Krhka ruža ,bolero , more i ja

 

 

Mila

Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.

Bože mili , koliko ja to godina imam.

Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.

Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.

Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba, ne , nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.

Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nježnosti, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…

 

****

Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i sunčan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Zbog časnosti.

Laku noć mila

 

Dopisano,

Učila si me;

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

Bosna zemlja Božije milosti / Iz Arhiva

Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

 

Ovo nebo nad nama    U Bosni Zemlji Božije milosti  Sarajevo Grad čednosti   Modra rijeka sanja

Ovo nebo nad nama, puno je  milosti ,Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.

Plavetnilom zadivljujuće milosti  okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti i čudesne Modre rijeke.

Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona  voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena  i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.

Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.

Ovdje su uklesane  priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.

Aiši se srce krši , a Eso Mraković, čovjek planine i čaršije , samo šuti

 

Našem  Esi ,

(redakcija )

 

 

 

Čovjek sa planine

 

 

    Centofilija

 

Dolina čednosti  Vali se pjene  Prava ljubav

 

Vjernost Đardin ljubavi  Smiraj

 

Svjetlost na kraju puta Kapija Svjetlost

 

Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.

A k'o juče…

Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.

Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.

Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili  sjaj  Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

Jer u  ovom gradu  se ništa ne dešava,  a da to tako nije zapisano.

A zapisano je, da ovo jutro,  Eso ne ugleda , niti vidi  koliko ono  nalikuje na njega.

Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.

Nije baš tako.

Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

I  neće nikada više vidjeti svitanja dan,  koje je tako volio, a čaršije nam,  i  mnoga sa nama dočekao.

 

A vi , kada ste toliko pametni,  odite ,  pa recite miloj Aiši,  da njen Eso više nije tu i da se nema

namjeru vrnuti.

Ne bi ste dobro prošli.

Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.

Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,  tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,  da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.

 

A opet, i  ne bi.

To   , samo,  iz nje izvire  ljutnja za ovu nepodnošljivu  izdaju. Za ovaj nož u leđa.

Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti,  tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im  ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.

E takav je naš život bio. I još ljepši.

Eso je bio moja prva ljubav i jedina.

Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala,  znala sam da će biti moj.

Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju,  dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu   u susjednu bašču da mi pjeva.

Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka  iko zapjeva pjesme  ljubavne.

 

Kaže :

-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.

Ja se tada prvi put pobunim:

-Znam babo,  ali moje srce samo njega hoće.

Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.

Eto ga.

Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom  i njegovom gitarom.

Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:

-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?

Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.

Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.

Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi  ljubavi.  Eso gleda u mene , ne popušta.

Ja jadna,  šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja  pustim glas:

 

Tamburalo momče uz tamburu,

tambura mu od suhoga zlata,

tanke, žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo

 

Gledala ga Ajka sa čardaka

Vidi majko, lijepa junaka

Da mi ga je u dvoru gledati,

na njegovim grudma sevdisati

 

Karanfil bih pod njega sterala,

a pod glavu rumenu ružicu,

nek miriše, nek se često budi,

često budi i često me ljubi.

 

Babo šuti i duma.

Razabra se i  usta.

Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.

Čuli smo riječi :

-Neka vam je sa srećom.

I bilo nam je.

Joj, kako nam je bilo. Plakala  bih da mogu.

 

Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.

 

Žao mi dvije kćeri.  I Zumru i Almu.

Tuguju.

Moj Eso bi se ljutio na njih.

Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.

Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.

Sjedim na terasi ,  zaljubljeno gledam u prilike  što kruškino stablo  radošću obasjavaju.

Ta kruška  nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.

Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi ,  moje dvije mile  djevojčice, naše ljepotice.

Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru.  Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

Bila bih ljubomorna , da ih  nisam voljela kao on.

One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih  bezbrižnih dana .

Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.

I zeta  Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu  i janjad okretao s njim, pomalo mi  žao.

A ja?

Šta sa mnom!

Misliću na usne njegove.

Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti,  sa usana svojih,  na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke njegove.

Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati  znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

Sanjaću tijelo njegovo.

Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati.  Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još  uvijek hoće da bukne i gori.

Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka  čaršije,  će me  ljubavlju njegove duše milosne  zalijevati  i milovati.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome ,  sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu  i mir.

Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,

Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog  jutra i večeri moći ću mu šaputati:

-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.

Znam, biće mi malo hladno,  i prazno.

Dok se ne naviknem.

Tako mi kažu.

Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…

Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

A Eso moj  , će mi ponovo , svaki dan , pjevati  o tome.

Zar ne , Mili, ljubavi moja.

****

In memoriam  Aiša i Eso Mraković

 

 

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo

biti  zajedno .

 

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,

da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im

je darovala.

 

A bijaše veoma  jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak

Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk

Esine gitare i zavodljivog poja.

 

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

 

Ukopaše je odmah do Ese.

 

Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode

krenula.

 

Znamo,  da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju  pogledima,

držeći se za ruke. Znate ono njihovo , mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.

Ove godine  će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i  paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što

su i uvijek radili.

 

Neka  je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam  dragi Allah podari dženet, mili naši ,  Aiša i Eso.

 

 

Sjećanje na Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

 

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

 

(Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

 

 

Jedared uzeo Mojsije  godišnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi.Tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika.

Dobar plan,ali imo jednu falinku.

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi,Deba Baška Baši,Baška Baša Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje novost širiti. Samo uzo megafon,stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije,ča ga on zna  i reko:

-Biće dobrog svježeg  mesa. Vakog  i nakog. I roštiljanja. vakog i nakog. Kod Mojsija.

Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti. Jedino Dobrog niđe.Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz Avde Jabučice sa br.4  podno Gorice ,petljo. Ženska aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta.

Prvi dan Dobri ne dođe.Slagali,nije bio sa Vesnom, nego slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.

Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio.Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra može iz zasjede zaskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan malu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.Tandaranje vako i nako se razvalilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju,da ne pobjegnu. prisnila im se ciganska svadbu.Ibro i njegovi se vesele  i provode . kako ne bi , samo što se ne ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključana  djeca? Djeca, ko djeca . U  halvatiću se  ne  dosađuju. Nije im na kraj pameti. Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali ,ti se ubebali i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole.

Neki anđelak,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala.

Ljilja u nedoumici: za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš danas tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još zna ;nije ima suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kror prozor,pa u prvi taksi pa pravac Bjelave  . Tek tada ,zajednički,ono ko fol, skontali da su mogli odavno kroz prozor, noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju ,šta im je pamet smutilo.

Skontali obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nema mu staraca i oni na morju.  Valja im jastuke, šiltete i dušeke presložiti.Možda i prozračivati. Svaki čas.

Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je velika  jalija i izbacivač bio. Ljilja  i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija, u  kontrolnu misiju…

Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

 

 

Neadresirana pisma roditeljima / Iz Arhiva

Neadresirana pisma roditeljima

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Bleki – Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 Ona

 

Snovi jednog proljeća koje predivne snove sni Neuslovljena ljubav Neupoznata milina Školjka

 

 

Leptir od svjetlosti Izgubljena nevinost Tuga nebeska Ona Sanja

Mila

molim Te

 

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

Mila

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

 

Edit

Bleki – Medi i Crni

 


Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Bleki

 

 

Ljubav je sve što insan u Gradu čednosti ima

 

 

 

 

grad čednosti forbeger

Modra rijeka sanja   Centofilija

Blažena Luca Copy (3) of ona spavau plavom

ona pod velovima-plava Dijete u oblacima

 

Sanjive ruže Vali

Ljubičice u polju šarenom  Dodir usan i pobjeglo proljeće

 

 

Ljubav Svjetlost blagdana

 

Krhkost  Svjetlost

 

 

Vatromet u našim srccima toliko blješti da mnijete – večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije.

Ovo je noć Žena i  Uspomena.

Tek je trava počela da cvjeta, a behar u sehare  mirisa odlutao.

Mi tako, ničim ponukani, razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih noći u pomoć.

Ono maleno i crveno , a krvavo zasnježi i iz zakutka ,svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja koje smo nekad sanjali i kojima smo se nadali.

No , stađuni su minuli . Snovi su ostali ,zaleđeni fotografskim lećama duše.

Grlice, nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima i nadama. Nadamo se da im je ljubav, ona prava doletjela u zagrljaj.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega, sa mjesecem što jeca , u našem srcu , lelujalu nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango ,možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema svim ženama svijeta.

Sve djevojčice naše generacije : Dubravke Samek . Vokić,Časar i Viskić, Vojka Velimirović, Sanja Ratković, Zvjezdana Čučković, Alma Kurtović, Jelena Grbić, Maja Taubman, Demirović Aida, Ditrich Margita, Jasminka Džubur, Vera Vuković, Maja Taubman, Hadrović Fatma, Nadežda Nikolić, Aleksandra Saša Joković, Dubravka Banjac, Bešlagić Sedina, Vera Kuzmanović, Bakranin Jasminka …su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

(Ima ih još toliko mnogo da ih ne možemo sve pobrojati, trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost).

A ima ih , kojima smo poetska imena dali i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim ljubavi.

I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih , nismo stigli da zavirimo u duše Princeza , Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, mile  Antonelle  , Sunčice,   pupoljka a  labudice, lepršave nevinosti …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I vjerujte , još uvijek smo.

 

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih je život oteo.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželeli smo im svu sreću. Neke smo sretali, još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Vjerujemo da im je to ljubav prava donijela. Ljubomorni nismo bili, zaslužile su svu sreću ovog svijeta ,zbog divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja  ,poneki Mićkin gaj ili đardin.A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih.

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče,za jedan ples ili jedan pogled,ali smo „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili.“Ponosni“ na sebe što smo dan,ime ili telefon zagubili,ponosno smo glavu dizali.A srca nam se kidala.Nekada smo greškom  papiriće zagubili.Kada smo ih našli bilo je kasno. Sada ne možemo ni da da se pitamo šta bi bilo da je bilo.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, svim srcem mladih tića što tak na staze života su kretali.Da su znale;neka bi se možda nasmijala;nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti ,jer osjećala je isto.A neke one naklonjenu humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan,pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva,a Bogami , ni serum protiv poneke zmija tu ne pomaže.Ipak znalo se , neke druge djevojčice su nam lječile skršena srca,kao što smo i mi znali da su one nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica.nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama.Većina je je odleprašala ,nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek paze na nas.

Prever nije bio optimista (ili  lažov) kad je rekao:

Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

Pokloni mi sebe

na koji stađun,

skrši mi srce,

a ja ću te voljeti čitav život.

Mnogo je više žena koje nismo upoznali,dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti.Svima smo

željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo su proživljene silinom blesavih muških grudi ,pa bile one uske ili široke.

Imena nećemo pominjati.Bitno je da one to znaju.Sve ljubavi su bile predivne i jedine.Sve ljubavi su prave,osim onih najpravijih.Te skrše i ubijaju svaki damar srca .I zalede su samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

 

Ali neka,tako treba biti.Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja,nježnosti i ljubavi za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav poklanjamo svim ženama naše duše,sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših umova i osjećanja.

Da su se kojim nemogućim slućajevim putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još kršenih srdaca.Neka,neka bi.Bitno je da se voli,da se voljelo,a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.Još uvijek ima nade i vremena za ljubav..

Ponavljamo:u sve, baš sve djevojčice,djevojke i žene smo smo svi do jednoga bili zaljubljeni. I one koje smo znali,ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća,a opet neka se ne smiju pominjati,iz poštovanja prema životu.Godine su ih pogubile, pa nam žao osjećamo da nam ih je život oteo:što reče Poe:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

 

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima,

jer Cvjetajevoj bješe :

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

 

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

A ako se opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I bi suđeno.

 

 

Zapis o Grlici

 

Sivilo uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I  snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Tada i Moja tišina sni.

Danas nam  je  milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu  1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da  pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila  i ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači.

Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce krivo  za Modru rijeku što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci.  Ili da ne znamo zašto.

A opet, kada se sjetimo Nje, kako uzdignute prelijepe glave, sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila , hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti  i uzdahe mami , ne pada nam na pamet da žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.

Jednom   srećniku posebno. Nećemo reći koji  samo zato što se Dobri zvao.

Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.

Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.

 

 

 Dobro mi došla i hvala ti

Kapija Neba Mila moja grlica

 

Nije zgodno

 

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene