Oni jašu Mojsije Harmonike baca / X epizoda Deba

 

X Epozoda

Deba

 

Čuo Oma za nečuven ulet ,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.(Dobri  Prever)

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo Borkin muž se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršijii legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela.

 

 

Oni jašu Mojsije Harmoniku baca / Kompletna IX Epizoda

Epozoda  IX

      

Danas nam je dosta tri konja. Deba zahvalno gleda, još nije upoznao Zemljotrsku ni sebe bajonetiro. To znači da nije ni armiji bio i da još fura sa Ankicom.

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladit timarit,ljubit,u čelenku zveknut,al'uzjahat;jok nikako.Boji se visine sve što je više od stolice, jok  visoko i jazuk .Uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna.Prava kokara. Takve on volio jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire.

Njemu ko u inat zapadale one slatke, niže i vitkije.Nije on njih birao,one njega birale.A on na priliku i nepriliku mnog fizičkih značajki od Lenjog  jamio. Skonto fol;što ti koke ganjat kad mogu one tebe. I još se pride zatelebaju,pa moš svašta nešto šaretiti.

I tako leti ;došo do Điđikovca , ustremio  se na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

_Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istraživo.A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije,a  ni okusio.Kod njega žene tuknule,nisu se podugo kupale.

A onda mu se prikaza Feđin lik i skonta da mu se ovaj sveti i da ga zamajava.Samo što mu to u mali mozak bljesnu,on se pokuša koncentrisati na letenje i pikiranje na kokaru,ali dockan bilo.Heknu on iz sve snage o điđikovačke geledere.Na mjestu mrtav.

Vidi skupili se ljudi oko njega ,smiju mu se i upiru prstom na njega.

-Hoš se ti špradt sa mrtvima.

Skonto Deba da ga to mrtvaci napadaju,Neki ga luđak sve špicokama u jetru puca.Boli ga jetra ko da mu u nju bajunet krahaju.

Azrail samo što nije uzeo mjeru, Deba ostaje Deba i zombijima se tuče ,i psuje takari im sve živo i mrtvo:

-Samo se vi zezajte.Ako ikad ostanem živ sve ću vam ženskinje:

Takariti, taslačiti (tatlačiti), tandarati,

-Akšamirati,alotrijati,amalgamiti,amaliti,anabazirati, anđelkisati,arlekiniti,ašikarati(ašikiriti), ažbahirati

-baildisati, baždariti, beštijati,bezubiti,bezumiti,blondisati,bubati, bubačiti, bubati, bubnjati, bubrežiti, bucati,

-capiniti,cecati,centifolijati,ciganiti,cjepati, cjepkati,crnorupičariti.

Pobjegoše aveti ko lude,nije Deba stigo dalje od slova ce ,a bilo mu se zameračilo da nabraja.Imo je on u rezervi još hejbet naziva za ovu nenadmašnu blagodat,ali čeko da se Mojsije opet našali i da mu uzme milju.

Kako ih je danas bilo četverica ,a najdeblji otpada to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Mojsije nikad nije bio kad su se jahali đugum  konji sa pašinog brda.Nije te sreće bio,a i krilo se to od njega,od Frkinog belaja i nestanka.Posto još moralniji stroži.Ne bi im dao da jašu.Šta će,morali kriti,a njima se jahanje omeračilo.

„Ma ne mogu ja to,tuđi konji,krađa je ovo,šta će ljudi reći.“

-„Tovari Hercu.“

Deba sluša i tovari hercatog tovara..

Jašu oni na konjima,konji vrani,lip'saneri.Ne zna se koji je ragastiji,krezaviji i ruberkulozniji,Podugli glave ko da su prinčevi ili minimum oberštumfireri.Deba se ukočio ko pritka i voda konje ko pravi oberlajtnatov konjušar.Joj da ga Ankica vidi odmah bi se udala za njega.Aha,

Ne znamo ko je ubacio ovo aha.Da li se to neki konj iskašljao,da li je potkovica i asvalt klepila i se udud šali nismo mogli dokučiti.Ali ni pominjati.Odmah bi Deba počeo preoklinjanje nabrajalicama i eto uskog grla.

Jašu oni od Hrastova do Bjelava.Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:

„Odakle vam konji,dobri ljudi moji?“

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,ali se samo pravi važan.Herco se smotao oko konja,prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja ali neće da prizna.Sav pozelenio.

Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

„Ima kont,a dugo nisam bio seksualno aktivan,pa sam malo nervozan.“

„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje ne može da se sabere i sjeti.

„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak muotada baš ne raducka ponajbolje.“

Deba  je kai i uvijek vrlo konstruktivan.

„Naći ćemo neko rješenje“ tvrdi Lenji.

I odjednom se raspričo:

Jednoć, Oma ,ja  i najdeblja konjina Deba  bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Recimo one porosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba nam njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo.To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze.Ja se nisam petljo.Prilego malo na dnu noga bolesnuc.Taksi me izmorio.Oni sve viču Glava boli,ljudi moji! Hem rukopis nečitljiv ,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira moš li nam ovo čitabe protumačiti.</br></br>

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.Zaboravili oni da su ga zaboravili u taksiju.Zadrinco čoek,jurnjava taksijem ga načisto obandačila.

Kad Lenjeg skontaše samo ga nogom na ulicu izbaciše.Ipak se povratiše,raja je. Vrnuše se,pokupiše ga i kod Dobrog. On ih čeka,hinjski se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

 

  1. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –  med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

 

E jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;još dodaju:

Petrović Petar Njegoš:  on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće  tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Da li je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.Lenjeg u fiziku nećemo mješati.A mojsije nije ponio,znači nije ni bacio harmoniku.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi i da on muhur na nju opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi:

Joj, mamo mamice blentovija i lakrdijaša daleko mi kuća od njihove. Svijet take više nikad neće roditi,a ovaj neće primiti.

Bila je to Kosa Omina djevojka.Predivno čeljade.Sa nam se družila melo više od godinu dana. Da nije bilo njjene ljepote i  nepatvorene čednosti ne bi znala da se sa nama druži.Uvijek dostojanstvena ,mirna i smjerna činilo se da je nakako gurnuta u stranu.

Znala je da nije.Samo su se jahači malo iznmicali da na uprljaju tu čestotost i blagost.Djevojčica mila je imala  devetnaest godina kad smo je upoznali.

Duga jako duga skoro crna kosa do po leđa je davala raskoš njenom vitkom dijelu i oblom tijelu.Bila je visoka preko sedamdeset in sto centimetrov tako da je malo njih moglo gledati zeleno plavetnilo što sija nebeski mir.Ne zbog visine,nego zbog smjernosti kojom je sakrivala pogled i sve zemaljske odlike.

Nismo  previše okusili i omirisali njenu dobrotu,misli smo ima vremena.Da smo znali ono što mladost ne zna manuli bi se gluparenja i đardiinskih snoviđenja i posvetili bi se grlici koju je nebo uzelo jer mu je ta umilnost nedostajala.

A možda je ona znala više nego mi.Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju i da nam bude nepodnošljivo kad nas napusti,Tada nismo bili svejsni koliko nam je teško pao rastanak;ili tihi odlazak njen.

Iskreno,mislimo da je njena smrt bila ona nevidljiva naprslina na skupocjenoj vazi koja se sama od sebe urušava. Zatim je Frkina bol tu pokotinu učinila malkice vidljivijom,zatim je…

Nećemo preskakati,sve po redu.

Kosa je umrla petnaestak dana nakon Frkine udaje i godinu dana po izlasku Luce na pozornicu.

Da li je jedna ljepota i čednost  morala mrijeti da bi je druga zamijenila,to nismo znali!

Lucini putevi su  tada i sporadično još par puta okrznuli živote konzilija i ašik ljuba.Izuzećemo djecu sa ljuljačke iz ovih konotacija.

Da li je stid od rođenog oca što je našao u neprimjernom vremenu i  mjestu sa sumnjivim tipusima otpustila kočnicu i njen život munjevito gurmuo u ambis smrti?

Možda se onog jutra kada je otac :

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

nešto desilo što će poremetiti njeno krhko biće i učiniti mnoge mladosti neizmjerno tužnim?

Od nestvarnog juta boli i svejtlosti Kosa  se povukla u sebe.Sve rjeđe se družila sa bilo kime, osim sa nama.

Više je nisu interesovale “uobičajene” stvari i odnosi.Crpila je radost i život u igrarijama budalaša. Počekla se uključivati u ritam mikrokozmosa đardina kojim smo lutali. Mi smo je zavoljeli,misleći da će biti “naša”,nalik nama i da ćemo pobijediti strah.

Nažalost nismo bili svjesni da ona nije imala straha,već se pripremala da nas napusti,a da nam to ničim ne najavi.

Da li smo zbog toga ljuti na nju?

I jesmo i nismo.

Jesmo jer nam nije dopustila da od nje ukrademo i naučimo mnogo toga što smo kasnije sa mukom spoznali.Jesmo, jer nam nedostaju nječe oči i blagost.Jesmo jer nam je uskraćena njena milost.

Nismo jer smo je imali i uživali u njenom društvu.Nismo jer toplina koju nam je poklonila bila je dovoljna da izduramo bar neko vrijeme zaštićeni  njenom svetošću.

Nismo,jer znamo da nas je voljela i da nas i danas sa neba  gleda i zemaljski konstatuje:

Joj budaletina ljudi moji.Ali neka ih,dobri su oni predobri. Svi oni su bili ljubav moja.

I zaista koliko god idiotski se konzilij ponašao u vezi dijagnoze,ljekari su ti koji nisu mogli definisati Kosinu  bolest .Liječili je aspirinima i svježom havom.Nisu mogli utvrditi ni razlog smrti.

Tako da ni sada decenijama poslije mi ne znamo od čega je umrla prva grlica koja nas je napustila.

Samo je odlepršala dok smo mi mahnitali.Takvi smo vam mi mahniti.A kako čovjek neće biti mahnit i komad budale kad voli ko konj,a voljen je ko delfin.I kamen i santa leda bi pomahnitala od ljepote đardina i ljubavi naših.

Nemamo ni pretpostavki  zašto je otišla. Nemamo pametnije pomisli nego:

-Možda je nama , hudima došao anđeo da nam pokloni milost  nebeske darove.Kada je svoj naum učinila,mislila je da je došlo vrijeme da se vrati kući, Nebeskom Ocu.

Dvije nesreće jedna za drugom su poremetila jahače.

Frku nam je zvijer otela,Kosu su anđeli sa sobom poveli.

Dvije grlice su nam ukrali  a mi nismo mogli ništa učiniti.

To je sada manje važno.Sretni smo što su bile sa nama i zato osjećamo svaki dašak i treptaj koji su nam poklonile.

I onda neko jadikuje nad svojim ili nečijim životom.Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima,na danas ili sutra,več juče ili prekjuče.Danas ne postoji,a budućnost je neizvjesna i daleka.Ovo je stučna dijagnoza jahačkog konzilija za njihovo mahnitanja.

 

IX Epizoda

Oni jašu

Drugi dio

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za Pašu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i odbio je ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne  kerove među tuđe kuje.Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti,mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zabebava i skonta.Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada nići,a inače nije ništi.

Nikako onov nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to zaćarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hara gori.I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivo.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo ve smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

Nisu našli.Paša ipak nije bio toliki akmak i odbio ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti ko pustiti kerove među tuđe kuje.Taj put se nije prevario,neki drugi put jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti,mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zajebava i skonta.

Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.

Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.

I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivao.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

Siđe Dobri,izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost,ljepota,nježnost po se se zablenuo i ne da proći.“-daje uzde Debi i nastavlja:“ Evo ruke milo moje,uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i  neću dati da ti se bilo šta loše dogodi.U mom srcu toliko ljubavi ima da bi se  mogla utopit u njoj.“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce slomljeno,lomili ga majka,otac i još jedna odrtina.

„Budemo to jednom provjerili.“

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska.

„Izvini zakasniću na posao,vidimo se.“

„Nema sporno,i ja se za konje moram  pobrinuti,svakako se vidimo .“

Ona ode,Dobri gleda za njom,i mahnu joj rukom jer ona zna da će joj samo jednom mahnuti rukom.To sanjala.Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče.Više puta.Kaže Deba,hoćete li mu vjetrovati odlučite sami,pa nastavlja:

Što ti je sudbina.Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci,pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci,po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva:Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti,umor ih savladao.E jesu li pnovo brojali,to ne znam.I dan danas je to jedina sporna tačka između dobrog i plastičarke. /  Vidjeti da li ovo izbaciti ili u neki drugi dio ubaciti.

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel ovaj Dobri neki pjesnik ili šaretiti znanačisto,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan.Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška,osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja,Debe ublijedio,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se heć'l biti kiše.

Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama. -Mirno će Dobri.

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju.I ja nisam s njima.Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.“

-pere ruke Deba,plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji uzeli konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme.:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Ko ga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štange ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Nekako spengaše hajvane za znak.

Vide Herco,Dobri i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi.Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju,pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš ljudi i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš,drug pomakni se malo.

-Jok ti imaš.Drugi drug okreni se malo.

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete,ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem,koji je ovo đep lijevi ili desni .

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji đep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi đep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore.Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi,a koji je desni.Nesmijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Dobri i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

 

IX Epizoda

Oni jašu

Treći dio

 

-Gdje su moji drotovi.

-Eno ih napolju.

-Što ne ulaze.

-Ne mogu.

-Zašto.

-Spengali se oko stuba.

-Kako i čime.

-Ne znamo ,nešto isprobavali i lisice se same škljocnule.Oni okrenuti bili jedan prema drugom ostadoše zavezani za znak.

-Što ih ne odvezaste.?

-Kako ćemo nema ključa?

-Moraju da ih imaju,sigurno su im u đepovima.

-Jesu rekli su nam.

-Što ih ne otključaste?

-Jest pa da nam neko prikanta đeparenje.Nismo ludi.

-Ne bi vam niko prikanto.

-Bi li nam vi prikantali kad bi vam neko od komade reko:prikantaj im.

-Šta bi drugo radio nego vam prikanto?

 

Skonto komandir vidi finijeh  in pametnih momaka,i ode otključat dva drota.Onaj treći se smiješi,ni jedne neprogovara.Smejucka i šuti.Lenji i herco ga znatiželjno gledaju i šute.Dobri ga ne gleda,ali se smjehuri i šuti.Kod Lenjeg se šuha stvara,ali ne može da konta,odavno se nije ko bekan povalio.

 

Ulaze ona dvojka sa prugama i onaj sa zvjezdice.Ovaj što se smijucka ima i jednu zvjezdicu

in jedan papir u rukama.Nevješto ga krije i đep gornji lijevi,manji stavlja.

 

Progovara jedan od oni sa pruge.

 

-Hoćemo im dati.

-Nismo ih ni ispitali kako ćemo im dati.Ne batinjaju se ljudi bez veze,nego sa vezu.Ovo ti je socijalizam konju,nije staljinizam ili maoizam.

-Nisam na to mislio,nego na hljeb.

-Aba zo,hajd dajte konjima taj hljeb više dok nisam nervus simpatikus sav pokido.

 

Odoše njih dvojica i vraćaju se.Puna korpa okoraka,ne pitaj od kada ih ima.Drotovi pružaju Herci,Lenjom i Dobrom korpu.

 

Dvi zvjezdice glede u  šest prugu.

 

-Jel to vi mene danas zajebavate?

-Nismo šefe žene nam vaše.

-Kakve veze ima moja žena sa vama i zakletvom?

-Nikakve šefe zvijezde petokrake mi.Mi to onako figurativno.

-Garant joj dobra figura -dobacuje Herco ,poznavo je,nije nam prijavio.Nije mu fer.Vidi Herco da ga mrko gledamo,pa se pravda

-Dobri ti je znaš,ti joj tepo Mila moja takarenkica.Prvi je natakario (Šapće ko fol Herco,i

Deba ga u podrumu čuo).

 

-Kakva vas sada mila i takarenke spopale.

 

Onaj sa dvije pruge uvlakački:

-Tako vam ženu zovu.

-Kako reče?

 

Onaj sa zvjezdicom se uvaljuje,presto da se smješi,takario i on takarenkicu,pa se boji bruke.Ne boji se on dvije zvjezdice,taj se svoje odsviro,naletio na levat na Lucu pa mu ona pozorništvo sprema.Malo prije mu Luca rekla.

 

-Ma ništa šefe svijet je od milja zove mila,a jes vala mila,ne možete poreći,a ona takarenka mu dođe od taka i ren  i kako naš vam narod voli zavrzlame,pa mu to ko biva znači ko ren taka,hoće lju reći ljuta ko ren kada vas nema.Sve nešto dolazi ovamo,pa nas ljutito muštra baš ko vi li  Tito.Konta popustila disciplina  pa po nama,kratko i jasno:ti to,ti tu,ti ovdje,ti opet tu,ti gore,ti dole,ti ukrivo,ti ustranu,pa opet,dore,dole,ukrivo i upravo,vas cijeli dan tako jednog,po jednog muštra dok se sve po P eS ne svrši.I blista sva stanica  sve i svi u stanici,a i ona sva blista,i kuka i cvrkuće:joj mamo mamice.

 

Dvije zvjezdice blistaju ,iako već sutra neće biti dvije zvjezdice nego dvije i dvije pruge.Dvije na lijevom,dvije na desnom ramenu,pozorničke.
-Taka je ona,kad joj nešta naum pane samo takari ko ren ljuta.Ja je ponekad u čelenku zveknut da je smirim.Ponekad promašim ,pa direkt ui oko.To ne valja.Gdje ćeš svjedok boju na insanu ostaviti.Hoće li vi tu panju konjima dati ili nećete.

 

Korpa se upotno gura prema jahačima.Ovi se izmiču.

 

-Šta je što nedate konjima,pocrkaće?

-Dajemo neće da uzmu.

-Ko neće da uzme?

-Njih trojica.

-Kakve veze oni sa hljebom imaju?

-Ne znamo,vi rekli da im damo.

-Hajvanima,ne njima,magarci jedni konjski.

-Ako ne htjednu šta će mo sa hljebom raditi?

-Zabite ga sebi u guzicu.

 

Odoše pruge .Šef ljut sve otpuhuje i nešto ,mu se čini da je ovo danas sve neka zajebancija urota na njegov račun.Četiri pruge koje će biti,odnosno dvije zvijezdice kojih sigurno neće biti se  ushodale.Pruge se napokon vraćaju.Neuredni,upeksimljeni i brašnjavi.

 

-Dugo se zadržaste,dje ste dosad?

-Hajvani nisu htjeli,obajatio hljeb,mi ga sebi u guzicu gurali,morali vidjeli bijes vas spopo.Ali ni nama nei ide.Sramota nam u granap ići,kupiti vazelin.

-Marš stoko jedna i vodite ove konje u podrum kod one blentovije.

-Neće moći šefe- to se jedna zvjezdica javlja.

 

Šef se zbalenuo ,ovo danas sve poludjelo.Gubi on svoj autoritet,načisto.Joj ne zna,ali saznače;čim izgubiš autoritet ti si skro naskroz izgoruio,

 

-To ti meni nešto odbijaš narađenje.

-Jok ja Luca.

-Koja te Luca jadna spopala.

-Nije mene nego vas sve mi ispričala.

 

Prepo se komandir,malo  ublijedio,pa se skoro ulizički glasa:

 

-Šta ti je moj Eso to slagala?

-Meni ništa,ali vama poruku poslala.Odmah puštaj momke ili glava leti.

-Ne može ona meni tako.Ja komandir stanice,a ona sekretarica.

-Ne znam rekla da nazoveta Julija ako njoj ne vjerujete.

-A i neki Meho zvao i on isto reko.

-Ko je sad pa taj meho.

-Predsjednik vrhovnog bosanskog suda.

 

Ispratiše trojicu jahača,oni konje odvezaše pa do čekaluše.Tamo novi belaj napravili.To već postalo hronično;ne mere čovjek sve ni popisati.

 

Dobio Deba prekršajnu,bila velika novčana kazna,otac mu nije htio dati pare,on ih nije imao.Provreo petnaest  dana u centralnom.To nije bilo prvi put da je ograjisao.

 

Poslije došli brđani. Priznali da je sve bilo šala i da nikom ništa ne zamjeraju. Jedan od brđana bio Frkin otac Mito bekrija.Nekoliko stađuna poslije mu tu uslugu ne bi učinio. Toje sigurno; sazno nešto što je znao, i nije znao.Poslije ona pričala da je to sve bila Dobričina ujudurma.

 

Htio se osvetiti dvjema zvjezdicama.Ovaj opaučio ženu kad ga ova na takarenje zvala.Nedelju dan iz kuće nije ogla izaći,oko oka plava šljiva ko modri patliđan.Platio on za iznajmljivanjje konja – rent a konji – Frkinom ćaletu i reko im gdje će naći konje, a oni ima da prijave drotovima

 

Esada Mulhasanoviću iz stanice na Bjelavama nagovorio da nazove Mehu, predsjedniku vrhovnog suda BiH, čim ih vidi da jašu prema stanici. To je onaj sa jednom zvjezdicom. Da li je još koju prikanto ili pricrvljio to ne znamo.

 

Dobričin otac bio u kumskim vezama sa Muratbegovićem.Tako se to uvijek rješavalo.Gdje ćeš državu u lične stvari mješat.

 

Eso ga nije poslušao već nazvo Julija Volfa iz SUP-a; tada glavnu foru  za jalijaše iz mahale, a i za kriminalce. Njega nije dobio,  ali javila se Luca. I sa njom u dobroj vezi bio. Kakvoj to je krio, jako oženjen bio, mi zaboravili da ga pitamo. Kako je od toga prošlo četeres i kusur godina možda ga žena neće ništa pitati. Valjda neće nagraisati. Jes’ da je Čovjek sa planine (prebrati za ime novinarke) al’ žena sa kojom rodiš dvije kćerke je zakon. Ništ ti tu milicija ne pomaže. Oklagije nećemo petljat.

 

Tako se završilo nihovo prvo jahanje konja. I tako je Luca, ljepotica malena u međ mahalaše ujahala a da to oni nikad nisu sazmali. Možda. Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

 

Nije baš tako završilo. Pročulo se jahanje po gradu. Isti dan butum grad svu priču do najmanje mrven znao. Luca pogurala, Julije potpisao.Odoše dvije zvjezdice u neku zabit za pozornika. Žena nije otišla sa njim; kaže noge je bole, neće moći hodati po vukojebinama.A i ona njegova šljiva što joj oko krasi mogla bi se prehladiti. I eto belaja, ko će hećime naplaćat. Nije smjela rijeti da je njena šljiva plaho svrbi, a u vukogrmovima nema ljudi samo međeda. On međeda. Šta je sa njih dvoje bilo to više nije dio ove priče. Uzgred i ona dvije anterije kupila, rubinovu i safirovu, misli da bijela više nije u modi a i počela da se blajha .

 

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IX Epizoda III dio

IX Epizoda

Oni jašu

Treći dio

 

 

Uđoše Lenji,Dobri i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

-Gdje su moji drotovi.

-Eno ih napolju.

-Što ne ulaze.

-Ne mogu.

-Zašto.

-Spengali se oko stuba.

-Kako i čime.

-Ne znamo ,nešto isprobavali i lisice  same škljocnule.Oni okrenuti bili jedan prema drugom ostadoše zavezani za znak.

-Što ih ne odvezaste.?

-Kako ćemo nema ključa?

-Moraju da ih imaju,sigurno su im u đepovima.

-Jesu rekli su nam.

-Što ih ne otključaste?

-Jest pa da nam neko prikanta đeparenje.Nismo ludi.

-Ne bi vam niko prikanto.

-Bi li nam vi prikantali kad bi vam neko od komande reko:prikantaj im.

-Šta bi drugo radio nego vam prikanto?

Skonto komandir vidi finijeh  in pametnih momaka,i ode otključat dva drota.

Jedan treći se smiješi,ni jedne neprogovara.Smejucka i šuti.Lenji i herco ga znatiželjno gledaju i šute.Dobri ga ne gleda,ali se smjehuri i šuti.Kod Lenjeg se šuha stvara,ali ne može da konta,odavno se nije ko bekan povalio.

Ulaze ona dvojica sa prugama i onaj sa zvjezdice.Ovaj što se smijucka ima  jednu zvjezdicu

in jedan papir u rukama.Nevješto ga krije i đep gornji lijevi,manji stavlja.

Progovara jedan od onih sa pruge.

-Hoćemo li im dati.

-Nismo ih ni ispitali kako ćemo im dati.Ne batinjaju se ljudi bez veze,nego sa vezu.Ovo ti je socijalizam konju,nije staljinizam ili maoizam.

-Nisam na to mislio,nego na hljeb.

-Aba zo,hajd dajte konjima taj hljeb višem dok nisam nervus simpatikus vas pokido.

Odoše njih dvojica i vraćaju se.Puna korpa okoraka,ne pitaj od kada ih ima.Drotovi pružaju Herci,Lenjom i Dobrom korpu.

Dvi zvjezdice glede u  šest pruga.

-Jel to vi mene danas zajebavate?

-Nismo šefe žene nam vaše.

-Kakve veze ima moja žena sa vama i zakletvom?

-Nikakve šefe zvijezde petokrake mi.Mi to onako figurativno.

-Garant joj dobra figura -dobacuje Herco ,poznavo je,nije nam prijavio.Nije mu fer.Vidi Herco da ga mrko gledamo,pa se pravda

-Dobri ti je znaš,ti joj tepo Mila moja takarenkica.Prvi je natakario (Šapće ko fol Herco i Deba ga u podrumu čuo).

-Kakva vas sada mila i takarenke spopale.

Onaj sa dvije pruge uvlakački:

-Tako vam ženu zovu.

-Kako reče?

