Petnaest dana proljeća

 

Petnaest dana proljeća

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma  godina.

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzika – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge i ledina..

Kada se pomene ta hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i neke što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne jubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinjala je eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima ,lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijana cvijeća,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski,neprestano tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A ta mila djeca cvijeća je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zaprevo sve se htjelo dati..

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja.Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

Ja sam atavistički i godinama mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada itakav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvireintelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog

života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-

senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila..

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca po livadi snova.Lerd ne diram,bisere nižem u predivne ogrlicenaših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja.Tujinko moja nestašna.

 

Kraj prvog dijela

Blažena Luca – V dio

 

Blažena Luca V dio.

Otvorim oči,a njegov pogled jedan valer tužniji.Iz čakšira vadi  omot pisma,izgužvan i žut,pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol,ali se ne boriš sa njim.Ti ga trpaš i gušiš.Misliš da si ga zaboravila.Nisi malena.Ti znaš Debu,a ja znam da ti Deba  nije previše simpatičan.Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da nije tako loš  i da svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke,ona je ljekovita.Donijeću i tebi.Trebaće ti.

On ode ,ja čitam:

Humor boli krije

 

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga  u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolici i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i  ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera, naspram ovoj igri staklennih perli.

Dohvati bocu kurvoazijea ,u ruku je, na dlan prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ k0 mu'(h)a i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno , da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita ,on  boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.Ai što će joj gaće uopšte ako ih treba svaki čas skidati.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj poganluk,on po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš,  čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas.

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut.

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš.

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi.

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti,riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati

i  jednostavno krepati.

Debi se domah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj nego o umiranju.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti jeMojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana.

I on zvizno.Skonto pričo ili pričo na isto mu dođe.Blantavi  ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.Samo im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista,ili je posto autista ili se sprema da postane autista.Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj dobri molim te,znaš šta će on učiniti.

Znam kaže i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem.Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa;pa celofan miluje,ciganku u kosu ljubi,tijelo nježno miluje ,suze mu grunuše na oči.Plače Deba ko godina,kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili.Čuj blesa plače.Ne,mre to.Nije fer.Gdje si vidio da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast mere zaplakat.

Može,misli Dobri i te kako može.Ona priča o crknut,riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina.A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi da ne mre grublji biti.Jok to se njemu srce sledilo,to njemu duša zamrla.To on  lijepo  krhko biće,onu svoju dušu veliku  u mali mozak,u hipofizu zakopao.Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.Da se sve slijepi i zaledi.A ako neko počne čeprkat da se duša samozapali.

On neće,on ne može,on ne želi da misli.On neće da shvati da nema Dijane njegove,njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana.Zbog nje je Deba postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.Pošli oni u treći razred guslareve škole.To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija,ali ako bode dobar,fin ,nježan i dobar djećaćić mogo bi postati momak.Sva bi im se djeca mogla rugati:

Cura i momak,sjeli na bobak,bobak puče,cura momka tuče.

Eh,da je barem tako bilo,misli Deba.Ja bih svaki dan neku psinu,onako dječiju, smješnu i  malecku napravio. Da se može glupost može pregrmiti da me Dijana klepa ,ko hablečinu svaki dan.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti,kako insan ne može ni u morama zamisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem,niti vrištim ,a bol  se veća javlja.Prvo ti desna slabija ruka popusti,pa odleti.Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda.Zatim se lijeva,družica desne, po prašini vuče.Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio ,misli postao glavni.Jes,kako nije.Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje,veže se nešto…

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavlja i melje ga.Ono izlazi na drugu stranu ,krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci posuti paprenim kečepom.Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti.Ne ništa.Jok,bolan ne da dušman lakoće.Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru,onaj balonćić mali ,katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca.Balonćić padne i puf nestane.Ali se duša vrati,malo veća od balončića.Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data,da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo,pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i samnom Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć,kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila,moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,djeca sve znaju još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima.Dvije ruke,jedna ruka u drugoj,dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod njega bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka stanu, ,okretala se i poljubčiće mu slala.On ukipljen i ponosan ,samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali.Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom.Djetinjstva se svoga više ne sjećaju,ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Deba nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju.Kao da će ih neko,nepoznato neštoi razdvojiti.Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi.Nevini,čisti i pitki, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,i oni su par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga.Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednog sunčanog majskog dana ,bližio se raspust. Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.Ptice nestale sa safirli neba.Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije.Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati.Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Deba nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto,Dijanino, pogledava.Srce ga steže  i ona tišina mu se u um uvlači.On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.I zavisiće.

