Izvinjenje svim ljudima koji vjeruju u Boga Jedinog

 

 

Vjerujte nam i  mi smo Božja djeca.

Ljudi rade i griješe.

Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.

Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti

Iz dubine srca  se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.

Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.

Svi zapisi  koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju  je prvenstveno obračun sa  religijskom oligarhijom svih religija.Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći,su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.

To su  oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili

Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda  i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.

Zašto?U ime čega?

U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.

Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!

Kako,kad i koga je to istorija  naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i  tragičnija.

E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg  učenja.

Mi okušavamo progovoriti  u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.

Zapravo, sva naše pisanja je  molba da se  zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.

 

Piši mi – Pismo vraćeno

 

 

Piši mi

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

 

Pismo

 Snovi lebde

 

Ljubav i rastanak Svijet snova Bezuslovna ljubav  Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće Mrtva priroda

 

Svijet krugova Plavetna duga Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Bosna zemlja Božije milosti – Sretan rođendan Sandra , Mila Mamice

 

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

 

žele

sinovi Vanja , Vedran, i  oni Vedad   i Deda

 

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

 

 

Sandrin univerzum

 

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

 

 

 

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

 

 

 

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

 

  

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

 

  

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

 

  

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

 

      

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

 

 

Vanjin poklon Dragoj mami

 

 

Dječija igra                                                                   Behar i trnje

 

In memoriam – Kemal Monteno – Priča o Lidiji

 

Četrdeset devet  poslije nastanka Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.

Koga će čekati?

1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.

Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.

Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruste kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi je dala. U modi su bile kovrđe,mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.

Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći: Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.

Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.

Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima.

Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.

Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti  kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.

Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…po stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće.Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše njegovom zaslugom obilovao.

Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.

Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala,mazno izvijala i bockala ga:

“To ti o meni.”

“Ja kome ,ću bonićko.”

Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se u lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.

Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.

Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.

Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol,i ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.

Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda  i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.

Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.

Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko pjeva, onako za svoju dušu.

Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.

Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.

Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.

Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.

Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nije.

Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova dejca:

“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.

Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davor Popović:  Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. Ti si mislio isto. I mnogi od nas.

Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.

Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leeheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila
i abortirala.

E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su  nastradali na isti način kao ti.

Onih koji zlo rade  vakat će proći,o oni se o svom zlu i jadu se zabavili.

I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.

Doviđenja Monteno,

Sršćemo se opet.”

P.S.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.

I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.

Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.

 

 

 Lidija

 

   

 

   

 

 

Tu, na kapiji u noci

mi smo poceli tu

tu, na domaku grada

mi smo trazili mjesto

 

Sva si drhtala ti

vjetar je ljuljao noc

cesta bila je prazna

rijeci smo gubili mi

 

Ref.

A vjetar sad nam

njise i ruke

u svijetu mi smo

sami sad

 

Lidija, ako sutra ime

zaboravis moje

sanjaces one dane

kad smo lutali sami

 

Svaki suncani dan

koji doneses ti

meni znacice zivot

novi zivot za nas

 

 

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Svjetlost

 

Anđeo nebeski Svjetlost Iskon 2

U našim je srcima Kula na nebesima Rađanje Svketlost

 

Nebeske suze Zemlja svjetlosti   Zadivljujuća Milost

 

 

Životi prolijeću i nestaju  pred nama tako brzo  da mi   nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Znamo, reći ćete ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju.

Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili  razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi reko budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to da bi joj hladna tama pomogla da sve u Univerzumu bude potaman.

Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala  prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detaljčića koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje darove : Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno  ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.

A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.

I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :

-Halelijah.

-Amin!

 

Zaustavite bol

Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali.  Ali kad bi nešto prevršilo mjeru,  javila bi se.  Čvrsto, odlučno i optužujuće.  Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle  ubice , za kojeg vjerska zajednica ne zna. Možda i zna ,  ali šuti.

-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u  šestogodišnjem II svjetskom ratu.

Sada vam biva jasnije:
-Ubijanje nerođene djece je postao biznis.

Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

Svete riječi  Isusove (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):

“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni znate li šta je ljubav?

 

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja, to oni  ovog trena ,po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji, neljiudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

 

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi.  Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ikli neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu  koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas , učinite nešto, bol  dječija na ovom svijetu  više ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

Amin!

Alelujah!

Ljubav je sve što insan u Gradu čednosti ima

 

 

 

 

grad čednosti forbeger

Modra rijeka sanja   Centofilija

Blažena Luca Copy (3) of ona spavau plavom

ona pod velovima-plava Dijete u oblacima

 

Sanjive ruže Vali

Ljubičice u polju šarenom  Dodir usan i pobjeglo proljeće

 

 

Ljubav Svjetlost blagdana

 

Krhkost  Svjetlost

 

 

Večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije.

Ovo je noć Uspomena.

Tek je trava počela da cvjeta, a behar u sehare  mirisa odlutao.

Mi tako, ničim ponukani, razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih noći u pomoć.

Ono maleno i crveno , a krvavo zasnježi i iz zakutka ,svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja koje smo nekad sanjali i kojima smo se nadali.

No , stađuni su minuli . Snovi su ostali ,zaleđeni fotografskim lećama duše.

Grlice, nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima i nadama. Nadamo se da im je ljubav, ona prava doletjela u zagrljaj.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega, sa mjesecem što jeca , u našem srcu , lelujalu nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango ,možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema svim ženama svijeta.

Sve djevojčice naše generacije : Dubravke Samek . Vokić,Časar i Viskić, Vojka Velimirović, Sanja Ratković, Zvjezdana Čučković, Alma Kurtović, Jelena Grbić, Maja Taubman, Demirović Aida, Ditrich Margita, Jasminka Đubur, Vera Vuković, Maja Taubman, Hadrović Fatma, Nadežda Nikolić, Aleksandra Saša Joković, Dubravka Banjac, Bešlagić Sedina, Vera Kuzmanović, Bakranin Jasminka …su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

(Ima ih još toliko mnogo da ih ne možemo sve pobrojati, trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost).

A ima ih , kojima smo poetska imena dali i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim ljubavi.

I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih , nismo stigli da zavirimo u duše Princeza ,Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, mile  Antonelle  , Sunčice,   pupoljka a  labudice, lepršave nevinosti …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I vjerujte , još uvijek smo.

 

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih je život oteo.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželeli smo im svu sreću. Neke smo sretali, još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Vjerujemo da im je to ljubav prava donijela. Ljubomorni nismo bili, zaslužile su svu sreću ovog svijeta ,zbog divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja sa nastave ,poneki Mićkin gaj ili đardin.A Boga mnam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih.

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče,za jedan ples ili jedan pogled,ali smo „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili.“Ponosni“ na sebe što smo dan,ime ili telefon zagubili,ponosno smo glavu dizali.A srca nam se kidala.Nekada smo greškom  papiriće zagubili.Kada smo ih našli bilo je kasno. Sada ne možemo ni da da se pitamo šta bi bilo da je bilo.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, svim srcem mladih tića što tak na staze života su kretali.Da su znale;neka bi se možda nasmijala;nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti ,jer osjećala je isto.A neke one naklonjenu humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan,pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva,a Bogami , ni serum protiv poneke zmija tu ne pomaže.Ipak znalo se , neke druge djevojčice su nam lječile skršena srca,kao što smo i mi znali da su one nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica.nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama.Većina je je odleprašala ,nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek paze na nas.

Prever nije bio optimista (ili je lažov) kad je rekao:

Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

Pokloni mi sebe na koji stađun,

skrši mi srce,

a ja ću te voljeti čitav život.

Mnogo je više žena koje nismo upoznali,dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti.Svima smo željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo su proživljene silinom blesavih muških grudi ,pa bile one uske ili široke.

Imena nećemo pominjati.Bitno je da one to znaju.Sve ljubavi su bile predivne i jedine.Sve ljubavi su prave,osim onih najpravijih.Te skrše i ubijaju svaki damar srca .I zalede su samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

 

Ali neka,tako treba biti.Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja,nježnosti i ljubavi za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav poklanjamo svim ženama naše duše,sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših umova i osjećanja.

Da su se kojim nemogućim slućajevim putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još kršenih srdaca.Neka,neka bi.Bitno je da se voli,da se voljelo,a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.Još uvijek ima nade i vremena za ljubav..

Ponavljamo:u sve, baš sve djevojčice,djevojke i žene smo smo svi do jednoga bili zaljubljeni. I one koje smo znali,ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća,a opet neka se ne smiju pominjati,iz poštovanja prema životu.Godine su ih pogubile, pa nam žao osjećamo da nam ih je život oteo:što reče Poe:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

 

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima,

jer Cvjetajevoj bješe :

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

 

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

A ako se opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I bi suđeno.

 

 

Marina Cvjetajeva,naša Malena

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.