Blažena Luca VI dio

 

 

 BLAŽENA LUCA

Četvrti  dan privođenja.

 

Ovaj bjelavski blento me dvori.Meni odgovara.Besplatna družbenica i kućna pomoćnica.Malo se ublažila moja samoća.I uvukao neki nemir.

Mali Princ rijetko govori.Kao da ne zna u kojem vaktu živi,Nikad ne priča nešto konkretno  i više onako usput  i apstaraktno.Evo neki dan mi priča o valerima.Kao da me to sada interesuje.

Kad priča gleda u oči ,tužno i zamišljeno.Njegove priče nisu uvijek tužne.Sve su pune blagosti i svjetlosti.To me smeta.Njegove oči i nenapuknuti svijet njegovih sanja,koji rovare po mome srcu.

Ja tada nemam izbora ,bježim iz njegovog nježnog  svijeta i vraćam se u svakodnevnicu.

Kad to ne bih učinila Dobri bi me nečim me ponovo rasplakao.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno,ali mu dobro ide.Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća.Postajem mekša i manje kruta.Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Ali ne dam svoju tajnu ne dam i zbog njue neću plakati, ni suzu proliti i nikad nisam.

Zato više volim da se sječam blesavljenja mahalaša.

Završilo se njihovo prvo jahanje konja. Završilo se mnogo toga njihovog.Nisu se mjenjali,do onog jutra kad su se Frka i Dobri njihali na trešnji.

Onog jutra kada se Frka skršila,ne zbnajući to, ja sam umarširala u njihove živote.Ja Luca, ljepotica malena,metar i osamdeset i nešto, međ mahalaše ujahala,a da  oni nikad nisu saznali kako,kad i zašto. Možda.

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

 Nisu to  moje riječi ja ih posudila od autora Oni jašu  Mojsije harmonike baca. Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku.

 Čudni su ti ti životni putevi. Mora mnogo nebeskih putanja da  se izmješa da žena shvati ko je ona i šta je život i da krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan bio, pa onda jedan jedini stađun nije bio. Pa poslije samo ravan, ko crta  ne aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet precizno i tačno ali kratka. A takav je život dosadan i bolan i tužan i usamljen.Pa na tren bude  prelijep, pa opet tužan i bolan..

Onda sam upoznala neku djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Kad sam djecu bolje upoznala , kad sam ih na ljuljački skršenih života ugledala kako spiju učinilo mi se da mriju.

Oni mene ko neku vilu iz snova vidjeli.

Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri,oni su spavali.

Noć je minula.Sabah se probija, hiljadu ezana tiho šapuće da usnulu djecu ne probudi.Svišute , niko ne spava, samo Debe.On zaspo i pomalo bruji, Lenji mu malo na rame prislonio glavu  i kunja.Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom poviše Sedernika.  Izlaze drotovi iz krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnje srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge.Izlaze štikla na njima mrežaste crne čarape,pa onda druga noga. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto, a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo, sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi, šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’  bacat,  jazuk .Zlata ništa ne bi pitala već mu onako namah, dvije tri vaspitne po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojavišeHerco glavu ustranu i u Lele Jele  Jelene grudi lice sakriva, boji se ako nastavi da gleda evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco  svojim anđelima savim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.

Svi uglas joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam.

Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Znam je kriva , vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu tući. Sve neko goluždravi tići, samo se jedna brada i ona jedna koka izdvajaju.

Brada krvava ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće.Ona koka pored njega puno starija od njih, bar deset godina.Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja  srednjih škola u egzotičnim plesovima.

Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista pomladila i više od lažnih godina..

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija  ružičasto žuta oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke čizme i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guziu ,tačno se između bisernih školjki  postavio.

U školjkama u resicama što trepere  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio; ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje što se čuje.I potoke krvi i harmonike zvuk sto dvadeset basova  bacanje.

Eto tako su mene ti mahalaši mene vidjeli.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi pokušavao da objasni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da  diram, ili da im pomoć pružim.Zaledila sam se. I zaplakala i suze  isplakala. Krila sam suze i još sam krila  , da sam se i ja  poput Jermenke Vranjanke jednom slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam neku daleku prošlost svoju.

Dodu i sebe na ljuljaški na kojoj   smo nekada prije trinaest godina naše snove sanjali.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, početkom proljeća, taman prolazila polovina pedesetšeste.

Mi se vratili sa vožnje motorom . Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley Davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine.Te 1956. god. je to bio prvi takav u našoj nam  domovini Jugi i Sarajevu koji je džadama  prašio.

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša, životnija i orginalnija.

Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN.Onomad   kada je postala ona nestalna članica  Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor.

Dobri me ponovo rasplakao.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.

Evo ja nisam ni osjetila,a Dodo mi se u misli vratio.Poslije trinaest godina samoće.

Stišćem ja suze,ne dam ih.Neće ih mahalaš vidjeti. Ne ove za Dodom.

Ne znam da li je Mali Princ šta šaretio,sve više mislim da je vještac neki. Da li to radi namjerno,ne znam,ali mu dobro ide.

Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća. Nekako ko da mi se život vraća.Postajem mekša i manje kruta.Ponekad me pogled servilnog batlera uznemiri.Kao da prodire u moje misli i ja se sva zajapurim i uzbibam.

On to ne vidi ili ne zna šta je to.Samo slegne ramenima i nemoćno širi ruke.Oprosti,nisam namjerno,kao da kaže,

Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Zabrinuta sam zbog toga.Sve mi se čini da nisam dobro.

Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Čekaj malo,kako on zna i na koga on misli.Na Dodu ili na sebe.Ne na sebe sigurno nije.Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu trešnju.Ali opet odakle on zan za Dodu i tu priču.Niko je ne zna.I ja je zaturila u nutrinu,da ne izviruje.Previše boli.

A opet misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu.Ja sam osupnuta.Ja sam bespomočna.Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene.Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog.On zaustavlja nepočetu priču o valerima.Zapali dvije cigareta.Jednu za mene ,jednu za njega,nasu nam kurvoasier,stavi prst na usta kao da kaže:

“Tiho malena moja,to Dodo tvoje misli stere među nas.”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, početkom proljeća, taman prolazila polovina pedesetšeste ja se vratila sa vožnje motorom . Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine.Te 1956. god. prvi takav u prvoj nam domovini i Sarajevu džadama je prašio.

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša, životnija i orginalnija. Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN;  kada je postala nestalna članica  Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor. Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi.

Tamo se osjećao kao zatvorenik , nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mebe baš ovakvu upoznati i krakatu i vitku i čvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost što živote  rađa i daruje. Dugo, satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje.

Dodo mi kaže, mora se naudisati i namirisati  Zemlje Božje milosti i Grada čednosti. Nije baš tim riječima rekao.Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatiula.

Dvije  mu godine te ljepote i ljubavi divlji zapad  uzeo. Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez njih.

Imao je osamanaest godina tada . Znao je da će mene upoznati u svom gradu. Ne baš mene nego ljubav svog života, a to mu je isto. Gledali bi  ljubičice , one ljubičaste i one djevičanske bijele. Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko.

– Vidi malena moja te krhkosti, te blagosti i nježnosti, te ljepote i mirisa. Tako nešto je samo od velike  ljubavi Božje moglo nastati. To ljudima nije dato. Ženama jeste, ali te božje darove neljudi blate i prljaju . U americi je poprilično toga,skoro sve upraljano i to me pritiskalo, nisam mogao disati. Nosio ja kožu tamo, da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni. Svaki Bosnac je princ mali, ako to prihvati i želi. Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu.

-Kod nas u Bosni i Sarajevu čistje je nebo, mirisavije cvijeće,  lepršavije su ptice, rijeke   modrije, sunce  sjajnije, mjesec  blistaviji, maglice svjetlucavije, nebo prozračnije.

-Tek koliko ovdje  blaženih i prelijepih žena ima, srce da stane. Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima  duša da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće.

Ti si pjesnik Dodo, mazila se i  milovala ga ja.

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac, Bogumil i pjesnik, jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.

-Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost mila moja.

 

-I zato oprosti malena moja, grlice jedina, čekati se mora, vrijeme ti za darivanje i branje sada  nije. Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti.

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo ptiće već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću,sa kojeg  jedan pogled svo Sarajevo obuhvata.Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom, još veća dnevna soba i predivna spavaća soba. Kaže ,to je iznenađenje, pola godine od mene skrivao. Sve namješteno onako kako njegova ljubav, kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

Toliko te volim malena moja da boli, i ta bol me potiče da ti misli i želje čitam. Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu  ovu, malena moje. Želim nevinost za nevinost da ti darujem.

Dođe ta subota. Lipe procvale , iz mahala, iz aleja  svoj miris prosule.Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu koševske , između dva parka,malog i velikog  tačno u podne, katedrala otkucava.Tišinom se pokrio Grad čednosti.

Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama.Tek po kojeg bahatog  komunistu su vozili kući ,od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i  bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove kose duge niz leđa opustila. Znam, sad će on i na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog  branja.Pardon  na izrazu.Ali to je pitanje dana.Ili sata.Nikako  noći.

Vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se  spušta.Nabacio mahalski, šeret osmijeh koji radošću ljubavi kipti.

Sav u bijelom ,jedino satenska mašna na vratu pout dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog,sa bijelim gravurama ,bjelinu odjeće remete.Ali sve se stopilo u jednu viziju. Safirno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj ,da zajedno odu nevinost ljubičice brati.Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim. Nije dogovor bio nevinosti mi moje.Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati,moja nevinost je moja stvar.A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku.

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem. Stid me, vidjeće me neko, kako se na sred grada ljubakam.

Niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja.

Dodo koči, ne uspjeva.

Velika crna  , ogromna mrtvačka CK  BiH limuzina mog Dodu kupi. Škripa, udar, metalna cika  cang , cingl, cang zveče i motor i auto. Motor više jer ga auto vuče do pred moje noge.

Tu se nekim čudom zaustavljaju.Ja vremena nisam imala da kriknem. Zanijemila ,sa strahom,oči ko teleskopi gledam ispred nogu.

Motor sav zakrivljen i slupljen smoto se oko Dode. On ga nekako,odmotava,skida sa sebe, odguruje i ustaje Bjelina njegovih pantalone i  košulje zamazane su uljem i bitumenom. Jedino plava satenska traka, oko vrata, na mjestu stoji, nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku.

Kaže ništa ne pitaj,dobro sam prošao.

Ljubi me; malo sam umoran i sjeda na niski zidić.

Privlači me  pored sebe ,ja sjedam.

Grli me i opet ljubi, kao da ga neki očaj tjera:

-Oprosti malena moja, nisam kriv, pokupio me na mojoj strani.

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo, pruža mi  i  kaže:

-Mila moja,tvoj je , mojih snova ,naših snova, moga srca i moje ljubavi ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda:

Volim te ljubavi moje jedina.

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše,  raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, krv prvo krvavo crvena polako izvire, potoci crveni  na moju djevičansku haljinu žubore.

Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja  misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u  bijele  čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.

One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.Stišćem mu glavu,mislim možda pomogne.

Znam pomoći nema.

Ja ga ljuljam i pjevušim:

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi  jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici  poklonio

 

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

 

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

 

Tu predstavu neće gledati

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokanjana

Kliču ubice u CK kolonama

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

 

Šenkrat plaho je to.

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaplao da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo .

To mu mater i otac došli registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem.Previše mi je tu patetike,možda i glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj,jedina ljubav moja.

Danas nije blagdan.Neću da je  subota. Neću ni sunce.Ali dan je blještio.Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć,da mi bar jedna suza kane.Mislila sam za njom će ostale krenuti.Ništa,samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

 

 

Nedam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti.Ljubav moju jedinu.

Ne završih svoje snove a već mi ga oteše  iz ruku , naglo silovito bez milosti.

Šintori su to, ne grobari.

Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu, tucaniku složenom u podzid preko puta umjetničke galerije u malom parku.

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana. Bijele  čizme s plavom vinjetom,zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpuri se razletio po asvaltu oko krvave mlade kao kamen graničnik što ponoru vodi.Ne zna se ko je ukočeniji:zid,asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji.Krv po njenoj haljini sigurno nije,svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre ,to osjećam.Ja ih stisnem.Ne dam da suza kanu.U grlu je krik.Ja usne stisnem,ne dam kriku da bol pobijedi.Moj um je pun magle,ja hoću da je pustim da ga zarobi.Moje oči su obnevidjele,mrena ih pokrila.Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe,prilazi mi i nježno me zagrli.Na čelo,u vrh do kose plave,ne ljubljene,ne mršene mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti,jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena.Ništa be brini.Ja sam tu pored tebe. Ničega se ne boj.

Nije.

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam.Dižem pogled.Ali mrena je jaka.samo svjetlost slutim.

U oči mi padše dvije velike suze Malenog Princa,hladne kao led.Osjećam, otele se iz njegovog srca.I znam, sleđeno je to srce.Santa leda je to.

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu,prenosi je na moje usne,Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla.Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca,a ja obnevidjela,progledah.

Vidjeh tugu u očima lijepim.To nisu oči,to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena.Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca.One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše.Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao.Ali sam u jednom trebu,u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova ,djece i žena,kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište.I vrište moj Dodo,Dodice.Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam .Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim,a da ne izbacim svoju bol i svoje suze.Jer su uvćane za djelić oni drugih,meni dotad nepoznatih.

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

-Topla si ti mila moja.Toliko ljubavi u tebi ima ,po dunjaluka bi mogla ozdraviti.Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi a ti to ne primjećuješ.Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu.A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor , koji sanjam. Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam. Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše.Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

-Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute  i đardin,  rajski  bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

– Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih;blizu  roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima kli nešto  šta on ne zna.Te iste riječi mi govorio Doo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća.Možda.

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima.Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića,zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

 

Blažena Luca – V dio

 

Blažena Luca V dio.

Otvorim oči,a njegov pogled jedan valer tužniji.Iz čakšira vadi  omot pisma,izgužvan i žut,pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol,ali se ne boriš sa njim.Ti ga trpaš i gušiš.Misliš da si ga zaboravila.Nisi malena.Ti znaš Debu,a ja znam da ti Deba  nije previše simpatičan.Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da nije tako loš  i da svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke,ona je ljekovita.Donijeću i tebi.Trebaće ti.

On ode ,ja čitam:

Humor boli krije

 

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga  u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolici i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i  ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera, naspram ovoj igri staklennih perli.

Dohvati bocu kurvoazijea ,u ruku je, na dlan prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ k0 mu'(h)a i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno , da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita ,on  boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.Ai što će joj gaće uopšte ako ih treba svaki čas skidati.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj poganluk,on po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš,  čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas.

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut.

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš.

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi.

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti,riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati

i  jednostavno krepati.

Debi se domah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj nego o umiranju.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti jeMojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana.

I on zvizno.Skonto pričo ili pričo na isto mu dođe.Blantavi  ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.Samo im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista,ili je posto autista ili se sprema da postane autista.Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj dobri molim te,znaš šta će on učiniti.

Znam kaže i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem.Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa;pa celofan miluje,ciganku u kosu ljubi,tijelo nježno miluje ,suze mu grunuše na oči.Plače Deba ko godina,kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili.Čuj blesa plače.Ne,mre to.Nije fer.Gdje si vidio da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast mere zaplakat.

Može,misli Dobri i te kako može.Ona priča o crknut,riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina.A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi da ne mre grublji biti.Jok to se njemu srce sledilo,to njemu duša zamrla.To on  lijepo  krhko biće,onu svoju dušu veliku  u mali mozak,u hipofizu zakopao.Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.Da se sve slijepi i zaledi.A ako neko počne čeprkat da se duša samozapali.

On neće,on ne može,on ne želi da misli.On neće da shvati da nema Dijane njegove,njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana.Zbog nje je Deba postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.Pošli oni u treći razred guslareve škole.To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija,ali ako bode dobar,fin ,nježan i dobar djećaćić mogo bi postati momak.Sva bi im se djeca mogla rugati:

Cura i momak,sjeli na bobak,bobak puče,cura momka tuče.

Eh,da je barem tako bilo,misli Deba.Ja bih svaki dan neku psinu,onako dječiju, smješnu i  malecku napravio. Da se može glupost može pregrmiti da me Dijana klepa ,ko hablečinu svaki dan.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti,kako insan ne može ni u morama zamisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem,niti vrištim ,a bol  se veća javlja.Prvo ti desna slabija ruka popusti,pa odleti.Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda.Zatim se lijeva,družica desne, po prašini vuče.Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio ,misli postao glavni.Jes,kako nije.Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje,veže se nešto…

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavlja i melje ga.Ono izlazi na drugu stranu ,krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci posuti paprenim kečepom.Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti.Ne ništa.Jok,bolan ne da dušman lakoće.Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru,onaj balonćić mali ,katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca.Balonćić padne i puf nestane.Ali se duša vrati,malo veća od balončića.Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data,da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo,pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i samnom Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć,kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila,moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,djeca sve znaju još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima.Dvije ruke,jedna ruka u drugoj,dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod njega bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka stanu, ,okretala se i poljubčiće mu slala.On ukipljen i ponosan ,samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali.Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom.Djetinjstva se svoga više ne sjećaju,ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Deba nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju.Kao da će ih neko,nepoznato neštoi razdvojiti.Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi.Nevini,čisti i pitki, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,i oni su par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga.Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednog sunčanog majskog dana ,bližio se raspust. Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.Ptice nestale sa safirli neba.Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije.Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati.Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Deba nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto,Dijanino, pogledava.Srce ga steže  i ona tišina mu se u um uvlači.On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.I zavisiće.

Odjednom nad Sarajevo se navuče mrkli mrak.Jedan strašni preklinjuči ,dječiji vrisak prolomi se od Višnjika,preko Bjelava do Debe dođe.On izleti,jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Deba,vrisak s njim. Trči deaba a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli,srce mu u mljeveni azot tečni pretvara.Vazduha nema,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto urliku se pridružuje,i on vrišti i plače.

Deba ,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao,ali nije važno,on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Deba u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je.Vidi krv polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro,ali neštoi ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je ,to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi,slankasta je.Misli on djetinje.Nije znao,nikad je nije probo.On se polako na koljena diže.Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

 

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Deba moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu .Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti Dijanin glas kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet ,apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Debi drago ,jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše,prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

 

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Debu blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.

 

Nesuđenu ljubav mojcu

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja.

 

Debu tek tada hladnoća,led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara ,pala mesarska više nje blješti.Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Debu van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život,a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Deba sada pripada. Tijelo mu sa živima.Duša sa grlivom odlijetjela- Potop,oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Debu nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on Deba,blentavi zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome.Niti je jeo,niti je pio.Preko dana bi dijete bilo na groblju,pored groba koji se Dijani iskopao.Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici,simpatiji,samo što mu cura nije bila,sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više,doli jednom. Sahraniše Dijanu.On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka.Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak,zauvijek zaledio.Misli dijete; šta će mu ,nema više male božice,pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na grooblju.Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima devet godina,nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.I malo im to, još ih pride kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Debu  probudi gavran, crn ko rudarko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

Idi kući jadni dječače. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Deba i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila,blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

Deba za kamen da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si nagrabusio.“

Vidi Deba da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Kad je kući došao , jeo je i jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.,a on bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate počeo mrviti i jesti. Tada mu sinu da na groblju u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati. Povračo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati,svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Debu da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.