Odjednom nad Sarajevo se navuče mrkli mrak.Jedan strašni preklinjuči ,dječiji vrisak prolomi se od Višnjika,preko Bjelava do Debe dođe.On izleti,jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Deba,vrisak s njim. Trči deaba a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli,srce mu u mljeveni azot tečni pretvara.Vazduha nema,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto urliku se pridružuje,i on vrišti i plače.

Deba ,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao,ali nije važno,on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Deba u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je.Vidi krv polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro,ali neštoi ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je ,to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi,slankasta je.Misli on djetinje.Nije znao,nikad je nije probo.On se polako na koljena diže.Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

 

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Deba moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu .Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti Dijanin glas kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet ,apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Debi drago ,jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše,prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

 

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Debu blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.

 

Nesuđenu ljubav mojcu

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja.

 

Debu tek tada hladnoća,led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara ,pala mesarska više nje blješti.Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Debu van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život,a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Deba sada pripada. Tijelo mu sa živima.Duša sa grlivom odlijetjela- Potop,oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Debu nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on Deba,blentavi zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome.Niti je jeo,niti je pio.Preko dana bi dijete bilo na groblju,pored groba koji se Dijani iskopao.Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici,simpatiji,samo što mu cura nije bila,sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više,doli jednom. Sahraniše Dijanu.On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka.Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak,zauvijek zaledio.Misli dijete; šta će mu ,nema više male božice,pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na grooblju.Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima devet godina,nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.I malo im to, još ih pride kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Debu  probudi gavran, crn ko rudarko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

Idi kući jadni dječače. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Deba i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila,blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

Deba za kamen da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si nagrabusio.“

Vidi Deba da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Kad je kući došao , jeo je i jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.,a on bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate počeo mrviti i jesti. Tada mu sinu da na groblju u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati. Povračo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati,svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Debu da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.

 

Frka Frkica II epizoda

Ono jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošao ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko me prestravili da me neki grozni san za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Tek pred samu smrt me sasvim malo popustio.Nisam mogla dišem od straha.

Samo sam mu nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom   obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Te večeri sam se udavala.Njemu nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće,tri je njegov broj.Ali sumnjam? On kaže sve u parovima ide.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu njegova prva djevojčica,Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.Neće ga on više  na srce prislanjati i  u njemu njene tragove tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje,sve zbog njega;on bi da njeno zlato ljubi . Znam boljeće ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lopovčica ukrala.Tepaće mi,osjećam to.

Više sam ga uzela jer sam njegovo nešto htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam izbora imala.Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome ništa.To je bila moja bitka,moj izbor.Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luca mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se Dobrom vratila i zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boliće i mene i Dobrog.On je htio da sahrani svoje proljeće radi mene.Ali nam se nije dalo.Možda je tako i najednostavnije.

Nije onaj moj suđeni kriv što je postao onakav kakov jeste.Krivi mu otac njegov i ja.

Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zaključala.

Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ni kako ni zašto.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna…

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio.On je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luca mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa dvije kćeri i tek rođenim sinom.Čedom mojim malenim.

Sada u  mene obitavaju samo  led i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.

Kad očeve vidim,strah i jeza me hvataju.

Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.On isti otac. Sin njegov isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz kreveta.

U meni đul bašte i đardini su ponovo počeli da zelene i cvjetaju.U počtku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne:đardin.

Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.Oni kad krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda samo kod  otomana i peškuna nešto krala.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao mala Frka Frkica bih Zleti i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa tek zalutale sjene. Žao mi Kose ,nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog  takara otišla.

Pustila sam i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  bekriju ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, svjetlucava, bljelja od nevinosti.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću životni sićušni nosim..Trudna sam. Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih ili pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz bašta i đardina.I jeste i  nekako nije onaj isti.Ovaj je nekako nježniji,laganiji,čistiji i prozračniji,akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

Kolo oko harmonike i bolera igraju.Taj bolera nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insani ne  plešu. Samo velovi,kao aveti neke.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pojesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom mjesu.Na njemu zlatni upaljač.Ja se čudim odakle tu.Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomenu, da me više  bole.Plava kutija sa cigankom što okret pravi,neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier neotvoren, kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krasi.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bos je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem,ne uspjevam.Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje sa neba pada. Lijepe crvene okrugle bobe.Mali princ ne obrača pažnju na trnje i krv,zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno skoro dječije lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Zauzet je.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi;pita se.Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara onu česmu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu.Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih crvenih okruglih boba.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane  srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali.Ništa strašno.

