Sve smo mogli mi ili Odlazak Malena Velike Grlice / In Memoriam /

 

 Blagoslov Modre rijeke

 

 

Ljubav i fantazija  Noć Anđela Muzika samo za nas Grlica bijela

 

Na današnji dan 2016. nam se ukrala   Malena Velika Grlica.

Tek tako.  Samo je odlepršala.

Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo  srce i prelijepu muziku.

Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog  boli rastanka.

Koji te je  belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.

Imala si  Sarajevo i  sve.

I sestru i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.

I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena.

I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.

I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.

I da znaš. U pravu si tada bila …

Sve smo mogli mi.

Ali…

Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.

Dobro, Ti si to  sve  zaslužila.

Svakako ste već prepoznali da se obraćamo  jednoj od tri najumilnije  grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.

Jadranka Stojaković.

Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.

Malo toga ima što  o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.

Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.

No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i  čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.

Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice,  imala si toga u izobilju.

A nadarena  si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.

Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih  vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.

A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.

Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.

Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.

Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si  novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha.  Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog  derta i bića. Bića zaljubljenog  u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i  Sarajevo Grad Čednosti.

Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom  licu meleke.

Tvoja  iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:

-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?

– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.

No,  ni jedna kiša ne  opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja   , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku  gracioznom, produhovljenom  i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve  dušu.

Tvoja plahovitost i krhkost ,  Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.

Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.

Samo znamo da si nam uskratila   dvije decenije druženja i stvaranja muzike   koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.

I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.

No , poštovali smo  tvoje izbore.

Sretan put Malena.

Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.

Znamo da ćemo opet sresti   tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom  i ljudskošću uveliko zaslužila.

Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje  bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.

Mirno sanjaj.

 

 

 

Piši mi – Pismo vraćeno

 

 

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

A šta je to sevdah

 

 Tajna svjetlosti

Afroditina čarolija  Nježni plamen ljubavi  Afroditin lug

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila njegov život. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga ,za sva vremena,  svoju je ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Pismo prijateljici

 


Otuđili smo se Mila

 

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

 

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

 

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

 

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

 

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

 

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

 

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

 

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

 

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

 

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

 

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

 

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

 

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

 

I anđeli.

 

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

 

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

 

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

 

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

 

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

 

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

 

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

 

Šta vidiš Mila?

 

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

 

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

 

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

 

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

 

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

 

Mila ,

 

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

 

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

 

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

 

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

 

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

 

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

 

Eto to je prava istina.

 

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

 

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

 

Čemu ?

 

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

 

Oprosti mu.

 

Radi ljubavi i djece vaše.

 

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

 

Dopisano

 

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.

 

 

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Bleki – Srećan ti rođendan i Godina nova , Lunjo

 


*

 

Putem sna                                                                                             Sunčica

 

Sunčicin univezum                                                                          Strast i snovi

 

 

 

Nježnost lebdi                                                                                 Sto godina samoće

 

 

Nježna muzika ljubavi                                                      Duša nježne dobrote

 

  

Okovani vodopad                                                                        Nježni svijet krhkog proljeća

 

 

dani ko dani

svaki je prelijep

raspjevan i slijep

jedan je ljepši

još umilniji

 

zovu ga rođeni dan

jednoj našoj djevojčici

Lanetu milom

u pohode

u zagrljaj dolazi taj san

 

nemam riječi osim

mnogo sreće

labudice  mila

a šta će ti više

sreća je sve

 

pogled u zaljubljene oči

miris ljubavi

snovi do neba

dani od cvijeća i meda

starost tirkiznog sjaja

 

na dohvat ruke

dani bez bola i tuge

i ovaj dan

i Sretna ti nova

Lunjo

 

Marini Cvjetavjevoj – Naša malena

Marina Cvjetajeva

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

 

ne znaš da naša si družica bila

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od ljubavi i snova

prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

 

sa nama u društvu

ti vječiti tragalac

malo bi predahnula

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

 

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad  bi  rekao

zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bi se na smrt slomio

 

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labud zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc slomio

 

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no muzika i družba  je i lijek

 

Dobri bi ti prišao naklonio se i  ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali  je nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi dobra

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri.

 

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih

 

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

 

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

 

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

 

Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

tu bi on naglo zastao  i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam i nastavila gdje je on stade

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

 

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva

prijateljice naših tuga

 

tebi srce malo omekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

 

on bi vidio  da si se umorila

odveo te do  malog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

 

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora

 

Mojsije je u elementu

večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što grudi mlate um mute

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

 

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

 

toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

 

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio  se

 

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

 

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

 

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

 

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

 

naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

ne i prevelike gladi

 

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila si nam oči

nismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi  i istini

 

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho izazvale

 

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

 

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

 

Istinu zna

 

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

 

 

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

 

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

 

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

 

Malena naša

 

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

 

 

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

 

Volimo te

 

iste te noći

neko novo dijete hita da pita

 

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

 

– A vrane? – Ostale su vrane.

 

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

 

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.