretu koje voli, u očima još je bjelje.

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I svojoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, tugom i ljubavlju.

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo ako među nama mila moja. Uvijek mogu početi sa :šta ako ti? Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide ne želi da se javi i raste. Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe naša Bajki sretnog kraja nije.

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.

„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok vozi. Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda, unifromu ljubičasto biijelu ima, nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge proć’  teško je, ali teže je jedinoj dragoj poslije po vijeka doć’.

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio. U neko doba puno sam, previše pio. Zbog čaše ili više njih preko mjere nisam nikoga ubiti htio.Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, pa na djecu paze.

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati noge teške ne bi mogla gas kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle staklene zveckaju, guše, kliču:

Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mila,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti si me, anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu me na ovaj put šaljete. Moram bajci smiraj dati.

——–

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 doći.

Dostavljač je bila djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi dala.

Tako je govorio Mali princ.

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći omot žute boje i preupućen  na zapad.

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom. Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice još se smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu. Ona čita Anabell Lee i misli mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj Princ Mali.

Bio je je sumrak, tmuran,siv.

Zvono zvoni, žena ustaje, noć,oluja se sprema. Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperiji koje su slijedeće na redu.

Ustaje, prilazi vratima. Raznosač pismenih pošiljki omot daje, ona nezainteresovano potpisuje. Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:

„Koja budala  još u ovim vremenima piše i poštu šalje?“ – i misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.

Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao šal koji je htjela a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu malom činit znala.

Čita ; Bajka o petnaest dana proljeće.Vidi i jedan CD na kome piše: Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća, običnom spajalicom na stranice prikačen.

Nešto je bocnulo, žignulo. Trgnula je ruku. Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

„Danas je , na istočnom regionalnom putu ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, ne dalekog od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, bla – bla…“

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke.  “

Isječak ispada iz ruke…

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.briše ga, otvara staklo i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja to na peškun.

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njojgrozd rozaklije i dvadeset četiri ribizle, nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudne neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću smisliće ona nešto. Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u sujednu prostoriju. nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme odjevena u prekrasnu neponovljivu bijelu anteriju. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota takvu istu nosila.

Anteriju nećemo opisati jer opisana je. Samo dodatak ima udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi

ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo prekriva srce.

Otvara flašu i sipa  piće u kristalne čaše. Jedna je njegova ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna od čekanja bolesna.

Pomišlja , sada bih voljela da si tu Mali Prinče da naše snove ispuniš.

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno. Bestežinski  kao dašak vjetra blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raskinu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

Cigaretu zlatnim upalječem pali. Čudi se odakle joj , davno ga poklonila, odavno se ničen ne čudi. Takve stvari se njoj odavno dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom. Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je  od nje  darovana i devetnaest ostalih pride.

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije postala žena mora da čita sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

Muzika počinje,ona dječija:

Pružam ruke…

Čita.

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

Dan proljeća prvi,ponovljeni

I čita dalje i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak kroz prsti. Njoj prsti kao opečeni i bolni listaju stranice.

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima se ne stišavaju…

(sprema se završna scena)

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

I žao joj .Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u životu. Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći. Dije onog ljeta i ova, svadbena.

Eej mame joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod maglica  na pješćanom žalu pored mora. Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca,one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelina peškuna što blješte.

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno ono što su mogli ali nisu htjeli nisu smjeli učiniti, ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

„On bekrija mili još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog tmuran dan strašno siv, svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

„Oprosti nam neučinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca kojoj su branili da se vole.“

Zatim, onako okrenuta ka suncu ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog  stao na pjesmi koju zna i ona :

Mojoj jedinoj ljubavi.

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema dugi što javlja se ispod neba. Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša što u susret jedinoj ljubavi hrli. I dalje vidi i dalje se čudi je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

Kao da je čuje:

Mili moji, evo me, ja ti stižem.

Mila moja, dobro nam došla.

Jedan blistavi Anđeo, skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

Tamo negdje, gdje ih putevi darovani nose nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve ljepota i radost. Tamo je ljubav i blaženost. Tamo su troje savršen par.

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlicu kako se plavom nebu uspinje, dodiruje vršcima krila sa dvije druge i nestaje tamo negdje gdje rijetki srećnici dospiju.

U pozadini  muzika –  kao i uvijek Indexi su na usluzi onima koji vole i koji se susreću , moraju ovjeriti ulaznicu perom anđeoskim.

Neki od njih sa visine, neki iz daljine, svi su prisutni.

Prvi među jednakima od Indexa, muzikom se klanjaju ženi što nepomično leži, Bajci, grlicama, Malom Princu i ljubavi.

I  odmah potom  Bodina gitara počinje da jauče – cvili, Đoko bijesno i uviđavno udara, Ranko nježno miluje klavijature, Fadil  prebire debele žice.

Sve je spremo za pojavu vokala.

Davor ruku zlaćanu uzdignutu u pest  grči ka obzorju, pa je širi, za trenutak zatreperi njome pa zastaje.

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

Apsolutna tišina.  Ruka  se spušta.

I to je to.

Ljubav i muzika sve je.

Muzika jeca.

Muzika plače, ježi.

Davor zamuckuje, Bardu glas podrhtava,t reba se upjevati , sevdah je to, Pjevač pušta glas.

Pjevač, Bard, Davor počinju da pjevaju.

”Ima jedna modra rijeka…”

Netom iz vedra neba kiša počinje da pada.

Ili to neko plače?

Poklanja se Princ Mali i šapuće:

“Mila moja, ne, nije sve svršeno za nas dvoje. Ništa se ne brini. Sve se posložilo kako treba.

Dobro nam došla jedina moja .Uskoro ćeš biti ovdje .Posla nema, hiljade i tisuće ljubičica bijelih i modrih već je zasađeno, i koja pride. Dva suncobrana malo veća su pristavljena i planeta zeru proširena. Sasvim dovoljno za troje. Otoman nevinost je primio jednu anteriju bijelu u njoj te jedna grlica sa smješkom čeka. Nećeš s ljutiti, čedna je krasotica ta.Tvoju bijelu anteriju ne ispuštam iz ruke otkad sam čuo da mi dolaziš. Oprezni biti ne moramo,nebo na nas prijateljski gleda. Ovdje se na ljubav i radovanje drugačije gleda.“

Sa osmijehom zalijeva dvije ruže, rubin crvenu i brilijant bijelu. On je u safir-bijelom mornarskom odijelu i kapu đačku ima.Za pojasom mu dva šala :ružičasti i srebreni.Čeka grlica bijelu.

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama svojih koje  ne opaža i ne osjeća.

Zastor nenadano ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

”Valja nama preko rijeke.”

Aplauz molim.

( kraj)

(A možda i nije, koće Malom princu vjerovati , nestašan je on uvijek nekud bješi i neke nove vragolije sniva, kontaju Luca i Frka i dodaju . Smisliće on već nešto.)