Ja poželjeh da se sagnem da trnja bar malo sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijeli košulju briše.Ona se crveni kao da se kupa u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka misli;nešto nije u radu šta tu dvije grlice rade.Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se ona više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi i bijelom košuljom briše i na peškun kod onih prvih i drugi stavlja.To je već treća skupinica boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje,trnje,molitva,slijetanje nove grlice,poljubac kljunom,nizanje srca,trnje trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je  je sadmo sedam ili devet hrpica.Pored svake barem po jedna grlica guče.

Mozak mi   ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je put rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja.tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška  medicinska lopta i heknhu poput granate:

-Grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe okrugle crvene bobe sada je  samo kaša,ko krv neka se niz peškun slijeva.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.tamo  sačekuje  briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte iza zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ se okreće gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije, mila moja,nije  vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

 

Kraj I dijela  druge epizode.

Ono jašu Mojsije harmoniku baca / Uvod

Mi objavili haman pola pisanije nazvane ko fol roman Oni jašu a Mojsije harmoniku baca,a sad ae sjetili izbaciti uvod.Reći ćete :joj naopakih ljudi majko moja.I Bićete u pravu,donekle.

Uvod po svojoj serioznosti i vokaciji donekle odudara od prezentiranih slova.Bojali smo se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer kretanja dogodovština mahalaše kojima puca prsluk ua dunjalu.

Sada kada su blentovije objahale haman pola romana,morali smo ih napokon smjestiti  u voljeni grad koji je uveliko odredio svakog od njih.

Nismo ni sigurni da je dobar uvod.No o tom po tom.U konačnom srazu će se vidjeti šta nam je raditi sa uvodom.Možda bude dobar pogovor.Tko to zna?

Oni jašu  Mojsije harmonike baca

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi   krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju.

Ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.I svoju ljubav neštedimice poklanjaju.

Oni jašu Mojsije harmonike baca X Epizoda komplet

 

X Epozoda  

Čuo Oma za nečuven ulet konja,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.Dobri  Prever.Ove dvi zadnje riči ni on progovori,on in samo mislin.

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.

Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo ,Borkin muž, se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.I nije se vi še vrno u bolnicu.Otišo direkt u zatvor,sam se prijavio.Pošten vakat

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršiki legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela

 

II dio

Imala moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:
Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala..Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

Kraj drugog dijela

Treći dio

 

 

Anterije bile prošlost.Tek ponekad  bljesne neka i otkriva one bjeline i snove.Oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženke se čude,ali im ne smeta,jer dobijaju šta žele i što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Ankicom ili nekim drugim mirisnim đardinom.

Te djevojčice što su se rađale bi njihove ljube,žene, bile su nalik samoj ljubavi,snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice  njine sestrice brojati.Svaka od tih djevojčica  jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu.Zov majčinstva.Neka.Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana ljubavi.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao.I njihovu njima.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko budalu novine.I tri mjeseca bolnice ,čudo jedno.

Drugi put u bolnicu išo kad je Dobri ležo na maksilofacijali zbog papiloma lingve.Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku.

Za njim prvo Mojsije,ima šuhu da ima papilom lingve.Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju krenulo ko budalu novine  i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina koja je Mojsija primila.Herci već tada iz nosa virile.Prozove ga doktor,ustane Herco  i u ordinaciju.Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan.Deba se zavali u smjeh.Gleda ga doktor i sam sebi kaže:Joj budale,ljudi moji.To mu jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze.Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila.Naglašava da ga svako malo herc strefi,naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče.Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce.Nikakve kaže Herco ali njega srce uvijek hekne kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.Promjeni ona,ali njega srce onda ne strefi.To je dobro kaže doktor.Nije Leli Jeli Jeleni dobro.Kako joj nije dobro?Zato što onda nju strefi srce.Zbog čega nju strefi srce.Zato što mene nije strefilo srce.Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita.Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.

Herci drago što on obrazovanijeg od većme sebe može  naučiti,pa objašnjava,polako i po redu.

Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče biserli haljinu i mene srce strefi.I sve je u redu.Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja.Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinu i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi.Kontaš dotur.

Doktor ne kontra,ali kaže kontam.Herco zna da ga hbalečina ne razumije i nastavlja.

Nju herc strefio zato što mene nije strefio,eto to je tako jednostavno.Zato ti ona uvijek obuče biserli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš,ulazi Deba bez kucanja i još se valja od šege i kaže:

-A dotur,ne mere ga čovjek ništa skontat.

-Ko si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabarlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.?

-Što nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko u slona,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otlaz.Poslije bi haber stizao i prije nego šzo bih pomislio da se zaposlim.

