Crveno i crno po Stendalu

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Crna boja

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda, a crni humor uglavnom ledi.

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Baenga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

Crno ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane sa čovjekovim djelovanjem i razmišljanjem.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije.

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak.

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.