Onaj sa zvjezdicom neće da se uvaljuje,ne prestaje da se smješi,takario i on takarenkicu,pa se boji bruke.Ne boji se on dvije zvjezdice,taj se svoje odsviro:Naletio na levat na Lucu pa mu ona pozorništvo sprema.

Malo prije Luca onom sa jednom zvjezdicom rekla.

-Ma ništa šefe svijet je od milja zove mila,a jes vala mila,ne možete poreći,a ona takarenka mu dođe od taka i ren .Kako naš vam narod voli zavrzlame,pa mu to ko biva znači ko ren taka,hoće lju reći ljuta ko ren kada vas nema.

Sve nešto dolazi ovamo,pa nas ljutito muštra baš ko vi ili  Tito.Konta popustila disciplina  pa po nama,kratko i jasno:ti to,ti tu,ti ovdje,ti opet tu,ti gore,ti dole,ti ukrivo,ti ustranu,pa opet,dore,dole,ukrivo i upravo,vas cijeli dan tako jednog,po jednog muštra dok se sve po P eS ne svrši.I blista sva stanica  sve i svi u stanici,a i ona sva blista,i kuka i cvrkuće:joj mamo mamice.

Dvije zvjezdice blistaju ,iako već sutra neće biti dvije zvjezdice nego dvije i dvije pruge.Dvije na lijevom,dvije na desnom ramenu,pozorničke.
-Taka je ona,kad joj nešta naum pane samo takari ko ren ljuta.Ja je ponekad u čelenku zveknut da je smirim.Ponekad promašim ,pa direkt ui oko.To ne valja.Gdje ćeš svjedok boju na insanu ostaviti.Hoće li vi tu panju konjima dati ili nećete.

Korpa se upotno gura prema jahačima.Ovi se izmiču.

-Šta je što nedate konjima,pocrkaće?

-Dajemo neće da uzmu.

-Ko neće da uzme?

-Njih trojica.

-Kakve veze oni sa hljebom imaju?

-Ne znamo,vi rekli da im damo.

-Hajvanima,ne njima,magarci jedni konjski.

-Ako ne htjednu šta će mo sa hljebom raditi?

-Zabite ga sebi u guzicu.

Odoše pruge .Šef ljut sve otpuhuje i nešto ,mu se čini da je ovo danas sve neka zajebancija urota na njegov račun.Četiri pruge koje će biti,odnosno dvije zvijezdice kojih sigurno neće biti se  ushodale.Pruge se napokon vraćaju.Neuredni,upeksimljeni i brašnjavi.

-Dugo se zadržaste,dje ste dosad?

-Hajvani nisu htjeli,obajatio hljeb,mi ga sebi u guzicu gurali,morali vidjeli bijes vas spopo.Ali ni nama ne ide.Sramota nam u granap ići,kupiti vazelin.

-Marš stoko jedna i vodite ove konje u podrum kod one blentovije.

-Neće moći šefe- to se jedna zvjezdica javlja.

Šef se zbalenuo ,ovo danas sve poludjelo.Gubi on svoj autoritet,načisto.Joj ne zna,ali saznače;čim izgubiš autoritet ti si skro naskroz izgoruio,

-To ti meni nešto odbijaš narađenje.

-Jok ja Luca.

-Koja te Luca jadna spopala.

-Nije mene nego vas sve mi ispričala.

Prepo se komandir,malo  ublijedio,pa se skoro ulizički glasa:

-Šta ti je moj Eso to slagala?

-Meni ništa,ali vama poruku poslala.Odmah puštaj momke ili glava leti.

-Ne može ona meni tako.Ja komandir stanice,a ona sekretarica.

-Ne znam rekla da nazoveta Julija ako njoj ne vjerujete.

-A i neki Meho zvao i on isto reko.

-Ko je sad pa taj Meho.

-Predsjednik vrhovnog bosanskog suda.

Ispratiše trojicu jahača,oni konje odvezaše pa do čekaluše.Tamo novi belaj napravili.To već postalo hronično;ne mere čovjek sve ni popisati.

Dobio Deba prekršajnu,bila velika novčana kazna,otac mu nije htio dati pare,on ih nije imao.Provreo petnaest  dana u centralnom.To nije bilo prvi put da je ograjisao.

Poslije došli brđani. Priznali da je sve bilo šala i da nikom ništa ne zamjeraju. Jedan od brđana bio Frkin otac Mito bekrija.Nekoliko stađuna poslije on  tu uslugu Dobrom  ne bi učinio. Toje sigurno; sazno nešto što je znao, i nije znao.Poslije Frka pričala da je to sve bila Dobričina ujudurma.

Htio se osvetiti dvjema zvjezdicama.Ovaj opaučio ženu kad ga ova na takarenje zvala.Nedelju dan iz kuće nije ogla izaći,oko oka plava šljiva ko modri patliđan.Platio on za iznajmljivanjje konja – rent a konji – Frkinom ćaletu i reko im gdje će naći konje, a oni ima da prijave drotovima

Esada Mulhasanoviću iz stanice na Bjelavama nagovorio da nazove Mehu, predsjedniku vrhovnog suda BiH, čim ih vidi da jašu prema stanici. To je onaj sa jednom zvjezdicom. Da li je još koju prikanto ili pricrvljio to ne znamo.

Mislimo na zvjezdicu Deba.Joj jesi blesav ko izlog n morskoj pučini.Mislimo na zvjezdicu na ramenu.

Koja si ti blentovija.gdje si visio da se ta tvoja zvijezda penje na rame.Kažeš kada je takar u pitanju popela bi se i na Himelaje.Ma mi govorimo0 o metalnoj epoleti na drotovom ramenu.A sada ti je jasno.

Dobričin otac bio u kumskim vezama sa Muratbegovićem.Tako se to uvijek rješavalo.Gdje ćeš državu u lične stvari mješat.

Eso ga nije poslušao već nazvo Julija Volfa iz SUP-a; tada glavnu foru  za jalijaše iz mahale, a i za kriminalce.Znao je da ga neće dobiti,čovo bio na odmoru. I stvarno ga nije dobio,  ali javila se Luca. To mu i želja bila, I sa njom u dobroj vezi bio. Kakvoj to je krio, jako oženjen bio, mi zaboravili da ga pitamo smijemo li ovo pominjati.

Kako je od toga prošlo četeres i kusur godina možda ga žena neće ništa pitati. Valjda neće nagraisati. Jes’ da je on stameni i čvrsti Čovjek sa planine.Nismo mu mi to ime dali, nego kršna novinarka  Turpenija. Šta ga mi znamo kako je ona spoznala da je i čvrst i stamen.Mora biti da su bile u pitanju…

Al’ žena sa kojom rodiš dvije kćerke je zakon. Ništa ti tu milicija ne pomaže. U oklagije nećemo petljat,kao što se nismo petljali u novinarske izlete ili bilo kakve druge izlete gospodina Esada Mulhasanovića.Pa on je čovjek sa planine i normalno je da voli izlete.

Njegov problem gdje , kako i kome će ga  davat. Intervju,normalno.A šta ste vi mislili.Ako imate kakvih pitanja,nemojte nas u to petljati.Mi imali milju pitanja vezanih za Lucu,Lugavinu,Bistrik,Pionirsku dolinu čak i Vratnik i Jarčedole.Neko pominjo i Bentbasu.Čak je išo po dežuri i na Bijelu i na Žutu tabiju  tabat.Policijske stanice i  neke dežure, šta ga mi znamo.Nismo sveznajući.

Mnogo nam valjo Eso.Zaglavimo u policiji pionirska dolina Eso nas vadi.Bistrik opet Eso.i Tako redom.Jedino nije čupo Debu.Kaže ne bi mu rahmetli Šaban pomogao.A Šabana su zvali i Tito.Njemu Eso nije nosio štafetu,niti bilo kome.

Čovjek sa planine se nikom nije dodvoravano.Ono nikom uslovno se mora shvatiti.Ubijek ima iznimaka.Recimo;žeba ,kćeri,Luca,Turpenija…Joj ljudi umorni smo od vaše znatiželje i nabrajanja.

Tako se završilo njihovo prvo jahanje konja. I tako je Luca, ljepotica malena u međ mahalaše ujahala a da to oni nikad nisu saznali. Možda.

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.Evo i smiraj se bliži a njene se plave anđeoske oči sanjaju. Sve se nešto badamo da će se iza ugla pojaviti cipela sa štoklom dvanaest cetimetara dugim.Pa se pojavljivati po javljivati.

Nekom kretenu bi ti izlaženje nogu dosadilo i možda bi požurivo,ali sigurno ne bi okrenuo glavu.Takve noge i ta ljepota se ne rađa.To se samo sa neba spusti na radost duša smrtnika.

Jahanje se nije baš tako završilo. Pročulo se  po gradu. Isti dan ,butum grad svu priču do najmanje mrven znao.

Luca pogurala, Julije potpisao.Odoše dvije zvjezdice u neku zabit za pozornika. Žena nije otišla sa njim; kaže noge je bole, neće moći hodati po vukoderinama.A i ona njegova šljiva što joj oko krasi mogla bi se prehladiti. I eto belaja, ko će hećime naplaćat.

Nije smjela rijeti da je njena đardin šljiva plaho svrbi, a u vukogrmovina nema ljudi, samo međeda. Šta je sa njih dvoje bilo to više nije dio ove priče. Uzgred i ona dvije anterije kupila, rubinovu i safirovu, misli da bijela više nije u modi a i počela da se blajha .

Basravak slijedi

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IX Epizoda Drugi dio

 

IX Epizoda

Oni jašu

Drugi dio

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za Pašu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i odbio je ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne  kerove među tuđe kuje.Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa ovlaš preko ramena,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao postoperativna rekonstrukcija.

Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.

Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.I u svemu imitirati jaranice.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti,mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne treba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo ono. Kliktaj  joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni kupovni su pogibeljni. A ovi insanski.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama ničim mu ne možeš nauditi.Što ga više raniš on savršeniji postaje.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji ;koji se konj zajebava i skonta.Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.

Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.

Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.

Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvi se probude kameni mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.

To ti ga dođe ko da  netko ptiska  dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka svijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.

Međutim upaljenim svjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i lupa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

U svom bubetnju Baška baša izvlačio i nbajdeblji i najtanji kraj.Moro bubati da dvojicu.Uvijek ga neka starka potkačila,a te imaju dobrih i stanovitih  potreba.Kad se odrade dobre potrebe ,jave se stanovite potrebe,kad se ispune stanovite potrebe probude se dobre potrebe.Vrzin krug.

Oni neupućeniji bi rekli Sizifov posao.Kakva vas Sizif spopo.On kamenje valja,a naš Baška baša pihtijaste ljepote valja.Ako se umori ljepota uskače pa njega valja.I valjanju nema kraja.Tako vam se to u našoj Bosni radi nema bombi i ubleha.

I ovde sa starkama  nema ništa figuratuivno,osim ako ta figura nije veća i čvršća od Oskara.Nema tu pališ gasiš.Kad jednom upališ ima masažer da radi do zore.Nemojte pitati do koje,jer zora nije nikakvo mjerilo kad je takar u pitanju.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivo.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kaže mu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili dreser nije volio njemce ili je konj zaboravio da nije magarac.A mere biti da bidno ono što je Lenji skonto. Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba.Skonto on Mojsijev fol.

jsijev fol..

Siđe Dobri,izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost,ljepota,nježnost po  se zablenuo i ne da proći.Šta zna hajvan kakva je razlika između hajvana i insana.On se zebleno ,i neda da cvijeć mirisno prođe.

Daje uzde ađutantu  Debi i nastavlja:

“ Evo ruke milo moje,uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i  neću dati da ti se bilo šta loše dogodi.U mom srcu toliko ljubavi ima da bi u njoj   mogla utopiti svoja anđeoska krila..“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce slomljeno,lomili ga majka,otac i još jedna odrtina.

„Budemo to jednom provjerili.“

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska,deba ga u inat Dobrom pustio.Nije on bio ljubomoran ,nego misli zatrebaće opet pomoć konja konju.

„Izvini zakasniću na posao,vidimo se.“

„Nema sporno,i ja se za konje moram  pobrinuti,svakako se vidimo .“

Ona ode,Dobri gleda za njom,i mahnu joj rukom. Ona zna da će joj samo jednom mahnuti rukom.To sanjala.Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče.Više puta;kaže Deba,hoćete li mu vjerovati odlučite sami,pa nastavlja:

-Što ti je sudbina.Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci,pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci,po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva:Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti,umor ih savladao i zaspali.

E jesu li pnovo brojali,to ne znam.I dan danas je to jedina sporna tačka između Dobrog i plastičarke.

Bilo je to dosta naporno ljeto za Debu i Lenjog. Sa stariji drugari iz mahale preko studentskog srvisa kopali prve kontrafore za Haustzorsko naselje ciglane.Unuištiše predivnu tradiciju sarajevskog crijepa i cigala radi papaka.

Vako je to udarničko ljeto opisivao Deba:

“Merete misliti,ne, ne merete,toga danas nema,a i onda je rijetko bilo.Dva  jako stasala momčića,tako rekuć klinci danju kubike zemlje izbaciju.Gdje god stignu tone ćumura i metre drva unose,samo da bi se za takar akšamluk skucalo.Sorotanovič nam nije ravan bio.Danju se izbacivalo i ubacivalo,a noću trpalo i trpalo.Vrijedilo je svakog ubačaja i izbačaja.”

Pa bi otpuhnuo i zapojio:

Rintaš danju,rintaš noću,

to je grlice sve što hoću

samo jedno još ne mogu

da postanem goljo papak

mori Božano,nisam ahmak

 

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel ovaj Dobri neki pjesnik ili šaretiti zna načisto,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan.Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška,osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja,Debe ublijedio,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se hoć'l biti kiše.

-Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama.

Mirno će Dobri.

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju.I ja nisam s njima.Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.“

Pere ruke Deba,plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma; a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji uzeli konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje, pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Koga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štange ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Dvije zvjezdice bijesno uleti u stanicu.Nije se na javnom mjestu naduracat sa svojima.Reči će narod kaki  komandir taka milicija.

Nekako spengaše hajvane za znak.

Vide Herco,Dobri i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi postali.Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju,pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš drugova ;i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš,drug pomakni se malo.

-Jok ti imaš.Drugi drug okreni se malo.

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete,ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem,koji je ovo đep lijevi ili desni .

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji đep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi đep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore.Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi,a koji je desni.Nesmijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Dobri i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

Kraj drugog dijela,

Nastavak slijedi.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IX Epizoda

 

Epozoda  IX

 Oni jašu

 

Danas nam je dosta tri konja. Deba zahvalno gleda, još nije upoznao Zemljotrsku ni sebe bajonetiro. To znači da nije ni armiji bio i da još fura sa Ankicom.

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladit timarit,ljubit,u čelenku zveknut,al'uzjahat;jok nikako.Boji se visine sve što je više od stolice, jok  visoko i jazuk .Uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna.Prava kokara. Takve on volio jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire.

Njemu ko u inat zapadale one slatke, niže i vitkije.Nije on njih birao,one njega birale.A on na priliku i nepriliku mnog fizičkih značajki od Lenjog  jamio. Skonto fol;što ti koke ganjat kad mogu one tebe. I još se pride zatelebaju,pa moš svašta nešto šaretiti.

I tako leti ;došo do Điđikovca , ustremio  se na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

_Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istraživo.A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije,a  ni okusio.Kod njega žene tuknule,nisu se podugo kupale.

A onda mu se prikaza Feđin lik i skonta da mu se ovaj sveti i da ga zamajava.Samo što mu to u mali mozak bljesnu,on se pokuša koncentrisati na letenje i pikiranje na kokaru,ali dockan bilo.Heknu on iz sve snage o điđikovačke geledere.Na mjestu mrtav.

Vidi skupili se ljudi oko njega ,smiju mu se i upiru prstom na njega.

-Hoš se ti špradt sa mrtvima.

Skonto Deba da ga to mrtvaci napadaju,Neki ga luđak sve špicokama u jetru puca.Boli ga jetra ko da mu u nju bajunet krahaju.

Azrail samo što nije uzeo mjeru, Deba ostaje Deba i zombijima se tuče ,i psuje takari im sve živo i mrtvo:

-Samo se vi zezajte.Ako ikad ostanem živ sve ću vam ženskinje:

Takariti, taslačiti (tatlačiti), tandarati,

-Akšamirati,alotrijati,amalgamiti,amaliti,anabazirati, anđelkisati,arlekiniti,ašikarati(ašikiriti), ažbahirati

-baildisati, baždariti, beštijati,bezubiti,bezumiti,blondisati,bubati, bubačiti, bubati, bubnjati, bubrežiti, bucati,

-capiniti,cecati,centifolijati,ciganiti,cjepati, cjepkati,crnorupičariti.

Pobjegoše aveti ko lude,nije Deba stigo dalje od slova ce ,a bilo mu se zameračilo da nabraja.Imo je on u rezervi još hejbet naziva za ovu nenadmašnu blagodat,ali čeko da se Mojsije opet našali i da mu uzme milju.

Kako ih je danas bilo četverica ,a najdeblji otpada to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Mojsije nikad nije bio kad su se jahali đugum  konji sa pašinog brda.Nije te sreće bio,a i krilo se to od njega,od Frkinog belaja i nestanka.Posto još moralniji stroži.Ne bi im dao da jašu.Šta će,morali kriti,a njima se jahanje omeračilo.

„Ma ne mogu ja to,tuđi konji,krađa je ovo,šta će ljudi reći.“

-„Tovari Hercu.“

Deba sluša i tovari hercatog tovara..

Jašu oni na konjima,konji vrani,lip'saneri.Ne zna se koji je ragastiji,krezaviji i ruberkulozniji,Podugli glave ko da su prinčevi ili minimum oberštumfireri.Deba se ukočio ko pritka i voda konje ko pravi oberlajtnatov konjušar.Joj da ga Ankica vidi odmah bi se udala za njega.Aha,

Ne znamo ko je ubacio ovo aha.Da li se to neki konj iskašljao,da li je potkovica i asvalt klepila i se udud šali nismo mogli dokučiti.Ali ni pominjati.Odmah bi Deba počeo preoklinjanje nabrajalicama i eto uskog grla.

Jašu oni od Hrastova do Bjelava.Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:

„Odakle vam konji,dobri ljudi moji?“

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,ali se samo pravi važan.Herco se smotao oko konja,prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja ali neće da prizna.Sav pozelenio.

Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

„Ima kont,a dugo nisam bio seksualno aktivan,pa sam malo nervozan.“

„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje ne može da se sabere i sjeti.

„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak muotada baš ne raducka ponajbolje.“

Deba  je kai i uvijek vrlo konstruktivan.

„Naći ćemo neko rješenje“ tvrdi Lenji.

I odjednom se raspričo:

Jednoć, Oma ,ja  i najdeblja konjina Deba  bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Recimo one porosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba nam njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo.To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze.Ja se nisam petljo.Prilego malo na dnu noga bolesnuc.Taksi me izmorio.Oni sve viču Glava boli,ljudi moji! Hem rukopis nečitljiv ,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.Zaboravili oni da su ga zaboravili u taksiju.Zadrinco čoek,jurnjava taksijem ga načisto obandačila.

Kad Lenjeg skontaše samo ga nogom na ulicu izbaciše.Ipak se povratiše,raja je. Vrnuše se,pokupiše ga i kod Dobrog. On ih čeka,hinjski se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

  1. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –  med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;još dodaju:

Petrović Petar Njegoš:  on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće  tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Da li je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.Lenjeg u fiziku nećemo mješati.A mojsije nije ponio,znači nije ni bacio harmoniku.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi i da on muhur na nju opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Sad  na nebu sanja i vidi:

Joj, mamo mamice blentovija i lakrdijaša daleko mi kuća od njihove. Svijet take više nikad neće roditi,a ovaj ih neće primiti.

Bila je to Kosa Omina djevojka.Predivno čeljade.Sa nam se družila malo više od godinu dana. Da nije bilo njjene ljepote i  nepatvorene čednosti ne bi znala da se sa nama druži.Uvijek dostojanstvena ,mirna i smjerna činilo se da je nekako gurnuta u stranu.

Znala je da nije.Samo su se jahači malo izmicali da na uprljaju tu čestotost i blagost.Djevojčica mila je imala  devetnaest godina kad smo je upoznali.

Duga jako duga skoro crna kosa do po leđa je davala raskoš njenom vitkom  i oblom tijelu.Bila je visoka preko sedamdeset in sto centimetrov tako da je malo njih moglo gledati zeleno plavetnilo što sija nebeski mir.Ne zbog visine,nego zbog smjernosti kojom je sakrivala pogled i sve zemaljske odlike.

Nismo  previše okusili i omirisali njenu dobrotu,misli smo ima vremena.Da smo znali ono što mladost ne zna ,manuli bi se gluparenja i đardiinskih snoviđenja i posvetili bi se grlici koju je nebo uzelo jer mu je ta umilnost nedostajala.Ili ne bi; i pustili da sve ide svojim tokom.Teško da smo bilo šta mogli učiniti.

A možda je ona znala više nego mi.Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju i da nam bude nepodnošljivo kad nas napusti,.Tada nismo bili svejsni koliko nam je teško pao rastanak;ili tihi odlazak njen.

Iskreno,mislimo da je njena smrt bila ona nevidljiva naprslina na skupocjenoj vazi koja se sama od sebe urušava. Zatim je Frkina bol tu pokotinu učinila malkice vidljivijom,zatim je…

Nećemo preskakati,sve po redu.

Kosa je umrla petnaestak dana nakon Frkine udaje i godinu dana po izlasku Luce na pozornicu.

Da li je jedna ljepota i čednost  morala mrijeti da bi je druga zamijenila,to nismo znali!

Lucini putevi su  tada i sporadično još par puta okrznuli živote konzilija i ašik ljuba.Izuzećemo djecu sa ljuljačke iz ovih razmišljanja.

Da li je stid od rođenog oca što je našao u neprimjernom vremenu i  mjestu sa sumnjivim tipusima otpustila kočnicu i njen život munjevito gurmuo u ambis smrti?

Možda se onog jutra kada je otac :

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako. (Lucin nalog)

nešto desilo što će poremetiti njeno krhko biće i učiniti mnoge mladosti neizmjerno tužnim?

Od nestvarnog jutra boli i svejtlosti Kosa  se povukla u sebe.Sve rjeđe se družila sa bilo kime, osim sa nama.

Više je nisu interesovale “uobičajene” stvari i odnosi.Školu je zapustila i crpila je radost i život u igrarijama budalaša. Činilo se da i roditeljsku kuću izbjegava.Oma skonto da joj roditelji brane druženja sa nama. Počela se uključivati u ritam mikrokozmosa đardina kojim smo lutali.

Mi smo je u duši zavoljeli i snove o njoj iskrili, misleći da će biti “naša”,nalik nama i da ćemo pobijediti njen strah.

Nažalost nismo bili svjesni da ona nije imala straha,već se pripremala da nas napusti,a da nam to ničim ne najavi.

Da li smo zbog toga ljuti na nju?

I jesmo i nismo.

Jesmo jer nam nije dopustila da od nje ukrademo i naučimo mnogo toga što smo kasnije sa mukom spoznali.Jesmo, jer nam nedostaju nječe oči i blagost.Jesmo jer nam je uskraćena njena milost.

Jesmo jer još nismo naučili da plakanje nije vrijedno.

Nismo jer smo je imali i uživali u njenom društvu.Nismo jer toplina koju nam je poklonila bila je dovoljna da izduramo bar neko vrijeme zaštićeni  njenom svetošću.

Nismo,jer znamo da nas je voljela ,da nas i danas sa neba  gleda i zemaljski konstatuje:

Joj budaletina, ljudi moji.Ali neka ih,dobri su oni, predobri. Svi oni su bili ljubav moja.

I zaista koliko god idiotski se konzilij ponašao u vezi dijagnoze,ljekari su ti koji nisu mogli definisati Kosinu  bolest .Liječili je aspirinima i svježom havom.Kažu mala prehlada.Nisu mogli utvrditi ni razlog smrti.

Tako da ni sada, decenijama poslije, mi ne znamo od čega je umrla prva grlica koja nas je napustila.

Samo je odlepršala dok smo mi mahnitali.

Takvi smo vam mi, mahniti.A kako čovjek neće biti mahnit i komad budale kad voli ko konj,a voljen je ko delfin.I kad okolo lepršaju grlice ljepše od snova.I umiru.I kamen i santa leda bi pomahnitala od ljepote đardina i ljubavi naših.I tuge.

Nemamo ni pretpostavki  zašto je otišla. Nemamo pametnije pomisli nego:

-Možda je nama , hudima,  došla meleka da nam pokloni milost  i nebeske darove.Kada je svoj naum učinila,mislila je da je došlo vrijeme da se vrati kući, brižnom Nebeskom Ocu.

Dvije nesreće jedna za drugom su poremetila jahače.

Frku nam je zvijer otela, Kosu su anđeli sa sobom poveli.

Dvije grlice su nam ukrali  a mi nismo mogli ništa učiniti.

To je sada manje važno.Sretni smo što su bile sa nama i zato osjećamo svaki dašak i treptaj koji su nam poklonile.Sretni smo što smo ih voljeli i što su nam ljubav poklanjali.Mi smo svoje djevojčice sa ponosom urezali u srce i u duši im milujemo seni.

Mislimo se da će nam pomoći da se sretnemo,tamo gdje je vječna muzika i ljubav.

I onda neko jadikuje nad svojim ili nečijim životom.Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima,ne danas ili sutra,več juče ili prekjuče.Danas ne postoji,a budućnost je neizvjesna i daleka.

(Ovo je dio  stručne dijagnoze jahačkog konzilija za njihovo mahnitanja.)

