Radujte se – Danas je Božić

 

 

Danas je utorak 25 Prosinac /Devembar . 2018.  račinate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski.

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova.

 

Zaustavite bol / Djecu još uvijek bespoštedno ubijaju

Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali.  Ali kad bi nešto prevršilo mjeru,  javila bi se.  Čvrsto, odlučno i optužujuće.  Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle  ubice , za kojeg vjerska zajednica ne zna. Možda i zna ,  ali šuti.

-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u  šestogodišnjem II svjetskom ratu.

Sada vam biva jasnije:
-Ubijanje nerođene djece je postao biznis.

Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

Svete riječi  Isusove (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):

“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni znate li šta je ljubav?

 

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja, to oni  ovog trena ,po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji, neljiudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

 

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi.  Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ikli neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu  koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas , učinite nešto, bol  dječija na ovom svijetu  više ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

Amin!

Alelujah!

 

Dopisano

Nedavno joj se pridružio i papa Franj0.

On pobačaj smatra naručenim ubistvom.

Svaka ćast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.

Praznike snim



Tirkizni snovi

 

Nježna muzika ljubavi

 

 

Praznik ljubavi

 

 

 

A ja ?

Znaš me Malena

I dalje samo snim.

I osjećam da si još uvijek tu.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , a mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

 

 

 

 

 

Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 

 

Bleki – Jutarnje pismo

 Dobro jutro Mila,

 

Danas sam poranio. Neoubičajeno za mene.

Tebe sam usnio .

Reći ćeš , pričaj mi nešto što ne znam.

 

Vidim te , odlaziš Mila.

Lepršava i raskošna u prozračnoj, čipkastoj , crnoj , udovičkoj haljini.

Tek jedna sjena u daljini.

 

Ne osvrćeš se , iako znaš da te  gledam.

Ne voliš rastanke , bole te.

Ovaj ti posebno teško pada.

 

Ti nestaješ na obzorju , ja nemoćno širim ruke i sjednem.

Suze same teku.

Znaš, nikad se nisam stidio svojih suza.

 

Nekim čudom , tu bješe jedna trešnja , bremenita od ljepote.

Crvena i raskošna , nalik tebi.

Svuda okolo sivilo i crnilo , a trešnja moga života prelijepa i mirisna.

Umoran  , legoh u sjenoviti hlad .

I usnih tebe.

Vraćaš mi se.

 

Krajolik  je u bojama  duginih valera , samo sam  ja u crno bijelim tonovima.

Valjda zbog kaledara i pahulja koje su zarosile kosu.

 

Probudim se . Osvrnem  .  Plahte nisu zgužvane.

Osjetim studen. Nisi se vratila.

 

Jastuk mi mokar. U prvi mah se čudim , ne znam od čega.

Nisam tužan, valjda sam u snu tugu isplakao.

 

Malo sam sjetan , tek toliko da mogu reći , Život je prelijep.

 

A onda se sjetim , da sam godinama slušao neku prelijepu muziku.

Ali bila je toliko tužna , čak tužnije od mene , pa sam je prestao slušati.

Potražim je , poslije decenije neslušanja i vidim postavili tu milozvučnost.

 

Sono io Zabezeknut.

Po mahalski – I Am natakaren.

 

Neko se ovdje igra sa mnom.

Meni slikaru ukraden san .

A opet drago mi, nisu ga uspjeli  čitavog preslikati.

Umornog starca i raskošnu trešnju duginih boja izostavili.

 

To ću ja  , jednog dana ,  da naslikam.

Trešnju je lako . Ona mi druga čitav život bila.

Malo me plaši, starce ne umijem slikati.

 

Nema veze, naučiću.

Treba samo da stanem ispred ogledala,

i počnem da  bojim.

Ostalo ide svojim tokom.

 

 

Zar ne Princezo , milosna djevo moja.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesecc je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Fotografija Vesne Visnjevac.

 

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

 

*

 

   

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblavima

 

 

Ruže i još ruža

 

Dodir usana i pobjeglo proljeće

 

Rijeka rastanka

 

**

 

**

Ćao Malena

 

Princezo ,

 

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme sedam godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 2556 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

 

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

 

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

 

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

 

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

 

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

 

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

 

Mora biti hrabra,majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

 

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi ,Vesna nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

 

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kriva, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti i nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade boli,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade pokraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme joj bilo.

 

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

 

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

Oprostićeš mi Mila,znam to.

 

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

 

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

 

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reči ću usamljenim ženama:

 

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

 

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

 

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

 

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

 

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

Bleki – Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Pismo

 Snovi lebde

 

Ljubav i rastanak Svijet snova Bezuslovna ljubav  Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće Mrtva priroda

 

Svijet krugova Plavetna duga Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Otac , Stari most i sin

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam pominjao. Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca imaju dušu.