Blažena Luca – Osmi dio

 

 

Dobri je bio kao neki urođenik zavisan od rituala u kome je ljubav i  ljepota   bila samo drugo ime Stvoritelja, čije je ime vrlo rijetko izgovarao i nekako, stidljivo mu se klanjao i sklanjao. Ne, nije se nimalo  šalio kad mi je pričao sa on sa Uzvišenim ima sporazum o miru i ljubavi ,bez riječi i molitve. Svako nijemo divljenje u Božije postojanje i ushićenje u ljepotu i savršenstvo njegovog stvaranja je rječitije od svih kanonskih molitvi.

O kamenim zdanjima u kojim bogohulnici zgrću pare nije htio da govori.

Kaže nema on tih riječi kojima bi opisao svoje zgražavanje nad djelima koje se u ime Svetosti rade. Možda jednom, ako bude sakupio puno godina i riječi, će moći reći nešto više.

Znalo se , nešto iza pet dolazim sa posla. Umorna, neraspoložena, gladna i uglavnom iznervirena.Već trećeg dana sam prestala tražiti ključeve u torbi.Nemam potrebe za njim.

Ja se približavam kućnom pragu stazom od plavkastog tucanika, vrata se otvaraju, čini se sama od sebe.Niko se ne vidi.Prilazim i zakoračim u predsoblje.On stoji,iza,vrata ga zaklanjaju.Kaže susjedstvo ima stroge oči i lajave misli.

Zatvara vrata i penje se na šćemlijicu. On je konformist i neće da me muči da se ja saginjem.Tek tada mi stavlja ovlaš poljubac, u desnu stranu obraza.Jedan,prijateljski.Ja se ne bunim,umorna sam, a i mali znak pažnje mi godi.

Skida mi umorni mantil,koji je jutros blistao mojom ljepotom i odlaže ga na kuku do vrata koju je on vlastoručno usadio.

Prima me za ruku,nježno je pritisne,prisloni usnama pa čelu,i još jednom. Čula sam , na orijentu je to odraz poštovanja i ljubavi.

Vodi me u kupatilo ,posjeda na tabure i sve ponavlja kao i prvog dana. On me svlači dio po dio,osim poslijednje krpice, mojih majušnih čiplastih zastora za brezuljčić.I nikad ne gleda u moju golotinju , dok ona ne bude potopljena u toplu mirisavu vodu. Tada izlazi i vraća se za sekund,klizi neka  tiha,lagana  ,uglavnom ljubavna i sjetna,ponekad i tužna.

Nije mi bio mrzak njegov izbor.Život je previše hirovit i jako brz, tako da se nema vremena raznmišljati o lijepim i plemenitim stvarima.Muzika,ljubav i tuga su neraskidivi spoj.I uče nas kako je život lijep i koliko ga treba maziti i cijeniti.

Pola sata u mirisnoj kupci,opuštajući dodiri prstiji na umornim dijelovima tijela,mozak u zapećku,san na očima-Ljepota jedna.Nem nikakvih stranih misli.Sada mi je jasno zašto Dobri nikad nije izgovarao niti,jednu riječ poslije onih na vratima:

-Dobro došla kući mila.

Sve rjeđe sam bila malena,a sve više mila.kao da sam rasla u njegovim mislima. Osjećanja je rijetko pokazivao,tek malo sjete ili pokoji osmijeh.I ne znam zašto,nisam se opterećivala time, sve manje mi je smetalo to mila ili malena. Može on pričati i misliti šta hoće dok je meni ugodno i dok me ne dira.

I nikad nije,mimo onoga što se moglo nazvati prijateljski ili samo srdačno. Tada bi muzika sama od sebe stala.Znala bih da je vrijeme za izlazak iz ugodnosti. A i stomak bi se počeo buniti.

On bi mi pružio peškir,nikad isti,uvijek ružičasti i frotirni,izašao iz sobe,da ne bi došao u napast da   opogledom oskrnavi nagost i ljepotu moga tijela. U dnevnoj sobi bi me čakala kućna haljina ili anterija.Njegovi darovi.Nimalo jeftini i prelijepi.

Njegove večere su bile dostojne kraljice od Sabe.Ne znam odakle mi to poređenje.Od kako sam ga privela,mozak mi postaje malo mekši i poetičniji.Vraćaju se neka znanja iz dječijih dama.

