Danas je Ponedeljak 25. Novembar/Studeni, 329. dan 2017. Do kraja godine preostalo je još 36 dana. Sasvim sitno.
Danas je važan dan. Prije 75. godina se u Mrkonjić gradu održalo prvo Zasjedanje Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.
Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.
Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.
Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.
Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna kolijevka civilizacije.
E , sada kada smo je smjestili na izvore život , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.
Prvo nam pade na pamet Kulin ban i njegova povelja. Pa shvatismo da smo preskočili osnivanje Bosne i banove prije Kulina.
Zatim se upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.
Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.
To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.
Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska Bosna u ovim ili malo širim granicama postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti.
Zavnobih je samo udario temelje socijalističke BiH, i ništa više.
Isto kao što su fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne , jer kao život kreće od njih.
Ne , nikako , ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.
Tako vam stvari stoje, pučanstvo ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.
Što bi poete konstatovale Nebeski zapis:
-Bosna je zemlja Božije milosti.
U prevodu :
-Bog je Silan i Mudar,
a Bosna je, divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac.
Ovo nebo nad nama, puno je milosti ,Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.
Plavetnilom zadivljujuće milosti okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti.
Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.
Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.
U Bosni zemlji Božije milosti su uklesane priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.
Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.
Bože mili , koliko ja to godina imam.
Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.
Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.
Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.
Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.
Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.
Mi sada samo želimo da smo jedno.
Ti me upitno gledaš?
Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.
Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.
Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.
Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.
Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.
Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.
Krešendo.
Bolero tuguje.
Tišina.
Oko muzike i nas sve zanijemilo.
Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.
Mjesec to osjeća i smiješi se.
Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.
Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.
Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.
Krešendo.
Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.
Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.
Da li to Mjesec ili Ravel lude?
Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.
Ruke se dodiruju.
Poljubac?
Ne,još!
Dvojba, ne , nimalo.
Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.
Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.
Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.
A onda?
Bolero skoro da vrišti.Klizi.
Vivo,vivače!
Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.
To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.
Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nježnosti, ruke su ljubavi to.
Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.
Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?
Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.
Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.
Bolero posustaje.
Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.
Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.
Proljeće i dobrota.
Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.
„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.
„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.
Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.
Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.
Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.
Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.
Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.
Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.
Na obzorju se zlu izgubilo trag.
„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.
„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…
****
Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.
Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi.
Sada su već birvaktile.
Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.
Nisu sebični. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.
Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:
-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.
Ja , vala su jako pametni!
Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.
Vjerovatno i sa amebama.
Ali neki drugi listovi. Kalendarski.
Neko ih ima gutu, neki nemaju.
Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju,
ali se na njih ne obaziru, upravo zato što nemaju gutu.
Bilo kakvu . Recimo gutu love.
Kažu imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.
I žene vole dobre gute. Bilo kakve.
Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.
I mi volimo posložiti.
Šta ste se zabezeknuli?
Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.
Tada se naše partnerice nemaju šta buniti.
Neked se pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao nije dobro urađeno.
I jopet.
A neke to stalno traže.
Te su perfekcioniste.
Ponekd pomislimo joj naša leđa.
Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.
Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična. Iako nismo sigurni da je imamo.
Nije to za nas.Valjda.Mnijemo nismo pubertetlije.
Znamo , one opetovanja traže za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti.
A kad je žena uređena , tj. sređena onda je sve u najboljem redu.
Crvkuće ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.
Joj kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena.
Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena ,
a bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše.
Zato mi rokamo konjak. Ali tek poslije gonga : Finito! To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, odnosno finitiralo se.
Ipak u tom sređivanju u ovom mjesecu ( kao i mnogim drugim) dolazi do nesporazuma među ženama.
Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno.
Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe),
opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije.
Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julije ili Georgije ,
ženama je bitno sređivanje. I to svakodnevno.
Sređene i nacifrane ko zvižde.
Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.
Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama.
Sređivanja,dakako.
Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna.
Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.
Takva joj narav. Ljubimo joj karakter.
I sve ono što ide uz to.
A to vam je otprilike tisuću velova.
Prava pravcata raskoš đardina.
I onda će nam neko reći da žena nije đardin.
Pojma oni nemaju!
Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća.
Nešto kao Ever grin Blues.
Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .
Normalno ako se redovno sređuje. I to nježno , ali energično , onako muški.
I sa ljubavlju.
Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , ko’ da je iz raja izašla.
U prevodu:
-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu ,
pa zaborave da su upravo zbog … , insani izbačeni iz raja.
One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.
Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo
i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:
-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao
i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane konzumirao.
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I too je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Eh, takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.
A mi nismo ni tužni,jer ona to ne bi voljela.Voljela je život.
Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.
Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.
Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.
Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice školuju barem za učiteljice.
Mila nam Dubravka je srećom došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.
O slikama da ne zborimo.
Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.
Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.
U Sarajevu je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.
Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.
Ostavila je duboke tragove i u djeci i u slikarstvu.
Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih međunarodna priznanja na izložbama dječijih radova.
Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.
Njena ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću i sjetom sjećamo njenog ponosnog lika kako brodi našom mahalom .
Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.
Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je snova , svaki čas proveden sa njom,svaki potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.
A onda je otišla,bez pozdrava.
Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.
Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu statuu, zvanu Afrodita na početku sarajevske ulice Višnjik.
Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila , ljepoto mila , umjetnice života i
Možda ga vidi tvoja duša uboga, koja mi jednom reče :
Idi.
****
Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Piši mi – Balada o Ljiljani
Pjesma ova , već neko vrijeme
od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.
Nekada davno,
sunce bilo je purpurno,
nebo safirno,
trava smaragdna,
srce milostivo,
a duša nevina.
U toj ljepoti se gubim
i vidim
Tebe,
malena moja.
Osmijeh si prekrasni ,
krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te
i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena ,
djevojčica ,
srna ,
a moje ćeš laži i nevjeru
preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti.
Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,
A si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti,
kako da Te pronađem.
a
Pišem Ti ,
jer nemam ,
skoro da i nemam kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..
Pišem Ti ,
jer sada razumijem
Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti
imalo osmjeh i pjesmu
što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga
Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te.
Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,
što željna radosti osta gladna ,
jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću :
Ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Sanjaš jednu ruku ljubavi ,
usne zaljubljene.
da Ti djetinje lice rose i miluju
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš
ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik ,
oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,
međ’ tujine odvede,
a ne progovorin,
ni jenu
ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,
kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš
kako je srce Tvoje umorno.
Ne želim čuti da je skršeno.
Da i neugodno mi je,
što više ne znam od kojih pjesama
tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,
makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,
a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas još više boljeti,
ta blizina
ali bićemo na pola koraka ,
na dohvat one djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te
toliko
da vrnuo bih Ti sve pjesme i ljubav tvoju.
Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.
