Moji razgovori sa neznancem / II Dio

 

 

Ima u životu onih fićfirića i pehlivana koji na sve strane bacaju parangale,a izvlače prazninu.

Neću ići njihovim stopama.

Ja sam dama.

Idem drito i u sridu.

 

Kratko postiram:

Rođena sam tog i tog dana(godinu ni za živu glavu ne navedem i mene

hvata strah cifri),nikada u životu nisam dobila pravo ljubavno pismo.

Eh da ima neko, ko bi se sjetio da mi ga napiše.

Bujrum ljepotani.

 

Niko .Ni je'ne.

Sve se jade o svom poslu zabavili.Ili se kaže o svom jadu.

Ni uobičajene glupave komentare ne daju.Valjda misle,zaboraviće se do rođendana.Sve će to kiše i snjegovi isprati.

 

Prođe hefta,skoro dvije.Ništa.

 

Šta ću , da zaboravim da sam rođena!?

Kako ne!

Zaboravim  ja'de i odem sa sunčati na ovom plahom jesenjem suncu.

 

Kad trinaestog dana , lijep broj , aoni kažu nesretan , naletih u porukama,normalno,svojim , neko se raspiso.

Ma,ne čita mi se, ali šta ću?

 

Pristojna sam i lijepo vaspitana , Bogu ugodna dana,iako nikome nije stalo do toga.
Nisam kao anamo one što laju na sav glas , a samo tri četiri riječi, Milostivom nemile, vrte u krug. Baš su dosadne i otrcane.

Helem piše:

Mila Bebice

Volim te

Hvala ti

Oprosti mi.

Uvijek će tako biti.

Zahvaljivati se na dodirima i nadama,

Blagodetim i tvojim đardinima koje mi darivaš.

 

Moliti oprost za svaku riječ koja ti se ne svidi,

i svaku tvoju suzu prolivenu.

Biće ih još , to ti obećavam,

i suza radosnica

ali i suza tužnijeh koje oplremenjuju.

 

Ne želim da te plašim ili da se osjećaš obaveznom,

da ti za uzvrat išćem bilo što.

Čak mislim da to i ne smiješ činiti.

Moja ljubav je bezuslovna.

A ti si tako mlada.

 

Hoću da znaš da ja ,

Tvoj – Dragi

ovakav i ovakav

kakvog sebe stvorih,

onakav i ovakav kakvog me stvoriše, uz Božiju pomoć,

a sebe podigoh na časnosti imena

kojeg nosim

do zakletve tvojoj čednosti

hoću da te volim do zadnjeg dana

poslije će to biti sasvim lako.

Krhka ružo ,

mila moja djevojčice

kada bi ti ,

kad bih ja ,

kad bi mi,

snili:

 

„Voljela bih da imam mogućnost da sjedim kraj tebe,

naga,

umotana u čaršaf bijeli,

raspuštene kose,

snenih očiju,

i gledam te,dok pišeš.

Dok slikaš,

Dok kafu odguruješ,jer ja te rasanjujem.

Dok djevičanske ljubičice sa mojih grudiju bereš,

Dok lutaš mislima daleko,

pogleda izgubljenog u prošlost.

 

Tad bih te ljubila, milovala i nježno dozivala,

ne želeći da te naglo prenem

iz tog blagog stanja neprisutnosti.

Ali dozvoljavala bih ti da lutaš Dragi,

jer takva je tvoja duša.

lutalačka i nježna.“

**

Misliš bi Malena da bih imao vremena da lutam?

Misliš da bih želio da lutam?

Misliš bi da bi mi riječi i slike išle u tonu papiru i boja?

Bilo bi to…

Nije važno.

 

Mila ,

Ljubavi oprosti mi.

Ne bih ti ja,

labudice moja,

mogao odvojiti pogled

od ruku , usni , tijela,

od tebe.

 

Raspuštene duge kose,

bujnih uzdrhatalih grudi,

pogleda zaljubljenog ,

srca ustrepatalog od čežnje,

utrobe u strasnim grčevima bibanja,

koje traži dodire i ljubav

do smiraja i ponovnog uzdizanja,

tijela od svile umotanog u snove.

ti sjediš pored mojih snova.

 

Ja bih trebao biti maloumnik i baviti se umjetnošću ,

dok sama umjetnost , ljubav i život mi se nude i daruju.

 

Ne mila nije dobar taj tvoj san.

To je samo pola sna.

 

Najljepše u tom snu si ti,

što želiš da si pored mene.

