Psalam 150

Plavi svijet Vrelo istine Svijet snova Mudrost

 

Alelujah

Hvalite Boga u svetilištu njegovom,

hvalite ga svodu slave njegove!

Hvalite ga radi silnih dela njegovih,

Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!

Hvalite ga uz glas truba,

Hvalite ga uz psalitar i harfe!

Hvalite ga s dairama i igrom,

hvalite ga uz žice i svirale!

Hvalite ga uz zvučne cimbale,

hvalite ga uz gromke cimbale!

Sve što diše neka hvali Gospoda!

Aleluja!

 

Zaustavite bol

Jedna divna žena Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog  i Boghulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome ,da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto,odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve,đamije,sinagoge ili neke druge Božije hramove.Mole se Bogu i skrušeno poguinju glave.Mnogi od njih su podmukle  ubice za kojeg vjerska zajednica ne zna.Možda i zna ali šuti.

Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, je rje takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.

(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branilo protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom.Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje.Može se porediti sa ubijenim i nestalim u II svjetskom ratu.

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše,da prima Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

 

Svete riječi  Isusove ( uzete iz Biblije,potvrđene Kuranom):

-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet;

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

 

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni zante li šta je ljubav?

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja,to oni  ovog trena po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji,neljiudi,prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji,molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni,zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet,Novi zavjet,Kuran illi neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama/Ibrahima,Isusa/Ise ,Muhameda i svih drugih poslanika,

koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu i koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas,u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce malo udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas ,učinite nešto,bol  dječija , više na ovom svijetu  ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

 

Psalam 135

Zvuk tišine  Vjerovanje Svijet radosti Igra svjetlosti

 

Alelujah.

Hvalite ime Gospodnje,

hvalite ga ,sluge Gospodnje

koji ste u domu gospodnjem

u dvorištu doma Boga vašega!

 

Hvalite Gospoda,jer je Gospod dobar,

pjevajte imenu njegovom,jer je blago.

Jer Jakova izabra sebi Gospod,

izabra Izraela za naslijeđe svoje.

 

Ja znam da je Gospod velik

da je Gospod naš iznad svih bogova.

Sve što hoće,to Gospod tvori

na nebesima i na zemlji,

i u morima i u svim bezdanima.

Izvodi oblake od krajeva zemlje,

munje pušta ispred kiše

i izvodi vjetar iz riznica svojih.

 

On prvence u Egiptu pobi,

od čovjeka i od životinja;

On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,

na faraonu i na svim slugama njegovim.

Udari narode velike,

i kraljeve siklne pobi.

Siona kralja Amorejskoga,

i Oga,kealja vasanskoga

i sve kraljeve hananske,

 

i dade zemlju njihovu u nasljeđe,

u nasljeđe Izrailju,narodu svome.

 

Gospode,ime tvoje je vječno;

Gospode spomen  jetvoj od kolena na koleno.

Jer će Gospod suditi narodu svome,

i na sluge svoje smilovaće se.

 

Idoli su naroda srebro i zlato,

delo ruku čovječijih.

Ustra imaju,a ne govore

oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,

niti ima disanja u ustima njihovim.

Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade

i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.

 

Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!

Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!

Blagoslovljen sa siona Gospod

koji sjedi u Jerusalimu!

Alelujah.

 

Marina Cvetajeva,naša Malena

Približio se dan koji slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Ta predivna morska bića

 

Morem plove i rone prekrasna bića .

Ljudi im oduzimaju pravo na život.

Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas izlovljava s različitim obrazloženjima.

Pitajte Japance i Amerikance .Oni su teroristi i insanskog i hajvanskog svijeta ,maheri koje ne interesuju važeći zakoni. Silnici. A zna se gdje je silnicima mjesto.

 

Predivne životinje na snimcima kao  da se izlažu kameri u svoj svojoj ljepoti i plačnim glasovima poručuju ljudima:

Zaustavite naše istrebljenje. Prelijepi,bezazleni i  nevini  smo Božji stvorovi .

Uništavajući nas , zazivate sopstvenu propast.

Oslušnite njihove glasove i cvrkut najmanjeg ptića.

Kako vam nije žao , ljudi milostivi.

Slučajnost i Ljubav

U nedostatku pjesama ,mi ih izmislimo.

Nasumice biramo riječ.

Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek,  na cedulji života,  donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika. Po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da to imamo:

-Ljubav.

Da, uvijek isto. Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam je  otmu. Mi ne damo.  Muški ponos,šta li?

A onda , slegnemo ramenima, jer nemamo izbora.  One pakosnice Suđaje tako odredile.  Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik, tako ona hoće. Ne može se svuda vucarat. Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi, a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.

Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija , nila nam je od velje pomoći. U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun,  koju voćku ili šerbe. Ništa sa alkoholom. Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo , ali to je trik. Zna to ona, ali i ona, ko fol,  jedva nam odobri dvi tri , i to kad ona skonta da je potrebno.

Jes kako ne mislimo mi!  Bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea.  Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.  Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar , smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija, mamo mamice. Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan, i minimum još toliko obnoć.

Joj ,što je ta razmaženica!

U pejsaž  natandarila; minderluka, jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar, Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu da zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo, ali ohani malo bona ,đe si navrla ,nije valjda opet rat.

-Nije rat, ali nije ni mir. Tako vam je to u ljubavi. Uvijek neka frka i neko proljeće ,možda i ljeto sa blaženim licem, il jarka jesen sa slomljenim srcima , pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli, a srce skače i boli..

-Nestrpljivice jedna, lako ćemo izabrati aktere. Ženska pljunuta ti, a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni, kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći, ja vam odoh.

I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana, misao utihnula, srce se zaledilo, duša se sakrila.

Joj , jesmo stvarno blentavi. Šta ćemo sada bez ljubavi. Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade, koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

 

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

 

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom Princezom…

 

Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška.

Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas  praznovat.

Sve do jednom.

 

Valer – Poklon za praznične dane

Mjačina duša  Očeva duša Djetinja duša  Djeca u zagrljaju

Usamljene bjeline  Sreća Krug ljubavi Muzika ljubavi

Snaga ljubavi  Božija milost Nebo vjernosti Nebo ljubavi

 

Danas je Utorak 25. Decembar / Prosinac .

Blagdan je.

Dio svjetskog pučanstva slavi rođenje Isusa Hrista,pomazanika Ja jesam Jedinoga.

Božić je.

Blagdanski praznici su snježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Katoličanstvu  želimo sretan Božić.

Mir Božji Hristos se rodi.

Vrijeme je malo kaharli ,a malo  mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno, na okolnim planinama i neočišćenim kolovozima.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.

Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.

Dežurni užurbano završavaju neke radnje, da klisnu sa posla da se pridruže slavlju.Napokon svi  imate slobodne  dane i uživate u svetosti svoga  toplog doma.

Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.

Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Vljda mu dojadile petarde nevaspitane djece još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt strano tijelo.

A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. Osne su drugi razlog zašto smo pisali smo o  svjetlosti i bojama.Iako su odsutne ,svjetle plamom božićnih ukrasa.

Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi.Samo sretnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jedu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli,svaka im čast.

Neki ljudi se nisu susreli sa tom rječju.Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prijevaju besmislice,naručena i podmetnuta slova;njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima  bićima koja nekud žure.Nemaju ti oni,mili naši,vremena za svjetlost i boju.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv.Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute.Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje.Sutra je blagdan.Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno  injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera,  promrzlo stoji,i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje.Kosa joj leprša,osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje ,dok poljubce dragom daruje.Znaju On bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.

Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja,dovoljno za više života.

Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše  djeteta,oce i majke;dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija.Nad njuima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.

Alelujah!

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa,najtananija nijansa u umjetnosti,sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve;i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje,međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa,sklupturi definiše udaljenost,

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija,kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove  upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti,on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu,boja,muzike, poetike;jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri oslikava nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja

-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.

 

P.S.

I molimo vas, danas nemojte dopustiti da  dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za  život i ljubav.Tamo gdje su oni   smrt je iskupljenje i olakšanje.

O tim sumornim nijansama  pišemo svakodnevno.

Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući  vapaj  izgubljenog u pustinji zla.

Radujte se – Danas je Božić

 

 

Danas je utorak 25 Prosinac /Devembar . 2018.  račinate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski.

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova.