Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

 

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

 

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

 

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

 

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koja i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.

Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

 

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.

 

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

 

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Nastavak sutra 5.9.2019.  u 21 09.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i bijelo

 

 

Crno i Bijelo

 

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna  grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

 

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

 

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima, nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

 

Bijelo  i Crno.

 

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao patnji i iščekivanja.

Opet to Crno i Bijelo.

 

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat i purpur.

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

 

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.

Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

 

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.

Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

 

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

 

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.

 

Nastavak  sutra 5.10. u 21 09

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i boje

 

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna njena sjena.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se

spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave boje.

Bijela boja se asocira s veseljem, svadbom,  nevinosti i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tažimo?

Pa ovdje nema crnoga.

Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i ljepotama

Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa

imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj!

Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom.

Hoćemo li uspjeti ?

Tko da zna?

Ali ljepota u srcu nam kaže potrudićemo se.

Pa da pokušamo!

 

 

Nastavak slijedi 3.9.2019. u 21.09

Crno – Tinejđerske reminiscencije / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

 

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

 

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

 

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

 

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

 

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

 

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

 

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

 

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako sam je ja nazvala.

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

 

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

 

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

 

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

 

Jagoda Flory – Sefardska muzika

 

 

 

 

Hanuka alegre    Plavi Sefardi odoše  Bosna jedina

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

 

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije / Uvod

Crno

 

Uvod

 

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna.

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

 

  • Evo, ovo je crno.

 

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

 

Crno.

 

Ima svoju stvarnu funciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

 

Kažu:

  • De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

A zašto  da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.

Ništa više.

Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.

Osim da počesto nismo ubjeđeni u  tačnost  i pravilne interpretacije latiunluka.

 

Zapravo napisaćemo malo više.

Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

 

Nero. Black. Noir.

Crno. Mrak. Tama

 

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je najčešće karakteriziraju i boje nam svjetove.

Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?

Oslušnimo!

 

Drugi dio sutra u 21 09

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  ili tame

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 

 

 

 

 

Basna o Orkici

Basna o Orkici

 

“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,

dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.

Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”

 

Nekoć zapljeskaše neuki:

” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”

 

Oblajhan inatnim  srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,

otvorio čudesnii pansion za prelijepa krhka bića,

da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,

dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .

 

Ne m're se požaliti.Život je i dalje prelijep.

 

Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu

opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek

treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…

 

Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.

koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;

Moja si i ti to znaš…

 

Nešto u ovoj Basni ne štima!

Još nismo sreli Orku koja se plaši.

Dobro , d'bro šta se može.

Sutra je novi dan.

 

Naravoučenije:

Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,

ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,

pa Orkici grehota na maksumče udarit’.

 

**

Dopisano

Razum zbori da je Ljepota mila, onomad greškom zalutala u

razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.

Srce treperi : Malena me još uvijek voli.

Pa vi vidite šta vam je raditi!

Jal’ vjrujete, jal’ ne vjerujte!

Bajke su uvijek bajke,

osim kada su basne.

Pismenije o Jeseni

 

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo iz eserncijalnih razloga.Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.

Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.

To nas dovodi do ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.

Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.

Kako’ voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.

Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.

To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane