Bleki – A šta je to sevdah

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  Afroditin lug

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

 

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

 

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

 

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

 

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koje i u suzama vodi njihov senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju. Nažalost čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. No, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

 

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i udaha što ih krije Crnilo noći.

 

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

 

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

 

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Bleki – Sjećanja

 

 

Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.

Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja

tada se ,obično  u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Vjerovatno  smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.

Čuli ste izraz samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan i mislite baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli.

Nepametno.

 

Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da  ipak samo jednom se živi.

Tada je već bilo kasno .

Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ iz bajke.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,

ako treba satima , danima , decenijama , čekati.

I čekati!

Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela ,

cvjetićima ,  njenom rukom izvezena, zavjesa.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

 

Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,

čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.

I zaboli.

Jer…

Samo jednom se živi.

 

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji samo jednom se živi.

 

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Nepametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala.

Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.

Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

 

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.

A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada.

Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.

 

Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.

Vama srce hoće da izleti.

 

Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno.

Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.

 

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,

da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

 

 

Duo Arkal / Il Bastidor / Song – Lyrics

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše / Iz Arhiva

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

Afroditina čarolija 

Afroditine čarolije

 

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

 

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

 

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

 

  snovi-o-zeni

Snovi o ženi

 

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

 

Modra rijeka 1

Modra rijeka

 

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

 

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.

 

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

 

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

 

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

 

A noćas …

A noćas  ako sluša nek ćuti bol …

 

Krhka ruža ,bolero , more i ja

 

 

Mila

Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga i mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.

Bože mili , koliko ja to godina imam.

Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.

Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.

Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba, ne , nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.

Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke milovanja, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…

 

****

Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i sunčan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Zbog časnosti.

Laku noć mila

 

Dopisano,

Učila si me;

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

San o Jugoslaviji i Bosni / iz Arhiva

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  ili tame

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 

 

 

 

 

Naš prijatelj je usnio

 

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili neše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima. Jedn instrument će nam nedostajati. I čovjek koji ga je grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za četrdeset pet godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

  Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar u među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Čudo zvano Modra rijeka

 

Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koju sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, prava hita ka Jadranskom moru ,druga brodi ka Crnom Moru.
Geografija,toponimi,armosfera uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosne zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,
tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .

Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put što život nosi.

Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost.

Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?

Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…

Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.

Svi analiziraju Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.

Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostivi u svojoj uzvišenosti da joj podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:

„Za Kuran i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti savjet Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj,ako ga ne možeš učiti.
Čitaj ga polako i tiho,ne jako ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“

Poslušao sam je.Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.

A onda odjednom rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekoše.

“Mi ti pričamo najljepšu priču,
time što ti je objavljen ova Kur'an.
Ti zaista to nisi znao prije.”
/Kur'an , 12.Jusuf 3./

Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju i Modru rijeku,za Bosnu?

Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za voljenim bićima,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,da se osamio.
Tragajući za njima, počeo je tragati za onom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa željom da ona nestane.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca,Bogumila.

Mak je pošao od njemu bliske Modre rijeke.
U njoj je našao Mir.
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se u mirisnoj rosi bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
i otiče širom bosanskog dunjaluka.
I očaran. ljepotom rose, vidio je da se ona mije dunjaluk svoj,
da skuplja suze i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u u svoje teške i ponekad gorke riječi.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka,Bosna.
U njeoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima.
Vješto ga kriju.

Takav je Mak Dizdar bio i nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Tko da zna?
Samoproglašeni tumači su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro ni mudro ne nose.
Oni su plaćeni da vam kažu ono što vam pričaju.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od vas ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da će te sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.

Prošlo je četrdeset osam godina a u meni još uvijek leži mistika Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.I Bosne zemlje Božije milosti.
Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna.

Kao što ih je Jason spojio, tako će ih i Sredozemno more spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom još uvijek behara miris Božije milosti.