Marina Cvetajeva,naša Malena i njena bol

 

 
 

Približava se dan koji slavi čitav svijet.

A nama je svaki dan takav.

I mi ih jednostavno , i neizostavno samo volimo i mazimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijene u snove ljudi koji domu hitaju.

 

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj. Jedno brzo ćao i

smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.

Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedostaje.Doletjet će ona. Poslije. Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

 

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se poderane skute sakriva.

Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima

ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.

Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već

siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.

Žedni nisu,puna im usta leda.

 

U nekoj ne tako dalekoj daljini čuju se zvuci vatrometa i zvona koji

na misu pozivaju.

Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.

 

Zato mi dane božićnih i novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.

Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu. Ćutili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije

srce.

 

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava, koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i

pokušavali da ih učine živim.

 

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i mirise ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.

Između šadrvana i đula smo postavili široki ležaj od snova.

Obojili  smo ga zajedno , modrinom neba, išarali zvjezdicama i obasjali

putanjama maglica. Mjesec smo zaiskrili čežnojm.

 

Sa nama u društvu, u našem cvijetnom đardinu , okupana mirisima đula i zumbula , TI vječiti tragalac i neumornik putnik kroz vrijeme bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila. Bilo bi ti  lakše. Mrven. Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala blesavom Debi kad  bi ti rekao:

– Zbog tebe bih se  saltom mortale sa bembašćanske brane natandario .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri, a Zlata zapjevala. grlice bi joj se pridružile u horskoj harmoniji šumeći Nevski prospekt.

Boljelo bi te, rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas. No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.

Njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile.

Pružila bi ruke i lagani valcer ,bi počeo.

 

Ali Dobri je dijete, hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango.

Ti ga gledaš poprijeko, zakrečući glavu. On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi milostiva ,ovo su mirisi naših snenih sarajevskih večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  i predala se pokretima i zagrljajima , sjećajući se ljubavi svojih.

 

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom, jer tango bez pogleda i dodira i nije tango.

Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila b i,evo još jedno biće što tuđe boli prti.

Prvila bi se jače uz njega , neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti

taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš kroz iluzije , šapuće:

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila. “

 

On bi se postidio, iako je znao da samo si nestašna. A stid djetinji,

uvijek poljubce mami. I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

 

Tebi srce malo omekša. I još jedan poljubac mu daješ.

Misliš nisu ni ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila. Odveo bi  te do  ležaja snovima tkanog . Sjeo do tvojih nogu, obgrlio ih i gledao te, ne trepćeći , bojeći se da mu u treptaju ne pobjegneš.

Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima. Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Poetesu i Damu Tuge , za gošću imaju. Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja. Muzika ta ima prizvuk Valcera sa Sene , Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku Frkicu za ruku i povela je do Zlate. Sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje , one su divlje  tatarke , ljute kozakinje , nježne, razigrane jermenke.

Toliko ljepote , malena naša ti nisi vidjela nigdje . A mi je tebi svu poklanjamo, govorila su ružina tjela milih ljuba.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

-Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja …

Tu bi mu glas zamro. Umorio bi se.

Baška baŠa bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi , odakle joj tolika sreća , da zaviri u ovaj đardin ,u kojem toliko   života , snova  ljubavi i muzike  ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto tužna si ti?”

 

Ti bi gorko zaplakala , sjećala se najmilijih.

Svi bi sa tobom plakali.

Samo  ne i Dobri,   Mali Princ. Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

 

Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali:

Ni od tuge se ne umire, neko samo presvisne , a mi se zaledimo poput tebe.

 

Mnogo je neukih ljudi na svijetu . Oni te nazivaju „jednim  od najraskošnijih talenata  , a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka” .

Nisi ti talenat , ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije . Ne ruske i ne 20.vijeka , već Zemljine poezije od njenog Postanja.

Da , bilo je tragike u tvom životu . I stvarne boli i gladi . Revolucija , ne Majčica Rusija, te odbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive . Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire. Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe . U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka njemica-poljakinja,otac  i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun(?)!

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina .Ona bi te ubila .Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar , kao da je želio da pogine, jer , ostao je neutješno sam na ovom takarli svijetu.

 

Grlice naša,

Nismo progutali njihovu , revolucionarnu “bajku” da si se ubila i ne želimo , sve da je i istinita . Decenije gladi i tragedija  si prebrodila, da bi te tek tako , malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom bilo. Gdje će ti duša  Soso Džugašvili .

Ti, maestresa poetike da odabereš krvnikov kraj: vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske , ruke nježne i ljubavne ne bi dosjetile. I grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među onim dalekim i neupoznatim , ima i ljudi sa srcem i damarima za ljepotu , uvišenost i vrsnost. Mi smo te iz hladne grobnice zaborava, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka.

I dolepršaju u naše mahale i đardine. Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo ,čak ni za rata napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili samog , na cjedilu.

I ne pitaj , mila!

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz , pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi .Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla. Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

“Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.”

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata, i kod nas je bilo tragike i gladi.

Učila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta . Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih , jer si nam pjevala o slobodi i istini.

Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludne kćeri koja u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

Ne vide bezumnici , svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude , koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u slobodi . Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li njene riječi , negdje u  pustinjama ljudskog uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.

Ne , ne vide da je to bol svih majki od postanja , koje od nečovječnosti djecu gube…

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život , u ljubav po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

“Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj ne dadosmo jedno drugom spati.”

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na tlo đardina, sluteći rekvijum.

Njemu su se ruke  počele kočiti . On pogledava ka gošći , ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije , za Moriće još manje , jer ovdje ubijena majka , hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrlio. Laganu kao san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja. Njenih i naših . Prekrio je velovima ljubavi , cjelov joj   na čelo, tamo gdje se sa bujnom kosom spaja spustio , i šapnuo joj:

 

Voljena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali , u  ljudi  kao da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se te uzvišene ljepote  nađu i cvjetaju.

 

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Ljubljuju vas…navsegda .


												

Radujte se – Danas je Božić

Danas je Nedelja 25 Prosinac /Decembar . 2022.  računate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka  je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski,jugoslovenski , kosmopoliti…

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova, 

Ljubi bližnjeg svoga…

 

Srcem Blagoslovljen i sretan Božić svim iskrenim vjernicima.
 

Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 


												

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

pogledao u nebo

spustio se na koljena 

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 


												

Blistavi dani

 

 

Blistavi dan

 

Boje sa mirisom nevinosti

 

 

Bijela Dama

 

Plišani dodiri

 

Plavetni san

 

Dan je sunčan , plavetan i radostan, kao i svi pređašnji.

Bilo ih je mnogo , ali nekako prekratki su bili ,

jer toliko je ljubavi trebalo pokloniti ,

a on  , nažalost ,

samo jedan.

 

Život se novi rodio , ljubav je kao uvijek  pobijedila

Nježna sjećanja miluju… jer trebalo je dolepršati do ovog  rađanja , do ovog sna.

Recimo…

 

Najveći problem našeg najboljeg  prijatelja slikara su  žene , koje se nisu uspjevale brzo skinuti , kada bi u atelje , nepozvana i bez najave , banula njegova žena.

Nakon vremena mu je prestala vjerovati , da je svaka žena koju zatekne u ateljeu model. Nakon još nekog vremena ga je izbacila  iz stana u kojem je bio atelje, iako je stan bio njegov, plaćen  njegovim slikanjem.

Grešni jadnik , u svojoj dobroti i velikodušnosti  , se nije  mogao snaći. Zabunom je otvorio  Galeriju umjesto Ateljea.

U smušenosti damari ga varaju i  ne zna  koje su žene modeli , a koje ljubavnice. Više nema izbora.  I dalje slika  u strahu  ;  svaku ljepotu , unaprijed , za svaki slučaj , pretvori u model.

 

Što ti je usud?

On , inače , veoma  rijetko slika aktove.

Baš nam ga nešto žao !

Prelijepe nevolje ne dolaze same , one se jednostavno umnožavaju.

 

Sreo je  Nju , nježnog Anđela , za koju vrijedi i život dati-

Ploveći plavetnim snom , slike se obojiše mirisom nevinosti,

sanjajući plišane dodire.

 

Ali već je bilo kasno(?) , u trenu je spoznao sve;

Djevojčica bjeline je tkana od velovitih odlazaka.

