Ješua Hanocri – Drvodeljina poema

 

 

 

Ovo je moglo biti Isusovo Jevanđelje ,da je koljim slučajem bio pismen.A možda je neko u riječi pretočio njegov nauk.

Papirus sa tekstom koji vam u našem prevodu nudimo je pronađen zajedno sa Judinim jevanđeljem.

“14.aprila 2005.-Stižu  vesti da je u srednjem Egiptu pronađen kodeks sa tri apokrifna teksta među kojima je i Jevanđelje po Judi .”

Međutim jevanđelje po Judi je u posjedu crkve još od dana katakombi,ali ga ona krije od svijeta.O tom jevanđelju imamo tekst,ali ga sa razlogom čuvamo.Objavićemo ga kada završimo Drvodeljinu bajku koja je obimnija od bilo koje druge poznate radosne vijesti.

»Judino evanđelje« spada među ranokršćanske apokrife, koji su nastajali od početka II. do kraja IV. st. Njih Crkva nije prihvaćala u svoj kanon, to jest u popis svetih i nadahnutih knjiga, budući da se u njima često “iskrivljivalo” evanđeoski opis Isusova lika i Isusovih riječi i djela i jer su često prožeti gnostičkom herezom.”

Obzirom da pismenije nije imalo  naslova mi smo se drznuli da ga nazovemo Drvodeljina poema. Dijelove ćemo povremeno objavljivati u terminuod 20 08 h.

 

Drvodeljina poema

Uvod

 

Pogledaj ispod nogu čovječe!

Pa – pogledaj u zemlju oko sebe sine čovječiji!

A, zatim

– pogledaj u nebo stvore Božji!

Ako imaš vid ,a  dato ti je da ga imaš,

šta vidiš dijete Božje?

 

Oslušni ispod nogu čovječe!

Pa – prigrli treptaje zemlje oko sebe sine čovječiji!

Zatim – upij zvuke neba stvore Božji!

Ako imaš sluh,a  dato ti je da ga imaš,

šta čuješ dijete božje?

 

Sretniče, samo je tebi  govor pokon Nebeski!

Pripovjedaj o onom ispod nogu,nebu i zemlju  sine čovječiji

A zatim zaviri u svoje srce i pričaj Istinu  stvore Božji..

Ako imaš govor,dato ti je da ga imaš,

progovori Dijete Božje!

 

Dali si to zanijemio

Srce okorjelo.

Zašto šutiš?

Oko nevjerno.

Ili se posramio.

Dušu zlu poklonio.

Oči ne dižeš.Govor si zaboravio.

 

Ili zanijemio od zaborava – bježanja

od velikog eonskoga stida i kajanja

od iskonskih korijena zbog bremenja

sa puteva Stvoritelja Jedinog  skretanja?

 

Čovječe – sine čovječiji – Božji stvore

dijete Božje – ja ću ti reći –zborim istinu

ono što jasno je i kad se oči – uši  zatvore

da vidiš i čuješ sa neba čistu suštinu.

 

Vidiš ti  prelijepa – čudesna

Božija stvaranja – savršena

nemjerljiva bez ikakvih mana

datost  bez  najmanjh pukotina.

 

Oslušni

šta čuješ

sva vaseljana slavi

zahvaljuje

Bogu Jedinom na poklonjenim blagodatima

sve  ničice zemlji pada i strahuje

sa skretanja

naputa, nauka  i zima.

 

 

A u ime Boga Jedinog

moje ime se

mnogo toga reklo uradilo

nešto dobroga

ali i jako mnogo

previše toga

lošeg

zlog umobolnog i iskvarenog

da zemlja samo što ne izbaci svoje kosti

sa njima i moje kosti.

 

Duša mi ne nalazi smiraj.

iza mene ostadoše mnoga svjedočenja

moja

o dobrim vijestima,

najvjerodostojnija su

po kanonskim pravima Matejeva  i Lukina

mada i u njih drugi uvukoše laži

dodaše neke neistine

sablazan meni i njima

Mihajlu i Gavrilu

anđelima.

 

Jovanovo svjedočanstv,

a i takozvano otkrovenje

samoproglašnje zaprisegnutog

Pavla za apostola Savla

goniča , ubicu pravovjernih

boli i vrijeđa mene  lično i 

anđele sluge Gospodnje

 

Ustoličenje njegovo ,ime mu se ne pomenovalo

za mog nasljednika hula

najveća historijska podvala farizeja

iz koje su proistekle i usmjeravane

sve zablude hrišćanstva

koje se  izrodi u suštu suprotnost

mojega naukovanja.

 

Zbog toga ja  Ješua Hanocri,

zvani i Isus iz Nazerata

kao i svaki čovjek

rođen po volji Božjoj

od majke Marije

i prigrljen od prečasnog muža njenog

i mog oca drvodelje Josipa,

zaklinjem se  govoriti Istinu

kao što sam i uvijek činio.

 

/Nastavci slijede /

Drvodeljina poema – VI dio

 

 

Da li ste ikad razmislili kako da ja otkupim vaše grijehe?

Koliko grijeha mogu podnijeti moja pleća?

Milijarde je grešnika,a to je mnogo više grijehova.

Koji se to silnik drznuo da naplaćuje iskupljenja u moje ime?

I ko ima pravo oprosta osim Boga Jedinog Milostivog?

 

Pokazuje historija koja nikoga neukog i slijepog ne uči ,

unazad iskona što ih ljudi pišu

silnicima  pripada samo jedno mjesto bez pomisli o oprostu,

napose  od vremena Nabukodonosora.

Oni što protiviše se Bogu jedinom

i još se tako nazvaše bezumnici

Izrailjci – oni koji se bore sa bogom

kažnjeni zbog nasilja lutahu tri milenija.

I opet će pitanje je dana, bezumnici zaboravljaju,

čim ih  Jedini Bog malo milosti da,

oni  sada   oni drugima ne daju mira.

Čineći što je njima činjeno bilo

otimajući tuđe  oni gube svoj mir ka šeolu se kreću.

Oni su šaka pjeska koje će lahorac rasijati,

jer tako nebo sa stisnitim rukama radi.

 

Poslije njih, oni sa bludničkih sedam brežuljaka:

oni što se časnom  materom mojom kunu

i u moje ime zaklinju  nevjernička  zvjerstva čine.

A ne  prevariše ih farizeji i izrailjski žreci

ni onaj što je Sodomi pristajao,

onaj što nije gledo jel pod njim je žensko il muško.

Ne prevariše jer oni  znaše za spletke i Bogohuljenja

da se moje učenje makne od Svetog hrama i Zida plača.

 

Nije onaj, ime mu se ne pominjalo,  moj apostol ,

on je progonio i zatvarao moje učenike.

Mnoge je pobio i netragom nestao.

Zar nije on bio Kajafin sluga i žbir?

Zar nije  samo prvosveštenika Izrailjova i Irodova nedjela  izvršavao?

A  to vam je oni Kajafa  što me Pilatu predade.

Zar ne zapisaše , zaboravljajući da će ih istina stići:

„Međutim Savle,još odišući prijetnjom i ubistvom protiv učenika Gospodnjih,

Otiđe prvosvešteniku i izmoli od njega poslanice za damaštanske sinagoge,

u svrhu da ako nađe pristaše nove nauke,

ljude ili žene,da ih svezane dovede u Jerusalim …“

I gle čuda,neposredno poslije  susreta sa prvosveštenikom,

Kajafom I njegovim povjerljivim pisarom Teofilom

Savle je  susreo mojega  duha,

oslijepio na tri dana,   preobratio se i postao moj apostol.

Ma hajte molim vas! Ne budite djeca!

Ja i moh duh. Dovodi me do smijeha.

Izgleda da smo mi stalno iz grmlja iskakali,

kad god je to farizejima iz Jerusalima ili Vatikana trebalo.

A šta vi znate šta je duh?

Nije sigurno ono o čemu vas uče.

A Savleti  posvjedoči, da je mog duha sreo i zanijemio,

neki Ananije , učenik.

Koji crni Ananije, šta je učio  i odakle,  sad,  on ispliva?

Moje ga se pamćenje ne dotiće.

Ispliva tako neki nepoznati učenik i bi vjerodostojan svjedok.

To je isto ko da ste Barabu uzeli za svjedoka.

A možda je to Baraba bio, volio je taj krasti i lagati.

Za srebrenjake bi sve učinio.

Ali sigurno nije dobio  trideset svjetlucavi, pomalo zelenih.

Previše je za tu očitu laž.

Ko odluči da je vjerodostojan?

Kajafa prvosveštenik, ona pogan  Teofil

i ova pogan što je bolešću svojom muške žigosala.

Ne vjerujem da je to bio onaj Danilov Ananije.

Zasigurno to znam ,jer ja sam Božiji poslanik.

A koga Bog odredi za svoga pomazanika,

taj je upućen u mnoge tajne , zemaljske i nebeske.

Nije to bio onaj Danilov Ananije

zasigurno to znam

jer ga i vrijeme i mjesto odvajaju od pogana.

Nije to bio onaj  Ananije iz vremena Nabukodonosora,

zasigurno to znam , jer je taj častan čovjek bio.

Jedino čovjek Savletovog kova bi mogao biti „ vjerodstojan „ svjedok.

Lažov , prevrtljivac i sodomit.

 

Eakva je postala i crkva izgrađena na mojem nauku,

čistom od svih onih riječi i potvore što Rimska bludnica iznese na me.

Iskušavo je mene Đavo u pustinji.Ništa neviđeno.

Svakog dana, u svim vremenima ,svakog čovjeka Đavo  iskušava.

To mu je jedini posao i zabava otkako je sklonjen iz Raja.

Mnogi dođu u napast i pokleknu njegovom zavođenju.

Crkva sa Sikstinskom kapelom je bila lak plijen.

A Đavo  se samo okrene i ode od njih ,smijući se.

Uperavo im je gadarije prodao za dobar nauk.

 

 

Drvodeljina poema – Glava V

 

Glava V

 

A šta ako je hrišćanstvo podvala farizeja

u najmanju ruku pobožna obmana.

Šta ako su moji  rani  sljedbenici, u svome žaru

da ubijede  druge a možda i sami sebe,

zbog osjećanja krivnje što me svi izdadoše; osim Jude,

samoinicijativno smislili novozavjetne   memorijabilije.

 

Da li je hrišćanstvo izgrađeno mudrom

reklamnom kampanjom , koju je provela rana crkva

na snazi i krvlju  Konstantinovog mača i pijanih Nikejskih konzilijaša.

Njihovo učenje  nema veze sa mojim naukom!

Crkvu  je tu , vodila farizejska sveštenička elita

da makne opasnost istinitog nauka daleko od svoje kuće.

U tu svrhu rabin Teofil znani prevrtljivac,

Kajafin pisar i  farizej anggažova svog žbira Savla,

da glumi slijepca i da sebe proglasi trianaestim apostolom.

 

Ja ih ne imadoh doli dvanaest sljedbenika.

Ko Savleta prizna za mog učenika?

Pa zar se  ljudi čestiti hrišćani nikad ne upitaše,

odakle Savle ispliva i odakle se javi.

Utemelji on crkvu na lešini mojoj,

jer raspori me i ubi  još jednom .

Savleta oliti Pavleta konvertira po naređenju

nigdje vam ja ne vidjeh i ne upoznah,mili moji.

Ni moji apostoli o njemu ni riječi ne progovoriše.

Odakle sada Teofil da bude glavni pisar nauka moga?

Kako čestiti hrišćani ne vide farizejsku spletku,

koja uspi i maknu moj nauk iz Svete zemlje.

Sasjekoše ga u korijenu i dadoše svoj đavolji,

koji neuku janjad vodi pravo u klanicu silnika

i čini ih  saučesnicima u strahotama i bogohuljenju.

 

Ne rekoh li čuvajte se lažnih proroka?

Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati!

Koji su plodovi Savletovi?

Mučko proganjenje i ubijanje mojih sljedbenika.

O njemu je sve rečeno  Djelima apostolskim i Poslanicama,

samo ih trebate  pažljivo čitati i tumačiti,mili koji.

Šta nam ta pridodata , nevješta pismenija kaže o Savletu?

Savle  je okrutni polupismeni ubica,

grana   nečovječne žbirovske zaluđenosti zlotvora Iroda

i farizeja, što je  bjesomučno proganjao protivnike,

neistomišljenike sociopatskog kralja

i farizejske svešteničke oligarhije.

Bio je od onih koji su zatočili Jovana Krstitelja i

kumovao njegovoj glavi na pladnju bludnica Salome i Irodijade..

Savle bješe odobrio ubitstvo Stefanovo.

Savle pak raskopavaše crkvu, jer iđaše po kućama

istjerivaše ljude i žene predavaše ih u tamnicu.

Tog bezumnika vam bludnici poturaju

za nauk kjoji nema veze sa mojim.

 

 

Koji su plodovi vaših svećenika?

Liječio sam mnoge opsjednute i bogohulne,

ali ovi vaši sveštenici su gori i od sumanutih zlikovaca.

Nemaju  plodove jer su sebi odredili besplodnost.

Nemože zlo stablo dati dobre plodove.

Svako stablo koje ne rađa dobre plodove

Nebo će  sjeći i bacati u najžešći oganj.

 

Neće onaj koji se poziva na ime moje,

koji mi reče: rabi rabi ne prokovasmo li u tvoje ime,

zar nismo crkvu nad tvojim krstom izgradili,

ući u kraljevstvo nebesko Ocu našem.

Jer reći ću im: Nikad vas nisam poznavao,

silnici i bezakonici idite od mene u pakao.

Tamo vam je mjesto za sve splatke i laži.

Izgradiste crkve, da bi dobrotu i Božiji nauk iz njih izgonili.

Ja sam iz takvih nalik vama zle duhove izgonio.

Vaša kuća je nalik onoj  koju luđak gradi na pijesku.

Srušiće se kad nebo spusti kišu na nju.

To je pitanje vremena,jer presuđeno je.

 

Takva vam je crkva koju svojom zovete.

U njoj ne stanuje ni trunčića mauka Boga Oca vašega,

niti  mene meni može dopast slava po njoj.

Jer na temeljima sedam brežuljake

bludnice i antikrista je građena!

 

Lažno vas uče o iskupljenju mojom krvlju.

Lažno vas hrane mojim tijelom.

Lažno se žene i udaju za moje mošti.

I muški po muški,i ženske po ženski.

Bogohuljenje i bolesna taština je to.

Nisam vam ja došao dokinuti zakon.

I milodarjima vas obasuti,Naprotiv.

 

Došao sam ispuniti svako slovo Božjeg nauka.

Oni koji dokinu i najmanju zapovjed Božiju i ljude neuke tome uče,

najmanjim će se zvati u kraljevstvu nebeskom

i u njega nikad neće ući.

A silni mogu biti u rasplamsaloj vatri paklenoj.

Amin Gospode.

 

Uplašili se Izrailjci narod moj

Zbog svega toga i zbog stalnog prkošenja Bogu ,

koje kulminiralo lažima da se Jakov  hrvao sa Bogom,

ubijanjem Božijih poslanika i jedenjem narodnog imetka.

Ubiše , zaklaše  pomazanika nebeskog na Herodovom dvoru.

Uplašiše se Istinite riječi Božije koje mi Otac nebeski objavljuje.

Ali nikako da dođu pameti i još veći grijeh učiniše,

Božji  nauk međ pagana u daleke zemlje baciše,

kao biserje pred svinje koje su od neba proklete.

Tamo daleko od Svete zemlje  lakše im bi

Nauk kvariti , i na zlo ljude navraćati.

Uskogrudo htjenja da imaju  slavu zauvijek odabrananog naroda to bješe.

A Stvoritelj je Jedini Bog svih ljudi, sve ljude gleda kao svoju djecu.

Neće Ozrailjcima pomoći nikakve spletke.

Dok  ne promijene svoju bitnost neće imati mira

Dok je svijeta i vijeka. Amin.

A vama kažem ne ugledajte se njih,mili moji.

I još vam kažem,ako pravednost vaša

ne bude veća od pravednosti pismoznanaca, farizeja i svećenika,

zasigurno nećete ući u kraljevsko nebesko.

 

Ješua Hanocri : Drvodeljina poema Glava IV

 

Judu,milog čovjeka,skoro dječaka ,

mog vjernog Judu, ocrniše kao nikog,

u historiji ljudstva,a zarad pravih izdajica.

Teško bijaše to breme za mlada pleća.

Vjerovanje njegovo u Boga Milostivog

nauk njegov biješe čist

ko izvori tekučica  u raju.

Ocrniše ga a čitaju jevanđelja.

Juda je samo došao da me upozori na dolazak

onih sa mačevima i štitovima;

onih što sprovedoše zavjerenika htjenje,

onih što odvedoše me pred Kajafu,

da mi sudi iskreno predavanje Bogu Milosnom.

 

Zar za trideset bijednih srebrenjaka me prodade?

Zar on ,koji je jedini među nama imao novaca;

nebrojeno  puta više od toga?

Zar godinama nismo živjeli, skoro samo od njegove potpore?

Nemoguće je i zamisliti da bi se apostoli

mogli održati zajedno bez njegove pomoći!

 

Na kraju krajeva , po mom  „uskrsnuću“ ,

zar i on nije bio prisutan,

tako vi zapisaste i svjedočite.

Sva  jevanđelja to potvrđuju.

Jovanovo ide čak i dalje :

Isus  je boravio sa apostolima četrdeset dana

po Isusovom „uskrsnuću“.

Ocrnjuju Judu a čitaju jevanđelje.

I za vo to vrijeme ,u svim jevanđeljima

Nije zabilježena  niti jedna moja riječ prebacivanja Judi.

Njemu su, kao i svim apostolima.upućene riječi

uputa o širenju radosnih vijesti i nauka.

 

Ocrnjuju Judu a u jevanđelju stavljaju:

„Opustio stan njegov,

i u njemu niko živ ne bio“

i još:

„Čin njegov nek drugi primi.“

Petar nije nije imao poroda,a tri puta me izdao.

Jovan nije imao poroda,

a  u vrijeme moje pred Kjafom i Pilatom,

noći je provodio u farizejskom hramu.

Sasvim mirno i nekažnjeno,kao da je njihov.

Zašto se nikad ne upitaste zašo?

Sve apostole pobiše osim njega.

Juda je imao sina koji  napisa njegovo jevanđelje.

Njegov dom ne opustje.

Čin Judin niko ne primi,jer nije imao šta primiti.

Osta laž,farizejska,Jovanova i Svletova.

 

I reče Luka da ja rekoh:

Juda!Zar poljubcem izdaješ Sina čovječijeg?

Jovan izdajnički poljubac i riječi ne spominje,

Marko samo poljubac, a Metej,uz Judin poljubac zapisuje:

Isus mu reče:Prijetelju šta si došao.

Četiri jevanđelja, četiri scene,ni jedna drugoj ne sliči.

Vaistinu vam kažem ,ne potvaraj druge lažima i djelima

Da se ne bi očas o svom jadu zabavio.

 

Odakle vam  sa Jordana svjedočenje:

„I gle glas sa nebesa progovori:
Ovo je sin moj ljubljeni,u kome je moje blagoslovenje.“

Nijedan  evenđeljista nije bio prisutan,

a časni Jovan i ja mogli smo čuti riječ:

Ovo je moj poslanik, u kojeg su moje blagoslovljene riječi.

Ali nismo ništa čuli,

jer je Bog Mudri  sebi odredio da se ne glasa pred mnoštvom.

Kad bi se oglasio, stvar bi bila svršena,

i svijeta bi nestalo.

Samo se Adamu, Abrahamu i Mojsiju od ljudi i poslanika oglasio,

ostalim  je u snove ili vizije dolazio,

ili preko anđela poslove svršavao.

 

Ja sam bio Jevrej,moji apostoli Jevreji!

Poslat sam Jevrejima da im naukujem.

Mnoga su se zla i hule,nevjerstva i blud,

uvuklo među farizeje,sveštenstvo i narod  vaskoliki.

Bog isitne nekom narodu šalje poslanike koji je njihov,

koji zna njihovu bitnost i vjeru.

Poslat sam kao i svaki poslanik,

da ih opomenem,

da mi njihovi sveštenici i velikaši ne vjeruju.

Da im se povećaju grijesi  njini,

da iz gejane nikad ne izađu.

 

Ne počeh svoje naukovanje riječima:

„Pokajte se jer se približava,kraljevstvo nebesko.“

To je  Jovana Zaharijeva  nauk.

Moje naukovanje je započeto riječima:

„ Blaženi siromašni duhom ,jer je njihovo kraljestvo nebesko.

Blaženi koji su ožalošćeni,jer će se utješiti.

Blaženi krotki,jer će držati zemlju.

Blaženi gladni i žedni pravde,jer će se nasititi.

Blaženi milosrdni,jer će naći milosrđe.

Blaženi koji su čista srca,jer će Boga vidjeti.

Blaženi mirotvorci jer će se sinovi Božiji nazvati.

Blaženi prognani zbog pravde jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

 

Da li u mojim riječima ima šta nejasno?

Da li rekoh da sam božanstvo,Bog dušu da mi prosti?

Ljudima govorim da će samo čistim srcem boga vidjeti.

Mene su stalno među sobom viđali.

Pa kako se nećete opametiti?!

Zar ne rekoh da će se svi blaženi Božjim sinovima nazvati?

Pa zar se nećete opametiti?!

Nisam ja došao da zakone rušim,

već da ih sprovodim.

Nisam ja došao da vam milosrđe dajem.

Ona vam je Boga jedinog data.

Došao sam da vam upozorim na oganj pakleni,

koji vas čeka ako budete slijedili farizeje i sveštena lica,

ma kojim  se oni imenom  zvali.

 

Pa zar nećete nauk primiti?

Nisam ja došao da vam grijehe nosim i praštam.

Došao sam da vam kažem istinu koja vam se neće svidjeti.

Svakom je bolje oko iskopati,

nego sa žudnjom pogledati ženu koja nije vaša.

Ako vam je desna ruka kamen spoticanja,

prevaru,lakomost,kamatu i zlo nosi i čini,

odsjecite je i bacite je.

Ako vjerujete, znate šta vam je bolje.

Odsjeci dio tijela svoga,

baci ga daleko od sebe nek se lešinari tove,

Bolje je to, nego pustiti da ti dušu truje

i tijelo vodi pravo u gejanu.

 

 

Ješua Hanocri : Drvodeljina poema – Glava II

 

Moje rođenje bijaše početkom proljeća

a smjestiše ga u vrijeme paganskih slava solsticija.

Prevareni narod  slavi neki izmišljeni datum,

neko staroegipatsko sveto trojstvo.

Oziris, Izida, Horus i mnogoboštvo,

četrnaest vijekova su skrivali moje riječi

ubijali,na lomači spaljivali

sve one koji su imali

radosne vijesti moje.

Zbrenjeno ljudima  bilo imati,

u ruci držati jevanđelje,

nauk od Boga poslat.

 

A zbog čega?

Zbog,

ne misliti glavom i srcem,

ne vidjeti  prevare,

zlo i smrti,

u ime Boga Milostivog,

u moje ime što oni čine.

 

Najuzvišenija svetost i časnost

Milog nam i Jedinog Boga

isključuje  mogućnost da ima sina.

Otkud Njemu  dijete a nema  supruge?

 

Pošto Gospod Bog nema ženu,

Njegovo dijete bi bilo izvanbračno.

Njegovi uzvišeni sveto-nazori kazuju;

svetost braka i rođenje djece je isključivo u braku.

Potvora  nikejskog sabora i Konstantina I,

branjena mačem i krvlju je gnusna laž.

Oni  hoće Boga nam Jedinog da pretvore u bludnika

poput Zevsa i Lede

Apolona i Kireje.

 

Oni mene radikalizuju.

oni mene trpaju u božanstva.

Meni se umeće,

meni se podmeće ,

meni se podvaljuje.

Mene se  se poiistovjećuje sa

Bogom živim – Bogom  Jedinim.

 

Zar nisu svjedoci bili

za trpezoma sam jeo sa njima.

Žene milovao i ljubio

i one mene,jošte me

miomirisima mazale i doticale.

Nebeska bića to ne čine.

Zar nisu nazočili

da sam ritalna pranja sa njima vršio.

Zar nisu svjedoci bili

da  sam liječio gubavog i slijepog,

mrtvoga i živoga

zazivajući ime Gospoda Silnoga.

Čuda ne činih ja već molitva moja

I  Gospod Moj rukom mojom.

Znojio sam se i spavao,

i  kao čovjek svaki sam bio;

osim što me Milostivi nazva pomazanikom svojim.

 

Ne režite mi kovanog lika!

Reče Gospod.

A oni Egipatsko pagansko sveto trojstvo

preslikaše u hrišćansku ideologiju.

mene sačuvaj me Oče grijeha

sinom Tvojim proglasiše

i na svaki kam zgrada svjedočanstva

neki smušeni moj lik

ni nalik meni obejsiše i boja,a raznim obojiše.

Glava od bijednih laži  da se  raspukne,

od ludosti i srama.

 

Poncije Pilat me nađe za pravednog,bogougodnog.

Shvati bezbožnik da sam božji pomazanik,

ne dade me ubiti,

vrati me farizejima i saducejima

ovi me prognaše.

Zar nisu vidjeli krst

kako se vrti kao vrtuljak,

jer ja vidio sam,

šta će moj progonitelj da mi stavi usta.

 

 

Danas je veoma tužan dan

Noć punog mjeseca  Ljubomnora   Nevinost   nebo-covjek

 

 Progone nas misli da li se i šta se moglo učinit da se ne dogodi masakar u Parizu.Zvijer odavno siluje i ubija Orijent.Odavno prijete Okcidentu.

Sada se svi hvataju za glave i izražavaju svoju sućut.Malo kasne.

Sutra je novi dan i gospodari gradova i svijeta mogu opet zavući glave u toplinu pijeska.Nije njima bitan taj terorista.On im donosi novac ,mnogo novca.On je njihov plaćenik.

A to nije ni terorista.Teroristi su dinosaurusi koji su izumrli krajem prošlog milenijuma.Ovi koje sada nazivaju teroristima su manijaci,koljači i horde zla.

Ali danas nismo raspoloženi za tu vrstu priče.

 

Danas nam je u srcu velika tuga.

Ovih dana svaki čas nam je bio veoma tužan dan

Vidimo našeg starog znanca prelijepe Bijele dvore tišine koji okupani jesenjim bojama kriju poglede od Grada svjetlosti. Svijajući se na zelenilu boemskog i slikarskog  Monmartra dva vijeka Sakre Ker  pruža utočište ljudima: tugi i molitvama sviklim.

Svi uvijeni u plaštove iskrene ljubavi su se divili njegovoj utješiteljskoj ljepoti.Mnoge su nade izgovorene u tišini neobjašnjive mistike miliona svijeća što danonoćno  gore;  pružajući utjehu i hrabrost ljudima.

Ko će njega sada utješiti.

Malo niže i malo dalje raskošna Jelisejska polja i Bulonjska šume kao da se ljute na Etoal i slavoluk,kao da su oni krivi za zlo koje se desilo. Nekako se skupile i posivjele.Osječamo krikove i jecaje koje šume žalovite pjesme i  vjetrom nošene se šire diljem Francuske,

Notre  Dame prvi put žali što je zarobljen na  adi Cite u srcu Pariza.Neće moći dati poslijednju pomast svojim posjetiteljicama.

Osječaj da ova gotika stalno nekud plovi napravila je Senu saučesnikom vijekova i Kvazimoda i Esmeralde.

Neke nova Esmeralde se više neće vratiti svome draganu ni djecu roditi,kao i ona Kvazimodova.Ali ona je umrla u zagrljaju jedne nesrećne ljubavi.Ove krasotice  u dvadeset prvom vijeku ubiše  zvijeri na očigled Svjetlosti grada pločnika.

Luvr  plače.Iz bajkovitih hodnika klize suze Mona Lize i Miloske Venere koje su obukle udovičke odore.

Raskošni i neuhvatljivom ljepotom optočeni vrtovi Versaja i Žardina (Jardine Des Plantes) su ocvali i potamnili ,prekriveni velovima korote.

Mnogo pariških dragana i Malih prinčeva više neće pogledima šaptati riječi čežnje i snova što lepršali su kraj umjetnosti i cvijeća.

Ovih dana Edit Pjaf,  metar i žilet prkosa bi stala na vrhu čeličnog svetionika i pjevala himnu ljubavi poručujući im : Čitav svijet vas voli i oplakuje mili naši.

Grad svjetlosti  ne zaslužuje taj masakr.Uvijek je bio kosmopolitski nastrojen prema svim ljudima svijeta.

Uvijek su se na njegovim pločnicima odvijale dramatične i tragične ,ali prelijepe i tople priče o ljubavi i ženama.Sve te priče su unosile  vjeru i nadu u  teške životne puteve, koje su pratili maleni razigrani vrapčići i lijeni golubovi.

Neznane  junakinje i junaci su to.Mogao je bilo koji građanin Pariza biti na njihovim mjestima.

Zanaju se imena ali ako se ne pominju čini se da manje bola ima, a da je tuga univerzalnija.

Zapravo ni jedan grad  na ovoj Plavoj planeti milosnice Božije Ljubavi zlo ne zaslužuje.

Ne grad nego nijedan kućerak,izba,koliba ili iglo bi morali biti iznad bilo kakvog zla..

I jošte dalje ni jedno jato,roj ili pčelica, mrav,delfin,ljubičica i rose  to ne zaslužuju.

Rose c'est la voe. Ruža , to je život. Krhka,prelijepa i mirisna

Odakle nekom pravo da skrnavi i nestaje Božja stvorenja.

Odakle nekom prava da uništava snove ,nadu i ljubav.

 

Neka ,može se zvijer  provući ovaj put.

Ali neće dugo ; osjetiće zvijeri i horde zla na svojoj koži bol i tugu neba.

 

-Blaženi koji žaluju,oni će biti utjeršeni!

-Blaženi ćžedni i gladni pravednosti;oni će biti nasićeni!

-Blaženi čista srca;oni će Boga gledati!

(Matej 5.4.,6. i 8.)

i

Teško onima koji zlo dobro a dobro zlo zovu,

Koji od mraka svjetlost prave a mrak od svjetlosti,

Koji od gorkoga prave slatko a od slatkoga gorko.

( Isaija 5.20 )

 

i

 Proklete bile ruke Ebu Lehebove*,a on je propao.

Nije mu koristio njegov  imetak ni ono što što je zaradio.

Bit će pržen u rasplamsaloj vatri,

I njegova žena koja mu nosi drva (drvonoša).

Na vratu joj usukan konopac.

( Kur'an sura  111. El-Leheb.)

 

A znaju li zvjerinji nevjernici i Bogohulnici šta je rasplamsala vatra.

To je hutama džehenemska vatra:

A znate li vi  ti šta je Hutama? Božja vatra  razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.’

 

Pokunjeno klečeći pred Gospodarom Svijetova pridružujemo se molitvama za spas duša nevino ubijenih Francuza i Parižana,stanovnika Plave planete,Boga Milostivog čeda.

 Amin!

Oni jašu a Mojsije Harmoniku baca / Uvod

 

 

Maglice  Zadivljujuća Milost  Bosnagrad čednosti

 

nebo zemlje božje milosti  Magla nad Gradom Čednosti  Poljsko cvijeće  Sarajevska Gorica, ciganska mahala

Odlučili smo da vam umjesto Galerija Zemlje Božje milosti u 14 02 i 15 03 poklonimo neobjavljeni uvod u serijal Oni jašu a Mojsije harmoniku baca.Serijal polaku ulazi u drugu polovinu a mi tek uvod šaljemo. Takvi smo vam mi,kasno paljenje ili nešto tako.

Nije baš istina,samo se šalimo.Kako možemo  ljepot priču o Gradu čednosti  vezati uz mahalske blentovije, a da ih čitalac bar malo nije upoznao.

Oni jašu konje, a Mojsije baca Harmonike

 

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

 

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.    -Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi   krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivanančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

 

 

 

In memoriam – Dubravka Grgić

slika

 

 

 

 

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

 

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer to ona ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstna ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični. Jer bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta preliejpa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova  svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u nečijem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  bistu, zvanu Afrodita u sarajevskoj ulici Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala  , mila profesorice Dubravka Grgić.

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

 

 

 

Modra rijeka 1        grad čednosti    Bosna

Mogli smo se družiti sa Serjožom.Bio bi pravi konzilijaš,bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama.On svjetlokos i nervičak;zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani i čarobne žene koje koje ćemo izdati.

Ne sada ,već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali,i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnio. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Imao je još mnogo ljubavi u sebi za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čari.

Taman što je krenuo u novi juriš, dežurni žbiri revolucije ga preklaše.

Od uha do uha.

Istina je,revolucija ubija i guta  svoje borce , svoju čedno djecu.

E, naš dobri ,naivni Sergej Aleksandrovič Jesenjin.

Vrijeme nikad nije za revolucije. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli.

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. Manje druženja ,  više je  pjesama o ljubavi i milosnicama naših srca.

Svi Vi  ste oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.

 

Ipak shvatili smo grešku, jer:

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje,Dankanove i naših Grlica

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost spava

a uz  muziku se sanja

o ljubavi i Vama

 

Tako nam je Mile moje.

Bez vas života nije.