Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crveno po Stendalu

Crveno i crno po Stendalu

 

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

 

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

 

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

 

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

 

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

 

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

 

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

 

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

 

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

 

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

 

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crna boja

Crna boja

 

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

 

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda, a crni humor uglavnom ledi.

 

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Baenga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

 

Crno ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane sa čovjekovim djelovanjem i razmišljanjem.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

 

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije.

 

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak.

 

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

 

Kemal Monteno – naš Prijatelj

Godišnjice.

Sretne ili tužne.

Ljudi ih pamte , obilježavaju.

In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.

Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.

Koliko je bitno što se  niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.

Ni najbliži.

Nije naše da razmišljamo o tome.

Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.

Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo  Meleka i poeta , Jenis, Magi,  Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.

Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…

Pogriješio je  malo,  bio je  21, januar 2015. kada je rekao:

Umoran sam ti grade,  Sarajevo ljubavi Moja i  Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.

Sklopio je oči , tiho , nježno  i usnio.  Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela  ka nebu.

Takva je bila  i  muzika kojom nas je decenijama radovao.

Kao i njegova duša  , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.

Nevinost i dobrota prije svega.

Tiha ,  nježna ,  snena , prelijepa   i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas  ka nebu.

Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega  …

A šta ste vi mislili?

Ljubavi , žena i muzike.

Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.

Njegove se ljubavi znaju.

Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i
Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.

Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.

Gledamo  i ježimo se.
Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo  i čuli bi se zvuci…

Zvuci koji nas  i danas nježe.  Bole.

Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.

Hvala ti   Veliki Čovječe.

Dnevni igrokaz

 

 

 

Pjesma života

 

Danas je 16.januar/Siječanj 2016. godine.

Daklen već smo mogirali 15 dana, ovaj bi trebao po našoj logici trebao biti šesnaesti.Ali logika i stvarnost nemaju skoro nikad dodirnih tačaka. Eto mnogi neće znati da li smo otkantali ovaj dan na najljepši način.

Neuki su ljudi. Skoro ništa ne znaju. Ma znaju , ali neće da misle i opažaju.Nemaju vremena. Ajs’ da su okupirani ljubavlju i snovima.! Oprostilo bi im se.

Dane provode u žurbi. Ne zastanu da pogledaju ljepotu pahiljica. Kriju se od mrazeva i zime, umjesto da se toplije  obuku , izađu u bjelinu i valjaju se u blagodetima Boćžije milsoti i ljubavi.

Sve što nam je dato je samo dokaz ljepote ,raznovrsnosti i sveobuhvatnosti  Božijeg stvaranja.

Zato nam je poklanja život , ljubav i milost  i oprost.

Zato nam je poklonio Četiri godišnja doba, ljepši od ljepšeg. Umilniji od umilnijeg. Da nas podsjećaju na nas same.

Proljeće  – Mladost , krhkost, djetinjost ,  nestalnost , svejžina , mirišljavost , nada,  ljubav , milost, …

Ljeto  –  Zrelost, stamenost, sjaj , jarkost , čulnost, raskoš ,strast ,  plodnost ,ljubav, milost…

Jesen  – Mnogo zrelosti, bogatstvo , blagost , čarolija, pozdanje, povjerenje , nada , ljubav ,milost…

Zima – Smiraj , nevisnost,  časnost, nada , vjera, umnost , svjesnost, neumitnost, ljubav, milost…

 

Što bi poete rekle:

I am zabezeknut.

 

U prevodu:

Hvala Bogu Gospodaru svijetova.

Oprosti neukima

 

Bleki – Srećan ti rođendan i Godina nova , Lunjo

 


*

 

Putem sna                                                                                             Sunčica

 

Sunčicin univezum                                                                          Strast i snovi

 

 

 

Nježnost lebdi                                                                                 Sto godina samoće

 

 

Nježna muzika ljubavi                                                      Duša nježne dobrote

 

  

Okovani vodopad                                                                        Nježni svijet krhkog proljeća

 

 

dani ko dani

svaki je prelijep

raspjevan i slijep

jedan je ljepši

još umilniji

 

zovu ga rođeni dan

jednoj našoj djevojčici

Lanetu milom

u pohode

u zagrljaj dolazi taj san

 

nemam riječi osim

mnogo sreće

labudice  mila

a šta će ti više

sreća je sve

 

pogled u zaljubljene oči

miris ljubavi

snovi do neba

dani od cvijeća i meda

starost tirkiznog sjaja

 

na dohvat ruke

dani bez bola i tuge

i ovaj dan

i Sretna ti nova

Lunjo

 

Marini Cvjetavjevoj – Naša malena

Marina Cvjetajeva

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

 

ne znaš da naša si družica bila

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od ljubavi i snova

prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

 

sa nama u društvu

ti vječiti tragalac

malo bi predahnula

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

 

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad  bi  rekao

zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bi se na smrt slomio

 

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labud zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc slomio

 

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no muzika i družba  je i lijek

 

Dobri bi ti prišao naklonio se i  ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali  je nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi dobra

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri.

 

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih

 

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

 

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

 

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

 

Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

tu bi on naglo zastao  i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam i nastavila gdje je on stade

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

 

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva

prijateljice naših tuga

 

tebi srce malo omekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

 

on bi vidio  da si se umorila

odveo te do  malog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

 

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora

 

Mojsije je u elementu

večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što grudi mlate um mute

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

 

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

 

toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

 

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio  se

 

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

 

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

 

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

 

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

 

naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

ne i prevelike gladi

 

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila si nam oči

nismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi  i istini

 

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho izazvale

 

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

 

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

 

Istinu zna

 

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

 

 

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

 

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

 

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

 

Malena naša

 

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

 

 

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

 

Volimo te

 

iste te noći

neko novo dijete hita da pita

 

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

 

– A vrane? – Ostale su vrane.

 

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

 

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

Memento vivere

 

 

In memoriam Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

 

Memento vivere

 

Nisam te zaboravio, mila.

Još uvek , malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

E , nekad je mogla,

ali više ne.

Sada je previše tuge smrti bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bi ovo pisali.

Nećemo reći ni žao nam.

Znamo da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živjela si kako si voljela.

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si sve što si mogla.

Ali bila si sama.

Na kraju.

Sve tvoje ljubavi su otišle prije tebe.

Kasno su te našli jer tako si htjela.

Znala si

tvoje vrijeme da odeš došlo je

 

****

Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.

 

 

Grlice umiru pjevajući

janis 1                magi

Usamljena duša Sleđene iluzije  Bespomoćnost Rastanak

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija  jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je  nježnija  i snenija postajala.

Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

Odmor , jes’ kako ne

 

 

Danas smo uzeli dan odmora.

Jes’ kako ne.

Mislimo, zaslužili smo.

Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.

Ukratko  731 dan.

Još jansije tačno dvije ( 2 ) godine.

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni što nam iz usana cvijeće raste.

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti. U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.

Grlice umiru pjevajući

 

  

Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.