Ti si umotana u svilu tijela tvog,

ali ti ne treba bijeli pokrivač,

jer čednost je tvoj pokrivač.

Tvoja duša je bjelina,

tvoje srce je čisto.

Tvoja dobrota je tvoja nevinost Mila.

 

U svojoj dobroti si došla da mi se daruješ.

Ja sam ushićen, ja sam ganut do suza.

Moje ruke su drhtave ,

usne titrave ,

ja se malo bojim.

 

Strah me da te ne povrijedim,

da ne uzmem nešto,

a nije mi od srca poklonjeno.

 

Strah me mila ljepote tvoje

i nikad taj strah neće nestati.

Najviše se plašim da te ne uprljam , Mila.

Možda će moja čežnja,

pogled na tu milost  ,

ljepotu učiniti da se zaboravim.

 

Da te prigrlim i polako ,

i do beskraja počnem ubiranje plodove

tek procvjetalih đardina tvojih.

 

Jedan po jedan ,

poljubcima,

rukama , tijelom.

Nježno i blago ,

zaštitnički,

da te ne povrijedim.

 

A kad osjetim da si mi se dala a ti srce tako želi,

bio bih ti najnježni i najstrastveniji ljubavnik,

kao nikad prije.

 

Bio bih tvoj moćni mučkarac kao niko prije.

Bio bih ti mila čista ljubav ,

koja samo sa ljubavlju diše,

i s njom uranja u ljepote tvoje.

 

Mila znam ,

ne pitaj me kako, za godinu dana,

malo prije o godišnjici našeg prvog susreta , srešćemo se.

 

Ne prije (pitaš se)?

Do tada ćemo se mila upoznavati korak po korak

i znati jedno o drugom sve,

što voljeni znaju u ljubavi svojoj.

 

Mila i naš san , današnji ,

moj i tvoj ,

objedinjeni će tada zalepršati među nama.

 

Dalje šta će biti ne smijem ti reči,

Nije dovoljeno jasno

i ne bi bilo pošteno prema USUDU.

Već i na ove riječi,

klima glavom vrlo ozbiljno.

 

Zato se moram zaustaviti.

Neko vrijeme poslije ,

možda već sutra ću poželjeti da ti opjevam

kako se naš san nastavlja.

 

Malena ,

želim da mi budeš sretna i u pravom životu.

Uzmi ,otimaj , kradi, sve što ti se sviđa radi

što ti duša želi snivaj.

Život je mila lijep!

Veoma.

 

Naš je zeru ljepši i istinitiji.

Jer naš život smo ti i ja .

Čiste duše spojene u ljubavi.

 

Volim te Ludice mala sa tango nogama.

 

I ti bi Mila ,

da ja mislima i kistom lutam.

Ne ide to tako mila.

 

Nisam zbog toga rođen.

Znaš li to?

Zbog tebe dišemn

Jedina ljubavi moja

Plavi cvijete duše moje.

 

**

Tu je pismo stalo,

mome srcu nježnost dalo,

jer i muzika bješe tu.

 

Tada primjetim i ispriku:

 

Moji kalendari me gurkaju i kažu, godina će očas proći,

samo što nije ,

a gdje ćeš ti biti, tko da zna?

 

Kalendari su nezgodna i nepredvidljiva baština.

Ispuni želju toj miloj djevojčici i onako usput ,

zaželi joj i sretnu novu godinu.

 

E pa Princezo

Sretan rođendan i godina nova 2018.

Oprosti mi na samodopadnoj slobodi.

**

Razmišljam:

-Šala ili stvarnost.

Lijepo ,naivno ili blesavo?

Nisam sigurna.

 

Možda sve u jednom polusnu.

Biješe to o jednoj ravnodnevnici.

Pomislim,tog dana se ne smije lagati,

čak i kada se snovi snivaju.

 

Lice mi se ozari.

Riječi same lebde :

Dobro, d,'bro.

Čekaću!

**

Krah drugog dijela

 

 

Moji razgovori sa neznancem

 

Otrgnuto sa stranica jednog Ženskog atipičnog dnevnika.

Hronološki po datumima i treptajima duše.

Ili po damarima čežnje ljubavne.

**

Uloge:

Ja – Modra kao njegova rijeka

On – Totalni neznanac

Dekor – Zavisi od aktera.Ipak ima ,mogo sjećanja i slika.

**

Predgovor

Krenulo je iz dosade.

Smislih, nekoga naći malo ga podražavati.

A pojma vam nemam šta je to blog i komunikacija.

Znam kako našminkat sebe,valjda ću naučitii i blog.

Znam se i zaljubiti i zavoljeti, ali nekako mi kroz skute sve propadne i …

Naučila sam kako i zavesti i dozvoliti da budem zavedena.

Ovo drugo mi bolje ide.

Ide mi i ono prvo , ali uglavnom mene zavedu kao najveću blesaču.

Nisam vam ja neka naivka, ali ” naivci” su premazani svim mastima.i uglavnom glupi.

A ima ih koji to nisu, ali mi se oni ne sviđaju.

Ćini mi se da sam rođena da radim pogrešne izbore.

Čudno je to što je svaka moja ljubav prava i jedina.

Zato čekam onu najpraviju, a ove svakodnevne preskačem.

—————————————————–

Vi se sigurno čudite što sam ovo podvukla,

a da ništa pametno nisam rekla.

Ja se ne čudim, jer svako malo neku crtu podvučem.

Bilo to dobro ili loše.

A ništa ne košta.

Samo povučeš.

I čini se posao obavljen . A nije.

I koji posao , moliću lijepo.

Od kada je to ljubav postala posao.

Sada ja zastanem, i pitam se:

– Koja ljubav Malena.

Tako me on zvao.

Ko?

On.

Koji on?

Pa, neznanac.

**

Krah prvog dijela.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Deveta epizoda ( Oni jašu )

 

Oni jašu

 

Danas nam je dosta tri konja kaže Dobri.

Deba ga  zahvalno gleda, još nije sa Zemljotrskom ,  ni sebe bajonetirao. To znači da nije ni armiji prisnmrdio  i da još fura sa Ankicom i gluposti radi.

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladiti ,timarit,ljubit,u čelenku zveknut, valjat se snjima po sijenu, al'uzjahat; to jok,  nikako. Ni za živu glavu. Boji se visine svega  što je više od stolice-Čak i na stolicu se peti zazire. Jok  visoko i jazuk je, uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna. Prava kokara.

Takve on volio,  jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat, koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire. Ma prave pravcate koke.

Njemu ko u inat uvijek zapadale one slatke, niže i vitkije. Mršavice hin on zvao. Nisu bile mršave, ali u poređenju sa onim kokarama, kost i kože.

I tako on se ustremio na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje na sve strane, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istrage vršio i istraživo. Dakako riječima ponajviše.

A on Deba silni , evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo takari, nekad i više, a što onaj jado nije znao , ni umio. Nikad onu stvar probo nije ni okusio.

Kako ih je četvorica,a najdeblji otpada,  to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Vrlo logično, konta Deba jer Mojsije nikad nije bio prisutan  kad su se jahali đugum Pašinski konji.Nije te sreće bio, a i krilo se to  njega, od Frkinog belaja i nestanka.

„Ma ne mogu ja to, tuđi konji, krađa je ovo,šta će ljudi reći.“

Reko bi on. Obrazli je uvijek bio. Hajd’ što bi to reko, nego bi i njima ćeif opoganio.

 

„Tovari ga (hercu).“ Deba sluša i tovari hercatog tovara na dorata.

Jašu oni na konjima, konji vrani, lip'saneri. Jašu oni od Hrastova do Bjelava.  Sto pedeset metara. A tamo Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:

„O'kle vam konji?“

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,Herco se smotao oko konja, ko lisice oko šibicara koji je valjo šibice drotu u civilu. Prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja, ali neće da prizna. Boji se ako prizna mogo bi ga herc strefiti.

 

Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

„Ima tome  ,  kontam dugo , nisam bio seksualno aktivan, pa sam malo nervozan.“

„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje , ne može da se sabere.

„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak mu otada baš ne raducka ponajbolje. Malo je usporen.“

Deba  je konstruktivan i tvrdi:

„Naći ćemo neko rješenje“

 

I odjednom se iz čista mira  raspričo:

Jednoć, Oma i Ja Deba  bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio. Ko će mu ga znati. Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat .

Recimo one orosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok ,neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac vazda ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo malo , ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja,  u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu , zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali. Sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.Čuda jedna nacistička radili.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba   njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo,nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo ,prosim ubavo mili moj , šenkrat plaho, smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope proraditi .

Cigare njihov izum ,a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

 

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice nije. Jedna od rijetkih. Nikad Dala, Niko Tako. Tako je zvali , ko da je japanka., E njojzi ti plaho; iznenada pozlilo.

To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Ja Deba oko dijagnoze, boli glava ! Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledamo  žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kažem Ja  Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira,  moš li nam ovo čitabe protumačiti .

U anamo onu materinu grmi Mojsije,  ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava .

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se. Pokupiše ga i kod Dobrog.

On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

-RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –  med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

Kad je sazno okakva  je dijagnoza uspostavljena nije se više smiješio.

 

Oma i Ja Deba u jedan glas procvilismo:

-E,  jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;

još dodaju :

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Osma epizoda ( Prvi dio)

Lucina pripovijest o onome što se tog  prijepodneva poslije Frkinog slamanja desilo.

Dobri naglo ustaje, preskače ogradu verande i trči pored mene prema kapiđiku. Tamo je jedna sjena klonulo naslonjena na drvena vrata. Počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona sjena  pada u nesvijest. Tek sada razabirem da je dugokoso žensko.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu izgovorio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko čute tuđu bol, a koja ga povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene.Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ,ikad više dotakne.

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosa , ona čednost  za koju je  Dobri bio zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom.Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano. Kao da sanja da je tuku.

-Malena idi ,budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka spavala. Nemjte ulaziti i nemojte   gledati  Kosu, dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna.Nikad vas više  neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas je bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače.Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , postaje joj hladno.

Odem.

Frka spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri  ; sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od boli onog sunčanog  dana.

Dijete se promeškolji , protegnu se kao mala mazna maca, koju je nešto trgnulo iz sna. Otvori oči ipogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivil ,a vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je ,  sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretukao. I nemoj me molim te, još i ti zvati malena.

Frka odmah postaje Frkica:

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce, ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena, majke mi.  Nikad nismo progovorili o tebi , ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovog dnevnika znam. A tamo samo… I gdje si ti ove četiri godine. Svuda te tražio,   pa bolio ga tvoj nestanak. Nego pusti priču, šta nam je raditi.

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio,  sve da je Kosa dobro i voljna. Nego znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo na peškun pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina , koja čini da je vrijeme stalo. Pomislih ,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu da  i ne znajući zašto, i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega.Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je dobro.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije svjesna, ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite i pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala. I kakav neodložan posao u ovom belaju more iskrsnuti?

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je  i čedna. Dobri joj malo napuderiso lice Frkinim puderom. Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj mladoj. I ovako ranjava i izgrebana , najljepše je to biće koje smo nas  dvije vidjele. Zaista, najiskrenije ,nema  tu nikakve ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio ,da bi se mogla probuditi. Zna da bi se  uplašila i postidjela nas. Ona je njemu došla, jer nema kome.Samo njemu vjeruje. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Bezuslovno. Onaj njen , Oma, je k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet, ne bi je razumio  , reko bi joj otac je otac i vrno bi je kući

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao.

I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez  visi na licu. Ni prije, ni poslije  nisam vidjela u njemu ni malo zloće..

-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi.

Stisne joj ruku i brzo odmakne.Osjeti struju, a to im sada ne treba.

-Ne boj se Anđele, više te nikad niko neće povrijediti.

I nije.

Ona se okrenu prema  njemu ,samo ispruži ruku,nježno dotakne njegovu,zadrži se na njoj ,lijeva ruka od srca,u desnoj izdajničkoj,od bjegova,i ne otvarajući oči uzdahnu sa olakšanjem, i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri Prinče.

Vjerovala mu je.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Sedma epizoda ( Četvrti dio)

 

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a pravi se hrabra. Ti jesi hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosa. Nije dobro.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove u oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi. Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota. Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   . Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv,  crveni svjetići koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož. Nije ljubav, Kosa je ima.To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a  je bila prelijepa. Nije uopte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosa je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj anđele. Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisma ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije.Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, nedokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti.Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja.Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, grubo i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Sedma epizoda ( Treći dio)

 

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi .

Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne se i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti ,ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. A li osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo lice je obasja.Od miline i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rosa na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska, spavaća sa bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na jastuk. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Ton je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi glavu na jastuk. Skupi se kao fetus, kao beba i utvrdi san.

