Blažena Luca – Prvih sedam djelova

 

Uvod u dnevnik Lucije Blaženović

Onog dana kada je Frka odlučila da ode,ostavila je Dobrom  dvije sveske.On ih nije ni pogledao,.Onako muški.Sebično.

Više nije bio Mali Princ.Njega je rat ubio i poslao među meglice.Ponekad bi se Dobri čuo sa njim.Ono jednostavni;kako si,ja sam dobro što i tebi želim.Ništa više.Postali su dva odvojena svijeta.

Opet ,nekad bi se Dobrom nešto zgudumilo.Safatala bi ga neka fjaka,pa ne bi znao šta će sa sobom.Iznio bi Curvoasier dvije čaše i dvije kutije cigara.Zna se ž'tan i Drina sa  filterom, Onu njegovu bez gaća,za rata ugasili i nikad više mu nisu poslali.

Uz duvan i piće bi stavio i jedan komad slata.Ponekad ružicu.Nekad tulumbu.Nikad zajedno, i jedno i drugo.To je bilo više radi dekora.Otkako je bio rat i grlice odlepršale nije im bilo do statkog.

Tada bi nasuo obje čaše.Jednu za sebe onu lijevu,od srca ,izdajničku za sebe.Pa onda onu desnu milostivu.Za Malog Princ.kurvoazije.Obavezno.Zapali cigar,pustio znanu muziku.I čekao.Znao je da će se odnekud pojaviti Mali princ.On bi bio miran i staložen,da ga ne prepadne.Djete je to.Ne voli grube ratnike.

Mali princ stvarno nije volio bilo kakve ratnike.A Dobri nije bio ratnik.On je bio čovjek sa djecom i snovima koji je morao da se bori za svoju zemlju.Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom.Batalio je to Dobri kao dijete.To što je uzeo pušku u ruku imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema sarajevu  Gradu  Čednosti  i  Bosni zemlji Božije milosti

Njemu su nudili da ide.Nije mogao.Grad i zemlja subila puna siročića koje je trebalo braniti.Znao je da će ih još više biti.Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi.Plemenitih “Konjina“  koji su vjerovali da su ljudi braća.A braća ne rade jedni drugima zlo.

I tako je on zaglavio u ratu.Nije mu bilo žao.Žnao je da mu se neće ništa desiti.Ništa što bi ga prevelo na drugu stranu.

Imao je još posla ovdje.Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka.  Znao o čemu će i kako će svjedočiti.Uglavnom.Nije znao kako i kada.Rečeno mu je da se ne sekira.Sve će shvatiti u vrijeme kada svjedočenje treba da se desi i počne.

I uvezalo se.Pomoglo mu je to ćaskanje sa Malim Princom.Kada bi zapalio drugi cigar i nasuo drugi curvoasier ,osjetio bi lagan dašak povjetarca i Mali princ bi sjeo Nasuprot njega.Nebi mnogo pričali.tak poneki djelić sna bi u misli dozvali.Još uvijek su mislima bili spojeni.Kanal je privremeno bio ugašen.Ali uvijek su ga mogli otvoriti za slu čaj prijeke potrebe.

Ništa novo na dunjaluku,ni lijevo ni desno.Gore i dole još manje.Krv i ratovi.Sve krvaviji i krvoločniji.Djecu i žene siluju,kasape i unijaju.

Ljubavi je sve manje,život je sve bjedniji.

Vremena ljudi nemaju.Užurbani su.U jurnjavi izgube ili vjeru ili djecu ili život.Najčešće sve troje i još po nešto prirode.Redosljed uopšte nije bitan.Izgubi li se jedan od ovih blagodati život ne vrijedi  trule mušmule.

Obojica su bacili cuge.Ali ona je jedini način da budu malo zajedno.Par puta srknu.Onako iz navike.A kad oni srknu to nije srk.Jok. To je cug.A kag cugnu,onda ga i šuknu.Kada ga šuknu

druženje potraje i više dana.

Onda postanu sebični.Što će cugu dijeliti kada jedan može sve piti.I više mu bude i duže traje.

Tada postaju jedno.

To jedno jednom odluči da pogleda sveske.jedna ima Frkine  vinjete,druga Lucinu kaligrafiju.

Ako je to što misle da jeste biće spašavaj se ko može.

Odluče se prvo čitrati Lucin krasnopis.Ona je prva odlepršala.

Razmiču korice ,ugledaju rečenicu naslovljenu na Frku.

Piše:

Mila moja sapatnice

Čuvaj mi ove riječi do zadnjeg tvoga trena,tek ih tada proslijedi Dobrom ,neka vidi koliko je voljen bio i koliko me ta ljubav boljela.Hvala ti.

On je trenutno kod mene,Znaš kakav je brižan i nježan.Miluje me i tetoši ko neko dijete i manje me boli.

Čuvaj se.

Luca.

Dobri hoće otvara seharu gdje krije svoje tuge i hoće da Luciunu svesku turi tamo.Mali Princ ne da.

Jok , kaže:

Luca poručila,vakat je da Dobri izbaci bol.Ti mu čitaj,manje će ga boljeti.

Pičinje čitanje. Vrte se slike,vrte se sjećanja,a ljubav ih prati i ne da im mira.

 

Dnevnik

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg  197…

Završilo se njihovo prvo jahanje konja. Stvar riješena.Ispalo je mnogo buke oko ničega.

Tako  sam  je Luca, ljepotica ” malena”  među bjelavske mahalaše ujahala,a da to oni nikad nisu saznali. Možda?!

Joj, kakva li je pusta?

Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

Nisu to  moje riječi. Ja ih posudila od autora pismena  „Oni jašu  Mojsije harmonike baca“.

Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku.

Čudni su ti ti životni putevi. Mora mnogo da ih se izmješa da bi žena shvatila ko je ona i šta je život.I krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan bio, pa onda jedan jedini stađun nije bio.

Poslije samo ravan, ko crta  ne aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet precizno i tačno, ali kratko. A takav je život dosadan i bolan. Tužan i usamljenički.

Onda sam upoznala tu  neku djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima špkrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako.

Uvijek sam znala šta hoću. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila. Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, savršena.

Pa na tren bude  prelijep, pa opet tužan i bolan.

Kad sam djecu bolje upoznala , a i prije, kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju.Ja se zaljubila i njih.

No prije toga…

Za mene,priča o ovim blesavim konjinama je počela upravo tako.Našle se blentovije smucati sa tuđim konjima po Bjelavama. Odobr za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao uzbunu.Tako sam  načula da mi  neko, po Bjelavama, smutnje pravi.

Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu mahalaši neki po  bjelavskim mahalama luduje. Počeli širiti zonu, prvo na Sedernik, pa još više ,pa još niže i evo ih skoro u sridu, skoro u čaršiju. Ako dođu do čaršije ima da mi slude grad.

Morala sam ići u stanicu na Bjelavama neku  frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala.Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom,Esom Mulhasanovićem.Njemu dala da privremeno vodi stanicu.

On brani mahalaše.Kaže na stranu se komandirove  jadne žene bacili.Bivši komadir često znao mlatnuti ženu.

Ona mu puno zanovjetala po pitanju seksa.Malo joj bilo dvaput mjesečno.Kad bi zaiskala treći put ,dobila bi štos u bubrege.Policijska praksa,nema corpus delicte.Ali se jedanput nije mogo suzdržat ,nego fljas pravu u  lijevo oko.Ono pomodrilo ko modro oko kad se bubne štosom.

Neki od mahalaša mutio sa jadnom ženom i kad joj vidio plavo oko podvučeno plavom modricom,samo je poljubio,onako ovlaš u oko,da je ne boli.Samo je reko: sve će biti u redu malena moja,sve će se srediti.I sredilo se komandir u vukoderinu,žena sam na dno Bjelava u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu.

Još je  Eso mlad za komandira, no naučiće se svemu.Vidi se da je bistar.Naočit je,   iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio.Nisu ga bez veze zvali čovjek sa planine.Svašta ti gorštaci znaju raditi ,a naročito ženama. On imo tri žene u kući.Suprugu i dvije kćeri.I da nije znao morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama.

Svašta ti gorštaci znaju raditi ,a naročito ženama činiti.A narod kaže u ljubavnika se rađaju kćeri.

Išla da  zagledam, kontam nikad nije ezgoreg.Nije meni do kćeri ,meni je do reda u gradu.Ne bih da mi se  jedan šeret sa planine uvali na Bjelava među mahalše i utali se sa njima.Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.

Sinoć, kad pomenuh prijateljici da idem na Bjelave ona mi se požali da je imala odvratan  incident, baš malo više stanice milicije.

Pošla ona u studentski dom obići kćerku nege svoje rodice iz okolice Gornje Bljuzgavice . To je selo odmah više Donje Bljuzgavice; a one su odmah do Velikih Nateklina.

Što su ih zvali Bljuzgavice to niko ne zna.A ono Gornje i Donje je da ih ljudi razlikuju. Inače su Donje Bljuzgavice na većoj nadmorskoj visini barem nešto.

Vidim je ova će me tušit po dana.Takve su vam, te iz Bljuzgavica.Šta ću moram je slušati.Zadužila me žena ko niko.Ona mi neštelila poso kod Wolfa.Taki su vam Bljuzgovčani.Svugdje svoj rod imaju.Naspem nam po piće,njoj brlju,sebi kurvoazije.Ona ga neće,voli više šljivu nego stranjsku kolonjsku.Nije se dala smesti nastavila je.

Vi mislite naopak neki narod, hajvani, čim nešto što je dole zovu onim što je gore. Nisu oni hajvani, oni su pametni ljudi. Njih je život svemu poučio.

Svako selo ima svoju priključak đadu na državnu cestu. One se nigdje ne dodiruje i nema oznaka za skretanje osim imena sela. I to pogrešno postavljenih. Oznaka Gornje Bljuzgavice vodi u Donju Bljuzgavicu. Oznaka Donje Bljuzgavice vodi u Gronju Bljuzgavicu.

Između sebe napravili mali autoput , malo vijugav i zaobilazan, dug triset tri kiolometa a oni udaljeni sedam kilometara, pješe. Na svakih sedamdeset lakata postavili ležećeg policajca ili ježa.

Ali iskopali tunel dug trista metara i žičaru u njemu da je niko nevidi. Iz sigurnosnih razloga nisu ni struju u tunule puščali ili natandarili.

Na autoputu pravilno oznake postavili;ono dobro došli ssretan put. Šta su sebi misliki to ne možemo ka'sti.Na svakih tries-četeres lakata ležećeg milicajca ,jal ježa postavili.U svakom postavili po dva tri eksera dvadesetke radi uroka.

Iskopali tunel dug trista metara i žičaru u njemu da je niko nevidi, i još svašta nešto. Iz sigurnosnih razloga nisu ni struju u tunule puščali ili natandarili.

Neko bi reko gdje tu pameti ima. Ima, ima; itekako ima. Saznaće se.

Recimo krene vlast, jal poreznik,jal policija ili neki pjevač i uputi ko biva u Gornju Bljuzgavicu. Svi obavezno on zalutaju u Donju Bljuzgavicu. Ili ako se zapute u Gornju zalutaju u Donju.

Poreznik i policija traži tog i tog, utajio porez ili je nekog mlatno kocem na teferiću u Malim Bašćama.

-Nema ovdikari takog.

-Kako nema, piše da živi u Donjoj Bljuzgavci.

-E drug ovdi ti nijema Donje Bljuzgavice. Gdje si ba čuo da je u Gronjoj Bljuzgavuici Donja. To nikad nije bilo niti će biti.

I upute ga na autoput. Kažu divan širok put, vrlo bezbjedan čovjek se mora nauživati krajolika, htio ne htio.

Šta će putnik namjenik mora obrnut na pravi put. No rijetko kad stigne.Ili se pješe vrne ili ga konji dovuku nazad. Kaže poderale mu se gume.Nije mu jasno kako put čist niggdje kamićka.

Mještani ga tješe,šta ćeš prika njaprije će biti zamor materijala ili neka viša sila.

Ako neko i dođe do onoe druge Bljuzgavice tamo ih sačekaju dvojica mutavaca koji ne vide i ne čuju.Na vratu im obješen konop, a u rukama plakat na kome piše;

Ahtung ,ahtung tifus i kolera. Mi smo ilmije molimo sadaku.

Što se tiče pjevača; njega bi pustili da im u domu kulture i alkohola otpjeva svoje. Kad nbi tražio honorar rekli bi mu da ide u one druge Bljuzgavice, oni ga naručili pa nek mu oni plate. To što je pjevo, ko mu kriv, niko ga nije tjero.

Vlast se uvijek vraćala neopbavljena posla.

I sad vi nama recite ima li tu pameti ili nema.

Čujemo jednog blentu kako pita a koljači,ustaše i četnici,njima svejedno koga će prvog.Samo nek nisu njihovi.

A šta mislite zašto je tunel služio. I Tito se mogo u njemu sakriti da ga nikad ne nađu.

Naravo učenije : Nikad se mješaj sa Bljuzgavicama.

Neka druga hablečina se smije i ruga:

Kakva basna nikakvih životinja i sličnih elemenata basne.

A hajvani što nikad posla nisu u bljuzgavicama obavili?

A oni sa usukanim konopcem što sadaku prose?

A hajvani što pitanja postavljaju pa ispadaju hajvani?

