San o Jugoslaviji i Bosni / iz Arhiva

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Tango za moje ljubavi

 

 

Ponekad , nekako se sve posloži.

I ljubav i tuga i lijep sniježni dan i sjećanja.

I blagdan.

Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja na one kojih nema, koji nam nedostaju.

Znalo bi   kamo, ali mu  ne daju. Još mu vrijeme  nije za  grlica  let.

Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi  , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.

A poželjelo se,  i njih i plesa.

Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti.  Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato  da dam prostora srcu ,  meštru od nježnosti i plesa.

Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.

Aha , kako ne.

Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i  se zvuci se počeše prelivati    u akorde  , srcu mome ,  najdražeg tanga, .

Tango to Evora.

I isklopim oči, i vidim!

Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.

Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :

-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.

Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.

Gitara zacvili.

Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri  , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.

Srce se priljubi uz  obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.

Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će   konju  kome su noge postale stablo ukorijenjeno  u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.

U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna  milozvučna violina i hor sa neba  koji se  glasa. Hrfa u daljini  titra. Sve slavi ljubav.

Korak za korakom. Okret i okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu  dodir  gori i slama dvije i dvije ruke,lijeve i desne. A  dvije   i dvije noge su ljubavi korak. A grlica je muzika koja ljubav želi.  .

Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.

-Neće.-šapće ona.

-Ovaj ples   moraš odsanjati  i sa  svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što  ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.

 

Marina Cvjetajeva,naša Malena

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

 

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Ja nisam taj

 

 

Bleki godinama što prolaze Bajka prastara Snovi ljubavni , mnoštvo snova Prelijepi dani

 

Ispod kape nebeske čarolija Umilni snovi Svijet iskri Snovi u vrtlogu duge

 

Stepenice do raja  Tuga nebeska Srce od kristala  Ona Sanja

 

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

 

 

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

 

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

 

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

 

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…

 

 

 

 

 

Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

Na današnji dan,  sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

*

*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

 

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Ne bismo rekli. Barem ne previše.

Ništa lično.

 

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

 

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine ,  duša .

 

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

 

Da , poštovali smo ga.

Neki jako mnogo .

Mi ‘nako ,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

 

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

 

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska , i nacionalistička navlakuša.

 

A nama su naše zlato i imanja otimali i   još uvijek otimaju , dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.

 

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.

A to je bio uslov za sve!

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

 

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona  bacali.

 

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.

 

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao Jugoslaviju.

Nije dao na Bosnu.

 

Po   duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

 

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

I eto belaja.

 

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Nije ni ovaj, tronacionalističke pljačkaške bagre i fukare ,   još čudovišniji, monstruozniji  i svirepiji.

Niti će.

 

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i  sve ono  što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

 

Ostaće za zapisano :

-Imao  je više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani.

Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.

Ovi  mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu : Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…

 

 

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, oni su samo nebeski popušlići.

 

Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi  mogli Tita ,  skoro  voljeti.

Ipak ne ide nam od srca.

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

 

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot diseratcija za desetku napisati . I odraditi.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve.

Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi    iz Hulla prate svaku našu riječ.

I, đ'eš ba otočku  prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i   osuđena je  na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. na zdravlje  kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .

Daily Mail  je  Josipa Broza Tita  svrstao  na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani  barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.

 

Duo Arkal / Il Bastidor / Song – Lyrics

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 

Sve smo mogli mi ili Odlazak Malena Velike Grlice / In Memoriam /

 

 Blagoslov Modre rijeke

 

 

Ljubav i fantazija  Noć Anđela Muzika samo za nas Grlica bijela

 

Na današnji dan 2016. nam se ukrala   Malena Velika Grlica.

Tek tako.  Samo je odlepršala.

Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo  srce i prelijepu muziku.

Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog  boli rastanka.

Koji te je  belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.

Imala si  Sarajevo i  sve.

I sestru i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.

I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena.

I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.

I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.

I da znaš. U pravu si tada bila …

Sve smo mogli mi.

Ali…

Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.

Dobro, Ti si to  sve  zaslužila.

Svakako ste već prepoznali da se obraćamo  jednoj od tri najumilnije  grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.

Jadranka Stojaković.

Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.

Malo toga ima što  o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.

Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.

No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i  čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.

Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice,  imala si toga u izobilju.

A nadarena  si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.

Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih  vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.

A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.

Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.

Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.

Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si  novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha.  Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog  derta i bića. Bića zaljubljenog  u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i  Sarajevo Grad Čednosti.

Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom  licu meleke.

Tvoja  iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:

-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?

– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.

No,  ni jedna kiša ne  opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja   , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku  gracioznom, produhovljenom  i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve  dušu.

Tvoja plahovitost i krhkost ,  Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.

Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.

Samo znamo da si nam uskratila   dvije decenije druženja i stvaranja muzike   koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.

I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.

No , poštovali smo  tvoje izbore.

Sretan put Malena.

Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.

Znamo da ćemo opet sresti   tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom  i ljudskošću uveliko zaslužila.

Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje  bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.

Mirno sanjaj.

 

 

 

Bosna je Božije Čudo i Čedo

 

 

2.Maj/Svibanj 1992.!

Jedan od najznačajnijih ( vjerovatno i najznačajniji) datuma   opstojnosti Bosanske državnosti.

Tog dana, reklo bi se  ni od tkuda, ni iz čega , Bosna je odbranjena i nastavila da persistira kao Božije

Čudo i Čedo.

 

Neuki, zločinci,fašisti i nacisti potpomognuti krstaškim arijevcima Vatikanom , SAD  i EU su mislili ,

zbrisaćemo taj jedan narodu par dana.Ima da ga nema.

 

Jedini grijeh tog naroda je da je kost u grlu krstjadnima hiljadu godina zbog toga što vjeruje u Boga

Jedinog Milostivog i Silnog.

E ,jadna historijo. Nikako da se nauku dohavizaš.Hiljadu godina krstaških ratova protiv Bosne je zlo

pokušalo svesti  na 2.Maj/Svibanj.

 

Hiljade tenkova,transportera,haubica,topšova i minobacača nekad jedne od najmoćnije vojne sile u

Evropi JNA je opkolilo srce Bosne – Sarajevo.

Znalo se ako Sarajevo padne, nema ni Bosne.

 

Nije bilo nade ni šanse za spas i opstanak  golorukog naroda Sarajevo Grada čednosti.

Čak je i predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović svojim nerazumnim ulijetanjem  u ruke zločinaca

išao i prilog zamisli o podjeli i zauzimanju Sarajeva.

 

Ali…

 

Uvijek ima ona činjenica koju svi monstruozni porobljivači   zaboravljaju :

Bosna je Zemlja Božije milost.

 

2.maj 1992. je to dokazano.

Bog milostivi po ko zna koji put nije dao svoju zemlju Bosnu.Sve je naopačke okrenuo.Poslao je

nevidljivu vojsku nebeskih anđela  da spasi svoju zemlju i svoj narod.

“Sigurni pobjednici” , postali su najveći gubitnici u historiji svjetskog ratovanja.

Kada je taj dan 2.Maj/Travanj 1992. prešao u slijedeći dan i kada je zlo raspršeno u paramparčad,

znalo se da je Bosna odbranjena i da je ništa ne može spriječiti u njenom opstanku i bitku kao Zemlje

Božije milosti.

 

 

Vojnim analaitičarima i zlu ćemo ostaviti  da će čudom čude i preračunavaju . kako, zašto,otkud i

na osnovu čega to.

 

Mi ćemo prisloniti glavu tlu i izraziti neizmjernu zahvalnost:

-Hvala i slava Bogu Gospodaru svijeta. Alelujah i Amin!