Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.
Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.
Tada se ,obično u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
i ne znamo zašto , dojednom , nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Vjerovatno smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.
Čuli ste izraz : samo jednom se živi.
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka.
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste.
Velika je to pamet.
Kako neshvatili , tako ste i živjeli.
Nepametno.
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da ipak samo jednom se živi.
Tada već biva kasno .
Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.
Urediti se kao Mali Princ , iz bajke sa srećnim završetkom.
Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,
ako treba satima , danima , decenijama , čekati.
I čekati!
Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.
Ako treba i do kraja života čekati i buljiti u prozor u kome se blista bijela ,
cvjetićima , njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.
Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,
čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.
I zaboli.
Jer…
Samo jednom se živi.
Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam branili.
Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
Nepametnih.
Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala.
Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.
Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.
A nije.
Samo jednom se živi.
Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.
A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada.
Nije to na kraju svijeta.
Niste ništa učinili, jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
Da budete dostojni svoga porijekla.
Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.
Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.
Vama srce hoće da izleti.
Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:
-Volim te mila…
Ime nije sada bitno.
Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se živi.
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,
da ga život ne bi spustio na vaš taš.