Ako će te pravu istinu koja nije zapisana u basni:

Sa bljuzgavicom se nije igrati u svakom slučaju izrađen budeš.Klizavo je,uvijek krvav i obarabaćen i nekom boleščinom natakaren budeš. Pride, jako je pogano.

Kad je završila sa odom o rodnom kraju,nastavila je sa štorijom o svom belaju.

Izlazi ona  iz autobusa kod domova i vidi   stoji prilika,rastom kao šestogodišnji dječačić.

Čim je vidje deran poče ne plakati, nego vrištati. Ona ga pita šta mu je, on joj odgovara da mu se mokli. Pa mokri se ko ti brani.

-Ne mogu katancom mi dućan zakopčan.

Vidi, vidi misli ona, ovo dijete ko veliki zbori.

-Gdje ti je ključ?

-Evo ga.

Vadi ga iz džepa i pruža joj ga.

Šta će meni,nisam ti ja mater?

-Znam ali mama mi lekla da ne smijem otkatančit, mogu ključ zagubit, ko plavo dijete sam, sve gubim.

Dobra žena otključa i kaže idi  sad i nađi gdje ćeš piškiti.

-Ne mogu, kaže on, nisam naučio, matel  ili neke tete mi ono zbog katanca vade.

Hajd misli žena dijete je, neće se opoganit ako ga malo u ruku primi i izvadi.

Zavuče ona ruku u male farmekice, zavuče i vrisne. Dolje žbun i odrasla kobasa. Brže bolje ruku izvadi, dječaka pogledom strijelja . Da može ubila bi ga, ali ga saučesniki potapša po glavi.

– Mali koliko ti godina imaš.

– Tlideset tli, skolo.

Klibeli se klipan. Našo  kome  će se klibeliti.

Mene muka spopala,samo što nisam povratila.

Pa još jednu šljivu hek naiskap.

 

-Naspi der bona još jedared,šta si se stisla ko junferica u tramvaju.Vidiš da me poganluk ščolio.

I dobro je i dugo ispirala poganluk i o Bljuzgavicama pričala.Svašta sam saznala.Vljaće mi za posla.

Sutradan,kad sam stigla pred stanicu Bjelave samo što  noge izbacih iz auta,onaj dječaćič ,iz prijateljičine priče, stoji pred stanicom i samo što me ugleda poče plakati.

-Kako se djete zoveš.

-Čiro.

– Hajd idi  kući piškit; dok možeš.

Poslijepodne istog dana, Čiru  kretena, i bukvalnog i figurativnog u centralni spovedoše. Prekršajnu za devedeset dana napravio, izazivanje javne sablazni.

Dok se nije osvjestio ,prikantaše mu četiri godine Zenice dok si reko keks. Neke aferime za izvjesne nasilne redaljke mu zahevtaše. Našo  koga će zajebavat i kome će maglu prodavat. Tamo Ćiro naučio obrnuti red.

Taka san van ja.Neće se niko meni u  mome gradu se sa mojom prijateljicom šprdati .

Narod se pita jesam li ja Luca  imala Luca prste u tome.E vala to ne saznaše.

Čula mahalaši rekli:Da li je Luca tome kumovala; ne znamo. Ona kaže da nije. Mi joj vjerujemo, časna je uvijek bila, nikad nas nije slagala, ono sj… shjala nas skoro jeste, ali ništa više.A i neka bagru miče sa ceste.To dobro radi.

Vidi molim te, oni mene brane.Ne boje se da ću njih počistiti.To ćemo još ispitati.Pazi molim te, oni se našli finiti.

Nedugo zatim jedan mahalaš sa Bjelava me nasankao.Zaveo me. Ne taj me nije zaveo onako stvarno ili  na neku foru. Nije imao ni ulet ,što bi mahalaši rekli. On  me zaveo ko nejveću bekanku.

 

I tako ja  ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja.Zagledana u djecu što spiju ili mriju.Ne dišem,duša me boli,srce lupa,hoće da iskoči i bježi-Ja mu ne dam  i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana.

U tom očaju, oni mene ,kao neku vilu iz snova vidjeli.

Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri.Oni su spavali.

Noć je minula.Sabah se probija, hiljadu ezana tiho šapuće da usnulu djecu ne probudi.Svi

šute , niko ne spava, samo Debe.On zaspo i pomalo bruji, Lenji mu malo na rame prislonio glavu  i kunja.Svi šute,plaču i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži.

Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapižikom.

Iz vrata se pomalja noga.Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge.Izlaze štikla. Na njima mrežaste crne čarape koje povlače drugu nogu. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze i  nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio, da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati.Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize.Loše iskustvo sa uniformama ga je pratila  cijelu mladost.

Lenji se pita , kako tolike noge u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi ,razumio bi on.Misao haman ko auto.  Pogled na one duge noge , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo.Sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi. Šuti dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango za dvoje zaplesala.I mor'o bi je ić’  bacat.Jazuk .Ne bvaslja jednu harmoniku u hendek dvaput bacati.Nikjad nu se to dosad nije desilo.

Zlata ništa ne bi pitala , već bi mu, mu onako namah,preko rukem, dvije tri vaspitne, po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele  Jelene grudi lice sakriva.Boji se ako nastavi da gleda evo ti, novi herc bum bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco  svojim anđelima savim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Prekrasne i poetske,reko bi Dobri konta lenji.

Šta ima Dobri da konta,ja to vidim,a on blentovija spava.Nije takario,onu malu špicu.Garant je zbog toga žvalje razvukla i odvrnula česme.Sad zaspo i  ovu ljepotu propušza.Znao sam je da je on baksuz.

Deba i Lenji se pustiše šuljek kontanja, pojačaše teleskope,durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog.Malo fali da čiček padne.

Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.

Sva četvorica uglas,ko da ih nebeska lira naštimovala:

Joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam!

Rizik im se nije isplatio.

Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Starka štiklom onog krvavog po modrim očima buba.On se prsi i oči podmeće:
-Udi bona ,dok možeš, zaslužio sam.

Njoj se priznanje smilovalo,pa ga poče ljubit u oči bolne.On vrisu:

Nemoj bona,jebo te pas.Vidiš da mi još iz očiju krv šiba.Ali je zagrli i ljubi.Kaže onako,uzgred,njoj i svima.

-Ne brini se mila,vas će narod zlaznim kašikama jesti.

Znam ja kriva.Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu tući. Sve neko goluždravi tići, samo se  on brada i ona stara  koka,što se malo prije počerupaše,godinama  izdvajaju.

Brada ,krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće.Ona koka pored njega, puno starija od njih, bar deset godina.Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja  srednjih škola u egzotičnim plesovima.

Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista pomladila, i više od lažnih godina.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi ,kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama,  šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi.To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni , ko centifolija  ružičasto žuta, oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti.Svi odahnuše.Ogladnilo se.

Uspravljaju se ,čvrste i podatne, vide se jahačke čizme i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko si  ljepota darovao ovoj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica, je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne, kao pupoljak rubin rosne  ruže.Nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se između bisernih školjki  postavio.

U školjkama u resicama što trepere  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir ,plavi smireno se plavi .U desnoj resicu rubin , kravavi nestašno krvari..

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP.Sve nevolje meni pred   i pod  moje noge stižu. Neko prijavio u sabah rani; ko sa džamijskig  ahtung megafona,  vrištanje što se čuje.I potoke krvi i harmonike zvuk sto dvadeset basova  što se tandara niz brdo.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da  diram, ili da im pomoć pružim.Zaledila sam se. I zaplakala i suze  isplakala. Krila sam ih sleđene u duši svojo, ali i ja sam se poput Jermenke Vranjanke slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški ,koju smo, nekada davno,  zajedno sanjali..

Đugum Frka mi  je jednom ,nedugo poslije rekla:

-Oni su ti ko neki stručni konzilij. Stručnjaci za sve ,a ludi ko naopako navijena ploča. Čini se da se vrte ukrug ko munjeni,ali nije tako.Jako su usporeni.Svaki od njih  svoju dijagnozi ima i daje .Može to biti pet,šest ili šezdeset i sedam ili više savim oprečnih dijagnoza.Nikad se oko suprostavljenih mišljenja oni  neće sporiti.I uvijek, podcrtavam ,uvijek i nepogrešivo će isplivati prava dijagnoza, koja ne griješi.

 

Dio prvi

Privođenje

Dan prvi

Ono kad su Dobrog meni priveli i u vikendicu doveli,sve priče i tračeve oko toga, su zli ljudi izmislili. Meni bilo žao one obamrle djece sa ljuljaške. Saznala sam sve što se te večeri desilo. Nikad niko nije mogao od mene sakriti šta se u mom gradu dešavalo. Koliko će od mene neko o tome saznati, to su infuzijske kapaljke odlučivale.

Patrola je otišla. Ostadoh sama sa Dobrim . Ne znam, u sebi mislim, u kakvu sam se glupost uvalila; šta će mi ovo?

Radoznalost, možda ,tko zna?

On mislim , ima samo dvadeset jednu. Šta ću s njim. Smutnju po mom gradu radi. Nije to ništa veliko, do sada.

Za buhare nije.

Za vaspitni dom, prestar, a nisam sklona falsifikovanju, ako se ne mora.

Ili je lero,ili je trista gradi lud ili je samo presvisno i za jagomirske ludare zreo.

Jedan glas, poznat ,skoro zaboravljeni mi šapuće za umobolnice nije,dobar je on.

Isti mi onih naših dana kad smo ljubićice milovali i snove brali.

Odakle sad Dodo da mi se javlja.Nije ga bilo trinaest godina ni nos priviriti.A čim vidje muško u našoj kućici u cijeću odmah se natandari.Još nije ni ljubomoran ,nego momka koji mi možda probleme radi brani.

Oni njegovi drugari, me samo uveseljavali. Ovaj me mahalaš  intrigirao, podsjećao me na nešto  čega se ne želim sjetiti.

Debelo me podsjećao na prošlost..Pokretom , riječima, gestom , odjećom. Jedino nije plav bio i dosta je niži.Ostalo; lice pokreti, nježnost, blagost, dobrotu, sve je   od mog Dode ukrao. Samo nije bio vesao kao mili moj. I jeste i nije.

Neka blaga veselost i smiješak bi mu titrao kada bi volio i neku djevočicu milovao i mazio.

Ponekad  bi mu  đardin drugari smekšali tugu.Tada bi samo odmahnuo rukom kao da kaže pusti blesavu djecu, neka se igraju i jure, u zagrljaj ljubama žure, to im je samo od života ostalo.

To me rastužilo.Nije moj posao bio da  spašavam ljude od ljubavnih jada. Nisam čula, ja sam prisluškivala. Čula sam  da  je Frku babo, onaj pjano Mito matjerao da se uda, samo da se Dobrog kutariše. Znam i zbog čega ga mrzio. Ali nije moje trač prije vremena da širim.

Kad su  Frka u Vranje odveli i na silu udali ,počeo Dobri malkice skretati. Ništa zlo, ali loše pa lošije  je tonuo.Prestao sa družiti sa svojim bjelavskim blentovijama. U neke sumnjive kafane zalazio, sa još sumnjivijim se društvom družio.Znao se i kocke dofatiti.Ništa veliko,ali ipak sumnjivo.

Imam trideset tri godine, dobar i zahvalan  posao, stan u gradu, nezavisna sam , vikendicu na obroncima Trebevića.

Nisam je izabrala taj plac ni napravila tu vikendicu , tu malenu kućicu u đul bašti. To je meni moj Dodo za našu noć nedosanjane nevinosti drivao. Nikad muška noga do Dobrog u nju nije kročila.

Kučica mala zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu,ne može mi nikakav metež pobjeći,I ovdje nikad magle nema.Ponekad mi žao grada bude dole,samog zarobljenog u mračnoj magli.Tih dana se ne penjem u vikendicu.Ne želim da mi dvori samuju u tami.

Znala sam da je Frka onu večer; pred  jutro kad sam ih uopoznala;  sudbinu mnogog djeteta, mnoge djevojčice isplakala. A Dobri je sve uplakane djevojčice svijete smrivao.Lomio djeliće srca svoga,njihova zaliječivao.Ja se u njih dvoje zaljubila.

Otada sam na njih, ko orao bijeli, pazila. Uvijek  se oko njih neka  patrola motala. Naprijed , nazad  , lijevo i desno, a djeca u sredinu. Jedva sam to mogla sakriti, da neko ne oda. Uvijek kažem više instance i niko ništa ne smije da zucne. Dva tri puta sam i maršala neformalno uplela u razgovore. Od tada sam imala slobodne ruke.

Vidjela sam očima svojim kako se  ona noć baksuzluka prikrada. Kuću iznad  uzela. Kratko pismena naredba, prismotra i cijelu je ispraznila. Dogled u ruku i gledaj. Nisam vam ja to voajer htjela postati. Baš me briga šta će ko i kako uraditi. Nije da se hvalim ali bome sam mogla raditi šta sam htjela i kad sam htjela; toliko sam dobro izgledala.Ali nisam.

Bojala sam se Mite, da neko zlo ne uradi, jal Frki jal, Dobrom , jal oboma. Kome će šta  uraditi u toj ulici, u koju su često zalazili ,to nisam mogla znati. Tu sam ulicu poslije te prozvala ulicom  skršenih srdaca.

Kako je nećeš tako bolan tako nazvati.

Ono, Ašikovac značilo bi da djeca, muško i žensko mogu slobodno da ašikuju i da se vole. Ali ne bi tako.U samo jednom trenu se  skrše dva srca,koja misle , da im se samo ljubav može desiti. Mnoge su tuge bile te noći u tom đardinu.

Dobri mi se jedne od tih noći se  malkice smijao i šalio sa mnom.

Kaže ; malena moja, niko nikom nije te noći nije srce skršio.Mislim Frka meni ili ja njoj.Nama se samo jednbostavno nije dalo:nije činiti ljubav.Nije nam bilo suđeno.Ni  prije ni poslije.

Naša  srca su skršena prije te noći ili noći kad si nas ti upoznala. I njoj i meni. Za nju znaš, ti si joj skršitelja  na sedam godina umirila. Malo  je to vrlo malo, ali znam da nisi mogla više.

Ko je moje srce skršio nije bitno, jer taj neko imena nema. Ima za mene i nema za druge, to više ne pije vode.Bilo pa prošlo.

Kasnije su moje  srce su skršile i stalno ga slamaju srce svih onih Frka i svih onih djevojčica čiju bol osjećam. Mome srcu skršenome, ona koja ga je dotukla;  jedna predivna djevojčica  je mnogo, previše  ljubavi dala i usadila. Toliko ljubavi da jednostavno ne znam šta ću sa njom. Ne znam kako, ali sam magnet za skršena srca.I nije mi žao.

One samo osjete moju bol i ljubav koju imam i hoće da je uzmu i uzimaju ,ali dio. Ima mnogo  djevočica skršenih srca i krila kojima treba  barem dio ljubavi moje.Zato me ni jedna ne može imati zauvijek. Dam koliko je potrebno da one nastave život , a ja ih u srcu nosim i volim cio život.

I tugujem i bolujem  i krvarim sa njima čitav njihov život.Moj nije toliko bitan.Moj život je prelijep,Oko njega,  grlice snove svojih dvora  grade.

To mi blago i sjetno kazuje, u moje oči se upija i tone u dušu mi zaviruje i čeprka i čeprka.Rovari li rovari.

Hoće bol neku da izvadi da joj nos slomi i u paramparčad razbije. Ja ga blijedo kao hipnotisana grlica  gledam i stresem se.

Gledam ga i ježim se.

Osjetim da on vidi  moju bol.Miluje je i mami da proviri , da je zajedno zgrabimo i skršimo. Nećeš vala Luce o svojim zlim stađunima nikom pričati, pogotovu ne nekom malenom djetetu..

Nije nego! On meni kaže , malena moja!Pazi se ti njega!

Nije moro da baš tako kaže, hipnotizer jedan. Ja trinaest godina starija od njega, nema dijete pojma o stađunima. Čuj molim te, on slatkiš mili, meni malena moja . A ja veća od njega deset centimetara, još kad štikle natandarim, mogu  mu grudima  prelijepe  obraze milovati.

A bogami milovao i rovio po njima. Kasnij. Nekako nježno dječje,ali i mazno muški ,čvrsto. Nije ni pitao ili molio,samo im se prišunjao.Po jedan cjelov rosni i nježni na bradavice spusti . One ga prepoznaju i počinju da mu cvrkuću, blesave i blude, glavu gube, miluju ga i sa njim luduju.baš kao djeca koje se igraju i jure.

Šta ću,moram im s pridružiti,za svaki slučaj. Stvar bi mogla izbjeći kontroli i eto belaja.Tako sam mislila.Ali oni me preveslali i pamet smutili i ja se izgubih u svojim dosanjanim snovima.

Takav je on, ljubim mu narav nestašnu, samo bi se mazio i milovao. Vi mislite da ću vam sve iskantat, e baš neću. Ne još.

Vidi bezobraznika, on meni malena moja a gradskom bezbjednošću drmam .Svi ispod štikli mojih. A on nema poštovanja prema njima, uvijek njih poslijednje skida. Dugo sedam dana mi trebalo da ga tek malo uhavizam. Za to vrijeme on mene skroz naskroz uhavizo, i šta će mahalaš uraditi nego, samo tek tako me mazno.

Ja se ni snašla nisam, a on me sedmi dan samo ubro. Jest da sam zrela ko žute dunje bila, ali tako se desilo.Imoja bašta je odjednom postala puna neba i ptica.Vrijeme je stalo,više mi nisu proljeća bježala,samoća u svitanju nad gradom čednosti nije me ježila.

Jutro poslije sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme,ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.

 

 II dio

 

Privođenje

 

Dan drugi

 

Povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki.Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi.Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je   zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta.Ja se sledim.Odakle mu pravo da sve to radi.A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se ,pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata.On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i duge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše,a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

On nastavlja da ćuti,  skoro se sklupčo, da mi ne smeta.Umor i dnevni grč me popustili i misli nošene tihim zvukom orgulja blude , vraćaju se na onu noć u ulicu skršenih sradaca.Ja se smješkam , smjeh zatomljujem i vidim Frku u njenoj nevinosti,  sa  srebrenim šalom i njega u njegovoj čednosti ,sa blagošću u srcu i čujem nju kao šereti:

– Vidi molim te gospodin tulumba može da bira, jal’ medenu baklavicu jal mirisnu ružicu.

–  Blago njemu , ali ja sam bolje prošao, ja živo čeljade, rajsku grlicu imam.

Poslije mu je ona pjevala, tiho na uho, bolno, Svu  je svoju ljubav,svu svoju čežnju  ispjevala u toj pjesmi, te večeri, kraj žubora šadrvana,ispod zvijerzda,ispod maglica,na očigled mjeseca i cvjetnog đardina..

Vidjela sam kad je on suze sakrivala.Vidjela sam  i kad je on zaspao, a ona se pravila da spava. Sve sam vidjela.Ja sam za nju plakala ,ona nije mogla,jer ona je bila ja, a ja sam bila ona.

Vidjevši  da je on snove prigrlio, polako se izvukla , napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo  kičasto, ali iskreno, dječije je  to bilo. Uzela je njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila,ruku srcu njegovom prinjela.Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.

Poljubac mu lagani dala i tiho se ka kapiji iskrala.

Izlazi ona,  ja pred nju. Ona zastane u njoj straha nema, jer za njega mjesta nema, Svo je mjesto bol uzela i gleda me, ništa ne govori. Ja je zagrlim i pitam, iako znam:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Ona  pomirljivo i jezivo bezosjećajno  konstatuje :

-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.

Ja joj tvrdim da mogu pomoći, ona sumanuto niječe glavom:

-Nemoj molim te, ništa i niko  ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao.Ili nešto nepromišljeno učinio.I bolje je ovako .Boljeće ga ,ali će se on praviti da mu ništa nije i neće me tražiti.

I znam da je nije nikad tražio.ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u Frku zato što nije imala hrabrosti da mu kaže za prijetnje.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.

U ruke me dijete ljubi, ko majku svoju , suze joj liju i ona hoće da se istrgne i hoće da bježi. Ja joj ne dam, zagrlim je,  do auta službenog je vodim .Posjedam je na sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i mome srebrenom svilenom šalu,koji sam joj umjesto onog srcastog njenog dala.

Kapu na glavu stavljam i motor palim.Gledam u retrovizor, princeza mala spije. Motoru naređujem tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozim je  prvac malo  više Sedernika.

Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ne budeći Frku malu, prilazim mu i kažem:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Nikad ga više nije vidjela. Čula je da je godinu dvije po rođenju unuka, Frkinog jedinog sina saznao da mu je ćerku Frku monstrum prijatelj silovao dok je djetešce bila. Isplakao se u potaji. Frki otišao , izljubio je  , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Sina od  trinaest godina odmah u auto ubacio i pravac u Vranje kod prijatelja monstruma.

Prijatelj se plaho obradovao , janjad se  okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu drugara čuvenog Mitu bekriju vide.Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita on Mitu kojim dobrom.

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti učili i govorili, život za život. Ti đubre jedno nevjerničko, uze život moje kćeri , red je da uizmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno smrtnuim svatovima.Revolver vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taka mu u tijelo zakuca. Tri međ prepone i tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.

Za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja , svi znaju, što se mora mora se, život za život. Žali Bože onog dječijeg.

Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Mehmed paše Sokolovića.

Otvorio prozore, puko most ravan ko aerodromska pista. On obrza 60,70,80 i viče:

-Paša, evo ,unuka ti vodim, Sin ga gleda konta tatko mu poludio.

Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

Ništa se ti ne brini, poručuje mu otac.9o,100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da neće stati.

Mito sada već vrišti:

-Evo paša roda tvoga.

Uztrahovit udar i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima vadili.

Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa glava malo klati.

Reko bi čovjek ništa mu nije. To nedorasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.

 

 

 

III dio

 

Privođenje

 

Dan drugi

 

Poslije kupanja

 

Ja sam svježa,skoro odmorena,mirna i malo tužna.Pritisla me samoća i tuga koje sam tako brižljivo odgurivala od sebe.Nisu me ni pripremili na samoću i bol. No.,  ovaj što sam dala privesti ,ne da mi da se previše  uputim u  samoću.Nameće se i dvori.

On je sada  konobar.Samo bijela krpa i olovka za uhom nedostaju.U meni neka nejasna zloba se ceri.Obučen u plave pantalone i prsluk,bjela košulja i crne kožne papuče.

U kući se cipele ne nose, da se svetost doma sa vanjskom prljavštimo ne skrnavi; uči me on.

Vidio da ja često banem u kuću sa štiklama.Ma, ja to samo u žurbi.

Znam ali kuća nema žurbe.neće pobjeći,ni ona ni posao.Zastani malo diši ,snove pusti,prošlost ponekad pozovi upomoć.Ako su i bolni,tvoji su i prelijepi su.

Ja se sledim,neću prošlost da gledam.Odakle njemu pravo da me tjera na muku i bol.I odakle to on zna.

A opet,to nekako polako i blago,na zadršku radi.Mic po mic.

Samo se  smješka,sliježe ramenima,možda je to način jkojim se on izvinjava.Kasnije sam saznala da slijeganjem samo tuđu tugu u sebe uvlačia,da onoj,grlici , nekoj bude lakše i da joj se srce nečujno otvori i preospe svoju bol.

Za stol me objedni sjeda .Sto postavljen za dvoje. Kurvoazije i četiri  čaše na stolu, dvije za žesticu,dvije za vino. Zakon sobne temperature.Stolica na užoj strani,jedna preko puta druge.

Gledam gdje su ostale.Nije ih valjda nekom tušnuo.Ja mu nudila pare,znam trebaće mu.On se od srca nasmijao,ma šta mu to značilo.

I rekao:

-Neka ne treba, nekako ću se snači.

To mi sumnjivo,lupeži koje sam ulovila su tako svoj ponos branili.Ne bi uzeli milostinju makar skapali.Ponos im ne dozvoljava.Onda trknu,nešto neisplanirano maznu i vrate se sa gutom.Niko ništa ne pita i svi piju i muzike života slušaju.

Tada milicija bane na vrata meane.Pogledom provrti po zadimljenoj prostoriji,pjevaljka zastane,njihov pogled zastane,na ten, na djelić sekunde na onog što je maloprije ušao i izađu.Svima lakše,mizuka ide dalje,ne kuni me majko…

Onaj koji je branio svoju čast izlazi napolje.Ulazi u plavo auto i zahvaljuje momcima što ga bnisu brukali.

Tada su i plavci i lopovi imali čast.

Konobar koji poslužuje za ovim jedinim stolom,za kojim sjedim ja, polako progovara,skoro šapuće:

-Ne boj se malena  sve je sigurno i ti si sigurna.Ovdje zlo ne stanuje i ne zna gdje su vrata.

Oborim pogled na dva  svijećnjaka na dužim udaljenijim krajevima stola .Trepere i iskre nekom čežnjom što mami i zove.

U malenim glinenim zdjelama, ispred srebra malecke ljubičice,plave i bijele,iz crnice  majušne glavice i vitka tijelašca izvirile,povijaju se  i mirise puštaju.

Cvjeće je grehota brati.To je isto kao insana ubiti i zato oprosti ,što ti nikad cvijeće neću darivati.Čak ni ono u saksijama.Nema se tu prostora za disati.Vidi blentovije.Ko da mu ja išta ,pa i cvijeće tražim.I odakle mu pravo da određeuje šta će mi dati ili neće.Vidim ja,na maloumnost ovo vuče ili se pravi ,da zavara mene žbiricu grada broj jedan.

Prinosi dva tanjurića. Na njima pršut, travnički  sir, koja maslinka i kašikica kajmaka.U sredini maleni paradajz izrezan na kriške, poređan kao pupoljak ruže. Bolje pogledam, predjelo je crtež : na mom tanjiriću neki mudrac zamišljeno u mene gleda.Iz njegovog ,lice vesela djevojčica viri i na mene se smiješi.

Svaki tren je misao, san i radost i treba ga njegovati.Tako brzo odleti, da nam žao biva što ga nismo više milovali.

Počinjem da jedem i hljeb pogledom tražim.Nema pšeničnog hljeba kaže, on je za ptice, golubove i gladne.

Ja svoje pojedem,on ništa okusio nije.Nije gladan kaže,ovo meni samo društvo pravi, voli da me gleda.lijepa sam i gledanje ga odmara.

Donosi mi bijeli kotel : pola prsta votke,prst džina ,  prsta vermuta  i tri prsta švepsa. Kaže ovaj koktel ne ide na prazan stomak, zato ga je najbolje poslije predjela poslužiti. Nema dodataka,efektni su za oko,ali kvare ukus.

On sklanja tanjirić i donosi oval : u njemu orada u crvenilu pliva.Druga ruka spušta tacnu, na njoj frmentenjak.Kukuružnjak nisam jela od kako mi mama umrala.

Nije brodet,kaže on. Šteta vino na mrtvu ribu trošit.Vino je za insana. Ribi je i vinsko sirće sasvim u redu,čak izvrsno.Probaj maleno moje.

Ovo maleno mu sve bolje prolazi.Ja se navikla,više se i ne trzam.Na dobro se lako naviknuti.

Neću da se mrštim i ugođaj kvarim i probam ribu. I ponovo probam. On iz  bakarnog škafa punog vode i ledenih kocki, štu njima plivaju,  kutjevačku graševinu vadi i sipa u kristalne čaše.

Mene vino nimalo ne interesuje ,ja hoću to da jedem,to što sam već kušala,ali ne na ovaj način pripremljeno.

On uporno čašu drži u visini mojih grudiju i u oči me gleda.Kao da kaže diši malo, srkni malo žućkaste slasti. Nevoljko se poslužim , slatkasta hladnoća kiselost i slanost ribe spira.

Shvatam šta je bezobraznik htio reći. Slatko bez slanog nije par.

Pitam ga odakle mu znanje,strpljenje i mirnoća.

On cigare tek sada vadi i na stol meće.Pita smije li,i dodaje, malo predaha ne škodi.

Pali nam dvije cigare. Jednu meni daje ,drugu sebi ostavlja.Deja vu,mislim ,gtuljaji klize niz grlo ko biser po satenu .

Ovako smo…

Ne ,neću ,neću bol mislim ja,ali usnama prihavtam cigare,jer on sada šuti.

Vidi se nije mu do priče,ali ga blagost moje tjera da glasne žice nateže  i  zamišljeno se vraća u neko davno vrijeme:

-Čitav život me uče finoći i dobroti, a ja takav rođen. Ne znam ti ja, malena moja, drugačije. Ponekad mi dođe da vrisnem i nešto oštrije kažem, ali jednostavno na um mi ne padaju takve riječi. Kako će pasti kad ih nemam. Znam ih ja sve, ali nijedna nije moja; ko će se kititi tuđim perjem.

A finoća je lakši izbor. Ljepše je  nekoj lijepu riječ, neku milost i nježnost, milovanje darivati. Ništa ne košta , a i slađe je. Pa vesela i raznježena i ona i ja, a meni srce hoće da iskoči.

Šapućem blagosti i ljepotu u misli, u snove joj dozivam , maglice i zvjezde, mjesec i noć, lagano ljubav u njeno srce polažem.

Tu treba dodati malo anterija. I spavačice su dobre , dekora  i srca radi ;da se ne prekine san  kad ljepota iznenada iz njih izroni. Velovi, spavačice ili anterije same lebde, lepršaju  i hoće odmah, bezuslovno i očajnički da se daju.Tu su da bi ih anđele odbacile.Djeca što robuju muzici i plešu, umova opijenih  mirisima  neba, cvijeća i žardine.Sve se smuti i navodi na grijeh.

To o grijehu su izmislili ljudi u odorama sjajnim, pstenjem i zlom okićeni. Kao ljudi su zbog  ljubavi istjerani iz raja.

Kako može nešto rajsko biti istjerano iz raja. Kako i čim je ta ljepota zaslužila bilo kakvo zamjeranje.

Vidiš dva djeteta,dječaka i djevojčicu ili čovjeka i ženu, stoje, sjede ili leže jedno pored drugog , i blješte ko kandilji u blagoslovljenoj noći.

Tko bi zlu pomisao o tom snu ili lošu riječ izgovorio, taj o raju nikad snio nije.Tko bi rđavu riječ o djetinjoj igri progovorio , taj se nije imo rašta ni roditi.

Kad neko dobro i ljepotu činiš,napose djeci i ženam iz njih sjaj rajski dveri vri.Srce se  rodošću njihovo hrani i cvjeta.

Kad pogledaš u ženine oči, vidiš sav sjaj nježne duše kako sniva ,snove miluje i Boga jedinog u pomoć doziva.On ima previše posla,i možda u tom momentu na bolno biće ne gleda,ja onda moram da uskočim i malo topline i ljubavi dati.

To je sasvim lako i  poželjno,ali previše boli u svijetu ima.Ne mogu ni anđeli sve stići,bez obzira koliko im mi zemljani pomagali.Oni ne osjećaju umor,bestjelesni su. Naša tijela su troma i brzo snagu gube.Tada se mi moramo zaroniti u nečije grudi ,da snove svoje,lijepe riječi,nježnost,blagost i finoću odmorimo.

Zlo je lako učiniti.Ne treba ti nikakav trud, ni neka priča.Priđeš nekom,bilo kom.Po mogućnosti nejakom ili slabijem od sebe. Za ruku ga primiš,smješiš mu se i onda iznenada krvnički ga  jal’ ga ružnom riječju,jal’ kamenom, jal nožem strefiš,zatučeš i gotovo. Završena priča.

I onda, glas se javi ,koji  titra ona što utrobu su joj iščupali, dušu na komade isjeckali, a ja ga čujem, on u meni vrišti,  dušu moju spotiče, mrvi i cijedi. Nijemo molim , preklinjem da mi neko pomogne da taj glas utiša.

Nikoga nema da mi pomogne. Pa navale mnogi sitniji glasovi,dječiji.I oni isto vrišti i jer i djeci toj utrobu zvijeri  kidaju i trgaju . To su već buljici glasova koji moju pomoć traža. Ja se razletim na sve strane, hoću da pomognem.

Toliko ja glasova da  se umorim i  samo klonem i u prvi potok, rijeku, kadu glavu zaronim.Buka se malo se stiša, ali me glasovi i u vodi stižu.A ja ne mogu više ni da bježim.

Umoran sam ti malena moja.Jako umoran.Pruži mi ruku malena moja,bar na tren, biće mi lakše.

Ja mu pružim ruku,on je stišće ,prinosi srcu ,ja osjetim da ono očajnički bije i vrišti.Mene jeza hvata,on to osjeti,odmiče ruku i usnama je dotiče.To nije poljubac to je tek neki blagi povjetarac,nalik na dašak duše što mi se predaje.

Moja bol postaje lakša i suze mi polako klize.

 

 

 

IV dio

Dan drugi, a prvi  i miriše na sedmi

 

 

 Moja kučica mala je zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu.

Trinaest godina poslije Dodine smrti ,malo lijevo od mene napraviše opservatoriju. Mogla sam, ali nisam htjela zabraniti gradnju, čak je ličnim zalaganjem malo pogurala.

Moj grad je trebao opservatoriju joj u prošlim vijekovima, ali se niko nije sjetio da  takav vakuf podigne. Čak mi nije ni remetila intimu, koju nisam ni imala.

Ponekad  bih nenajavljena u  očale, za nebeske ljepote  ,banula. Gledala , ali krenula bih naopako. Dok nisam zvjezdane voajere naučila kako okrenuti farove u  Sarajevo, nisam mira imala.

Tada bih prvo Sarajevo prekontrolisala: Čaršija mirna, Vratnik čist, Bistrik spava, samo se na Bjelavama nešto komeša.

Znam to jahači jašu , pjesma, velovi i bolero sanjaju.Velovi ,anterije pršte, perje leti na sve strane. Mojsije jel’ baca, jal’ ne baca harmonike. Ako ima, čim je dobije, baci je. Ako je nema ne baca je. Tako mu to ide.

Zatim ponekad na leđima pomoćni teleskop uprtim, jaka sam ja, mogu puno toga ponijeti i podnijeti.

Neću da remetim pravila; puštam da drugi svoj posao rade. Svakom njegov posao se o vrat  i na grbaču kači.

Toga u mahali nema. Tamo su glavne izreke : polahko požuri i pazi se, sredinom  džade da te šta ne satare.

I nikome se nežuri i nikoga  ništa ne satire, osim žena.One za sve  ograišu i nagrabuse. Taru ih i satiru svi i sve; dan i noć,i malo i veliko, staro i mlado, i dobro i zlo. Satiranju nigdje kraja nema.

Ono neko ljepše satirnje im sasvim šmeka.

Jedino ih ašik momci i đuvegije tandaraju i takare, poneki mahalaš i ljubav sa njima vodi. To satiranje je nešto drugo i željeno. Treba jad i čemer, bol i tugu u ljubav, muziku i velove pretopiti . I sanjati i gubiti se dok ne vrisneš joj , mamo mamice i zaboraviš onaj jad, joj kuku mamo mamice.

Tada sva tegoba umine, i žene žele samo to da im se te nježnosti i osebujnosti rade i i da ta toplina i milina nikad ne prestne.

Kada se popenjem na  vrh opservatorijske munare, gledam nebo i tražim u putanjama neki znak, neki lik koji bi me podsjetio na Dodu. Mislila sam da bi mi bilo lakše prigrliti odbačenu bol i tugu.

On , baksuz nikako da se javi; nikako da mahne ili trepataj oka da mi uputi. Ni plavo bijele maglice što nebrojne  jure nebom mi ne pomažu i rijetko se javljaju.

U traganju srce mi ztreperi , duša se ushiti, misao  zanijemi pred tom ljepotom i bojama Stvoriteljevih čeda. Moja ljepota i oholost se zastide i pokunje.

Umislila sam da nad tom čednošću moga grada,što se kupa u ljepoti Sunca, Mjeseca, Neba , Zvjezda i Maglica; moram bditi i kada spavam.

Svako jutro ustajem pred svitanje, da vidim da li je u redu sa tim Božjim čedom.Da li je noć lijepo probdio u dječijem snu  i da ga pitam kako je?

I evo trinaest  godine kasnije u moju kućicu kroči muška, više dječija razložna noga.Nije kročila već je privedena.

Dobri mi jednom poslije,kad sam mu prestala zamjerati što je dijete, mislim da je to bilo prije onoga;  rekao:

-Ohani malo, popusti,opusti se  neće ti ta ljepota nigdje pobjeći. Grad čednosti je tu i uvijek će biti . Ne moraš brinuti, on bdije nad djecom svojom svom. Bdije i bori se da ih izvede na pravi put.Ako ne uspije,niko nije kriv. Tako zapisano.

-Djeca ko djeca;ima ih dobrih i zločastih, nijedno ružno nije, neka su zloćasta , neka mirna. Grad ne voli krajnosti, ali ne mora biti sve po njegovom i zna sve je u parovima. On voli malo ovoga malo onoga u jednom djetetu. Tako se dijete izbalansira i biva najslađe. Sva djeca su slatka  i mila.

Otkako se Frkica udala on sa lošijem društvom zaglajzo.To nije dobro; nikako. Ako zgriješi moram ga u pržun.Tako to ide.Žensko sam ,ali grad ne dam da mi iko dira. Više me brine da se njegova staloženost i pamet s razjedinjenim lopinama udruži. I eto ti belaja.

To je pravi razlog što sam ga privela. Privela ga u kučicu jer znam da ne zaslužuje aps i da bi to povrijedilo čednost moga grada. Ja da hapsim njegovog Princa Malog. A neprijatelja treba ugostiti, pružiti mu ruku, upoznati ga i stalno ga na oku držati.

On u fotelji, ja na kauču , oboje uvaljani u meku   kožu. Peostala plava praznoća u nas bulji kao neki svjedok nijemi. On sjedi ,ja stojim, podrđeni , potčinjeni položaj. Sva u crnom , odlika smrti i strogoće,još ni policijski kačket nisam skinula.

Ozbiljna crna bluza ima sitnu poprečnu bijelu prugu poprijeko nestašnih grudi što se svakim dahom bibaju.Linea podešena preko samih bradavica što paraju plafon hipnotiše. Stroge crne pantalone muku muče sa mojim dugim i ponosnim nogama.Hoće da se raspuknu i moju blaženost izlože pogledu pogana. Zato sam ih pojačala crvenim bočnim satenom jedan cenat širok.

Štikle dvanaest i po centimetara mi neprikosnovenu visinu daju i prednost u odnosu na to dijete, tog mahalaša što hudi.To ja,pakosnica, samo tako kažem.On je samo dijete koje se smješka.Njemu je sve ovo igra.Zabavlja se ,a mene to ljuti.

On je u jednostavnoj bijeloj košulji i modrim pantalonama, ljubičasta traka od kadife ne vezana, samo u nejasni čvor zapetljana.Na stolu policijski diktafon.To je u ono vrijeme bio megnetofon velik ko komoda. Taj magnetofom zbunjuje i plaši,svaku riječ bilježi.

Nisam ga preplašila,on se samo sklupčao i zaspao.Umorio ga život.Valjda.

Šta se sutradan desilo već sam vam ispričala.Kad sam počela plakati on me preveo u snevnu sobu,otvorio prozor da dim izađe.Ja mislila tako.

Ničim izazvan on mi poče pričati nešto o bojama.Mislim ga prekinuti,ali on gleda kroz prozor , i zadivljen se unosi u priču.Slijedim njegov pogled i vidim kako  Sunce polako dodiruje Igman i hoće da se išulja i ostavi moj grad u zagrljaju mjeseca i noći.

I onda shvatim zašto boje.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad se prospe kroz prizmu, pojavi se spektar duginih boja ,nijansirane valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.Crnu ne razdvajam od drugih.Meni je ona najtoplija boja.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje?One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.I umire,reciprociteta radi.Nastao bi haos kada bi višak maglice ili manjak žene poremetio parnu harmoniju nebesa.

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje i riječi ih slušaju ,jer najčešće o ženama sanjaju.

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. I oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.Toliko je nijasni dato ženinoj ljepoti.

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ,ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Život proljeće pored nas a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljiv.

Dobri me ponovo rasplakao

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno,ali mu dobro ide.Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća.Postajem mekša i manje kruta.Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Neki dan ja pošla na posao.Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu u kačketu strogoće.Mali Princ stade pred mene.Stani malo kaže.

-Imam jedan plan,danas nećemo ništa raditi.Idemo u slobodu.

Hoću da protestujem,hoću da idem na posao ,srijeda je,ali on me tako tugaljivo gleda ,ko djetešce kome ne date slatkiš, samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku.Skoro da sam ljuta.On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu.Ja još ljuća,šta li to on sebi umišlja?

On se smješka.Nije to,ne boj se .Ima jedan  poklon za tebe,odavno je spakovam.Saginje se ispod ležaja, vadi veliku   kutiju umotanu u obični,požutjeli i prašnjavi novinski papir.Oblik kutije i omot mi poznati,ali mozak ne propušta sjećanje.

-Molim te, probaj , možda ti se svidi.Ako bude u redu idemo u prirodu onako bez dodataka na ljepoti.

Prelazim preko opaske o šminki,iako nije njegovo da mi kaže šta da radim.On je moj privedenik.Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica.Ipa poklon je poklon i mene znatiželja savladava.

On izađe, a ja žensko ko žensko kidišem na paket.A onda zastanem,pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja.Neka,pustim to za sada i odmotavam vrpcu ,srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke.

Kutija krije  nježne boje  .Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost,koji doseže do dojki  da ih podcrta i podigne ako treba.Neka klipan,nekom drugom da taj prsluk,meni još ništa ne treba za držat sise.Ni grudnjak.Nosim ga da hajvani  ne bi balavili.

A opet kad pogledan duge ljubičaste pantalone,svilenu bijelu košulju bez okovratnika ,sa dubokim razrezov i tamno modre  plišane baletnke,pomislim da je to komplet.Na dnu ,još jedan paket zamotana u  odovjeni sloj požutjele novinske hartije.Otvorim a ono anterija boje pantalona.Zaboravih svu ljutnju.Imala sam par kućnih anterija,ali je ova bila san svake žene.Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.

Tada mi jedna požutjela slika slika,uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju.Vidim  dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne nema.Nestala je.Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao.Gledam sliku i plačem.

Plačem i gledam sliku.

Dakle to je ta priča o slobodnom danu.Danu u kojem ću ja da plačem.E ,neće moći  Dobri , ne zvala se ja Luca strašna,dika i ponos sarajevske milicije.Obrišem suze,šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera.

Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?

Čudna je on ptica ta Mali Princ ,kako ga Frkica zove.E ,jes se usrećila s njim,nesretnica mila.Iz nekog inata se obučem.Stanem pred ogledalo.I jednostavno blenem.

To nisam ja Luce od trideset tri ljeta.To je neka djevojčica što  tek je u punoljetstvo zakoračila.Nalik je na mene ,samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana.Sve saliveno ko da je neko moje mjere znao bolje od mene.

Čujem ,onaj kuca na vrata.Kažem slobodno i on ulazi.

Zapanjeno ga gledam.Ne znam da li bi se smijala klovnu,uplašila luđaku ili se divila kostimu  glumca i  smirenosti sa kojom nosi to  što nosi.

Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu. Bijele , više čakšire nego pantalone, crne čizme sa petom od pet šest centimetara. Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti, modro plavo-bijela mornarska majica.

Zločasta Luca mi šapuće , još mu samo povez za  oko fali ili da ruku među njedra,poviše srca stavi,a u drugom sablja da se na nju osloni..

Ona Dobra Luca što se ovih dana ćešće javlja kaže mi:

-Pusti ljubomornu blesu.Prelijep je ovaj Mali princ, u svojoj dječijoj odori. Čizme sa malo višom  petom je obzukao radi tebe,da se ne sramiš.

-Idemo malena,vrijeme je.

Ja mu pružam ključ od auta,mislim biće mi malo kruto da ja vozim a i ne znam gdje idemo.

On ne uzima ključe.

-Malena ja ti ne vozim.Život mi od malih nogu nije na nivou.Često mali više srknem.Ne bih volio nekog pokupiti.Jedan život je jedan svijet.A meni se  nikad nigdje ne žuri.Auto ubrzava život.Znaš li gdje ćeš me odvesti?Daj malena, odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija bila.

Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo.Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim.Šta li to on sprema.

Odvedem ga na livadu ljubičica malo niže od izvora Modre rijeke,a prije starog  Rimskog mosta.Tu niko ne dolazi već trinaest godina.On nosi novo, vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku korpu  korpu od pruća.

Miris ljubičica me zapljusne svom žestinom i opije me. Ja gubim svijest.Kutkom svijesti osjećam da me Mali Princ prihvata i lagano spušta u krilo i govori:

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

Ja se vratim ,ali se ne isplačem.

U inat,jer on  meni djetešce , malena,milo. Ne ide to tako.Sve da ima zubarska klješta neće on izvući moj bol.Suzu sam kanula,ali bol ne dam, on je moj.

 Blažena Luca V dio

Dan drugi – nešto kasnije 

 

Otvorim oči,a njegov pogled jedan valer tužniji.Iz čakšira vadi  omot pisma,izgužvan i žut,pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol,ali se ne boriš sa njim.Ti ga trpaš i gušiš.Misliš da si ga zaboravila.Nisi malena.Ti znaš Debu,a ja znam da ti Deba  nije previše simpatičan.Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da nije tako loš  i da svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke,ona je ljekovita.Donijeću i tebi.Trebaće ti.

On ode ,ja čitam:

Humor boli krije

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga  u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i  ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ k0 mu'a i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on  boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda.A i što će joj uopšte gaće   ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena.

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš,  čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan konjak  može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas.

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut.

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš.

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi.

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti,riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati

i  jednostavno će  krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj .nego o umiranju.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi on,ova bi se  filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno.Skonto pričo im  ti ili ne pričo na isto mu dođe.Blantavi  ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista,ili je posto autista ili se sprema da postane autista.Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj dobri molim te,znaš šta će on učiniti.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem.Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa;pa celofan miluje,ciganku u kosu ljubi,tijelo nježno miluje ,suze mu grunuše na oči.Plače Deba ko godina,kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili.Čuj, blesan plače.Ne,m're to tako..Nije fer.Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može,misli Dobri i te kako može.Ona priča o crknut,riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina.A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.

Jok.

To se njemu srce sledilo,to njemu duša zamrla.To on  lijepo  krhko biće,onu svoju dušu veliku  u mali mozak,u hipofizu zakopao.Zakopao, cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.Da se sve slijepi i zaledi.A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće,on ne može,on ne želi da misli.On neće da shvati da nema Dijane njegove,njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana.Zbog nje je Deba postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.Pošli oni u treći razred guslareve škole.To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija,ali ako bode dobar,fin ,nježan i dobar djećaćić mogo bi postati momak.Sva bi im se djeca mogla rugati:

Cura i momak,sjeli na bobak,bobak puče,cura momka tuče.

Eh,da je barem tako bilo,misli Deba.Ja bih svaki dan neku psinu,onako dječiju, smješnu i  malecku napravio. Da se   glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa Ko hablečinu svaki dan.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti.Kako insan ne može ni u morama zamisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem,niti da vrištim ,a bol  se veća javlja.Prvo ti desna slabija ruka popusti,pa odleti.Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda.Zatim se lijeva,družica desne, po prašini se  vuče.Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio ,misli postao glavni.

Jes,kako nije.Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje,veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga.Ono izlazi na drugu stranu ,krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci ,posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti.Ne ništa. Jok,bolan ,ne da dušman lakoće.Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru,onaj balonćić mali ,katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca.Balonćić padne i puf nestane.Ali se duša vrati,malo veća od balončića.Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data,da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo,pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć,kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila,moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima.Dvije ruke,jedna ruka u drugoj,dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi  se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu.Okretala se i poljubčiće mu slala.On ukipljen i ponosan ,samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali.Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom.Djetinjstva se svoga više ne sjećaju,ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Deba nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju.Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi.Nevini,čisti i pitki, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,i oni su par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga.Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednog sunčanog majskog dana ,bližio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.Ptice nestale sa safirli neba.Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije.Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati.Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Deba nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto,Dijanino, pogledava.Srce ga steže  i ona tišina mu se u um uvlači.On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak.Jedan strašni preklinjuči ,dječiji vrisak prolomi se od Višnjika,preko Bjelava do Debe dođe.On izleti,jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Deba,vrisak s njim.

Trči Deba a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara.Vazduha nema,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali  urliku se pridružuje,i on vrišti i plače.

Deba ,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao,ali nije važno,on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Deba u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je.Vidi krv  kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro,ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je ,to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi,slankasta je.Misli on djetinje.Nije znao,nikad je nije probo.On se polako na koljena diže.Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Deba moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu .Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišt.i Dijanin veisak se  kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet ,apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Debi drago ,jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše,prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:

 

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

 

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Debu blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja.

 

Debu tek tada hladnoća,led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara ,pala mesarska, više nje blješti.Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Debu van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život,a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Deba sada pripada.

Tijelo mu sa živima.Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop,oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Debu nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on Deba,blentavi ,zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome.Niti je jeo,niti je pio.Preko dana bi dijete bilo na groblju,pored groba koji se Dijani iskopao.Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici,simpatiji,samo što mu cura nije bila,sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više,doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka.Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak,zauvijek zaledio.Jer misli dijete; šta će mu ,nema više male božice,pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na groblju.Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je  i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima devet godina,nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.I malo im to, još ih pride kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Debu  probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

Idi kući  dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Deba i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

 

Deba za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si nagrabusio.“

Vidi Deba da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , sjeo je i jeo  i jeo.Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povračo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati,svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Debu da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.

 

VI dio

Četvrti  dan privođenja.

Ovaj bjelavski blento me dvori.Meni odgovara.Besplatna družbenica i kućna pomoćnica. Malo se ublažila moja samoća.I uvukao neki nemir.

Mali Princ rijetko govori.Kao da ne zna u kojem vaktu živi.Nikad ne priča nešto konkretno  i više onako usput  i apstaraktno.Evo neki dan mi priča o valerima.Kao da me to sada interesuje.

Kad priča gleda u oči ,tužno i zamišljeno.Njegove priče nisu uvijek tužne.Sve su pune blagosti i svjetlosti.To me smeta.Njegove oči i nenapuknuti svijet njegovih sanja,koji rovare po mome srcu.

Ja tada nemam izbora ,bježim iz njegovog nježnog  svijeta i vraćam se u svakodnevnicu.

Kad to ne bih učinila, Dobri bi me nečim me ponovo rasplakao.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno,ali mu dobro ide.Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća.Postajem mekša i manje kruta.Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Ali ne dam svoju tajnu ne dam i zbog nje neću plakati, ni suzu proliti i nikad nisam.

Zato više volim da se sjećam blesavljenja mahalaša.

Završilo se njihovo prvo jahanje konja. Završilo se mnogo toga njihovog.Nisu se mjenjali,do onog jutra kad su se Frka i Dobri njihali na trešnji.

Onog jutra kada se Frka skršila,ne znajući to, ja sam umarširala u njihove živote.Ja Luca, ljepotica malena,metar i osamdeset i nešto, međ mahalaše ujahala,a da  oni nikad nisu saznali kako,kad i zašto. Možda.

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

Nisu to  moje riječi ja ih posudila od autora Oni jašu  Mojsije harmonike baca. Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku.

Čudni su ti ti životni putevi. Mora mnogo nebeskih putanja da  se izmješa da žena shvati ko je ona i šta je život i da krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan bio, pa onda jedan jedini stađun nije bio. Pa poslije samo ravan, ko crta  ne aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet precizno i tačno ali kratka. A takav je život dosadan i bolan i tužan i usamljen.Pa na tren bude  prelijep, pa opet tužan i bolan..

Onda sam upoznala tu djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Kad sam djecu bolje upoznala , kad sam ih na ljuljački skršenih života ugledala kako spiju učinilo mi se da mriju.

Oni mene ko neku vilu iz snova vidjeli.

Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri,oni su spavali.

Noć je minula.Sabah se probija, hiljadu ezana tiho šapuće da usnulu djecu ne probudi.Svišute , niko ne spava, samo Debe.On zaspo i pomalo bruji, Lenji mu malo na rame prislonio glavu  i kunja.Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom poviše Sedernika.  Izlaze drotovi iz krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnje srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge.Izlaze štikla na njima mrežaste crne čarape,pa onda druga noga. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto, a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo, sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi, šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’  bacat,  jazuk .Zlata ništa ne bi pitala već mu onako namah, dvije tri vaspitne po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojavišeHerco glavu ustranu i u Lele Jele  Jelene grudi lice sakriva, boji se ako nastavi da gleda evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco  svojim anđelima savim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.

Svi uglas joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam.

Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Znam je kriva , vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu tući. Sve neko goluždravi tići, samo se jedna brada i ona jedna koka izdvajaju.

Brada krvava ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće.Ona koka pored njega puno starija od njih, bar deset godina.Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja  srednjih škola u egzotičnim plesovima.

Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista pomladila i više od lažnih godina..

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija  ružičasto žuta oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke čizme i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guziu ,tačno se između bisernih školjki  postavio.

U školjkama u resicama što trepere  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio; ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje što se čuje.I potoke krvi i harmonike zvuk sto dvadeset basova  bacanje.

Eto tako su mene ti mahalaši mene vidjeli.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi pokušavao da objasni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da  diram, ili da im pomoć pružim.Zaledila sam se. I zaplakala i suze  isplakala. Krila sam suze i još sam krila  , da sam se i ja  poput Jermenke Vranjanke jednom slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam neku daleku prošlost svoju.

Dodu i sebe na ljuljaški na kojoj   smo nekada prije trinaest godina naše snove sanjali.

A sada me to jedno djete sa ljuljačke   ponovo rasplakalo.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.

Evo ja nisam ni osjetila,a Dodo mi se u misli vratio.Poslije trinaest godina samoće.

Stišćem ja suze,ne dam ih.Neće ih mahalaš vidjeti. Ne ove za Dodom.

Ne znam da li je Mali Princ šta šaretio,sve više mislim da je vještac neki. Da li to radi namjerno,ne znam,ali mu dobro ide.

Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća. Nekako ko da mi se život vraća.Postajem mekša i manje kruta.Ponekad me pogled servilnog batlera uznemiri.Kao da prodire u moje misli i ja se sva zajapurim i uzbibam.

On to ne vidi ili ne zna šta je to.Samo slegne ramenima i nemoćno širi ruke.Oprosti,nisam namjerno,kao da kaže,

Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Zabrinuta sam zbog toga.Sve mi se čini da nisam dobro.

Ima Dobri pravo!

Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Čekaj malo,kako on zna i na koga on misli.Na Dodu ili na sebe.Ne na sebe sigurno nije.Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu trešnju.Ali opet odakle on zan za Dodu i tu priču.Niko je ne zna.I ja je zaturila u nutrinu,da ne izviruje.Previše boli.

A opet misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu.Ja sam osupnuta.Ja sam bespomočna.Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene.Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog.On zaustavlja nepočetu priču o valerima.Zapali dvije cigareta.Jednu za mene ,jednu za njega,nasu nam kurvoasier,stavi prst na usta kao da kaže:

“Tiho malena moja,to Dodo tvoje misli stere među nas.”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, početkom proljeća, taman prolazila polovina pedesetšeste ja se vratila sa vožnje motorom . Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine.Te 1956. god. prvi takav u prvoj nam domovini i Sarajevu džadama je prašio.

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša, životnija i orginalnija. Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN;  kada je postala nestalna članica  Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor. Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi.

Tamo se osjećao kao zatvorenik , nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mebe baš ovakvu upoznati i krakatu i vitku i čvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost što živote  rađa i daruje. Dugo, satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje.

Dodo mi kaže, mora se nadisati i namirisati  Zemlje Božje milosti i Grada čednosti. Nije baš tim riječima rekao.Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatila.

Dvije  mu godine te ljepote i ljubavi divlji zapad  uzeo. Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez svojih ljubavi.

Imao je osamanaest godina tada . Znao je da će mene upoznati u svom gradu. Ne baš mene nego ljubav svog života, a to mu je isto. Gledali bi  ljubičice , one ljubičaste i one djevičanske bijele. Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko.

– Vidi malena moja te krhkosti, te blagosti i nježnosti, te ljepote i mirisa. Tako nešto je samo od velike  ljubavi Božje moglo nastati. To ljudima nije dato. Ženama jeste, ali te božje darove neljudi blate i prljaju . U Americi je poprilično toga,skoro sve upraljano i to me pritiskalo, nisam mogao disati. Nosio sam  ja kožu tamo, da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni. Svaki Bosnac je princ mali, ako to prihvati i želi. Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu.

-Kod nas u Bosni i Sarajevu čistje je nebo, mirisavije cvijeće,  lepršavije su ptice, rijeke   modrije, sunce  sjajnije, mjesec  blistaviji, maglice svjetlucavije, nebo prozračnije.

-Tek koliko ovdje  blaženih i prelijepih žena ima, srce da stane. Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima  duša da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće.

Ti si pjesnik Dodo, mazila se i  milovala ga ja.

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac, Bogumil i pjesnik, jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.

-Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost mila moja.

-Evo ti malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor moj, koji sanjam, kada kiša lije i snijeg leprša i kada budan sanjam. Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše, tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

-Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute  i đardin,  rajski  bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

– Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih;blizu  roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i naš  život cijeli.

-I zato oprosti malena moja, grlice jedina, čekati se mora, vrijeme ti za darivanje i branje sada  nije. Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti.

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo ptiće već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću,sa kojeg  jedan pogled svo Sarajevo obuhvata.Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom, još veća dnevna soba i predivna spavaća soba. Kaže ,to je iznenađenje, pola godine od mene skrivao. Sve namješteno onako kako njegova ljubav, kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

Toliko te volim malena moja da boli, i ta bol me potiče da ti misli i želje čitam. Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu  ovu, malena moje. Želim nevinost za nevinost da ti darujem.

Dođe ta subota. Lipe procvale , iz mahala, iz aleja  svoj miris prosule.Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu koševske , između dva parka,malog i velikog  tačno u podne, katedrala otkucava.Tišinom se pokrio Grad čednosti.

Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama.Tek po kojeg bahatog  komunistu su vozili kući ,od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i  bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove kose duge niz leđa opustila. Znam, sad će on i na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog  branja.Pardon  na izrazu.Ali to je pitanje dana.Ili sata.Nikako dana i  noći.

Znam sada će on i vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se  spušta.Nabacio mahalski, šeret osmijeh koji radošću ljubavi kipti.

Sav u bijelom ,jedino plava satenska mašna na vratu pout dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog,sa bijelim gravurama ,bjelinu odjeće remete.Ali sve se stopilo u jednu viziju. Safirno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj ,da zajedno odu nevinost ljubičice brati.Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim. Nije dogovor bio , nevinosti mi moje.Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati,moja nevinost je moja stvar.A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku.

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem. Stid me, vidjeće me neko, kako se na sred grada ljubakam.

Niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja.

Dodo koči, ne uspjeva.

Velika crna  , ogromna mrtvačka CK  BiH limuzina mog Dodu kupi. Škripa, udar, metalna cika; cang , cingl, cang zveče i motor i auto. Motor više ,jer ga auto vuče, do pred moje noge.

Tu se nekim čudom zaustavljaju.Ja vremena nisam imala da kriknem. Zanijemila ,sa strahom,oči ko teleskopi ,gledam ispred nogu.

Motor sav zakrivljen i slupljen smoto se oko Dode. On ga nekako,odmotava,skida sa sebe, odguruje i ustaje Bjelina njegovih pantalone i  košulje zamazane su uljem i bitumenom. Jedino plava satenska traka, oko vrata, na mjestu stoji, nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku.

Kaže ništa ne pitaj,dobro sam prošao.

Ljubi me; malo sam umoran i sjeda na niski zidić.

Privlači me  pored sebe ,ja sjedam.

Grli me i opet ljubi, kao da ga neki očaj tjera:

-Oprosti malena moja, nisam kriv, pokupio me na mojoj strani.

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo, pruža mi  i  kaže:

-Mila moja,tvoj je , mojih snova ,naših snova, moga srca i moje ljubavi ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda:

Volim te ljubavi moje jedina.

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše,  raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, krv prvo krvavo crvena polako izvire, potoci crveni  na moju djevičansku haljinu žubore.

Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja  misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u  bijele  čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.

One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.

Znam pomoći nema.

Ja ga ljuljam i pjevušim:

 

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi  jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici  poklonio

 

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

 

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

 

Tu predstavu neće gledati

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokanjana

Kliču ubice u CK kolonama

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to.

 

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaplao da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo .

To mu mater i otac došli registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem.Previše mi je tu patetike,možda i glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj,jedina ljubav moja.

Danas nije blagdan.Neću da je  subota. Neću ni sunce.Ali dan je blještio.Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć,da mi bar jedna suza kane.Mislila sam za njom će ostale krenuti.Ništa,samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

Nedam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti.Ljubav moju jedinu.

Ne završih svoje snove a već mi ga oteše  iz ruku , naglo silovito bez milosti.

Šintori su to, ne grobari.

Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu, tucaniku složenom u podzid preko puta umjetničke galerije u malom parku.

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana. Bijele  čizme s plavom vinjetom,zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpuri se razletio po asvaltu oko krvave mlade kao kamen graničnik što ponoru vodi.

Ne zna se ko je ukočeniji:zid,asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji.Krv po njenoj haljini sigurno nije,svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre ,to osjećam.Ja ih stisnem.Ne dam da suza kanu.U grlu je krik.Ja usne stisnem,ne dam kriku da bol pobijedi.Moj um je pun magle,ja hoću da je pustim da ga zarobi.Moje oči su obnevidjele,mrena ih pokrila.Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe,prilazi mi i nježno me zagrli.Na čelo,u vrh do kose plave,ne ljubljene,ne mršene mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti,jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena.Ništa be brini.Ja sam tu pored tebe. Ničega se ne boj.

Nije.

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam.Dižem pogled.Ali mrena je jaka.samo svjetlost slutim.

U oči mi padše dvije velike suze Malenog Princa,hladne kao led.Osjećam, otele se iz njegovog srca.I znam, sleđeno je to srce.Santa leda je to.

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu,prenosi je na moje usne,Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla.Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca,a ja obnevidjela,progledah.

Vidjeh tugu u očima lijepim.To nisu oči,to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena.Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca.One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše.Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao.Ali sam u jednom trebu,u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova ,djece i žena,kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište.I vrište moj Dodo,Dodice.Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam .Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim,a da ne izbacim svoju bol i svoje suze.Jer su uvćane za djelić oni drugih,meni dotad nepoznatih.

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

-Topla si ti mila moja.Toliko ljubavi u tebi ima ,po dunjaluka bi mogla ozdraviti.Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi a ti to ne primjećuješ.Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu.A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor , koji sanjam. Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam. Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše.Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

-Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute  i đardin,  rajski  bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

– Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih;blizu  roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto  šta on ne zna.Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća.Možda.

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima.Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića,zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

 

VII dio

Još uvijek je četvrti dan

 

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Debi.Još su mi pči pune suza i plača.

Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode.Jedna ternmosica je plava,druga je crvena.Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha.Gušila me Dijanina krv.Gišila me Debina djetinja ljubav i bol.Pročitane riječi su  uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je.Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.

Sada me sve boli.Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.

Dok se ja borim sa da dođem do daha i da se priberem,onaj klipan me ljuti.Ništa on ne radi.Šuti i tužno me gleda.U očima mu iskre suze.

Mislim,još mi samo treba da se on rasplače.Nije se rasplakao, samo je tiho rekao;

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

Ne znam šta mi bi ,rasplakala sam se.

Plakala sam dugo i neutješno.

Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju; obećavaju da će se vratiti,a ono zna da ga lažu i da će ostati sam u tuđem svijetu.

Suze mi liju,ja ridam,ja grcam,ja počinjem da vrištim,ja hoću sudbinu da tražim,da je tučem,da joj nos skršim.Da je istučem i naučim pameti ,da nikad više, ni jednoj Dijani,ni jednoj Frki,ni jednoj Luci,Zlati ili Leli Jeli Jeleni  ne uradi to što im čini.

Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko klivade, preko ljubičica,gazi ih nogama,živote im krhke uzima dolazi do obale Modre rijeke.Ulazi u nju ,zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti,izaziva i čujem kaže mi :

Dođi ako smiješ,ti kukavice što bježiš od života i sudbe.

Plačem, a ova me pakosnica izaziva.

Hoću da ustanem da se obračunam sa njom.Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu,jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja,polako spušta i više sam osjetila nego što sam  čula kako mi kaže:

 

-Neka ,pusti je malena moja.Nije ni njoj lako.Težak je njen život,ali mora raditi svoj posao.Ne ljuti se na nju.Ne radi to ona.Ona samo posprema strahote  šta zli ljudi čine.Vrijeme je malena moja,za suze i bol.Dugo je to, trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan.

Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi ,što nikako neće da slizne,  zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata,u kožnoj jakni i kacigom u ruci.Iz suze se šapat ,poput poljupca prosu:

-Poslušaj ga mila,dijete je ali  profesor boli.O bolu i tuzi sve zna.

Vrisnem, mislim da ludim, jer to je moj Dodo, ta suza u bijelom u djetinjem oku.

-Zbogom mila i sretno ti bilo.Samo me tvoj led i bol držao ovdje.Bojao sam se za tebe.Sad si sigurna i moram da idem.

Ja hoću da je uhvatim, jer ta suza je moj Dodo.Suze se povlači, Dodo  se nasmješi ,suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu.Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta.

Ja nastavim da plačem ,ali ljudski, polako i tiše .I osjećam da se led u duši preokrenuo,kao da je malo mjesta vazduhu napravio.

Dobri mi daje vodu  izvora Modre rijeke,

-Uzmi treba će ti,nisi sve suze isplakala.Idemo mila moja,skoro će noć.

Smirena sam. Dok ležim ,na ćebetu duginih boja .sa glavom u krilu jednog djeteta na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu niti ga prihvatal.A kako ću .kad  nisam priznavala svoj?Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila,ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala.

Šutim,šuti ,taj „profesor“ boli.Samo me nutka vodom i sendvičima.Suze me izgladnile i glad me neka spotakla,ne mogu prestati jesti.I ožednila.

Hladnoća  Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam,nekom  umilnom dobrotom mi  ispunjava srce.

Pogledam prema Rijeci.

Sudbina izašla na obalu,raširila mokru odjeću  preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.

Prelijepa je i  kad plače.U toj ljepoti je toliko bola da ja ponovo zaplačem.

Ona zna da ja sada nad  njom plačem,jer ona je i moja sudbina.Bez imalo stida,usta  i onako gola,predivna i blještava,skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.

-Odoše,-reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju  više šta da traže.

Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi ,pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi, pa nam se iste stvari ne priviđaju, jer ih vidimo.

Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji.Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.

Shvatam da mu se trinaest godina nisam  ničim izazvana obratila

Dobri  kao da se nečeg prisjeća,desnom rukom preko glave,  počeše kosu, iznad lijevog uha,zagleda se u nebo i poče svježim glasom:

Sve naše godine su obasjane svjetlošću.Svaki tren svake te godine.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim.Upoznao sam tebe.Da i još neke mile grlice.

Pričao sam ti o bojama, a pomenuo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo, naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.

I tako čitav naš život koji traje kao let grlice. Sve se kreće ,ali se ništa ne mijenja.Osim neka nijansa,valer boje života.

Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi.Ovo je preče od onoga.Ovo je ljepše od onoga.O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti.

Neki,ona nevjernica od juče bi rekli:klipan naopako počeo pričati.

Ja se skroz zacrvenila,upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama.Kasnije sam sama sebe ispravila.Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama.Sve moje slike,svjetlost i boja  su  se zaledile prije trinaest godina.

Znam, – reče on,zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Opet me gleda i rovari.

Pitam se,zašto je rakao ono; znam.Da li zato što zna moju tajnu ili  da podvuče svoje znanje. Nije tu rečenicu najbolje sročio.Mali se pravi važan.

On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa i razvastavanja. Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.

Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar   nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.

Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.

Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro  poslije onoga i  kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.

A vi samo naslućujete zašto.

Tako vam i treba kad ste previše radoznali.

Blažena Luca – VII dio

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Debi.

Još su mi oči pune suza i plača.

Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode.Jedna ternmosica je plava,druga je crvena.Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha.Gušila me Dijanina krv.Gišila me Debina djetinja ljubav i bol.Pročitane riječi su  uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je.Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.

Sada me sve boli.Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno plivaju i tonu  sa mojom.

Dok se ja borim sa da dođem do daha i da se priberem,onaj klipan me ljuti.

Ništa on ne radi.Šuti i tužno me gleda.U očima mu iskri suza.Jedna jedina i bijela.

Mislim,još mi samo treba da se on rasplače.

Nije se rasplakao, samo je tiho rekao;

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ,ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

Ne znam šta mi bi ,rasplakala sam se.

Plakala sam dugo i neutješno.

Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju; obećavaju da će se vratiti, po njega, a ono zna da ga lažu i da će ostati samo u tuđem svijetu.

Suze mi liju, ja ridam, ja grcam, ja počinjem da vrištim ,ja hoću sudbinu da tražim, da je tučem ,da joj nos skršim. Da je istučem i naučim pameti ,da nikad više, ni jednoj Dijani, ni jednoj Frki, ni jednoj Luci, Zlati ili Leli Jeli Jeleni  ne uradi to što im čini.

Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko livade, preko ljubičica.Gazi ih nogama, živote im krhke uzima, dolazi do obale Modre rijeke.Ulazi u nju ,zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti,izaziva i čujem kaže mi :

Dođi ako smiješ,ti kukavice, što bježiš od života i sudbe.

Plačem, a ova me pakosnica izaziva.

Hoću da ustanem da se obračunam sa njom.

Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu,jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja,polako spušta i više sam osjetila nego što sam  čula kako mi kaže:

-Neka , pusti je malena moja. Nije ni njoj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Ne ljuti se na nju. Ne radi to ona. Ona samo posprema strahote  šta ih zli ljudi čine. Vrijeme je malena moja, za suze i bol. Dugo je to, trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan.

Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , koja  nikako neće da slizne,  zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata,u kožnoj jakni i kacigom u ruci.  Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:

-Poslušaj ga mila, dijete je ali  profesor boli. O bolu i tuzi sve zna.

Vrisnem, mislim da ludim, jer to je moj Dodo, ta suza u bijelom u djetinjem oku.

-Zbogom mila i sretno ti bilo.Samo me tvoj led i bol držao ovdje. Bojao sam se za tebe. Sad si sigurna i moram da idem.

Ja hoću da je uhvatim, jer ta suza je moj Dodo.Suze se povlači, Dodo  se smješi ,suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu. Zastane, zatrepće krilima i napravi krug i nesta.

Ja nastavim da plačem , ali sada  ljudski, polako i tiše .

I osjećam da se led u duši preokrenuo, kao da je malo mjesta vazduhu napravio i malo krv u srcu osvježio.

Dobri mi daje vodu sa izvora Modre rijeke,

-Uzmi trebaće ti, nisi sve suze isplakala. Idemo mila moja,skoro će noć.

Smirena sam. Dok ležim ,na ćebetu duginih boja , sa glavom u krilu jednog djeteta , na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu niti ga prihvatal. A kako ću , kad  nisam priznavala svoj?Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila,ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala.

Šutim, a šuti  i taj „profesor“ boli. Samo me nutka vodom i sendvičima. Suze i plač me izgladnili i glad me neka spotakla, ne mogu prestati jesti. I ožednila.

Hladnoća  Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam,nekom  umilnom dobrotom mi  ispunjava srce koje počinje da kuca.

Pogledam prema Modroj rijeci.

Sudbina izašla na obalu,raširila mokru odjeću  preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.

Prelijepa je i  kad plače.U toj ljepoti je toliko bola da ja ponovo zaplačem.

Ona zna da ja sada nad  njom plačem,jer ona je i moja sudbina.Bez imalo stida,usta  i onako gola,predivna i blještava,skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.

-Odoše,-reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju  više šta da traže.

Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi ,pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi, pa nam se iste stvari ne priviđaju, jer ih vidimo.

Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji.Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.

Shvatam da mu se trinaest godina nisam  ničim izazvana obratila

Dobri  kao da se nečeg prisjeća,desnom rukom preko glave,  počeše kosu, iznad lijevog uha,zagleda se u nebo i poče svježim glasom:

Sve naše godine su obasjane svjetlošću.Svaki tren svake te godine.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim.Upoznao sam tebe.Da i još neke mile grlice.

Pričao sam ti o bojama, a pomenuo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo, naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.

I tako čitav naš život koji traje kao let grlice. Sve se kreće ,ali se ništa ne mijenja.Osim neka nijansa,valer boje života.

Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi.Ovo je preče od onoga.Ovo je ljepše od onoga.O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti.

Neki,ona nevjernica od juče bi rekli:klipan naopako počeo pričati.

Ja se skroz zacrvenila,upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama.Kasnije sam sama sebe ispravila.Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama.Sve moje slike,svjetlost i boja  su  se zaledile prije trinaest godina.

Znam, – reče on,zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Opet me gleda i rovari.

Pitam se,zašto je rakao ono; znam.Da li zato što zna moju tajnu ili  da podvuče svoje znanje. Nije tu rečenicu najbolje sročio.Mali se pravi važan.

On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa i razvastavanja. Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.

Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar   nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.

Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.

Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro  poslije onoga i  kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ili neki drugi put ću ti doći , pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.

Blažena Luca VI dio

 

 

 BLAŽENA LUCA

Četvrti  dan privođenja.

 

Ovaj bjelavski blento me dvori.Meni odgovara.Besplatna družbenica i kućna pomoćnica.Malo se ublažila moja samoća.I uvukao neki nemir.

Mali Princ rijetko govori.Kao da ne zna u kojem vaktu živi,Nikad ne priča nešto konkretno  i više onako usput  i apstaraktno.Evo neki dan mi priča o valerima.Kao da me to sada interesuje.

Kad priča gleda u oči ,tužno i zamišljeno.Njegove priče nisu uvijek tužne.Sve su pune blagosti i svjetlosti.To me smeta.Njegove oči i nenapuknuti svijet njegovih sanja,koji rovare po mome srcu.

Ja tada nemam izbora ,bježim iz njegovog nježnog  svijeta i vraćam se u svakodnevnicu.

Kad to ne bih učinila Dobri bi me nečim me ponovo rasplakao.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno,ali mu dobro ide.Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća.Postajem mekša i manje kruta.Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Ali ne dam svoju tajnu ne dam i zbog njue neću plakati, ni suzu proliti i nikad nisam.

Zato više volim da se sječam blesavljenja mahalaša.

Završilo se njihovo prvo jahanje konja. Završilo se mnogo toga njihovog.Nisu se mjenjali,do onog jutra kad su se Frka i Dobri njihali na trešnji.

Onog jutra kada se Frka skršila,ne zbnajući to, ja sam umarširala u njihove živote.Ja Luca, ljepotica malena,metar i osamdeset i nešto, međ mahalaše ujahala,a da  oni nikad nisu saznali kako,kad i zašto. Možda.

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

 Nisu to  moje riječi ja ih posudila od autora Oni jašu  Mojsije harmonike baca. Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku.

 Čudni su ti ti životni putevi. Mora mnogo nebeskih putanja da  se izmješa da žena shvati ko je ona i šta je život i da krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan bio, pa onda jedan jedini stađun nije bio. Pa poslije samo ravan, ko crta  ne aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet precizno i tačno ali kratka. A takav je život dosadan i bolan i tužan i usamljen.Pa na tren bude  prelijep, pa opet tužan i bolan..

Onda sam upoznala neku djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Kad sam djecu bolje upoznala , kad sam ih na ljuljački skršenih života ugledala kako spiju učinilo mi se da mriju.

Oni mene ko neku vilu iz snova vidjeli.

Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri,oni su spavali.

Noć je minula.Sabah se probija, hiljadu ezana tiho šapuće da usnulu djecu ne probudi.Svišute , niko ne spava, samo Debe.On zaspo i pomalo bruji, Lenji mu malo na rame prislonio glavu  i kunja.Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom poviše Sedernika.  Izlaze drotovi iz krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnje srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge.Izlaze štikla na njima mrežaste crne čarape,pa onda druga noga. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto, a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo, sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi, šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’  bacat,  jazuk .Zlata ništa ne bi pitala već mu onako namah, dvije tri vaspitne po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojavišeHerco glavu ustranu i u Lele Jele  Jelene grudi lice sakriva, boji se ako nastavi da gleda evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco  svojim anđelima savim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.

Svi uglas joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam.

Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Znam je kriva , vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu tući. Sve neko goluždravi tići, samo se jedna brada i ona jedna koka izdvajaju.

Brada krvava ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće.Ona koka pored njega puno starija od njih, bar deset godina.Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja  srednjih škola u egzotičnim plesovima.

Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista pomladila i više od lažnih godina..

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija  ružičasto žuta oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke čizme i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guziu ,tačno se između bisernih školjki  postavio.

U školjkama u resicama što trepere  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio; ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje što se čuje.I potoke krvi i harmonike zvuk sto dvadeset basova  bacanje.

Eto tako su mene ti mahalaši mene vidjeli.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi pokušavao da objasni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da  diram, ili da im pomoć pružim.Zaledila sam se. I zaplakala i suze  isplakala. Krila sam suze i još sam krila  , da sam se i ja  poput Jermenke Vranjanke jednom slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam neku daleku prošlost svoju.

Dodu i sebe na ljuljaški na kojoj   smo nekada prije trinaest godina naše snove sanjali.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, početkom proljeća, taman prolazila polovina pedesetšeste.

Mi se vratili sa vožnje motorom . Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley Davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine.Te 1956. god. je to bio prvi takav u našoj nam  domovini Jugi i Sarajevu koji je džadama  prašio.

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša, životnija i orginalnija.

Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN.Onomad   kada je postala ona nestalna članica  Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor.

Dobri me ponovo rasplakao.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.

Evo ja nisam ni osjetila,a Dodo mi se u misli vratio.Poslije trinaest godina samoće.

Stišćem ja suze,ne dam ih.Neće ih mahalaš vidjeti. Ne ove za Dodom.

Ne znam da li je Mali Princ šta šaretio,sve više mislim da je vještac neki. Da li to radi namjerno,ne znam,ali mu dobro ide.

Poslije svake suze meni lakše.Vidim život se vrća. Nekako ko da mi se život vraća.Postajem mekša i manje kruta.Ponekad me pogled servilnog batlera uznemiri.Kao da prodire u moje misli i ja se sva zajapurim i uzbibam.

On to ne vidi ili ne zna šta je to.Samo slegne ramenima i nemoćno širi ruke.Oprosti,nisam namjerno,kao da kaže,

Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku,a sve manje na posao i Grad čednosti.Zabrinuta sam zbog toga.Sve mi se čini da nisam dobro.

Ima Dobri pravo!Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Čekaj malo,kako on zna i na koga on misli.Na Dodu ili na sebe.Ne na sebe sigurno nije.Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu trešnju.Ali opet odakle on zan za Dodu i tu priču.Niko je ne zna.I ja je zaturila u nutrinu,da ne izviruje.Previše boli.

A opet misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu.Ja sam osupnuta.Ja sam bespomočna.Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene.Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog.On zaustavlja nepočetu priču o valerima.Zapali dvije cigareta.Jednu za mene ,jednu za njega,nasu nam kurvoasier,stavi prst na usta kao da kaže:

“Tiho malena moja,to Dodo tvoje misli stere među nas.”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, početkom proljeća, taman prolazila polovina pedesetšeste ja se vratila sa vožnje motorom . Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine.Te 1956. god. prvi takav u prvoj nam domovini i Sarajevu džadama je prašio.

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša, životnija i orginalnija. Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN;  kada je postala nestalna članica  Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor. Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi.

Tamo se osjećao kao zatvorenik , nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mebe baš ovakvu upoznati i krakatu i vitku i čvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost što živote  rađa i daruje. Dugo, satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje.

Dodo mi kaže, mora se naudisati i namirisati  Zemlje Božje milosti i Grada čednosti. Nije baš tim riječima rekao.Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatiula.

Dvije  mu godine te ljepote i ljubavi divlji zapad  uzeo. Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez njih.

Imao je osamanaest godina tada . Znao je da će mene upoznati u svom gradu. Ne baš mene nego ljubav svog života, a to mu je isto. Gledali bi  ljubičice , one ljubičaste i one djevičanske bijele. Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko.

– Vidi malena moja te krhkosti, te blagosti i nježnosti, te ljepote i mirisa. Tako nešto je samo od velike  ljubavi Božje moglo nastati. To ljudima nije dato. Ženama jeste, ali te božje darove neljudi blate i prljaju . U americi je poprilično toga,skoro sve upraljano i to me pritiskalo, nisam mogao disati. Nosio ja kožu tamo, da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni. Svaki Bosnac je princ mali, ako to prihvati i želi. Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu.

-Kod nas u Bosni i Sarajevu čistje je nebo, mirisavije cvijeće,  lepršavije su ptice, rijeke   modrije, sunce  sjajnije, mjesec  blistaviji, maglice svjetlucavije, nebo prozračnije.

-Tek koliko ovdje  blaženih i prelijepih žena ima, srce da stane. Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima  duša da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće.

Ti si pjesnik Dodo, mazila se i  milovala ga ja.

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac, Bogumil i pjesnik, jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.

-Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost mila moja.

 

-I zato oprosti malena moja, grlice jedina, čekati se mora, vrijeme ti za darivanje i branje sada  nije. Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti.

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo ptiće već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću,sa kojeg  jedan pogled svo Sarajevo obuhvata.Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom, još veća dnevna soba i predivna spavaća soba. Kaže ,to je iznenađenje, pola godine od mene skrivao. Sve namješteno onako kako njegova ljubav, kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

Toliko te volim malena moja da boli, i ta bol me potiče da ti misli i želje čitam. Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu  ovu, malena moje. Želim nevinost za nevinost da ti darujem.

Dođe ta subota. Lipe procvale , iz mahala, iz aleja  svoj miris prosule.Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu koševske , između dva parka,malog i velikog  tačno u podne, katedrala otkucava.Tišinom se pokrio Grad čednosti.

Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama.Tek po kojeg bahatog  komunistu su vozili kući ,od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i  bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove kose duge niz leđa opustila. Znam, sad će on i na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog  branja.Pardon  na izrazu.Ali to je pitanje dana.Ili sata.Nikako  noći.

Vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se  spušta.Nabacio mahalski, šeret osmijeh koji radošću ljubavi kipti.

Sav u bijelom ,jedino satenska mašna na vratu pout dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog,sa bijelim gravurama ,bjelinu odjeće remete.Ali sve se stopilo u jednu viziju. Safirno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj ,da zajedno odu nevinost ljubičice brati.Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim. Nije dogovor bio nevinosti mi moje.Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati,moja nevinost je moja stvar.A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku.

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem. Stid me, vidjeće me neko, kako se na sred grada ljubakam.

Niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja.

Dodo koči, ne uspjeva.

Velika crna  , ogromna mrtvačka CK  BiH limuzina mog Dodu kupi. Škripa, udar, metalna cika  cang , cingl, cang zveče i motor i auto. Motor više jer ga auto vuče do pred moje noge.

Tu se nekim čudom zaustavljaju.Ja vremena nisam imala da kriknem. Zanijemila ,sa strahom,oči ko teleskopi gledam ispred nogu.

Motor sav zakrivljen i slupljen smoto se oko Dode. On ga nekako,odmotava,skida sa sebe, odguruje i ustaje Bjelina njegovih pantalone i  košulje zamazane su uljem i bitumenom. Jedino plava satenska traka, oko vrata, na mjestu stoji, nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku.

Kaže ništa ne pitaj,dobro sam prošao.

Ljubi me; malo sam umoran i sjeda na niski zidić.

Privlači me  pored sebe ,ja sjedam.

Grli me i opet ljubi, kao da ga neki očaj tjera:

-Oprosti malena moja, nisam kriv, pokupio me na mojoj strani.

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo, pruža mi  i  kaže:

-Mila moja,tvoj je , mojih snova ,naših snova, moga srca i moje ljubavi ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda:

Volim te ljubavi moje jedina.

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše,  raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, krv prvo krvavo crvena polako izvire, potoci crveni  na moju djevičansku haljinu žubore.

Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja  misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u  bijele  čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.

One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.Stišćem mu glavu,mislim možda pomogne.

Znam pomoći nema.

Ja ga ljuljam i pjevušim:

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi  jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici  poklonio

 

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

 

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

 

Tu predstavu neće gledati

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokanjana

Kliču ubice u CK kolonama

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

 

Šenkrat plaho je to.

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaplao da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo .

To mu mater i otac došli registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem.Previše mi je tu patetike,možda i glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj,jedina ljubav moja.

Danas nije blagdan.Neću da je  subota. Neću ni sunce.Ali dan je blještio.Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć,da mi bar jedna suza kane.Mislila sam za njom će ostale krenuti.Ništa,samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

 

 

Nedam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti.Ljubav moju jedinu.

Ne završih svoje snove a već mi ga oteše  iz ruku , naglo silovito bez milosti.

Šintori su to, ne grobari.

Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu, tucaniku složenom u podzid preko puta umjetničke galerije u malom parku.

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana. Bijele  čizme s plavom vinjetom,zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpuri se razletio po asvaltu oko krvave mlade kao kamen graničnik što ponoru vodi.Ne zna se ko je ukočeniji:zid,asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji.Krv po njenoj haljini sigurno nije,svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre ,to osjećam.Ja ih stisnem.Ne dam da suza kanu.U grlu je krik.Ja usne stisnem,ne dam kriku da bol pobijedi.Moj um je pun magle,ja hoću da je pustim da ga zarobi.Moje oči su obnevidjele,mrena ih pokrila.Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe,prilazi mi i nježno me zagrli.Na čelo,u vrh do kose plave,ne ljubljene,ne mršene mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti,jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena.Ništa be brini.Ja sam tu pored tebe. Ničega se ne boj.

Nije.

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam.Dižem pogled.Ali mrena je jaka.samo svjetlost slutim.

U oči mi padše dvije velike suze Malenog Princa,hladne kao led.Osjećam, otele se iz njegovog srca.I znam, sleđeno je to srce.Santa leda je to.

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu,prenosi je na moje usne,Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla.Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca,a ja obnevidjela,progledah.

Vidjeh tugu u očima lijepim.To nisu oči,to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena.Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca.One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše.Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao.Ali sam u jednom trebu,u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova ,djece i žena,kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište.I vrište moj Dodo,Dodice.Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam .Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim,a da ne izbacim svoju bol i svoje suze.Jer su uvćane za djelić oni drugih,meni dotad nepoznatih.

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

-Topla si ti mila moja.Toliko ljubavi u tebi ima ,po dunjaluka bi mogla ozdraviti.Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi a ti to ne primjećuješ.Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu.A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor , koji sanjam. Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam. Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše.Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

-Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute  i đardin,  rajski  bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

– Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih;blizu  roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima kli nešto  šta on ne zna.Te iste riječi mi govorio Doo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća.Možda.

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima.Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića,zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

 

Blažena Luca – V dio

 

Blažena Luca V dio.

Otvorim oči,a njegov pogled jedan valer tužniji.Iz čakšira vadi  omot pisma,izgužvan i žut,pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol,ali se ne boriš sa njim.Ti ga trpaš i gušiš.Misliš da si ga zaboravila.Nisi malena.Ti znaš Debu,a ja znam da ti Deba  nije previše simpatičan.Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da nije tako loš  i da svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke,ona je ljekovita.Donijeću i tebi.Trebaće ti.

On ode ,ja čitam:

Humor boli krije

 

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga  u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolici i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i  ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera, naspram ovoj igri staklennih perli.

Dohvati bocu kurvoazijea ,u ruku je, na dlan prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ k0 mu'(h)a i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno , da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita ,on  boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.Ai što će joj gaće uopšte ako ih treba svaki čas skidati.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj poganluk,on po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš,  čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas.

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut.

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš.

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi.

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti,riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati

i  jednostavno krepati.

Debi se domah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj nego o umiranju.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti jeMojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana.

I on zvizno.Skonto pričo ili pričo na isto mu dođe.Blantavi  ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.Samo im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista,ili je posto autista ili se sprema da postane autista.Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj dobri molim te,znaš šta će on učiniti.

Znam kaže i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem.Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa;pa celofan miluje,ciganku u kosu ljubi,tijelo nježno miluje ,suze mu grunuše na oči.Plače Deba ko godina,kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili.Čuj blesa plače.Ne,mre to.Nije fer.Gdje si vidio da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast mere zaplakat.

Može,misli Dobri i te kako može.Ona priča o crknut,riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina.A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi da ne mre grublji biti.Jok to se njemu srce sledilo,to njemu duša zamrla.To on  lijepo  krhko biće,onu svoju dušu veliku  u mali mozak,u hipofizu zakopao.Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.Da se sve slijepi i zaledi.A ako neko počne čeprkat da se duša samozapali.

On neće,on ne može,on ne želi da misli.On neće da shvati da nema Dijane njegove,njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana.Zbog nje je Deba postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.Pošli oni u treći razred guslareve škole.To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija,ali ako bode dobar,fin ,nježan i dobar djećaćić mogo bi postati momak.Sva bi im se djeca mogla rugati:

Cura i momak,sjeli na bobak,bobak puče,cura momka tuče.

Eh,da je barem tako bilo,misli Deba.Ja bih svaki dan neku psinu,onako dječiju, smješnu i  malecku napravio. Da se može glupost može pregrmiti da me Dijana klepa ,ko hablečinu svaki dan.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti,kako insan ne može ni u morama zamisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem,niti vrištim ,a bol  se veća javlja.Prvo ti desna slabija ruka popusti,pa odleti.Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda.Zatim se lijeva,družica desne, po prašini vuče.Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio ,misli postao glavni.Jes,kako nije.Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje,veže se nešto…

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavlja i melje ga.Ono izlazi na drugu stranu ,krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci posuti paprenim kečepom.Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti.Ne ništa.Jok,bolan ne da dušman lakoće.Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru,onaj balonćić mali ,katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca.Balonćić padne i puf nestane.Ali se duša vrati,malo veća od balončića.Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data,da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo,pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i samnom Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć,kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila,moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,djeca sve znaju još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima.Dvije ruke,jedna ruka u drugoj,dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod njega bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka stanu, ,okretala se i poljubčiće mu slala.On ukipljen i ponosan ,samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali.Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom.Djetinjstva se svoga više ne sjećaju,ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Deba nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju.Kao da će ih neko,nepoznato neštoi razdvojiti.Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi.Nevini,čisti i pitki, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,i oni su par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga.Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednog sunčanog majskog dana ,bližio se raspust. Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.Ptice nestale sa safirli neba.Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije.Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati.Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Deba nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto,Dijanino, pogledava.Srce ga steže  i ona tišina mu se u um uvlači.On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.I zavisiće.

Odjednom nad Sarajevo se navuče mrkli mrak.Jedan strašni preklinjuči ,dječiji vrisak prolomi se od Višnjika,preko Bjelava do Debe dođe.On izleti,jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Deba,vrisak s njim. Trči deaba a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli,srce mu u mljeveni azot tečni pretvara.Vazduha nema,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto urliku se pridružuje,i on vrišti i plače.

Deba ,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao,ali nije važno,on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Deba u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je.Vidi krv polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro,ali neštoi ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je ,to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi,slankasta je.Misli on djetinje.Nije znao,nikad je nije probo.On se polako na koljena diže.Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

 

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Deba moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu .Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti Dijanin glas kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet ,apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Debi drago ,jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše,prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

 

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Debu blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.

 

Nesuđenu ljubav mojcu

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja.

 

Debu tek tada hladnoća,led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara ,pala mesarska više nje blješti.Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Debu van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život,a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Deba sada pripada. Tijelo mu sa živima.Duša sa grlivom odlijetjela- Potop,oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Debu nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on Deba,blentavi zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome.Niti je jeo,niti je pio.Preko dana bi dijete bilo na groblju,pored groba koji se Dijani iskopao.Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici,simpatiji,samo što mu cura nije bila,sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više,doli jednom. Sahraniše Dijanu.On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka.Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak,zauvijek zaledio.Misli dijete; šta će mu ,nema više male božice,pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na grooblju.Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima devet godina,nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.I malo im to, još ih pride kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Debu  probudi gavran, crn ko rudarko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

Idi kući jadni dječače. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Deba i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila,blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

Deba za kamen da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si nagrabusio.“

Vidi Deba da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Kad je kući došao , jeo je i jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.,a on bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate počeo mrviti i jesti. Tada mu sinu da na groblju u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati. Povračo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati,svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Debu da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.