Svjetlost

 

Anđeo nebeski  Iskon 2

U našim je srcima Kula na nebesima Rađanje Svketlost

 

Nebeske suze Zemlja svjetlosti   Zadivljujuća Milost

 

 

Životi prolijeću i nestaju  pred nama tako brzo  da mi   nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju.

Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.

I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili  razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.

Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala  prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno  ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.

A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.

I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :

-Halelijah.

-Amin!

 

Srebrenički Šehidi – vrijeme života i vrijeme tuge

 

 

Teško je ovo što ćemo sada reći.

Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.

Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo  se prisjtiti:

„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!

( Kur´an / El-Bekare, 154 )

Prema  riječima  vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim

častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku   ( parafraziramo) :

– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;

-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti)  jer  njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje

vodom;

– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;

-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a  za šehide kaže da su živi;

-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo

na šefa´at svaki dan za one za koje se  oni zauzimaju.

 

Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.

Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.

A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.

Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..

Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.

 

Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.

Sjećajte ih se sa radošću i milošću.

Zar  mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?

Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.

Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.

Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu  za činjeno zlo i svakom

monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i

Zemlji.

 

Dozvolite  da  njihove seni i duše  ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.

Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama  nevinih  , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo ,

i da takvi zločinci  i njihovi jataci crkavaju u najgorim  mukama.

 

Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene  i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,

i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu  za onima

koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.

 

Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije  imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike i

zagovarače dostojne Božije milosti.

Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima

A  njihove najmilije neka pomiluje  spas Božiji i milost Božija.

 

 

Praznike snim


Tirkizni snovi

 

Nježna muzika ljubavi

 

 

Praznik ljubavi

 

 

 

A ja ?

Znaš me Malena

I dalje samo snim.

I osjećam da si još uvijek tu.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , a mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

 

 

 

 

 

Bleki – Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

 

Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 

Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o

slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti ,

kada je ona bivstvovala već godinu dana.

 

Iza njenog postanja je mnogo rada i čarolije.

a bome i koja prosuta djetinja kapca krvi i ogrebotina.

 

Pa da se prisjetimo slijeda , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje

konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ),

ali itekako podržava njeno umjetničko , opravdano persistiranje.

 

Dvije godine su tren.

Tri mjeseca je tek jedan san.

Kad bih morao birati između trena i sna

odabrao bih san.

 

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,

a da ih se čestito nisam ni  nagledao.

 

Ne znam ko je trgao listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

 

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno.

Ja sam jedva  uspijevao darivati ljubav zapretenu u nestašnim mahalskim damarima

i usput , gomilati slike.

 

Jednom , u predahu između dva davanja ,

ili lutanja ako već ne znate šta je to,

slučajno primetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu.

Bojažljivo otpuhnuh .

Nekim čudom zaplesaše uspavane ljepote.

Žene i ljubav.

Cvijeće i raskoš. Razigrane boje , đardini i nestvarni

ali i ostvareni snovi.

 

Shvatih  milost Božijeg davanja.

 

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

 

 

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar , i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i umoran.

-Ništa se ti ne brini . Poslaćemo ti Anđela.

 

 

I poslaše! Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma ne, u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote i ljubavi.

nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

 

 

Iz ničega , prazne ljušture  bijelih , golih zidova krenu Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Maja 2017 počeše se slagati obrisi  jasnog obzorja.

 

Mahalaš mora sve znati

 

I nered,

 

i zbrku praviti

 

A onda,

 

 

Neke nježne ruke male i čarobni štapići i rijetko viđena magija Slikarev život se pretvara u razigranu ,nadnaravnu  djetinju igru svjetla i sjene.

 

Ina – Iluzija I

 

Ina – Iluzija  II

 

Ina – iluzija III

 

Iz iluzije u realnost ,

vraćanje svijetu ovom ,

u kojem je sve manje mjesta za snove i ljubav,

da bi mu se podarili snovi i ljubav.

 

Ina – Zid X

 

Ina – Zid y

 

I napokon završna tahta.

Ugh ,  jedna , ne i jedina ,

nepojmljiva i nestašna , ali nesalomljivo teška i vrlo zahtjevna ,

a reko bi čojk – obična drvena tahta.

Eh , moje ruke male , baš ste ograisale;

vidjeh i krv i žuljeve,ali i osunčani  djetinji osmjeh .

-Mogu ja to.

I spoznah veliku  hrabrost , upornost i nepokolebljivost.

Djete saburu sviklo, mnijem i šutim

 

 

Inina tahta  iskušenja

 

I na kraju :

 

Ugao,

 

po ugao.

 

zid

 

  po zid,

 

i još bukadar zidova…

 

i …

 

Rezultat slika za Galerija Bosna zemlja Božije milosti otvaranje

Inina magija

 

I am zabezeknut. rekao bi pjesnik.

Ali slikar nijemi i obara pogled

i njenu ljepotu hoće da oćuti.

 

Ručice male, nježna djetinja duša, imaginacija i ljubav.

Slike postaju samo dekor, ram za snove i postament prelijepog života,

ispunjenog dobrotom i ljubavlju ,

koji  obasjavaju Galeriju od prvog trena njenog začeća.

 

Tri prelijepa mjeseca jednog daha , u jednom dahu ,

je sasvim dovoljno za čitav vijek čovječiji,

za nauk i za vječnost Galerije.

 

Hvala ti na čaroliji, kreaciji  i nemjerljivoj pomoći Anđelu mili,

i sretna bila gdje god sada dobrotu darivaš.

Bez tebe ne bi bilo ni Galerije ,bar ne bi bila ono što jeste;

ljepota, bjelina  i jednostavnost; čedo Bosne zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti i ja na koljenima mnijemo,

znajući da nas osjećaš:

-Neka je na tebe spas Božiji i milost Božija mili Anđelu.

 

A vala , po mahalski , il’ bogumilski ,svejedno je ,

red je , poslije rada i osmjeha , barem jednu suzu suzu zaiskriti,

i pjesmom zaboravljenom , Galeriju obasjati.

 

 

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni / Iz Arhiva

 

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.