Pismo prijateljici

 


Otuđili smo se Mila

 

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

 

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

 

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

 

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

 

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

 

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

 

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

 

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

 

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

 

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

 

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

 

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

 

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

 

I anđeli.

 

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

 

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

 

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

 

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

 

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

 

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

 

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

 

Šta vidiš Mila?

 

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

 

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

 

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

 

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

 

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

 

Mila ,

 

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

 

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

 

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

 

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

 

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

 

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

 

Eto to je prava istina.

 

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

 

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

 

Čemu ?

 

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

 

Oprosti mu.

 

Radi ljubavi i djece vaše.

 

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

 

Dopisano

 

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.

 

 

 

Bleki – Ovi dana sretoh smrnost , zaboravljenu još od rata.

 

 

 

Krhka ružo

 

Mila

Prijateljice , Ljubavi, Miljenice, Čedo moje, Krhka ružo, Princezo,Malena,Prelijepa ženo

Oprosti mi

 

Nisam bunovan , ni u groznici ( pretpostavljam).

A opet ne znam šta pišem?

Pismo. Oproštaj. Dodatak testamentu

 

 

Ovi dana sanjah  smrtnost , zaboravljenu još od rata.

 

Nisam je se uplašio. Prigrlio sam je.

 

Prije nego me dodirnu dobrota tvoja rado bih je prigrlio.

 

Otišao bih na onaj proplanak, sjeo ispod nekog stabla.

Onog mog trešnjinog nema. Zlobnici ga nestadoše.

Ali ih ima od divljih jabuka i krušaka.

 

Našao bih o koju djevičansku ljubičicu da mirišem

Pričao sam ti, sretnik sam ja.

Poželio sam mila tamo da odem. Da me niko ne nađe.

 

Sjeo bih.

Sastavio bih ruke na stomaku , ne na grudi.

Grudi su mi prebolne.

I zbog kašlja i  prošlosti.

 

Prste lijeva ruke ljubavi bih ukrstio sa prstima , desne ruke  one od dobrote.

Postajući smrtan , shvatih i zbog tebe me bole grudi  mila.

 

Gledao bih u plavetno Nebo i bio u dilemi.

Gore ili dole?

Gore je privlačno i spokojno.

Gore me čekaju.

 

Predvečerje je.

Moj najdraži dio dana. Kao i veče. Kao i jutro . Kao i podne.

Zapravo moj najdraži dio dana je čitav dan.

Suncem ili mjesecem obasjan. Čak i kad obalci plove meni je najljepši.

U svakom prelijepom danu ja snove i ljubav polažem.

 

Predvečerje je.

Nedaleko od mene Modra rijeka je okupana suncem koje u njoj ponire ,

da traga za   novim danom .

 

Za mene , moje snove i ljubavi.

 

U momentu zlaćana sjena miluju zakutke mojih očiju .

Iz njih se po poljani prelijevaju snovi i likovi meni najdražih bića.

Iskre na ljubičicama ,kao odbljesci snova u svijetlosti dana koji nestaje ,

vodeći mene  u  vrijeme koje nije sa ovoga svijeta.

 

 

Onda bih ugledao jednu jedinu kapljicu rose , kako mi na ruku polako klizi,

miluje me, ko grlice dah. .

Okrenem dlan , nježno polako , prihvatim je.

Kap blista u ljepoti  duginih boja, tako čedna i moćna.

Kapljica  a život.

I još vidim , u njoj se kupa tvoj lik.

 

Ukočih se.

Pa ja još imam neke stvarčice za obaviti, ovdje dolje.

Još u meni  snova i ljubavi ima.

Moram , makar još koji dan prboraviti dolje.

I dolje  mi se nadaju.

 

Odjednom se smrtnost malo od mene  udaljuje.

Ali ja je vidim. Nije daleko.

Kao da mi kaže:

-Nemaš ti vremena maleni. Pazi šta ti je raditi!

Ne znam šta joj reći.

Ja ništa ne znam osim ljubav voditi i o njoj sniti.

 

 

Smrtnost klima glavom i osjetim joj  misli.

-Živi! Moj poklon za Krhku ružu.

I ode.

 

Ne znam da li sam sretan ili tužan.

Išlo mi se ,

ali kako ostaviti tebe ,

prelijepa ženo?

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Otac , Stari most i sin

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam pominjao. Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek nevjernik biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za početnika.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose.Joj mamo, mamice, moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca imaju dušu.

Sarajevska olimpijada i Bolero

 

 

Bila je ta najljepša, najčudesnija, najljudskija olimpijada – Sarajevska.

Radovali se svakom dešavanju, svakog takmičenju, takmičaru i gostima.

Znanim i neznanim.

Nekima je Jure Franko ostao u sjećanju. Srebreni olimpijac majke nam Jugoslavije.

 

Nekako  tiho , skoro nezapaženo prošao  je jedan nastup, mnogi ga  se ne sjećaju.

Ali mi smo i danas zabezeknuti  čarolijom  Đejn i Kristifora.

Prenijećemo vam rečenični izvadak iz zapisa  wikipedije  o  Boleru Morisa Ravela:

“Najpoznatiju izvedbu Boléra ostvarili su Christopher Dean i Jayne Torvill, britanski klizački par. Oni su na XIV. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu izveli najbolje ocijenjeni nastup u cijeloj povijesti te discipline.”

 

Nećemo ništa dodati .

Uzećemo jednu nježnu,malu ,lijevu ruku,  onu od srca, u svoju desnu i pustiti da damari plešu čaroliju na ledu.

Ljubav, strast i čežnja, i ništa više!

 

Dopisano

Ipak, Maja Pliseckaja nam je malo više u srcu.

Pismo – Mili naši


 

Ljubav i rastanak Svijet snova   Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće

 

Svijet krugova  Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crveno po Stendalu

Crveno i crno po Stendalu

 

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

 

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

 

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

 

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

 

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

 

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

 

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

 

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

 

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

 

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

 

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crna boja

Crna boja

 

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

 

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda, a crni humor uglavnom ledi.

 

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Baenga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

 

Crno ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane sa čovjekovim djelovanjem i razmišljanjem.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

 

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije.

 

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak.

 

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

 

Kemal Monteno – naš Prijatelj

Godišnjice.

Sretne ili tužne.

Ljudi ih pamte , obilježavaju.

In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.

Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.

Koliko je bitno što se  niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.

Ni najbliži.

Nije naše da razmišljamo o tome.

Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.

Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo  Meleka i poeta , Jenis, Magi,  Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.

Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…

Pogriješio je  malo,  bio je  21, januar 2015. kada je rekao:

Umoran sam ti grade,  Sarajevo ljubavi Moja i  Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.

Sklopio je oči , tiho , nježno  i usnio.  Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela  ka nebu.

Takva je bila  i  muzika kojom nas je decenijama radovao.

Kao i njegova duša  , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.

Nevinost i dobrota prije svega.

Tiha ,  nježna ,  snena , prelijepa   i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas  ka nebu.

Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega  …

A šta ste vi mislili?

Ljubavi , žena i muzike.

Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.

Njegove se ljubavi znaju.

Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i
Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.

Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.

Gledamo  i ježimo se.
Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo  i čuli bi se zvuci…

Zvuci koji nas  i danas nježe.  Bole.

Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.

Hvala ti   Veliki Čovječe.