Nije bitan izbor jela,koji je bio egzotičan i skladan.Bitan je ritual i forma na kojima je on skoro insistirao. Uvijek je bio obučen kao konobar ili lakej,ali u nekom dječačkom ,maloprinčevskom stilu .  Redovno bi mi koža nasrhnula od neke milosti i nježnosti, pri pogledu na to nestvarno biće. Koliko li je bilo ozbiljnosti u svemu što je radio. Kao da je bio prisutan strah da će negdje pogriješiti ili mi se nešto neće svidjeti. Kako sam bila gladna,presatala bih obraćati pažnju na Dobrog, kada bi mi se diskretno pridružio, cokčući svoj kurvoazije,dok sam ja utoljivalja priprodne potrebe.

Podsvjesno sam tražila neku grešku,neku zamjerku.Nisam nalazila.Luca supovka je bila pomalo ljuta zbog  toga.Luca dobrica je uživala u nuđenim blagodetima i miru.

D0bri nikad nije dozvolio da je prekinem jelo.Uvijek je to on činio.Nikad se nisam pitala zašto to čini.Sada znam zašto.Nikad ,ama baš nikad,kad god je bio kod mene nisam poslije jela osjećala onu obamrlost i tupost poslije jela.

Privukao bi moje ruku, i pazite sad:

-Lagano,mic po mic,prst po prst bi mi oprao ruke polivajući ih hladnom vodom iz srebrenog  ibrika. Voda je lagano i umirujuće hladila moje vitke i nježne ruke oticala u lavor ,koji je vjerujem bio isto tako srebren. Vjerujem da znate da to posuđe nije bilo moje.

Tada bi mi ruke obrisao ,prislonio ih na lice kao da provjerava da li su suhe. Topla svilenkasta ,skoro dječačka koža njegovog lica,bi  me  na tren tresnula kao blaga struja, a onda bi se neka

Nepoznata milina prosula mojim tijelom.

Shvatala sam da se to nepredvidljivost njegovog dječijeg znanja pomala igrala sa mojim damarima.

Tada bi prešli u dnevnu sobu,muzika bi se niotkud javila,sasvim tiha i neprimjetna i Dobri bi mi počeo pričati,kao da je zavjet šutnje,samo njemu znan istekao.

Pričao mi Dobrio mnogim ljepotama.Poslije sam skontala,da je samo o tome, milosti i ljubavi pričao.Sve njegove priče su   lijepe i nježne. Manje ili više tužne.Neke vrlo tragične.Nisu to ni priče. Već neka poetika zavijena u u velove čežnje i boli.Neke su nepraktične i suviše maglovite.Druge pretužne i neshvatljivo bolne.

O onda bljesne val radosti,pa te svu ispuni.

Nisam sigurna ni da sve to nije izmislio. Ali mi mute i motaju mozak u fišek košpica od deset dinara.Nije to bilo kakav fišek.I nisu to bilo kakve košpice.Fišeci su bili prozračni velovi sanja. Košpice su bile pitke,slatkaste, vrlo lijepo sročene riječi , nalik Šeherazadinom pričama, koje želim slušati i više od tisoč enu noč. No,želje su želje…

O nekim stvarima priča kao da je dijete.U najmanju ruku Mali Princ. Dobro fura tu ulogu Malog Princa.I neprestano.Ne znam kako mu ne dosadi.A opet! Pa jednostavno nije mi dosadno.

 

Blažena Luca – Sedmi dio / Treći nastavak


 

Ide ona  ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.A ne smije.

Ugledna je ona i krakata ženska.Joj kakva je pusta.Svakom insanu bi grudima zatvorila usta,a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.

Nećemo detalje , nismo vam mi za trača,ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve,ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekine je u po posla a ona posna osta. Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.

Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza,ona Muje našega takarenka.Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana,zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto..Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se Deba sa Bjelava I

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet pet u cugu za tebe prodevero bonička moja predobra.

On se još jednom,za siguro podrignuo i preodero ,ga ona čuje.

Čulla ga ona i prvi put,nije bilo preše za drugim.

Debu nije  dopalo ono čemu  se nado.Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.

Ima levata i ljubavnika.

Levati misle da mogu, pa nagraišu.

Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija.

U  momentu onog svrbeža ,sa početka priče,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek.

-Gdje gori.

Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.

Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,da ga Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape,podno Trebevića.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje , tog nekog ubačenog  elementa,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.

Narodu opet sumnjivo.

Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih.

Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf opet  intervenisati.

Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah u  poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.

A i Luca se osilil i skoro pa  preuzela kontrolu nad vaskolikim supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije toga,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato ,kriminal u gradu porastao do neba ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske ,visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja.Tako narod mislio.Jedan dio.Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.ili slučajno klepe po glavi.Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle kamene.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući ,ne mi,čaršijski telali.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta vam je nauka skontala.

Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se opet nabija.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.

Joj ludijeh ptica ili još blentavijih nauka.

Samo bi se nabijali.

Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni?

Oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce , prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

 

Blažena Luca – Sedmi dio / Drugi nastavak

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

 

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.

 

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

 

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

 

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

 

Bosni nije data ta mogućnost.

 

Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

 

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

 

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

 

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

 

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

 

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

 

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.

 

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

 

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

 

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.

 

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

 

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

 

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.

 

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

 

Život proljeće pored nas a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

 

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

 

A Svjetlost i boje imaju  jedan značajan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

 

 

Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog.On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju.Ali svjetlucave priče o bojama i svjetlosti mi je treklo da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.

 

Dok je pričao o buđenju meni se polako počela dizati neka koprena iz srca.Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um se.Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo da bi se spustila u dušu.A onda se pobucala u hiljade suza koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice.

 

Krik samo jedan krik,mene,sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.

 

Mali Princ je sjeo pored mene.Ja sam mu  položila glavu u krilo.On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi,pogledao u oči.Vidjevši njegove oči,shvatila sam o boli o kojoj govori.

 

To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu.On je moj  upijao.Znam da ga je boljelo isto kao mene,a on,on se samo smješio.Mili Bože koja je  ljepota i nježnost bila u tom pogledu.

 

 

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti jal profuliti.To nije bitno bitno je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:

Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.

Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.

U tom momentu je nešto  baš  gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Blažena Luca – Dio VI / Šesti nastavak

 

 

 

Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar,papak,šupak,krkan,pederčina, homić,hablečina, šlepađija,papa,hodža,pop bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati.jazuk.Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt među časne ljude zvekno

Očito je da nisu voljeli muškarce,zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zejdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu  i svaki je imao sestru.One su bile proinceze a oni mahalaši.

Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe:Ali voljeli ne, to nisu nikako.Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pedrluk.Sasvim logično.

A oni su samo željeli da žive u miru da uživaju u blagodatima koje život nudi.

Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.

 

Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.

Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili  bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.

Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humara sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog šilteta ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više.Joj meraka,ljidi dobri.I rashatluka.

Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja,neuravnoteženosti,neobuzdane naravi i ludila.Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi  stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Ili diskrecija.

Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet cidi da komad ima.Žvalji se i bali ko vo u preživanju  ili doga u javnonom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.

Tragali su za nečim.Da  ih je neko pitao šta traže,oni kao  ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a.a pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.

A kada budu  zaista  saznali koja im daska fali, i šta traže biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži.

Ali  sve u svemu biće  jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.

Shavtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.

Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:

-Nalet ih bilo.

Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici.Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.

Bilo je to sasvim  logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.

Nikas nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .

Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.

Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne .to im se ne možemoglo pripisati.Jednostavno nisu ni znali šta   to znači.  .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odajkle ti vrijeme frajeru u ovom takkarli stađunima.

Ponekad su bili zamišljeni.To da.

Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrveni,oborili pogled i šutjeli.

A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti  lica,kada   godine prekriju buku i navukle tišinu,  još uvijek će se pričati   o njihovim ludostima i ludovanjima

Blentovije će tada shvatiti  da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer shvatili su vremeno shvatili i zašto.

Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.

Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere,narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce,političare,religijske oligarhe,bogataške krvopije.To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način.Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć,, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.

Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani,luteranci,protestanti,evanđelisti metodisti ili  katolici,ili pak muslimani, muhamedanci,isusovci,mojsijevci,abrahamovci,sufisti i sofisti,antisti,kapucini,drekaci,derviši.,židovi ,cionisti,budisti,hindusi,selefije,muhađedini,:pa čak i Siki,Pigmeji ili Aboriđani.Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.

Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se  neodređeni odgovori.

Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.

Najlenji uh.

Najdeblji uh – uh.

Dobri  Malena ili mila moja.

Propovjednik Gr-u-uh.

Herco Joj lelo Jelo jelena.

Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh.  .

Baška uh,uh-uh.Ono tri put je za sreću.

Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika.

Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji  nisu davali.Rodtielji su im davali normalna imena.

Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunčica,Havina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, a,Koka,Koko, Brko, Cakan.Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog brzine.Debu Fićfirić zbog garda.Dedu Tica zbog harmonike

Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..

Gluposti reli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničeai,Kafku i Borhesa i  njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.

Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe  na roštilju..

Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada   ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:

-To se ne može raditi sa svojom  djevojkom ili  vlastitom ženom.

Na tako čist,nevin i argumentovan,odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da će progledati novim očima.

Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama koje suhodile njihove dardistane.

Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica   riječi Božiji San.

Lokativ je izvedenic aod glagola lokati.

Laksativ izvedenica od glagola laskati,

Nikad ne  drže ruke u zraku jer  to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj znaše šta već ,ako ne znaš naučićeš,moja malena.Nikad nije kasno.

 

Ja se crvenim i sve nešto mislim vidi,molim te,ovo moja malena mi više ne smeta.Ali to što u moje tajne zadire to me boli .

E vala nećeš ti meni ništa saznati.Ne zvala se ja Luca ledena santa.

On kao da mi misli čita nastavlja kao da nije ekspoze o konzilijumu radio.

-Topla si koliko i lijepa malena moja.Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti. Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi , a ti to ne primjećuješ. Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na kratko, ne usmjeriš na drugu stranu i dozvoliš srcu da otvori oči i dozvoliš mu da diše.

 

Kraj VI dijela

Blažena Luca – Dio VI / Peti nastavak

Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.

Malo ga mazno, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :

-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentoviji ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi  i huđi, i mrtviji. Ni za koga osim za sebe i svoje dragane ne mare.  Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il je belaj il je zijan garant.

Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Taka vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.

Očevi i matere, kažu borba za opstanak.Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetitii.I nema više ženama po minderlucima plaziri i kafu ispijati,sistem olajavati.

 

I  znevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ko da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.

O djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski  kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet  letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno i taj nije  nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti.  Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.

Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima Kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je arko samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.

Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.

A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženska crvuljak u grlu prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:

-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu kod Nećka.

Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni ptostorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.

Isprva bi  bio malo nesiguran. U  tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao  žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je  ono čuveno:

-Odakle nam vrijeme ,frajeru.

 

Istina  je bila ,da su se bojali da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi  proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.

Dok lebdiš osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak i samo hekne.

Razbije se  Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.

 

Svaka noć  Debina savjest navrati pa odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.

Bilo je veče kada se Frka skršila.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.

 

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i  jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli još od vakta ka ga je ovi  istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu  djelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se taka mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .nekad bio.danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj.šta se moglo tada…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.

Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko  bi  ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno  mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.

Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo  budi i ono bude.

Nikad  tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo  uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni i da,ili ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od toga  deverli veza i belajli je to. A i pogano je.

I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..

Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:

-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.

Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu porave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.

Neke će se žene pohasiti  pa će otići. Te nagrabuse.

One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili  ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.

Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku ko da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.

Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.

Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One  koje su se pohasile  samo su život   primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.

One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.

To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglenom ljubavlju posuto.  .

Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.

Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.

Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.

 

 

 

Blažena Luca – V Dio / Četvrti nastavak


*

 

On me zagrli ,počne mene ovoliku ljuljati ko da sam perce.Njegov dodir je tako pahuljast,ali umirujući.Imam osjećaj da tonem u neko plavetno nebo u kojem savršena čistoća vlada.On mi dotiče kosu,miluje je, i osjetim valove milosti što mi  niz lice u srce slivaju i tješe.

 

On šapuće:

-Ništa se ne boj malena . Dosta toga se  desilo . Veći dio će doći kad tebe i mene ne bude.Govore mi bol umrje prije nego umremo mi,malena vjeruj mi to istina nije,svakim danom sve jače bije. Vjetar. Nebo.Sunce.Vaseljana.Sve će vrištati.Sve će zavijati.Sve će plakati.I onda stati.Ali ti malena ćeš meni svoju bol predati.

Ja zaspah u njegovo naručju,on mi priča ,polako i tiho,kao da neku uspavanku poje,ja tonem u san i sanjamDijanu,djevojčicu iz žute koverte.Onu  koja se Debi zaklela na vječnu ljubav.

Vesela je lijepa,razigrana i vazdušasta .Kaže mi :

Ništa se ne boj.Dodo je dobro.Malo je zauzet,previše nam malena moja, šaljete dječice.Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na  ljubav i milost.Nisu navikla,uplašena su,sumnjičava  i stide se.

 

Ne plaši se ti za Dobroga. Biće on  dobro.Kasnije ćemo ga malo popustiti i domoriti.Trebaće mu.Jer ga još trebamo.To šta će sa njim biti nije tvoj problem.Ako možeš pomogni mu malo.Još je krhak.Za dan dva biće mu teško,najteže.Ne daj da se slomi i skrene.I uberi darove koje ti nudi.

 

Zastidim se. Koliko je moja bol bila sićušna i patetična.

Kada se probudim zaboravim san i misao.

Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj život.Još mi samo to treba.

 

Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala šta hoću. Znala sam da me niko više neće moći povrijediti i da ću uvijeki proganjati one što mi ubiše ljubav jedinu.

I koji uvijek ubijaju  nevinosti  slične njemu. Tome sam stremila,to sam i željela i to sam postigla. U mom životu nije bilo mjesta za snove i novu bol.

Ja sam jedna čvrsta žena u muškom svijetu koja je jača od svih njih. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.

Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena; domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, žena savršena.

Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskršću Koševske i Điđikovca. Često sam išla na tu raskrsnicu pokušavajući naći Dodu.Ili snove ili parčiće svoga srca. Nikad ništa,samo se led slagao i ledenijim postajao.

Nasmiješim se, jer vidim kako Deba kaže:

Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:

-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.

Mojsije bi ih korio:

-Šut’ ,pogančeri jedni.Ugledajte se na Dobrog.On nikad neće reći tandaro ili takario.On   kaže vodio ljubav,a on drotuša kaže:ubro.Ne unam šta je ljepše od tog dvoje .Voditi ljubav sa cvijećem ili brati cvijeće,ali da se ne pokida.

Drugi ne bi mario za Mojsija već bi dodao:

-Ja bih zbog nje riknuo,ali prije toga bih je slušao kako pjevuši joj,mamo mamice.

Mojsije bi neki valcer odalamio.

Grlice bi bile zatečene,šta da rade sa ovim blentovijama?

Dobri bi stajao sa strane i bespomoćno u mene zurio.

Takvi su ti blesani.  Uvrnuti, pa i tebi  uvrnu mozak,  i ne osjtiš to. U mislima ih svako malo nađeš.Jesu pametni kolko su blesavi,majka ih nakrivo natakarene rodila.

Malo sam se odmaknula od sjećanja. Misleći na te mahalaše. Dobri iz džepa vadi neke zgužvane i poižutjele koverte. Kaže:

 

-Izvini imam hitan slučaj,ako mi dozvoliš moram ići.Obećavam  vraćam se. Čitaj ovu suzama orošenu.Ovu drugu,nenaslovljenu  ću ti ja čitati kada dođem.

Ode pa se vrati.Unese zvuk Bolera.Blago me poljubi u kut usana,nekako nenamjerni i izvini kaže ,brzo ću.

Vrlo često me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica.Ja se raznježim skoro da bih zaplakala.Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i spriječi suzu da kane.

Prvo sam osjetila hladan dašak koji me ježio.I kada sam htjela da se stresem,neka toplina se iz ugla usana počela širiti duž usana,pa se ulila ka ustima,kliznila kao kaplja meda niz grlo.

Svilenkasta i meka slast se stidljivo miješala sa mojom dušom i spustila  u moje srce.Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u dušu, Tražeči savjet.Duša je nemoćno širila ruke kao da kaže,ni ja ništa ne shvaćam.

Dobri je otišao,ja sam počela da čitam i plačem.Čitala sam o nekoj djeci  i o boli.I znam zašto Dobri ima dušu punu boli.Deba,Dijana i Frka su  djelići njegove boli.  To sam već saznala.

Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomoći.

Nisam mogla prestati ni čitati ni plakati,ali sam se  i smješila i ganuta bila.

Takav vam je taj klipan,u kome sve više Malog Princa slutim.

 

Nježnost voljenog bića.

Bol majke srne.

Samoća okamenjenih hridi.

Ljubav siročića.

Muzika bulbula.

Ples grlica.

Radost dosanjana.

Tuga beskjraja.

Rijeka rastanka.

Milost zvjezdana.

Svjetlost od neba.

 

Vješt je kulinar riječi.One vam pred očima lebde,smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.

I odjednom ih nema.Odlepršaju.Pogledam gdje su.A one u mome srcu predah traže.

Riječi više nisu  njegove,moje su.On ih je samo na papir prislonio.

 

Blažena Luca – V Dio / Treći nastavak

 

 

Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog.

On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju.Ali svjetlucave priče o bojama ui svjetlosti mi je treklo da jer njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.

Dok je pričao ,meni se polako počela dizati neka koprena iz srca.Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um .Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo, da bi se otopina spustila u dušu.A onda se pobucala u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice,niz vrat,zalijevajući grudi i skute,ruke noge,preplavivši čitavu sobu.

Krik samo jedan krik,mene,sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.

Mali Princ je sjeo pored mene.Poljubcima mi skupljao suze,unosio ih u sebe govoreći:

-Još su slane,to je dobro.

Ne razumjevajući ga,ja sam mu  položila glavu u krilo.

On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi,pogledao u oči.Vidjevši njegove oči,shvatila sam o bolu o kojem govori.

To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu.On je moj  upijao.Znam da ga je boljelo isto kao mene,a on,on se samo smješio.Mili Bože koja je  ljepota i nježnost bila u tom pogledu.

A onda sam u zakutcima očiju njegovih vidjela slike i počela vrištati.

 

 

 

 

Ja sam samo žena

 

 

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

 

Nakon teške noći sam umorna i snena

 

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

 

Ili kad te ljubim

 

 

Ja sam samo zaljubljena žena

 

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

 

Šapat ili dodir, luda igra sjena

 

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

 

Čudna je to igra

 

 

Ja sam samo nježna žena

 

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od soli

Strasti i boli

 

Ja sam samo žena koja tebe snije

Ja sam žena

 

Žena od tuge

Žena od duge

Žena k'o druge

Ja sam samo žena a srce djetinje

 

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš og jučer riječi nove

Ne pitaj ništa

 

 

Ja sam samo voljena žena

Ne tragaj saznaš riječi o meni sve

Možda te zaboli ime

Teški su dani naše krhke godine ove

zato čuti i voli me …

 

Jer ja sam samo

samo žena

 

On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi,pogledao u oči.Vidjevši njegove oči,shvatila sam o bolu o kojem govori.

To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu.On je moj  upijao.Znam da ga je boljelo isto kao mene,a on,on se samo smješio.Mili Bože koja je  ljepota i nježnost bila u tom pogledu.

A onda sam u zakutcima očiju njegovih vidjela slike i počela vrištati.

 

Vrištim, jer slike su takve da ih  mogu gledati  samo ako jaučem.

Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.

Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti

Vidim dječicu i žene poderane odjeće i krvave

Vidim djecu ali ne i dječije sjene

Djeca ta ništa ne znaju vrište i plaču

Pa se umire i nešto traže

Mala djeca su to

Njih nema ko da vodi

Znam da su izgubljena

Žene ne vrište samo skute skupljaju

One su svjesne svoje su odbolovale

I samo sjenu svoju traže da se imire i odu

 

Dječije sjene su još tužnije

Od onih najtužnijih bez očiju.

Djeca mala hode

Hode i plaču

Traže roditelje svoje

Čak i ne znaju da su mrtva.

Ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

Sjete se roditelja

Il’ vide krv

Na grudima

Na ručicama

Na stomačicima

Na nogicama

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

Pomoć traže

 

(ja ne znam kome zborim ali vrištim

o , prokletnici

čujete li vrisak dječiji

proganja li vas  bol dječija

Dobri moj oprosti mi na grubosti

Ali moram,zaista moram

Vrištati  i  kleti

zajedno sa djecom)

 

I vidim u tom zakutku  kako Princ Mali na koljenima kleči,Bogu, svome ,Jedinom se moli :

Oče moj Milostivi pomozi ,prekini bol i vrisak,to se više ne može podnijeti a ja ne znam kako pomoći.

I onda  licem, ovog djeteta  nebu okrenutog,ovog krhkog bića što pored mene sjedi,kanu samo jedna suza krvava, ko najkrvaviji rubin što blista na svjetlosti pade na moje lice.Peče me i hladi i klizi do usana,pliva preko jezika.Nije slana ,ko nektar slatkasto  je kisela i umirujuća.

I drugi put vidim , posve jasno , koliko je moja bol samo odraz  sleđene djevojčice.

 

 

Blažena Luca – V Dio / Drugi nastavak


Ja,Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula.Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje.

Čitala sam  Malog princa i raznježila me  njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka bila.Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu. Mislila sam možda je on tamo. Nikad je nisam  našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Huble  ne bi mogao pronaći.

Bolje pogledam Dobrog . Zaista liči na Malog Princa . Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.

-Da nisi malo   prestar za malog princa.

– Nisam . Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio i kako ga ljudi zamišljaju . On nikako ne odrasta . Vrijeme prolazi i leti, a on ne odrasta i ne mjenja se. A i nemoguće ga je promjeniti.On to ne želi.

– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego  smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.

– Vi,ljudi ne znate kako je tamo. Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o stvoritelju, samoći i tišini, ponekad posudim šćemlijicu. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice.Šta će djetetu više.

Gore se sve  jasnije  vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti  se ogledava i slavi Najuzvišenije Biće, Stvoritelja našeg.

Više  ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prstolje.

Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas,  svoj istiniti nauk ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi.On je Vječni.

– Da nisi ti sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti,pa skrenuo.

-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren humor.Često mi osmjeh,ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja,ne bih mogao sve  podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. Ja se samo pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo djece, anđela i stvaranja ima i da mu ne preostaje vremena za samoću.

Tu  zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero počinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu olčiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.

– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Oni na površinu moga bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije ,  vrlo rijetko ,ali neko zrnce ipak ispliva.Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole,jer mnoge tuge nose.

I nikoga ti ja ne zavodim ,niti smutnje radim.Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo   snage im dam, da bar korakom prvim u život novi kroče.

Bolno je to moja malena.Vrlo bolno.Ženska bića su krhka,ko paučina.Lako se slome.Zato je izreka,pažljivo, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u  njima da boli.A hablečine to ne cijene.Njima je bitno ko je dao go,ko je pametniji i ko više penezi ima.Djecu tek podnose,žene tiranišu,samo o svojim glavama se brinu.

No, vratiću se ja na priču o ženama.Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.

Ja sam sada zanijemila.Zabolilo me ono njegovo:skoro da si žena.Razljutilo me ono njegovo:imamo mi vremena.Rasrdilo ono:sve u svoje vrijeme.

Znam ja dobro ko sam i kakva sam.

Šta si on to umišlja?

Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme?

Sreća da nikad nisam voljela pendrek.Nikad nisam bila za fizičku torturu.Sada mi skoro žao što ga nemam.Garant bih ga bar jednom klepila po pametnici što mi smutnje pravi.Sa grada prešao na mene.

Htjedoh malo podviknuti,ali on me preduhitri.

-Nisam vam ja ništa kriv.Ništa vam ja nisam radio,ni tražio.Vi ste me priveli.Imali ste razlog,  sudbina je tako naložila.

Pogledam ga on je tužan i ozbiljan,malo snužden,povlači se u sebe.Možda me sada persira,ograđuje se od dešavanja i pomisli i hoće da ga svi puste na miru.Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli,pa se preplašim.

Kada sam to jednom,naki dan kasnije pomenula,on se od srca nasmijao.Rijetko je to činio ,ali tada bi mi duša zatreperila blagošću.Kako je lijep bio kada bi se smijao.Ništa ljepše u mome gradu nije bilo.Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.

-Ja da čitam nečije misli.Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To ,što nešto pogodim, je zato što ljudi licem i očima više govore nego riječima.

A ti si ,malena moja, kad se srdiš  kao djevojčica kojoj su ukrali lizalo.Stišće zube,neće da vrišti,jer su je dobro vaspitali,ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila.U tvojim očima je jedno more suza koje samo što se nije razlilo.Od tog mora  ,ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more,nek se izlijeva.

Počne se trkeljati po đepovima,na kraju iz malog đepa na na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom  rubinovom niti i zagleda se u nju.

Ja se prepadnem,nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio.Hoću da ustanem,ali vidim  on ne obraća pažnju na mene.

Neku svoju igru sam sa sobom igra.Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku.Zažmirio je i problijedio.Postao,nekako,proziran i vazdušast.Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava.Dubok uzdah,grcaj,protrese mu grudi.On ne otvara oči,već ko slijepac po suzi nešto veze.

Mic po mic,pokret po pokret ,kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo  – V.Njegovo lice je izobličeno od bola.On nešto sluti.Vidi mu se.

Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu.Tako to pjane rade,likuje pakosnice u meni.Ona druga dobrica,koja se dugo krila i rijetko javljala ga brani:

-Ne vjeruj pakosnici pakosnici,on guta bol i neće da ga tebi prti.

On odlaže vez i priča  o bojama, kao da mi  je tu priču već pričao ili barem započeo.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

Bosni nije data ta mogućnost.

Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

 

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

 

 

 

Blažena Luca – V Dio


 

Sve mi je  misli poremetio.Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da   nisam nešto umislila…

Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako.

Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila.Tako nalaže pravilo službe.Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon.

Ja smislila ,malo ću se za svaki slučaj malo strogoće igrati i to je to.

On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti  i pita:

-Malena moja, šta ćeš nam to naviti, sat i ljetni  stađun kažu ovdje negdje  okolo rok, muzike mora biti.

Koji drznik, par prostih  rečenica ,mnogom razložnošću i prošlpšću diše .

On mene, dva metra sa štiklama,  jedru, punu, čvrstu i dugonogu  svako malo naziva malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .

A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti.Otkako sam ga privela,dah me sve češće guši, neda da dišem.

Dodo me uvije tako zvao: malena moja i nikako drugačije.Iako sam sjedanjem izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola  glave viša.Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.

On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.

Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama i ljeti tako lako, nepodnošljivo lako ,živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.

Ja ga gledam strogo po policijski.Čak se  ne pitam odakle mu sve to.Sutra će on meni da leti.Večeras je kasno.Imam ja dušu, iako sam policajka.Ne valja čeljade u noć puštati.To što sama sa njim,noću u praznoj kući,ništa mi ne znači.Nemam ti ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.

On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha.Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava.

Vidim da se ne pita :  šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost neka  i nježnost iskre, nekako tiho i nenametrljivo, razoružavajuće nevino.

Zaustim da ga pitam…

On odmahuje glavom i prst na usta stavlja.

Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka.

Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe.Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružana golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.

On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi,donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja.Odlazi do trpezarije tacnu i podmetaće nosi i par sendviča.

-Ostalo od plača,grehota baciti.Ima još.Izvini plač nije još na red došao.Ja malo pobrko.Doći će.Vidi se da ja ovo nisam pravio.Previše sapuna ima.

Preneražena sam.On ko da je u svojoj kući,a ja mu gost.I kao da je bio u mojoj kuhinji..Zna gdje šta stoji i gdje će što naći.Ništa ne pita.Samo uzima i nudi.Nemam vremena da se naljutim,a on novi ispad pravi.

Uzima diktafon , otvara balkon i na njega ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam,ovdje nema nikakvih tajni.

Komodi sa gramafonom  prilazi i rovi po pločama,pa ih nekim samo njemu  znanim redom slaže i preslaže.

Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti,jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.

Vraća se do stola sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač,  iz džepa vadi.

Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.

On prati moj pogled, ruke širi ,kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene giganku i zlaćani upaljač stavlja.

Produži do komode ,pušta da gramafon muziku lije.

Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Bahova tokata i fuga u D – molu. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali nekako polako zrnce po zrnce.

Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.

Da li je on blesav ili lud.To mi niko od Dode nije radio.Nisam dala i niko nije smio.On samo sliježe ramenima,kao da kaže: ko ti kriv.

Ja san zabezeknuta, ka bi  moja nona pizdila.

On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove   , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi.

Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje.

Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi.Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom,već krhku djevojčicu kojoj treba princ da je spasi.

Bolje ga pogledam.Da, zaista, jako liči na Malog Princa ,samo nije plavokos.Možda su mu zato oči i misli nevinije.

Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše.

Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam .

U pogledu je izvoli moja malena. Ja to znam.

Vidi drznika.On meni opet moja malena To on meni, nešto , ko biva odobrava.  Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.

– Ko si ti.

On tužno, zaista tužno odahnu i progovori , prvi put kako je doveden.

–  Mali Princ.

Blažena Luca – IV Dio / VI Nastavak


On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.

Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar   nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.

Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.

Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro  poslije onoga i  kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.