On je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gledajući.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu,  baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On odmahuje glavom i sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće kršna, malena, ali čusta ko jabuka. I vrlo sočna. Neka nježnost i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto, nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu.Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke,ljubi ih.I plaže na jastuk pored malene.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo i  gledajući u trešnju i ljuljačku,puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. I ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep. I neka dobrota isijava iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je i topla, osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje i kao da je sve u redu.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema pitanja, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosi, kćerki onog drota.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Sedma epizoda ( Drugi dio )

 

 

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obezbanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući plači, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, degenek, ispitivanje , degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe da pod ruku  jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se   procvjetali mirisi  rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

 

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu  drva i kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je ko trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona Mira P. dobrota sušta.

 

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno, ma niko  nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona  svakolikog zna. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

 

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne soćne boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

 

Ona  kao da sve zna.

 

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na Mojsijevu krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Jes, tuko me doksat.

-Koji doksat?

-Eno oni .-I pokazuje na vrata.

-A,tako, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksat me tuko,  enoga vas je krvav; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS , sve nešto mrmlja, doksat . štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe drotovske, ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

 

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; ponovo se zaljubljuje  u djecu. U ovog malenog treći put.

 

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju. Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom uškopio.

Vidi Luca,  ovi potčinjeni ko muhe bez glave, nigdje  blentovije  neće stići bez njene kontrole .

 

-Ovo dvoje na ljuljašci  ostavi. Ostale  spengaj i Bjelavama vodi

 

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Dođe pojačanje , drotovi spengaše sve i niz džadu. Mir zavlada ledinom ,ko da se na dunjaluku ništa ne dešava . Samo dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju.

 

Sati prolazili.Ljuljaška se ljuljala i ljuljala , a djeca spila.

Luca ne trpće. Njen Dodo je  plav bio, ali isti kao ovo smeđokos dijete.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijetešce milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije. I ode tek tako. Naglo. Jedno puf i nema ga.

Ljepota i nevinost ovog djeteta je plaši, od prvog dana. Godinama to  ne sluti na  dobro.Zna ona to. Već je jednom debelo opekla takva ljepota. Nikad sebi nije došla.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, neku je veliku nevolju i tugu probrala.

Mislila je da je to iza nje. Ali, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza ,  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve , makar više nikad ne bila Luce prva dama sarajevske milicije.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Sedma epizoda

 

 

Epizoda – Oni jašu Mojsije harmoniku već bacio.

Luca na sceni ,prvi put.

 

Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

 

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči ovaj dunjaluk.Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i nedaju mu mira.Malu guzu u ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

 

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Večeras je skonto da nema mozga.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ,probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleruka.

U Šaćirov taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti ,nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju ženski insani, oliti insanke.Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.

Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe,  ali se pizdunka jadna odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin ,da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtjati. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji se ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, refleksije odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat,a jazuk.Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah,preko ruke,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučaj Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim očekivano i  iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge ,već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a zlatna ogrlica  brilijantom se hvali. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju.Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, taj nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima , da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,odozgo desno skoro rodila. Svog maternjog se ostavila kad joj se mater i otac pokokaše. Sve više drotovskim se služi.

Neće više tako zborit , konta na ovoj mirisnoj meraji. Uskladit će školu sa poslom i dunjalukom.Filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bona  filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo,  ko kad bi pastir  ko međed , u klanac ovce  međ’ svinje navodio

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju ,još uvijek nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko Deba bi  krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku.

Mi šutimo nismo Deba , ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.

Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. Jeste da se oni uvijek brez pitanja i istrebljeni,  metiljaju i rovare. Ne može se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila. Da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze  i gnjecavce  sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored ,  šest plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo,četvri vako i nikako i opet tako dalje.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće moći i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , oni ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore, deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno,Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samom joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Šesta Epizoda ( Šesti dio)

 

Eto ih,  iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

 

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

 

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe.

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena.Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli.

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim biti.Valjda.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

 

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , sa kezom na debilskim usnama iskočit Debeli i  reći:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u tak…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek lepršao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio,samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla,odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena,vremena stampeda.

 

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Šesta epizoda / Peti dio

 

 

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom, zatim , stišava se  i glas mili samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

 

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

 

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

 

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno nema suza.

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

 

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe.

 

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo je budna

 

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Dva su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti.

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! I uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

 

Shvati,  nije gavran , to njega plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Nikako ne sluti na dobro.

 

Šta mu to kriju?

 

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan herco u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopak desnom rukom iza lijevo uveta.Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno neko zlo. Ne zna kakvo , ali zna da je suštinsko. Da život naopačke istumba.

 

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne ruke desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju se i jecaju.

 

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.