Jugoslavija , Ljepotica Majka

 

Jugoslavija je bila pa je nema

svi su se kleli da su je voljeli

jednog dana ćemo i mi biti sjena

dok su joj drugi nestanak željeli

 

Neka proći će i oni i sva djeca njina

svakako će svoje grijehe saznati

neće znati sin za oca ni otac za sina

dana kada odrede se pakleni halvati

 

teško je dići na majku ruku

to nebo ne može podnijeti

oni će okovima kamen da tuku

svako će svoje breme ponijeti

 

es ha es zlotvor se okanio nije

mogli smo živjet sna bajke

zvijer kamom i macolom ubi  je

prokletstvo čeka ubice majke

 

žao nam ljepotice majke mile

poklanjala ljubav kćeri  svakoj

ljepote njene sve jedanke bile

hvala ti Majko snivaj spokoj

 

 

Bleki – Sjećanja

 

Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.

Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.

Tada se ,obično  u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
i ne znamo zašto , dojednom ,  nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Vjerovatno  smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.

Čuli ste izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako neshvatili ,  tako ste i živjeli.

Nepametno.

 

Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da  ipak samo jednom se živi.

Tada  već biva kasno .

Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ ,  iz bajke sa srećnim završetkom.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,

ako treba satima , danima , decenijama , čekati.

I čekati!

Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života čekati i  buljiti u prozor u kome se blista bijela ,

cvjetićima ,  njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

 

Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,

čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.

I zaboli.

Jer…

Samo jednom se živi.

 

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.

 

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Nepametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala.

Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.

Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

 

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.

A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada.

Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili,  jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.

 

Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.

Vama srce hoće da izleti.

 

Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno.

Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.

 

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,

da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

 

 

Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

2. Maj 1992.

 

 

 

Danas neuki i ” podobni” obilježavaju i slave  2.Maj , dan kada je Sarajevo Grad Čednosti odbranjeno,

a posredno i Bosna zemlja Božije milosti.

 

Nama je taj, odlučujući , uzavreli plamteći ,   2.Maj bio obični radni dan.

Dobro , malo žešći i ubitačniji.

Možda nešto bučniji zbog agresorskih  aviona  koji su nadlijetali grad  i uništavali  TV repetitor Hum,

BHT, Vijećnicu , Poštu  i još neke vitalne objekte.

 

Na minobacaće smo se već počeli navikavati, u djetinjoj naivnosti da će to zlo brzo proći.

Tenkova  se  nismo previše bojali, bili su prevolinijski , izloženi , ranjivi .

Imali smo lijek za njih, otete zolje i ose i ofarbane solunare , a jedan naš suborac flašu maksuzije.

 

Da nama je to bio obični radni dan , jer smo već  mjesec dana davali živote , da zasutavimo genocidnu

srpsku zvijer , da na samom  početku rata napravi   Srebrenicu neviđenih razmjera i zauvijek izbriše

jedan narod , sa lica ove prelijepe Božije  zemlje.

 

Uspjeli smo u tome. Uz neizmjernu Božuju pomoć, ljubav i milost.

Malo je duže trajalo. 1500 i malo  više  jako dugih dana i isto toliko besanih noći .

 

Ali nama danas  nije do slavlja.

Ne ,nikako nam nije do slavlja.

 

Kako ćeš ,ba, slaviti a hiljade nam  djece  ubiše ,masakriraše  ti monstrumi, ti neljudi ,

ta genocidna srpska čudovišta.

 

Kako ćeš, ba, slaviti a desetinu hiljada čuvenih sarajevskih ljepotica  raznesoše   ,

osakatiše ti izrodi  , abortusi ljudskog roda.

 

Kako ćeš , ba , slaviti a u srcu led zbog sve te nestale ljepote i nevinosti što plijenila je i u ljubavi  živjela

čaroliju Bosne zemlje Božije Milosti.

Kako ćeš, ba, slaviti a mnogoj nerođenoj djeci nije dozvoljenu da udahnu dah nebeskih milodarja.

 

Kako ćeš ba slaviti,a ljubavi na nestajađe dan za danom, i …

 

Ma , ne možemo  dalje i  srce još više lediti  , kvrcnuće ko maslinova grančica ,

koju Bosna zemlja Božije milosti od iskona u svojoj snenoj ljepoti i dobroti  nudi .

 

A opet, u nama i poslij svega ne obituje   zlo i riječi prokletstva za jedan divni  narod,

kojeg su zaveli, koji je ćutao , rijetki se bunili i negodovali, ali narod koji ipak nije previše učinio,

da zaustavio neviđeno zvjerinje  zlo.

 

Čak i ne osuđujemo.

To će učiniti Nebeski zakoni i pravda. I na Ovom i na Onom dunjaluku.

 

Da , danas nama nije dan za slavlje.

 

A opet , slavimo svaki dan i Milostivog Gospoda ,koji nam poklanja prelijepi život

i nadu da će pučanstvo/raja/dunjalučani jednog dana shvatiti  da su svi ljudi braća.

 

 

Psalam 135

 

 

 

Zvuk tišine  Vjerovanje Svijet radosti Igra svjetlosti

 

 

 

 

Alelujah.

Hvalite ime Gospodnje,

hvalite ga ,sluge Gospodnje

koji ste u domu gospodnjem

u dvorištu doma Boga vašega!

 

Hvalite Gospoda,jer je Gospod dobar,

pjevajte imenu njegovom,jer je blago.

Jer Jakova izabra sebi Gospod,

izabra Izraela za naslijeđe svoje.

 

Ja znam da je Gospod velik

da je Gospod naš iznad svih bogova.

Sve što hoće,to Gospod tvori

na nebesima i na zemlji,

i u morima i u svim bezdanima.

Izvodi oblake od krajeva zemlje,

munje pušta ispred kiše

i izvodi vjetar iz riznica svojih.

 

On prvence u Egiptu pobi,

od čovjeka i od životinja;

On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,

na faraonu i na svim slugama njegovim.

Udari narode velike,

i kraljeve siklne pobi.

Siona kralja Amorejskoga,

i Oga,kealja vasanskoga

i sve kraljeve hananske,

 

i dade zemlju njihovu u nasljeđe,

u nasljeđe Izrailju,narodu svome.

 

Gospode,ime tvoje je vječno;

Gospode spomen  jetvoj od kolena na koleno.

Jer će Gospod suditi narodu svome,

i na sluge svoje smilovaće se.

 

Idoli su naroda srebro i zlato,

delo ruku čovječijih.

Ustra imaju,a ne govore

oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,

niti ima disanja u ustima njihovim.

Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade

i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.

 

Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!

Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!

Blagoslovljen sa siona Gospod

koji sjedi u Jerusalimu!

Alelujah.

 

Jutro sa Blekijem – Bože, brani je od zla

 

Pitaš me pitaš za sne
a taš milina me steže
sprema se da pritisne
krv i led u nepovratu

kao ruže i plavet
u zelenoj d0lini
duše koje tvojim srcem sija
a kasno stižeš
na susret naš

ja stari jedrenjak
na hridi što visi
zapis sam za tebe ostavio
listovima kalendara
savršenog zimskog dana
i zaklinjem se srešćemo se

a još uvijek ne znam
kada prestaje san
i anđela let
a java počinje da sanja

ah Mjesečevu bajku
zaboravih na čas
meni to uvijek isto
duša moja u nepovrat tka
Bože brani je od zla

 

Moj otac , Stari most i ja

 

 

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnuke i pijance.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.

Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho umori , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

A Stari most kao nijemi svjedok sve pamti.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam pominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i

snove nam priča.

 

U to vrijeme nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena ,   nisam nisam ni imao vremena.

Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

I djeca kao i mostovi imaju dušu.