Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

 Sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

 


 

 

Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Ne bismo rekli.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine,  duša.

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da, poštovali smo ga.

Neki jako mnogo.

Mi ‘nako,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Danas još više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene.

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše otimali  još uvijek otimaju dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Onu u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu. A to je bio uslov.

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem.

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u šitokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao na Bosnu.

Po njenoj duši je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Nije ni ovaj, još čudovišniji i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i ono sve što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izetbegovići, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani.

Imaju i što će ikad imati.

Ovi mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu: Druže tito mi ti se kunemo,od Vardara pa do Triglava,nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, oni su samo nebeski popušlići.

Zbog njih bi Mi mogli Tita ,  skoro  voljeti.

Ipak ne ide nam od srca.

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot diseratcija za desetku napisati.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije.

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve. Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi    iz Hulla prate svaku našu riječ.  I, đeš ba prostitutku nazvati sifilističkom kurvom, uvrijedila bi se. Ona je osuđena na HIV, ma šta mu to značilo

Daily Maila, je  Josipa Broza Tita  svrstao 13. mjestu rang liste .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20.

stoljeća a koji su   barem  koju poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.

 

 

 

Bosna je Božije Čudo i Čedo

 

 

2.Maj/Svibanj 1992.!

Jedan od najznačajnijih ( vjerovatno i najznačajniji) datuma   opstojnosti Bosanske državnosti.

Tog dana, reklo bi se  ni od tkuda, ni iz čega , Bosna je odbranjena i nastavila da persistira kao Božije

Čudo i Čedo.

 

Neuki, zločinci,fašisti i nacisti potpomognuti krstaškim arijevcima Vatikanom , SAD  i EU su mislili ,

zbrisaćemo taj jedan narod u par dana.Ima da ga nema.

 

Jedini grijeh tog naroda je da je kost u grlu krstjadnima hiljadu godina zbog toga što vjeruje u Boga

Jedinog Milostivog i Silnog.

E ,jadna historijo. Nikako da se nauku dohavizaš.Hiljadu godina krstaških ratova protiv Bosne je zlo

pokušalo svesti  na 2.Maj/Svibanj.

 

Hiljade tenkova,transportera,haubica,topšova i minobacača nekad jedne od najmoćnije vojne sile u

Evropi JNA je opkolilo srce Bosne – Sarajevo.

Znalo se ako Sarajevo padne, nema ni Bosne.

 

Nije bilo nade ni šanse za spas i opstanak  golorukog naroda Sarajevo Grada čednosti.

Čak je i predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović svojim nerazumnim ulijetanjem  u ruke zločinaca

išao i prilog zamisli o podjeli i zauzimanju Sarajeva.

 

Ali…

 

Uvijek ima ona činjenica koju svi monstruozni porobljivači   zaboravljaju :

Bosna je Zemlja Božije milost.

 

2.maj 1992. je to dokazao.

Bog milostivi po ko zna koji put nije dao svoju zemlju Bosnu.Sve je naopačke okrenuo.Poslao je

nevidljivu vojsku nebeskih anđela  da spasi svoju zemlju i svoj narod.

“Sigurni pobjednici” , postali su najveći gubitnici u historiji svjetskog ratovanja.

 

Kada je taj dan 2.Maj/Travanj 1992. prešao u slijedeći dan i kada je zlo raspršeno u paramparčad,

znalo se da je Bosna odbranjena i da je ništa ne može spriječiti u njenom opstanku i bitku kao Zemlje

Božije milosti.

 

 

Vojnim analaitičarima i zlu ćemo ostaviti  da će čudom čude i preračunavaju . kako, zašto,otkud i

na osnovu čega to.

 

Mi ćemo prisloniti glavu tlu i izraziti neizmjernu zahvalnost:

-Hvala i slava Bogu Gospodaru svijeta. Alelujah i Amin!

 

 

Bosna zemlja Božije milosti / Iz Arhiva

Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

 

Ovo nebo nad nama    U Bosni Zemlji Božije milosti  Sarajevo Grad čednosti   Modra rijeka sanja

Ovo nebo nad nama, puno je  milosti ,Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.

Plavetnilom zadivljujuće milosti  okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti i čudesne Modre rijeke.

Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona  voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena  i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.

Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.

Ovdje su uklesane  priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.

Aleksa Šantić – Pomen

 

 

 

Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji  bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.

To su relevantni podaci  sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.

Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.

Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.

Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu,  u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je  toboparalitička glupost.

Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.

Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi  kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.

Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se  u vašem oku nije sajkrila  šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.

Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.

Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je  zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.

Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.

Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.

Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.

Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.

Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.

On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi  i mirise  Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je   je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.

Šantić se uvijek  zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju,  u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.

Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.

Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu  u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.

Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.

A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala  šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.

Šantiće je odrastao,njegov  Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka  prange i gusle.

Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega  u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.

Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar     polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje  u njegovoj poeziji.

On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.

Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.

 

Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.

On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.

Mlađahna Emina Sofić  je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.

Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.

Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.

 

Neki snovi nikad ne prestaju…/ Iz Arhiva

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo pakleno/džehenemski ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Peti korpus

21.10.je  godišnjica osnivanja Petog korpusa Armije BiH.Prošlo je dvadeset pet godine.Nikad nije kasno ispričati neku riječ o dobrim stvarima koje su se dogodile Bosni.

Djelovao je u potpunom 0kruženju i izolovan od ostalih hrabrih djelova Armi9je BiH ,kjoji su već šest mjeseci odoljevali genocidnoj zvjeri.

Osnivanje je došlo u pravi čas; da malo odmakne pažnja koljača sa ostalih ratišta kojim je trebao bilo kakav predah.

Peti korpus pod vodstvom Atifa Dudakovića je ispisao slavne stranice u Zlatnom dnevniku Armije BiH.Dnevnik su ispisali ljudi koji su nosili imke Boga Jedinog u duši i ime Bosne ,jedine u srcu.

Jeseni 1995. Peti Korpus je krenuo da skrši i obezglavi glavu đavoljeg sluge. Čizmom joj nagazio vrat. Mentori ne dadoše i dadoše nalog da se heroji zaustave. Neke poslušne minderpuze opozvaše heroje i ioni zastadoše neobavljenog posla.

Nisu trebali stati,Atif nije smio zaustaviti heroje.Imali su nebesku pomoć.Nevidljivu ali moćnu.Hiljade Meleka su unosili strah u srca kukavičkih koljača.Oni su bježeči ko prljave kučke za sobom ostavljali kužni bazd vlastite nemoći i izlučevina.

Da je Peti kjorpus završio svoj posao priča o Bosni bi završila po Božjoj pravdi.

Peti je dobio nalog sa Neba , poslata mu je sva potrebna pomoć. Hrabrost, žestina i meleki silni što sz krvoločnoj zvijeri nanosili sve zamkekukavičluka i bijede.

Poslušali se neke sumnjive kreature i nisu do kraja ispunili svoju misiju. Žao nam je reći ,ali neispunjenjem Božje nakane oni nisu postali sila nebeska i ne smijemo je tako zvati.

To je hula.Tako neuki ljudi vide ono što ne smije tako vidjeti.U Svetoj knjizi je jasno označeno šta je vojska nebeska.I stvarna i figurativna.

Peti korpus je samo dio herojske Armije BiH koja je četiri godine odoljevala,krvarila i ginula za svoju čestitu Bosnu zemlju Božje milosti.

Zaključno slovo o Povelji Kulina bana

U prošloljetnim pomen  tekstovima o Povelji Kulina bana od 29.08.1189 smo zamijetili da neki žele da se u Bosni ustanovi dan povelje.

U našem  tekstu o Povelji,koji je upravo danas osvanuo na našoj stranici nismo komentarisali prijedlog o danu povelje iz više razloga.

-Nije se uklapala u kocept našeg pismena,
-Nije se uklapala u estetiku i sveukupan umjetnički dojma našeg pismena
-Iziskuje vokaciju koju je naš prethodni tekst sasvim ograničio
-Prijedlog nam se činio potpuno netaktičnim i pomalo provokativnim

Pomisao na prijedlog da povelja ima svoj dan u prvi mah ne izgleda sasvim loše. Međutim takav prijedlog bi moglo izazvati burne negativne reakcije i lavine prijedloga za usvajanje nekih dana kojima bi se slavilo nešto drugo. Sve to bi vodilo u novo nerazumno klupko podjele, netolerancije i mržnje. Toga već previše ima.

U Bosni ih ima koji ne vole Bosnu i sebe ne smatraju Bosancima. U Bosni ima onih koji mrze Bosnu a ona im domovina htjeli to oni ili ne. Mrziti svoju domovinu je u Boga Silnog jedan od najvećih grijehova. To je isto kao ne voljeti majku koja te rodila. Takvo nepoštovanje prema domovinu iskazuju samo bezbožnici i zločinci.

U Bosni ih ima koji lažu da su bošnjaci i pljačkaju Bosnu i njen narod i izgladnjuju ga. Sebi kule i dvore prave, a ništa u pržun neće odnojeti. Nek pitaju očeve.

Pogledajte oko sebe i znaćete koji su to. Utovljeni kao uškopljeni hajvani. Razrooki bez strabizma jer ne mogu ljude u oči pogledati zbog silnijeg zla koji počiniše. Skoro da su jednoruki. Jedna ruka,lijeva im je oduzeta. Druga desna ruka im je znatno produžena i kanđe ima.

Uprincipu to su oni koje narod ,raja i pučanstvo zovu gladna fukara.

Bez obzira šta Bosanci mislili susjedi sve njih karakterišu kao glupe i primitivne bosance. Neka susjedima to služi na čast koje nemaju. Izgubili ih u genocidu i klanju ruku svojih.

-Kad su toliko pametni i časni što ne napraviše svoje neke povelje koje bi mar malo ličile na ovu Našu Bosansku Kulina bana Povelju?

-Kad su toliko opametni i časni zašto trunu po Hagu i zatvorima svijeta i bivaju obilježeni kao genocidni narodi?

-Kad su toliko pametni i časni zašto otvoriše genocidne klaonice i stratišta tipa Jasenovac,Sarajevo, Srebrenica,Drina,Sava i Bosna?

-Kad su toliko pametni i časni zašto dozvoliše da ih svijet identifikuje sa nacistima i Hitlerom, hunima i barbarima, mesarima i krvolocima?

Nama ne trebaju ni odgovori ni komentari. Pitanja su hipotetička, tek zbog potpunije slike o susjedima i njihovim sluganima u Bosni i zato što sve takve humanoidne kreature ne zaslužuju ništa drugo osim sudbine koje su oni drugima određivali.

Ti zločinci i zvjeri imaju svoje ekspoziture zla u Bosni. Prepoznaćete ih : oni prange i gusle jašu i na obraz i  grudi zvjerinje pašu.

Mi nismo sudije i mi ne sudimo. Mi samo upiremo prst u ono što je istina i što se dešavalo i dešava.

Kada bi se uveo dan slavljenja Povelje svi oni kojima je Bosna mrska bi tražili svoj :

-dan deklaracije,

-dan hanefija,

-dan načertanija,

-dan memoranduma,

-dan šahovnica,

-dan kokardi,

-dan šerijata,

-dan ustaša,

dan pijanih salveta,

-dan četnika,

-dan genicida,

-dan konc logora,

-dan krvavih jama,

dan pljačkaša,

-dan ” iz i ilmija ” ,

dan ubica,

dan silovatelja,

dan zvjerinja…

Malo bi im bilo 365 dana.Morala bi se izmisliti godina sa preko tisuću dana.Tada bi se u Bosni neprestano slavilo, dijelilo, zlo prizivalo, klalo i ubijalo od gladi umiralo.

Uostalom zločinci uz pragnge i guslo te dane svakodnevno slave.Tako im njihova časnost i humanizam nalažu.

Ne ide to tako i nije to dobro. Zato Povelji ne treba poseban dan. Ona je duboko utkana u historiju, povijest i istoriju čovječanstva. Ona je sebi obezbjedila vjčnost. Koliko znamo to je nešto malo više od jednog dana godišnjeg slavlja.!? Samo treba raditi na njenoj potpunoj valorizaciji.

Odboru za dodjeli Nobelove nagrade i Ujedinjene nacijama smo proslijedili prijedloge.

Ako u tim isntitucijama ima imalo humanizma, časti i iskrenosti njihove odluke moraju biti pozitivne. Ako ne budu? To će više govoriti o njima nogo o Povelji, Kulinu Banu i Bosni.

Mi smo ukazali na neke njene neistražene dubine i suštine. Humanizam, tolerancija, mir, prijateljstvo i dobrobit među ljudima koji povelja nudi je daleko iskrenija i čestitija od licemjerne i besplodne povelje UN. Jedna rezolucija kojom bi se preslikala povelja bi svjetskom miru pridonijelo više nego hiljade već donešenih a toalet neproduktivnih odluka UN.

Bosni su potrebniji neki dani koje bi svi njeni građani slavili a koji se mogu izvući iz poruka i pouka povelje Kulina bana.

-Dani tolerancije, –

-dani suživota,

-dani mira,

-dani poštenja vlast0držaca

-dani sitih,

-dani slobode,

-dani blagostanja,

-dani prosperiteta,

-dani međusobnog razumijevanja,

-dani praštanja

i možda onaj najbitniji praznik:

Dan Božje ljubavi i milosti.

Taj dan bi trebao trajati  365 dana kako je od neba zamišljeno..

Kada Milosrdni Božanski dah zaposjedne ljude ne trebaju im nikakve povelje i nikakvi posebni dani slavlja.

Svaki dan postaje dan blagodati, radosti i ljubavi . Bosna ne traži i ne treba joj ništa više. Sve ostalo će se samo posložiti.