Crno – Tinejđerske reminiscencije / Uvod

Crno –

 

Uvod

 

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna.

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječima obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

 

  • Evo, ovo je crno.

 

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

 

Crno.

 

Ima svoju stvarnu funciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

 

Kažu:

 

  • De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

Što da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni. I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje. Ništa više. Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više. Osim da nismo ubjeđeni u njihovu tačnost i pravilne interpretacije.

 

Zapravo napisaćemo malo više. Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

 

Nero. Black. Dark.

Crno. Mrak. Tama

 

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je najčešće karakteriziraju. Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?  Oslušnimo.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i bijelo

 

 

Crno i Bijelo

 

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i n ježna  grlica Iva Zanicchi. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

 

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

 

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima, nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale ima različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

 

Bijelog  i Crnog.

 

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao patnji i iščekivanja.

Opet to Crno i bijelo.

 

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat i purpur.

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

 

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj. Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

 

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.

Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

 

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

 

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.

 

 

 

Grlice umiru pjevajući

 

  

Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.

Jagoda Flory – Sefardska muzika

 

 

 

 

Hanuka alegre    Plavi Sefardi odoše  Bosna jedina

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

 

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

 

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

 

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

 

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

 

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koje i u suzama vodi njihov senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju. Nažalost čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. No, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

 

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i udaha što ih krije Crnilo noći.

 

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

 

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

 

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  ili tame

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 

 

 

 

 

Bleki – Ženi čarobnoj

 

 

 

 

 

Bijela dama

 

Mjesečava Bajka

 

 

Čarolija u suton

 

Čarolija

 

Krajolik snova

 

Vjernost MBS

 

Čarolija MBS noći

 

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

 

Sunčica

 

Bleki

 

 

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**

 

 

 

 

Odmor , jes’ kako ne

 

 

Danas smo mislili uzeti  uzeli dan odmora.

Mislimo, zaslužili smo.

Jes’ kako ne. Ne daju.

Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.

Ukratko 1098-ti  dan.

Još jasnije tačno dvije ( 3 ) godine i kusur.

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Volimo prašiti.

Ma ne po prašini,već nako.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

I još svašta nešto prelijepog.

 

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

 

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.

 

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti.

U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

 

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.

Sevdah i muzika

 


 

  

 

  

 

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

 

 

U susret ravnodnevnici – Pismenje o Jeseni

 

 

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

 

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo,  iz ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo  to ljepotom bogato vrijeme.

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno ,  zlaćano   godišnje doba –

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se  u domove potrebitih.  Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji  , Te ,  nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.

Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju,  zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto  ostavljamo u privatnosti   domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , nastavite razmišljati  o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.