Konta dotur ne valja se kačiti se Semizom,nema mira nego mora dapita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ali ga ipak pita:

-Ova j tvoj neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati jer je u njoj pisalo da je on Musti operisao slijepo crijevo.I nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu.A Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjicu zdipio Omi i odnio je Musti ali mu nije trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj kaže vodite ovu budalu na peti sprat,pilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo ni za živu glavu da priča.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,da ali  tebi nešto fali?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba i Herco se uvalio,uvaliće se on ,skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što da ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se zavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja po podu čekaonice.

To se Lenji se zavalio u krevet i obadvema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat.Sestra nije na svom mjestu.Doktor

konta,glupača neka sad jhoj onaj nešto priča a ona ga sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom,doktor sam sebi kaže luda li dana i gleda na sat,dvadeset do dva.Uh odahnu on začas će kraj smjene.Ne prođe ni deset minuta Debu drot vodi,ovaj se drži za usta,iz njih krv na sve strane ko da ima menstruaciju.Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi Debu za ruke,u lift pa na peti sprat.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Svi leže u istoj sobi.Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,on ga ništa ne razumije.Herco pita Debu šta mu je,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.Lenji šareti Debi ovaj nešto frljfa Lenji krima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne bole ga usta i sve u njima gori isto ko da po kile pečene mlade janjeti tek skinute sa ražnja pretvoriš u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijalnoj

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo njemu oni stalno u zatvor ,i stalno neke belaje rade,i prolaze im kao neke van take fore.Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate.Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice.Prekršaj je to.Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku.Zajeban štos imao.Drot se složi ko Lenji kad se gangrenira.Namah ,na mjesto obezeznanenja.

Nema ti u Mojsija zajebancije kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog.Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši ni jedan ni dva nego fljas u čelenku.Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti,KO u drugoj sekundi.Nema brojanja do osam,samo hitnu hitno zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko britva.Odleža on petnaest dana u bajboku.Pokvari on planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom.Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila.te godine nisu ni na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije avježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.grizla ga savjest..Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom.Oma tugovao za kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica galopirajuće je u petnaes dana pokosila.Nije on imo love da plati kaznu na licu mjesta niti love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju onu ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome

Godinama kasnije Deba ga izdo.Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku.Bilo se u fazonu vranjanskom.Onom fazonu  kada se Dobri otisne i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani,najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije,kineskom restoranu,osminama. Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila Dobri je ne bi ni trešavicom dodirno.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći ako one neće.One su manje više htjele jer bi  veče frke krasotice pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli.Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu.Ljut Deba na Mojsiju.Gdje ćeš ba ići u armiju a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu zaviče.Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne..Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera.Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebo te Mojsije ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu na Zlatu spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom  što nemaš love.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo.Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati.Samo nije znao da će konjina voliko čekat.Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao zahvalna i žtvovana ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu samo što je ne pokrije rukama ko jungferli cura kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država.Pančevo,Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr,.Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke,Francuskinja

Oni jašu Mojsije harmonike baca – X Epizoda /treći dio

 

Anterije bile prošlost.Tek ponekad  bljesne neka i otkriva one bjeline i snove.Oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženke se čude,ali im ne smeta,jer dobijaju šta žele i što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Ankicom ili nekim drugim mirisnim đardinom.

Te djevojčice što su se rađale bi njihove ljube,žene, bile su nalik samoj ljubavi,snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice  njine sestrice brojati.Svaka od tih djevojčica  jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu.Zov majčinstva.Neka.Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana ljubavi.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao.I njihovu njima.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko budalu novine.I tri mjeseca bolnice ,čudo jedno.

Drugi put u bolnicu išo kad je Dobri ležo na maksilofacijali zbog papiloma lingve.Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku.

Za njim prvo Mojsije,ima šuhu da ima papilom lingve.Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju krenulo ko budalu novine  i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina koja je Mojsija primila.Herci već tada iz nosa virile.Prozove ga doktor,ustane Herco  i u ordinaciju.Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan.Deba se zavali u smjeh.Gleda ga doktor i sam sebi kaže:Joj budale,ljudi moji.To mu jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze.Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila.Naglašava da ga svako malo herc strefi,naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče.Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce.Nikakve kaže Herco ali njega srce uvijek hekne kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.Promjeni ona,ali njega srce onda ne strefi.To je dobro kaže doktor.Nije Leli Jeli Jeleni dobro.Kako joj nije dobro?Zato što onda nju strefi srce.Zbog čega nju strefi srce.Zato što mene nije strefilo srce.Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita.Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.

Herci drago što on obrazovanijeg od većme sebe može  naučiti,pa objašnjava,polako i po redu.

Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče biserli haljinu i mene srce strefi.I sve je u redu.Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja.Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinu i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi.Kontaš dotur.

Doktor ne kontra,ali kaže kontam.Herco zna da ga hbalečina ne razumije i nastavlja.

Nju herc strefio zato što mene nije strefio,eto to je tako jednostavno.Zato ti ona uvijek obuče biserli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš,ulazi Deba bez kucanja i još se valja od šege i kaže:

-A dotur,ne mere ga čovjek ništa skontat.

-Ko si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabarlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.?

-Što nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko u slona,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otlaz.Poslije bi haber stizao i prije nego šzo bih pomislio da se zaposlim.

Konra dotu ne valja se kačiti se Semizom,nema mira nego mora dapita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ali ga ipak pita:

-Ova j tvoj neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati jer je u njoj pisalo da je on Musti operisao slijepo crijevo.I nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu.A Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjicu zdipio Omi i odnio je Musti ali mu nije trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj kaže vodite ovu budalu na peti sprat,pilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo ni za živu glavu da priča.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,da ali  tebi nešto fali?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba i Herco se uvalio,uvaliće se on ,skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što da ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se zavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja po podu čekaonice.

To se Lenji se zavalio u krevet i obadvema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat.Sestra nije na svom mjestu.Doktor

konta,glupača neka sad jhoj onaj nešto priča a ona ga sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom,doktor sam sebi kaže luda li dana i gleda na sat,dvadeset do dva.Uh odahnu on začas će kraj smjene.Ne prođe ni deset minuta Debu drot vodi,ovaj se drži za usta,iz njih krv na sve strane ko da ima menstruaciju.Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi Debu za ruke,u lift pa na peti sprat.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Svi leže u istoj sobi.Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,on ga ništa ne razumije.Herco pita Debu šta mu je,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.Lenji šareti Debi ovaj nešto frljfa Lenji krima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne bole ga usta i sve u njima gori isto ko da po kile pečene mlade janjeti tek skinute sa ražnja pretvoriš u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijalnoj

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo njemu oni stalno u zatvor ,i stalno neke belaje rade,i prolaze im kao neke van take fore.Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate.Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice.Prekršaj je to.Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku.Zajeban štos imao.Drot se složi ko Lenji kad se gangrenira.Namah ,na mjesto obezeznanenja.Nema ti u Mojsija zajebancije kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog.Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši ni jedan ni dva nego fljas u čelenku.Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti,KO u drugoj sekundi.Nema brojanja do osam,samo hitnu hitno zvati.Spengaše Mojsiju dok si reko britva.Odleža on petnaest dana u bajboku.Pokvari on planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom.Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila.te godine nisu ni na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije avježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.grizla ga savjest..Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom.Oma tugovao za kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica galopirajuće je u petnaes dana pokosila.Nije on imo love da plati kaznu na licu mjesta niti love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju onu ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome

Godinama kasnije Deba ga izdo.Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku.Bilo se u fazonu vranjanskom.Onom fazonu  kada se Dobri otisne i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani,najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije,kineskom restoranu,osminama. Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila Dobri je ne bi ni trešavicom dodirno.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći ako one neće.One su manje više htjele jer bi  veče frke krasotice pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli.Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu.Ljut Deba na Mojsiju.Gdje ćeš ba ići u armiju a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu zaviče.Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne..Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera.Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebo te Mojsije ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu na Zlatu spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom  što nemaš love.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo.Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati.Samo nije znao da će konjina voliko čekat.Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao zahvalna i žtvovana ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu samo što je ne pokrije rukama ko jungferli cura kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država.Pančevo,Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr,.Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke,Francuskinja

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / X Epizoda II dio

X Epizoda II dio

Imala moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:
Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala..Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

Kraj drugog dijela

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda X –

 

X Epozoda  

Čuo Oma za nečuven ulet konja,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.Dobri  Prever.Ove dvi zadnje riči ni on progovori,on in samo mislin.

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.

Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo ,Borkin muž, se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.I nije se vi še vrno u bolnicu.Otišo direkt u zatvor,sam se prijavio.Pošten vakat

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršiki legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / X Epizoda drugi dio

X Epizoda 

II Dio

 

Imala Luca moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta ti je nauka skontala a priroda smudriovala .Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.A priroda je fina,ženstvena.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

……

Oni jašu Mojsije Harmonike baca / X epizoda Deba

 

X Epozoda

Deba

 

Čuo Oma za nečuven ulet ,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.(Dobri  Prever)

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo Borkin muž se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršijii legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela.