Od kada smo se probudili jedna misao nam se vrzma po glavi:
-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni ono. Tako nebo odredilo.”
Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.
Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević, koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.
Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.
” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.
-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…
Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.
Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.
-Dvoje, muško i žensko se najprije nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.
-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.
A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah.
– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.
Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.
Grci su poetici dali ime patos.
Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.
Sevdah je riječ za tragedije i komedije.
Sevdah je, nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.
Ta riječ koja se živi , je samo Bosancima od neba poklonjena.
Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.
U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova neuništivosti uvijek štititi.
-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova i Vatikanska , antihrišćanska, bulažnjenja.
Naš život je sve više počinjao ličiti na:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.
To što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.
Počele su nas pritisakti žute dunje:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS
med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna
Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude.
Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.
I šta su one mogle učiniti?
Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.
-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.
Svaka naša molitva priziva Svjetlost.
Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.
Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.
Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo, snovi postaju sjajniji i bolniji.