 

U svojim pjesmama i slikama , on  ne želi da je budi  i pušta je da leprša…

I sanja.

Uh, zato  je život prelijep.










												

Valer – Poklon za praznične dane

Hajro Šabanadžović

Mjačina duša  Očeva duša   Djeca u zagrljaju

Usamljene bjeline  Sreća Krug ljubavi Muzika ljubavi

Snaga ljubavi  Božija milost Nebo vjernosti Nebo ljubavi

Danas je Četvrtak 25.11.2022.

Blagdan je. Jedan od rođendana Bosne zemlje Božije milosti.

Dio njenog pučanstva slavi njeno poslijednje vaskrsenje.

Božija Ljubav i Milost je pobijedila.

Blagdanski praznici su (s )nježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Vrijeme je malo kaharli ,a malo  mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.

Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.

Dežurni užurbano završavaju neke radnje, da klisnu u toplinu krpica da se pridruže slavlju.Napokon svi  imate zaslužen slobodan  dan i uživate u svetosti svoga  toplog doma.

Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.

Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Valjda mu dojadile ublehe i nevaspitana djeca još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt i civilizacija  strano tijelo.

A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. Ljepote su drugi razlog zašto smo pisali  o  svjetlosti i bojama.Iako su odsutne ,svjetle plamom božićnih ukrasa.

Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi.Samo sretnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje ,većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jedu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli,svaka im čast.

Neki ljudi se nisu susreli sa tom rječju.Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično , u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prelijevaju besmislice,naručena i podmetnuta slova;njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima  bića koja nekud žure.Nemaju ti oni,mili naši,vremena za svjetlost i boju.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv.Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute.Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje.Danas je blagdan.Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno  injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera,  promrzlo stoji,i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje.Kosa joj leprša,osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje ,dok poljubce dragom daruje.Znaju ON bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.

Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja,dovoljno za više života.

Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše  djeteta,oce i majke;dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija.Nad njima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.

Alelujah!

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa,najtananija nijansa u umjetnosti,sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve; i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje,međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa,sklupturi definiše udaljenost,

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija,kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove  upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti,on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu,boja,muzike, poetike;jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri oslikavaju nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja

-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.

P.S.

I molimo vas, danas nemojte dopustiti da  dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za  život i ljubav.Tamo gdje su oni   smrt je iskupljenje i olakšanje.

O tim sumornim nijansama  pišemo svakodnevno.

Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući  vapaj  izgubljenog u pustinji zla.

Zaustavite bol / Djecu još uvijek bespoštedno ubijaju

 

Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali.  Ali kad bi nešto prevršilo mjeru,  javila bi se.  Čvrsto, odlučno i optužujuće.  Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle  ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna ,  ali šuti.

-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u  šestogodišnjem II svjetskom ratu.

Sada vam biva jasnije:
-Ubijanje nerođene djece je postao biznis.

Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

Svete riječi  Isusove (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):

“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni znate li šta je ljubav?

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja, to oni  ovog trena ,po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji, neljiudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi.  Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu  koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas , učinite nešto, bol  dječija na ovom svijetu  više ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

Amin!

Alelujah!

Dopisano

Nedavno joj se pridružio i papa Franj0.

On pobačaj smatra naručenim ubistvom.

Svaka ćast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.


												

Birvaktile zapis o Lepoj Breni , ZOI 84. i još koječemu / Slučajni susret u prolazu

 

Dani  veličanstvene  i neponovljive Sarajevske Olimpijade 1984. su već  odavno utihnuli . Fanfare decenijama nijeme. Bob staza propada. Bore se navukle. Bogdica žale i sjete u oku zaiskre pa se gasnu.

Bili su to mnogo sretni i bezbrižni dani. Ono kako kome.

Titov duh je još uvijek snažano bdio i zvjerinje se, pognutih glava skrivalo u podzemlju. Neki su se godinama  pržunali.

Činilo se da je sve u redu.

Avaj, avaj i avaj.

Čuti ko fol pjesniče, furaj dalje, svaki dan  je blagdan, poetiku , ljepotu traži.

Nađoh ih u kutku jednog prelijepog oka, što sjene tuge iskri.

U časopisu Svijet je upriličena mala, uobičajena , pomalo  vehta komunjarska zakuska.

Gost je bila, tada, najpopularnija medijska ličnost Jugoslavije, koja je tek trebala da potvrdi svoju potonju  više decenijsku dominaciju.

Jedan od Svijetovih promotera je bio  Cakan Ćemalović , naš drug. Dobili smo jednu bjanko pozivnicu. Nije trebao;  i jedna je previše za nas sedam. Nije to za nas, koji smo svikli u nježnosti i tišini đardina, u mirisu đula,  ljubav uz muziku i smjeh radovanja  sniti i voditi.

Dobro  ste  anlaisali ako ste skontali. Ako niste , mi smo vam svakako imali namjeru reći.

Radilo se o Fahreti Jahić,  Tuzlanki na stalnom službenom putu u Beogradu i koja je prozvana Lepa Brena. Ona je u stvari postala lepa Brena davno prije toga. Od rođenje. Nije ona  bila Brena i  Lepa,  nego prelijepa.

Tih dana je imala  koncert u Sarajevu da upriliči olimpijadu.

Autori ovih redova,  ni zere nisu bili ljubitelji te vrste mrzike, pardon muzike,  koju je hablečinama prodavao Slatki grijeh i selendra od glavnog grada Juge.

Ali urođeno poštovanje prema ženama , njihovim velovitim nikad ugaslim  ljepotama,  su ih prisilili da izvlače kraću viljušku,  koji će  bakso,  otići na taj kokuzni domjenak. Nije bitno ko je određen, jer se nikome nije išlo. Svi su se radovali neodlasku.

Njima ,   u  prozaičnosti neukim ,  TV je bila strana ptica selica. Vazda  ista izvlakuša: odakle nam vrijeme frajeri.

Brenu su pamtili kao ljepušlastu , malo punačkiju pjevaljku u šljokicama, koju je neki kreten  sa TV pokušavao ismijati.

Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina.  Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Dobio je upute da se ne ponaša kao onaj krelac iz bele selendre. Ih , njemu će neko reći kako da se ophodi prema ljepot  bićima !? Ipak zakleo se na crvenu maramu i plavu kapicu da će biti dobar.

Malo on  kasnio, ali i Fahreta  kasnila iako se nisu dogovorili, tako da im niko nije zamjerio. Zakuska vehta, iako je niko ne dira. Ne smije,  ni zrno kikirikija faliti,  dok se Ona ne pojavi.  Nigdje cuge, samo šenkrat eno kiselico i po koji šenkrat plaho iz tikve cijeđeni jabolkov  sok. Ni kafu ni divku ne nude.

Siromašni, bolan, ovi komunisti. Kod Mare Gatare uvijek dobiješ kafu i kolač. Ako nisi previše sujetan , još svašta nešto pride. Od Mare Daskare ne moš izići tako lako , osim sa kojom nateklinom. Ljudi se navadili ići na džabalesku  kafu. Mari to ne smeta. Doljevuša. Odere ih ko blentovije i ništa smisleno ne izgata. Tak'e vam sve gatalice. Mara daskara jopet ne pušča vanka dok joj dotični jetim   ne presloži daske više puta; šenkrat plaho, iako garant ,  nije bila Slovenka.

Nevoljnik pognute glave ka vratima, nije navikao na suhoću i praznoću tahtali podmetača, ljut ko puška. Ko ga navrati na ovaj praznjikavi belaj?

Na vratima se natandari na neko djevojče. Vitko i čvrsto, ima je, što jes jes. Doklen mu pogled doticao izgledala je kao rajsko stablo . I još nježnije. Nije oči nekoliko pristojnih  trenutaka odmico. Ni nos, koji se zaglavio između dvije okrugle ,uzbibane, mramorne ljepote, micao.

Ni mrdo nije , kao da su mu vali jedro poderali.

Joj , majko moja kako ta diše , miriše  i biba se.

Na trenutak je mali oblak zamalo zaklonio  veliko Sunce.

Diže glavu i vidi djevojčurak nenašminkan, malo ublijedio , tek mrvicu snježnog rumenila na rupicama što osmjehom zrače.

Štrecne se i naježi . Vidi u njoj Lucu od prije trinaest godine. U srcu mu tuga. Njegova Luca u zadnje vrijeme poboljevala svako malo otkako im kćer usnila. Ne sluti na dobro. Ali osmjeh je ne popušta. Samo ista tuga u oku,   šarenom  i nježnom, ko u  ovog djevojčeta ,  iskri.

On joj skoro zbunjeno kaže, izvini malena moja i sklanja se da krasotica prođe.

Ona ga žačuđeno gleda , veća je od njega barem dlan. Sreća da je niske kundure nosila. U očima joj zaiskri neka blagost , samo na tren, pa se prosu led. Šta on to meni moja malena? Kojim pravom?

Nešto u pogledu te bjondinske ljepote, mrven šatirane, ga duboko kosnu i zaboli.

Taj pogled je njemu poznat. Vidio ga u pogledima mnogih Grlica malih. Neznanih i znanih. I u Frkinom i u Lucinom, Zlatinom, Lele Jele Jelene i Dijane male Meleke. Iako se nejasno sjeća vidio je taj pogled u  drugih anđela  Cvetajeve; Joplinove, Sonje S. Magi, Meri, Rade i Nade S., Milice M…Da nasluučivao ga je i u Ljiljane M.

Ugh. Brr. Grr.

Pa još jednom.

Joj , jebote i jebote i jebote.

-Sad i psuješ pjesniče ko fol.

-Moram, o Bože jedini , to  bole stravične čini.

Nemojte nas, još i vi  neuki stišavati i učiti pristojnosti.Toliko boli u očima tih malenih djevojčica ima, da se nebo od suza rasteže i zemlju zavjesama mokrim , nepoderivim  pristiska.

To je pogled žene djevojčice, uplašene srne , koje zla svijetina slama i prije nego što su spoznale njegovu ljepotu. U tom pogledu može se vidjeti  zaključana svjetlost i ljepota univerzuma.

Ono  nešto  preostalih sanja čini pogled milosnijim.

Nevoljnik se okrene  Cakanu , pogledom ga pita ko je ova klinka?

Ovaj nešto šareti, ali se ništa ne razumiju. Gomila se sjati oko  zbunjenog djevojčurka i nasta opšta gungula.

Dobri tužno  slegnu ramenima ; šta se tu može, a ža’ mu tog djetata,  što se svi ahari  ko retardirani roj stršljenova sjatiše i bakću oko njega. On nema vremena za prazne hastale, grupna guranja  i šupljanja. 

Na tren zastane , uputi poslijednji osvrt pogled na ljepotnu  plavet , cugne dobar gutljaj curvoasiera iz pljoske koju je uvijek sa sobom nosio, zapali jednu Gitanes , još jednom slegnu ramenima i otklima glavom , želeći malenoj svo dobro svijeta ,

Okrenu joj leđa i ode.

Morao je raport konziliju podnijeti, ali nije znao kako. Ono k'o fol.

Sa vrata:

-Nisam vam ja ni vidio tu vašu Lepu Brenu. Prazna im sofra , ko poslije brst naleta  Debe i Ome iz mlađih dana ili Hirošime 1945.

Lenji samo aa.

Herco ništa , na slamčicu pije pivo i diše, srce samo što ga nije strefilo .

Mojsije zabrinut, novu harmoniku juče sprco na Bistriku , sa željezničkog mosta , a ne zna mere li skupit penezi za novu. Nešto mu računica ne štima. Ne obraća pažnju  ili nije čuo.

Ome  već odavno nema.  Žaluje. Kosa se nenadano prije 13 godina istopila ko lanski snijeg. Još je nije odbolovao , a i  žena mu ultimatum heknula: Konzilij ili ja.

Baška Baša prorijedio, tek mazno neku novu raspuščenicu, a i “producent postao”.  Razne pahuljice padale na  producentsku  čupri.

Samo Deba konstatuje:

-Nikakva šteta. Pjevaljka ko pjevaljka. Jednom pjevaljka uvijek pjevaljka. Kad vidiš jednu, ne trebaš gledati drugu, Sve su iste.

Da mu kažeš da nije tako,  ne bi shvatio ili prije će biti, ne bi htio da shvati.

Svaki je insan za sebe i svaki seharu svoga živote na svoj način na grbači prti i tegari.

-Imo si pravo ća si se vrno. Mi se ne barkćemo oko luftiguz astala. Javi se Mojsije ko muhur.

Te godine, na latinski badnjak pride  dan poslije  je umrla moja Luca. Predivna , mistična žena.

Uh tih nogu, majko mila. Naš dobri duh i moja ljubav. Nevoljniku, ovom dobrom,  , malo , puno, beskonačno  više od ljubavi i lijepog života bila.

 Nakon mnogo godina  olimpijski nevoljnik će  čuti neku skoro pa ženu, kako pjeva pjesme : Ja sam žena, Okrećeš mi leđa  i Ja nemam dom  .

Baš tim redom.

Shvati da je  ono preplašeno djevojče, ona preplašena srna , bačena u svijet vukova bila Fahreta Jahić. Radi slave prozvana Lepa Brena. A nije bila  ni Brena ni Lepa , bila je prelijepa. Doduše sve je podložno ličnoj estetici i percepciji. 

Njemu drago , što je prepoznao grlicu olimpijskih dana. Žao mu što je narod nije upoznao bez šminke i reflektora .

A pjesme,  baš kao da ih  njemu  pjeva i ruži  ga.

Čuj molimo te, Lepa Brena djevojčica ; a ona stasita,  prekrasna , žena.

On se  slučajno , u okretu , na izlazu natakario  na  krhku,  nježnu i prelijepu djevojčicu. Sada mnije i bolje što je nije upoznao ili ko mahalska odrtina nešto poetično lan'o i povrijedio mirisnu i krhku ljubičicu  i poremtio konstelaciju zviježđa..

Nije joj ni imao ća pripovidati , neki savjet ,neku nježnu riječ pokloniti. Bio je u svom halu. Sudba ima svoje zakone koji se ne mogu promjeniti.

Ostaće zapisano da Dobri  olimpijadu   skoro nr bi ni zapamtio da nije bilo tog susreta.

Na katolički badnjak 1984. godine,  mu na rukama  sa osmjehom u očima umrla malena Luca, tačno šest mjeseci po smrti malene im Nadin.

Desetak mjeseci prije Dobri je  sreo Prelijepu Fahretu, zvanu Lepa Brena.

A i boli se nakupilo, nema više gdje stati,  Malena Velika jube moja.

Zbog dobrote  Dijane ,Luce, Frke , Mirjane, Lele Jele Jelene,Ljetnog Proljeća i svih njegovih  Grlica a  ih je usud nestao  iz  života Dobrog ., u njegovom toplom srcu će uvijek  biti  mjesta za svako  krhko proljeća  i  preslatko dijete u oblacima,  nalik mirisnoj ljubičici , tananom pupoljku ili procvjetaloj plavetnoj ruži. I uvijek će će jednoj  – ja došla – ruci koja se prema njemu pruža tražiti toplinu i mekoću radovanja .

La vita e bella.


												

Marini Cvjetajevoj – Druženje u đardinu

Mila,

relijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš naša si družica bila.

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od snova prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

Sa nama u društvu ti vječiti tragalac

malo predahnula na tren

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

čak bi se i nasmijala onom blesavom Debi kad  bi  rekao

bog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

 Zlata zapjevala Frka zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

I njoj je Herco herc slomio

Boljelo te  rodni grad te nije uspio zaštiti

kao naš nas no muzika je i lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali Dobri je dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra

 ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

 pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

 tu znam i nastavila gdje je on stade

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

On bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

 stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

tebi srce malo omekša

 još jedan poljubac daješ

vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio bi da si se umorila

odveo te do  malog ležaja

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih 

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora.

Mojsije je u elementu

v ečeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

odmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

 Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane ruskinje u

uzbibanih grudi raspojasanih kukova

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

Toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

 da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

No ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

Malena naša

mi smo dodali ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

aučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

 one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike ne i gladi.

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

tvorila si nam oči

ismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih,

jer si nam pjevala o slobodi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma 

bar mali eho izazvale

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale ne rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san 

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

 šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

 ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

neko novo dijete hita da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.