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Objedinjena Epizoda VIII

Epizoda VIII

 

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

                                   

 Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

  Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

 Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako je Luca ujahala u njihove živote.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Biastriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,odozgo desno rodila. Svog maternjog se ostavila sve više drotovskim se služi.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje.navodio

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju priča još uvijek nije došla  dotlen.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba. Mi šutimo nismo Deba ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.

Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže oduvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni.Još neka filimska ljepot bedevija ih ko hajvane voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored šest plus lakat.Matrebala je strožije sa svakom minderpuzom i hodžom.Osilila se bagra i kasnije vlast preuzela.Haračlije umjesto komunjara narodu postali.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu šest koraka jedan od drugoga plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako,drugi onako , ni tamo ni vamo,četvri nikako i opet tako.

Klima Luce glavom nisu oni krivi .Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat,ima ih toliko da boli glava. Stani ženo ;kako to govoriš ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće se ona sada tu stidjeti i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu. One ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore,deke,čaršafe neprozirne narod stavlja,u ormare, pod dušeke,pod krevete i zahodima se kriju.

Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca;prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi.Šuti mulac  i u djevojku bleno.Jadno dijete još nije prestalo suze liti,pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva samo joj pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta skoro da nije ,drotovi jesu mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu.

Evo ova i upire prstom na Kosu.

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim.

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku da jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće a grlo joj davi. Nečujno pssst dvojici drotova daje, rukom im otpust daje. Uzima kozlić  što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži.Dođoše do ispod ljuljačkje.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne ruž crvene, zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije.

Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

 Gleda ih i  moli se.

Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce raigrano krošnju trešnje bogatu  bojama obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri i među lišće što treperi kao da male crvene bobice ponovo rađa.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.A opet , Luci se čini da samo umorno spiju i snove odmaraju

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose sviklenkaste rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je orao bijeli što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema ali u  lijevom oku jedna suza bijela iskri.

Gleda ih i šapuće.

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena.Ali preboljeti malo teže i nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna.Ponešto i ne zna.To će uvidjeti.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odalen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesan rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena ne su me dirali i tukli.

-Brže govori ko,da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksai.

-Koji doksat?

-Eno oni .-i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Drotovi spengaše sve osim onih blentovija na ljuljački. Mir zavlada ledinom, ko da se na dunjaluku ništa ne dešava. Dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju i spavaju..

Sati prolazili.Ljuljaška se ljulja djeca spiju.

Luca ne trpće.Njen Dodo je  plav bio ali isti kao ovaj smeđokosi.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijete milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije.I ode tek tako,naglo.Jedno puf i nema ga.

Ta ljepota plaši , ne sluti na  dobro.Zna ona to.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, tako ga ona prozva. Djvojčica je neku  veliku nevolju i tugu probrala. Ne, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve ,makar više nikad ne bila dugonoga Luce, prva dama sarajevske milicije.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Epizoda VIII / Drugi dio

Epizoda VIII / Drugi dio

 

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Biastriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,odozgo desno rodila. Svog maternjog se ostavila sve više drotovskim se služi.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje.navodio

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju priča još uvijek nije došla  dotlen.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba. Mi šutimo nismo Deba ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.

Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže oduvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni.Još neka filimska ljepot bedevija ih ko hajvane voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored šest plus lakat.Matrebala je strožije sa svakom minderpuzom i hodžom.Osilila se bagra i kasnije vlast preuzela.Haračlije umjesto komunjara narodu postali.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu šest koraka jedan od drugoga plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako,drugi onako , ni tamo ni vamo,četvri nikako i opet tako.

Klima Luce glavom nisu oni krivi .Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat,ima ih toliko da boli glava. Stani ženo ;kako to govoriš ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće se ona sada tu stidjeti i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu. One ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore,deke,čaršafe neprozirne narod stavlja,u ormare, pod dušeke,pod krevete i zahodima se kriju.

Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca;prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi.Šuti mulac  i u djevojku bleno.Jadno dijete još nije prestalo suze liti,pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva samo joj pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta skoro da nije ,drotovi jesu mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu.

Evo ova i upire prstom na Kosu.

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim.

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku da jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće a grlo joj davi. Nečujno pssst dvojici drotova daje, rukom im otpust daje. Uzima kozlić  što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži.Dođoše do ispod ljuljačkje.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne ruž crvene, zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije.

Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

 Gleda ih i  moli se.

Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce raigrano krošnju trešnje bogatu  bojama obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri i među lišće što treperi kao da male crvene bobice ponovo rađa.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.A opet , Luci se čini da samo umorno spiju i snove odmaraju

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose sviklenkaste rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je orao bijeli što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema ali u  lijevom oku jedna suza bijela iskri.

Gleda ih i šapuće.

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena.Ali preboljeti malo teže i nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna.Ponešto i ne zna.To će uvidjeti.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odalen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesan rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena ne su me dirali i tukli.

-Brže govori ko,da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksai.

-Koji doksat?

-Eno oni .-i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Drotovi spengaše sve osim onih blentovija na ljuljački. Mir zavlada ledinom, ko da se na dunjaluku ništa ne dešava. Dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju i spavaju..

Sati prolazili.Ljuljaška se ljulja djeca spiju.

Luca ne trpće.Njen Dodo je  plav bio ali isti kao ovaj smeđokosi.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijete milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije.I ode tek tako,naglo.Jedno puf i nema ga.

Ta ljepota plaši , ne sluti na  dobro.Zna ona to.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, tako ga ona prozva. Djvojčica je neku  veliku nevolju i tugu probrala. Ne, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve ,makar više nikad ne bila dugonoga Luce, prva dama sarajevske milicije.

Oni jašu Mojsije harmonike baca

 

  Epizoda VIII

 

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

                              

 Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

  Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

 Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako je Luca ujahala u njihove živote.

 

Frka Frkica

 

I Epizoda komplet

Često nam je padala na pamet . Frkina tuga naše bartolomejske noći na Pašinom brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti je da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, ali jok niša ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i i njene nedohodane korake i pulsirajuću prazninu.. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapućeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to ime ,možda kazuje.Bila je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak; njihove majke u istoj mahali veš prale, prostirale i sušile.A šta su njih dvije voljele tračati.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle.Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi slanjali ispred njih,da ih slučajno ne bi zakačili i olajavali.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka.,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto. Skoro.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu sedam sretan broj, nismo najsigurniji. Napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni, ali  vatreni i osvetoljubivi  ljudi,nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah i što brže i što dalje iz rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo, mislio da u njemu Turci još vladaju, neinformisan bio neko mu bombu uvalio.. Prezime u Jahuić promjenio, identitet familiji novi dao.Kosovski guslari ga krivo uputili.

Ne znamo što mu bi da ih sluša.Vranjani nisu ni guslari ni mutikaše. Neki i jesu. Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše našao. Sve što zaradi u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom , ko kontaju mnoga će muška glava zalelekati za njom. To mu se nekako često obistinilo.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem.On pored nje a nema ga ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila i u pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala, tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina propio. Ti kćeri jednu za drugom dobio. Frka najmlađa bila.

Vako vam je to bilo.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio, ne izlazi iz kuće. Sram ga, on Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa, žensko .Sramota velika. Ne izlazi iz kuće.

Navalio on ponovo na ženu, ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fsiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit, u Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć zna se,komšije jorgane i dušeke na glavu.Nije se moglo ni spavat ni disati.Pa i komšiluk jadni šta će u takaraj se dao.

Te godine se natalitet i Vranju strahobalno povećao.Zbrinuli se komunisti za prinos u žitnicama. Postojalo pravilo trojno:Dobar takar,loš prinos,niža vlast na tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povračati.Svak zna da to znak da se nešto zakuhalo.Begova čorba sigurno nije.

Evo ti za devet mjeseci druge ćere. Brena joj ime dali, ista mamo, znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija meane i žemskinje rastura , a njemu se samo žemsko rađa. Pokunjio se i snuždio.

Ipak opet navalio na ženu ko tatar ili Bosančeros.Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama sjutre.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra onda je on svakako glavni od kama ssjutre jer mu slatka sedefasta kama uvijek sprema za sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sjutra ni kama raja nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznuijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati rada provjere.

I vlast odahnula pa i ona u nadi  valjda će moći spasiti ljetinu.

Pri kraju osmog mjeseca porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća kćer. Bolešljiva  i slabašna ,samo što nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Neka gatara reče nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.

Majka joj se dugo Isusovoj majci Mariji molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ne po majci već po Isusovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.

Mitu više nije briga. Djete ozdravili i više nije njegov problem.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom ko partizani u redu repetaša.Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito se Mito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otiši,brojno i zdravstveno stanje organa preslišio .Sve beo i negativno.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženi potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku više puta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti.Nisu čista posla misli mito i kuka.Sreća Jela Jelena imal ono ženske stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji.Veterinar porađo neku kobilu ,onog prote od Palestine ženu.Kaže mu stručnjak idi kod brice;on ti sve zna bolje od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu on brici šapuće,taka i taka stvar i ja tako i tako,a sada niako i nikako.Svrbi li svrbi.

Njemo brico na glas pre punom briječnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a žensko nigdje nema.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udatiri takaraljku mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav.Jel insana strefila srčika ;pozitivno a to je negativna vijest.Strefio ga herc.Jel ženska nevina,negativno to znači da doktor laže i da je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pežun da se tamo pozitiva.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

Reci mi brico mori šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:Idi  bre  kući pa se okupaj i presvuci pune ti ćčakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana ako si bakszu.I od sada ,nadalje i ubuduć mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

Neka im, ko od njih tri kćeri ima, lako je jednog ili dva sina roditi, kumst tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga prigrlile i više ga ne pustiše. Opet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamal za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Mitu rječi išle ko budalu novine i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio.Lela proljeće su je zvali.

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas. Zdravo! Zdravo zlato!

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra. Zdravo milo zlato.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Pet šest riječi prekosutra. Jel'se moje milo zlato naspavalo.

Ona se ne crveni tek rupice joj igraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra.Vidi Lele proljeća moga, zlata moga ,svaki bi je momak poželio. Dvije tri rečenice nakosutra. Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvoji očima .Um mi se pomutio gdje bi mi… prolazi dalje,rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on pa bi doveo kapelu i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre Ona bi pustila glas i tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku  utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da bol vjetrom biva ponešen u susjedne bašće.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugu i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali, žene zapostavljali. Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati : e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je, Vesna se rascjetala, treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj iz očiju izbija.

 

Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna ili prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane njene noći. Žensko je to sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela  zna da to Mito njoj  pjeva i u nju nade  polaže. Žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se grudi, vatra joj obuhavatila tijelo, ruke, noge, prepone, grudi. Ona plamti, mozak vri, umiva s, kupa se,svako malo se ibricima škopi. Ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al'mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi potsećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore.Ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli trešnji.

Bjelina behara je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanje pogledom čovjeka kojeg tuga obuzima, i nijemo je moli i doziva pomozi mi janje moje neljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, ali do njega svakih pet šest godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask.Te su ture  hadžiju obogatile. Ništa neobično, hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba. Razboli ti on hadžijinicinu majku od Leskovac.Majci nema druge nego bolesnici ići, kčer jedinicu ostaviti da imanje vodi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja.Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući,ali je štićenica nagovori da se predomisli.Daže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode,misli griješi,dali joj jedinicu na povjerenje.Ipak posluša je,jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Da kažemo jadna li joj majka,ne ide.Majka joj em hadžinica em bogata,a ponekad i đuvegiju ima.I kako takoj ženi reći jadna li joj majka.

Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.Akšam pada,Mito ka meani.Prolazi pored hadžijine kuće.Lepa se natandarila na kapiju.Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

Imam i radiće se,al kasnije.

Kad mori  kasnije?

To kasnije samo što nije.

Zašto mori kasnije?

Da se komšiluk zavara.

Gdje ćeš mori  kasnije pametovati?

Ti ćeš prva saznati.

Šta ćeš mori kasnije raditi.

To ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji.

Samo što se mrak spusti na prozor sa baštenske strane neko lupa.Lepa u anteriji bijeloj kroz prozor gleda i ne vidi nikog.Mračno je.Prevari se Vesna na radost njenu i otvori prozor.Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor,domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

Joj šta to radiš pita ga Lepa Lela, drhti,sva se trese,nesvjest je hvata,zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike,nekorištene ,bračne stavlja. Miluje je po kosi i  i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina.

Mladost  se otvori ko oprugama izbačena.Mirisi se razasueše Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe.Ona je budna nije obeznanjena,samo se pravi,taki je red,zna da njeno vrijeme  je došlo, vrijeme davanja i predavanja.

Predade se ona,predade se Mito,ko bujice potekoše poljubci i milovanja,uzlaženja i ulaženja,dodiri i prodori,mješa se cika i vriska,stenjanje i ječanje.Njoj grudi  plamte,hoće da se rapuknu.Stomak joj vri,ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu,ona ga hoće,i joj ona ga hoće, joj jače hoće i joj daj mi ga Mito mili i joj,mamo mamice.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće,ona to želi joj Mito bekrijo.joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo,mamice i plače oj mamo mamice,klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onada oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju,nježno miluju i ljube.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi tako oni misle.

Da li usud drijema ili nešto sprema?

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi,mili joj Mito pastuh,vješti jahač  njen još ne znaju.Ona se štrecnu vješti jahač i pastuh je podsjeti na četiri jahača apokalipse.Nije dobro.Novi nagoni se bude i sve se ponavlja,ovaj put žesšče i skladnije i misao o zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna,prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu.Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima,što hoće da se daje i da joj se da i upija sav nauk sa kojom se svaka iskon žene rađa.

Prvo dođe mama,mamica,tepa joj Lelo,Lepijko.Sve je nešto pogledava,misli nešto je brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo,tajica dođe.Imanje veliko,mnogo praznih i namještenih zgrada ima.Potraja Mitina i Vesnina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboko sna i onako sanjiva posla hadžiju da kćerku potraži, malo odocnila.Usud ga vodio ko  lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu.Tih dana hadžija promukao, nije mogao ni zazivati,već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta viditi,bjelasa Vesna samo u čizmama i pomahnitalo jaše muško  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti,vrišti i jaše dijete,raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana,ženskara Mitu bekriju.Odavno on sumnja da mu ženu povaljuje kad stigne i gdje god stigne.Taki im običaj u Vranju.Mladu za stara,mladog za staru.Kolo sreće.

On ne čuje šta i kako mu jedinca mila,njegova djevojčica mala,majku doziva.Krv mu u mozak takvom navalom sine da on na  meki dušek panu,iz očiju mu suze liju i njega starog obeznanjuju.Vidi kćer: babo joj bolan,na smrt leži,ali ne može se zautaviti sve silnije ,jaše i vrišti.Babu gleda i sve se završava: Joj,mamo mamice.

Zamalo,ali ne ote joj se babo babice,ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih,jal’ baršunastih,jal kadifli crvenih fesića.To ona pomislila babi treba pomoć,a ona ne može,jadnostavno joj  igra belenzuke oko cijelog tijela savila.A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cepa,pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan.Joj ljudi srećnog li broja!?Oporavio se za slijedećih sedam dana.Joj ljudi sretnog li broja?Nikakvu đefu nije pravio ni podigao.Časti radi.Niko ništa saznao nije.

Za sedam dana Lelu u Atinu poslaše i za nekog Grka udaše.Veće prije Mito priliku ugrabio i obećo joj daće po nju doći.Nije pomoglo ni mamo,majčice. ni babo,babice,ni suze ni krici,ni jauci.Ode sa bogatim mirazom za Grčku.Niko je nikad više nije vidio.Ni otac ni mater.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzika bosanske kapele po profesiji čovo ,na zbor svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel.Ljepota i bjelina ge omamile i on bez cilja luto gradom i uživao.Oko njega stranjski svijet nekim gribim govorom progovara,on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu iz bjelinu se iskra glasić milozvučni pa se njemu obrati.Tako mišljaše on.Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio.On kajdu u ruke i poče da zapisuje,ne može stići potrefiti,a i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna .Završi se pjesma glas minu.Sve se utišalo.On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe,glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj.Dođe on i treću noć zaredom,brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami ko je odakle je,začu samo:

Mite bekrije ljuba. Ču se krik i on osjeti da je nešto nasilu odvuče.Došao mjuzik sutra,ali glas tuge se ne pomalja.Dolazio još par dana ali miline i bola nema.Došlo vrime da se doma odi,pa on i odi.Ne zna šta će sa pjesmom,kad na radiju ču jedno djevojče što poji.

Dođe kompozitor do nje,a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim glasom.Tako nasta Mito Bekrija.Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje,pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala.Više nikad nije mogla da spije a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti,Jadnom,načuo  da je Stojan naručio katila iz latinluka i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje.Niko ne što zašto i kako.

Mito preko noći nesta sa porodicom.Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo.Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje,povelik komad.Bolje bi prošo da je tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se nešto plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše,niti vidješe,sve dok Frka za udaju nije prispjela,a Stojan umro.

I Epizoda

 III dio

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznostito.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

 

 

Frka Frkica

I Epizoda

 III dio

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznosti.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.