Danas je veoma tužan dan

Noć punog mjeseca  Ljubomnora   Nevinost   nebo-covjek

 

 Progone nas misli da li se i šta se moglo učinit da se ne dogodi masakar u Parizu.Zvijer odavno siluje i ubija Orijent.Odavno prijete Okcidentu.

Sada se svi hvataju za glave i izražavaju svoju sućut.Malo kasne.

Sutra je novi dan i gospodari gradova i svijeta mogu opet zavući glave u toplinu pijeska.Nije njima bitan taj terorista.On im donosi novac ,mnogo novca.On je njihov plaćenik.

A to nije ni terorista.Teroristi su dinosaurusi koji su izumrli krajem prošlog milenijuma.Ovi koje sada nazivaju teroristima su manijaci,koljači i horde zla.

Ali danas nismo raspoloženi za tu vrstu priče.

 

Danas nam je u srcu velika tuga.

Ovih dana svaki čas nam je bio veoma tužan dan

Vidimo našeg starog znanca prelijepe Bijele dvore tišine koji okupani jesenjim bojama kriju poglede od Grada svjetlosti. Svijajući se na zelenilu boemskog i slikarskog  Monmartra dva vijeka Sakre Ker  pruža utočište ljudima: tugi i molitvama sviklim.

Svi uvijeni u plaštove iskrene ljubavi su se divili njegovoj utješiteljskoj ljepoti.Mnoge su nade izgovorene u tišini neobjašnjive mistike miliona svijeća što danonoćno  gore;  pružajući utjehu i hrabrost ljudima.

Ko će njega sada utješiti.

Malo niže i malo dalje raskošna Jelisejska polja i Bulonjska šume kao da se ljute na Etoal i slavoluk,kao da su oni krivi za zlo koje se desilo. Nekako se skupile i posivjele.Osječamo krikove i jecaje koje šume žalovite pjesme i  vjetrom nošene se šire diljem Francuske,

Notre  Dame prvi put žali što je zarobljen na  adi Cite u srcu Pariza.Neće moći dati poslijednju pomast svojim posjetiteljicama.

Osječaj da ova gotika stalno nekud plovi napravila je Senu saučesnikom vijekova i Kvazimoda i Esmeralde.

Neke nova Esmeralde se više neće vratiti svome draganu ni djecu roditi,kao i ona Kvazimodova.Ali ona je umrla u zagrljaju jedne nesrećne ljubavi.Ove krasotice  u dvadeset prvom vijeku ubiše  zvijeri na očigled Svjetlosti grada pločnika.

Luvr  plače.Iz bajkovitih hodnika klize suze Mona Lize i Miloske Venere koje su obukle udovičke odore.

Raskošni i neuhvatljivom ljepotom optočeni vrtovi Versaja i Žardina (Jardine Des Plantes) su ocvali i potamnili ,prekriveni velovima korote.

Mnogo pariških dragana i Malih prinčeva više neće pogledima šaptati riječi čežnje i snova što lepršali su kraj umjetnosti i cvijeća.

Ovih dana Edit Pjaf,  metar i žilet prkosa bi stala na vrhu čeličnog svetionika i pjevala himnu ljubavi poručujući im : Čitav svijet vas voli i oplakuje mili naši.

Grad svjetlosti  ne zaslužuje taj masakr.Uvijek je bio kosmopolitski nastrojen prema svim ljudima svijeta.

Uvijek su se na njegovim pločnicima odvijale dramatične i tragične ,ali prelijepe i tople priče o ljubavi i ženama.Sve te priče su unosile  vjeru i nadu u  teške životne puteve, koje su pratili maleni razigrani vrapčići i lijeni golubovi.

Neznane  junakinje i junaci su to.Mogao je bilo koji građanin Pariza biti na njihovim mjestima.

Zanaju se imena ali ako se ne pominju čini se da manje bola ima, a da je tuga univerzalnija.

Zapravo ni jedan grad  na ovoj Plavoj planeti milosnice Božije Ljubavi zlo ne zaslužuje.

Ne grad nego nijedan kućerak,izba,koliba ili iglo bi morali biti iznad bilo kakvog zla..

I jošte dalje ni jedno jato,roj ili pčelica, mrav,delfin,ljubičica i rose  to ne zaslužuju.

Rose c'est la voe. Ruža , to je život. Krhka,prelijepa i mirisna

Odakle nekom pravo da skrnavi i nestaje Božja stvorenja.

Odakle nekom prava da uništava snove ,nadu i ljubav.

 

Neka ,može se zvijer  provući ovaj put.

Ali neće dugo ; osjetiće zvijeri i horde zla na svojoj koži bol i tugu neba.

 

-Blaženi koji žaluju,oni će biti utjeršeni!

-Blaženi ćžedni i gladni pravednosti;oni će biti nasićeni!

-Blaženi čista srca;oni će Boga gledati!

(Matej 5.4.,6. i 8.)

i

Teško onima koji zlo dobro a dobro zlo zovu,

Koji od mraka svjetlost prave a mrak od svjetlosti,

Koji od gorkoga prave slatko a od slatkoga gorko.

( Isaija 5.20 )

 

i

 Proklete bile ruke Ebu Lehebove*,a on je propao.

Nije mu koristio njegov  imetak ni ono što što je zaradio.

Bit će pržen u rasplamsaloj vatri,

I njegova žena koja mu nosi drva (drvonoša).

Na vratu joj usukan konopac.

( Kur'an sura  111. El-Leheb.)

 

A znaju li zvjerinji nevjernici i Bogohulnici šta je rasplamsala vatra.

To je hutama džehenemska vatra:

A znate li vi  ti šta je Hutama? Božja vatra  razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.’

 

Pokunjeno klečeći pred Gospodarom Svijetova pridružujemo se molitvama za spas duša nevino ubijenih Francuza i Parižana,stanovnika Plave planete,Boga Milostivog čeda.

 Amin!

Oni jašu a Mojsije Harmoniku baca / Uvod

 

 

Maglice  Zadivljujuća Milost  Bosnagrad čednosti

 

nebo zemlje božje milosti  Magla nad Gradom Čednosti  Poljsko cvijeće  Sarajevska Gorica, ciganska mahala

Odlučili smo da vam umjesto Galerija Zemlje Božje milosti u 14 02 i 15 03 poklonimo neobjavljeni uvod u serijal Oni jašu a Mojsije harmoniku baca.Serijal polaku ulazi u drugu polovinu a mi tek uvod šaljemo. Takvi smo vam mi,kasno paljenje ili nešto tako.

Nije baš istina,samo se šalimo.Kako možemo  ljepot priču o Gradu čednosti  vezati uz mahalske blentovije, a da ih čitalac bar malo nije upoznao.

Oni jašu konje, a Mojsije baca Harmonike

 

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

 

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.    -Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi   krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivanančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

 

 

 

In memoriam – Dubravka Grgić

slika

 

 

 

 

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

 

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer to ona ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstna ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični. Jer bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta preliejpa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova  svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u nečijem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  bistu, zvanu Afrodita u sarajevskoj ulici Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala  , mila profesorice Dubravka Grgić.

Bobovac i Bijela tabija – dvije sramote i dvije ode Bosne ponosne

 

Bobovac i Bijela tabija – dvije sramote i dvije ode Bosne ponosne

 

 

Bobovac i Bijela tabija –  dvije svetinje   Bosne ponosne.

Obnavlja se Bijela tabija. Zidanje Skadra na Bojani.

Od Bobovca napraviše neuspjelu planinarsku šupu.

 

I jedna i druga sramote.

I jedna i druga ode.

 

Jad, tuga,čemer i sramota. Tolika sramota da je svakog Bosanca stid onog drugog pogledati. Više se i ne gledaju. To je toliko sramote da se neće oprati dok je Bosne.

A najvjerovatnije “oni”  ne žele onu našu Bosnu. Sigurno je da oni i dalje kroje “neke svoje” Bosnice.

Bijela tabija je u osmanlijskim vremenim bila jedan od sastavnih dijelova vratničke Tvrđave. Služila je kao zatvor (zindan, pržun) i stratište Bosanaca. Bez obzira na vjeroispovjet i greške, dokazane ili nedokazane, tu se glava gubila.

Bijela tabija je i glavno bosansko gubilište bila. Gajtan svila je tu presiđivala. Više nevinih nego krivih progutala. Jest da je na vratničkoj tabiji smrt ljepše i čistije izgledala. Pametni turci bili.

Nema kame, sjekire tupit, macole brusit. Nema barut, puške trošit. Hem trošak, hem dever. A i mnogo ljudi čuje i zna. Što manje svjedoka to bolje. Jedan hamal, jedan dizdar, dva stražara i svilen gajtan.

Ne treba ga ni metar, a tanak ko neka dlaka. Nema peksinluka krvi, fleka, koje se ne mogu oprati. Osim onih koje na čast padnu.

Sada se pod patronatom Zavoda za planiranje i izgradnju grada Sarajeva vrši opsežna rekonstrukcija i mermerno uljepšava i ukrašava Bijela tabija. Daje joj se sjaj, dimenzije i izgled koji nikad nikad nije imala.

Laika podsjeća na nešto što bi moglo biti iz osmanlijskih vakata, stručnjaci arhitekti i historičari se smiju, ali ne smiju obznanit svoj sud. Boje se, jer znaju ko stoji iza zavoda i gradnje. Mi budale ne znamo zato se i javljamo.

To postavlja pitanje sredstava ua izgradnju, ciljeva i svrhe ponovne izgradnje i ” rekonstrukcije ” historijskih ruševina. Nismo arhitekte u arhiteketonskom smislu,pa se tu stvarno ne trebamo praviti budale. Ali i kao laik vidim da nema veze sa vratničkom tvrđavom i stratištem.

Bobovac je sramota za Bosance i Bosnu. Ova vlast se odriče korijena koji Bosnu čine Bosnom.

Bobovac jedan od glavnih oslonaca Bosanske opstojnoti i njene časti. U Bobovcu stolovali mnogi bosansnki banovi i tri poslijednja bosanska kralja. Bobovac je pretvoren u ružnu planinarsku šupu. Hiljadu običnih planinarskih domova širom Bosne izgledaju bolje od Bobovca.

Koga briga za Bobovac i bosanske banove i kraljeve.Kroatjance i Srbalje sigurno ne.Joj dobrih pojmova za  stihovati.Oni niječu Bosnu i Bosansku prošlost.Oni se mole da RUmprofor greškom baci napalm bombu na Bobovac.Amerima se to dešavalo,ne bi im bilo prvine.Njima se te greške mogu „slučajno“ desiti.Samo platiš i to je to,zapalio se planinarski ćepenak.Šta je jedna napalm bomba naspram dvije atomske.Atomćić mali.Tada se ništa ne bi moglo rakonstruisati i priča o prijestolnici bosanskoj Bobovcu bi zauvijek bila zakopana i završena.

Treba bolan troglavata vlastelo prvoBobovac na noge postaviti,pa onda svaki banski i kraljevski stoni grad,jedan po jedan popraviti,obnoviti,restaurirat i ukrasit.To bi radili časni i pošteni ljudi koji u Boga jedinog vjeruju.A viđamo svu trojicu kako o čestitim praznicima u prvim redovima glavnih bogomolja k'o fol skrušeno glave saginjete.Licemjerje to preočito,da bi se komentarisalo.

Ima ih sva sila takvih Bosanskih zdanja koje treba popraviti i na staro vratiti.Ne zna se jkoji je ljepši!?Ako treba i prodat,nema veze.Ali kupca dekretom obavezati:Nikad ničim u svetinje ne barkat.

Bijela tabija komad podzida napriliku,meitsko mezarje nevinih ispod,kosti im građevinari razgrću.Vidi se lijepo Bijela tabija se završava.Ne za prodaju,već za se preuzimanje sprema.

Neka ,velim tako i treba.Sve na svoje mjesto treba pristavit i stavit .Valja sve podavljene , ubijene i uznemirene duše umirit.Ima tu i džina,oni se kače za takva mjesta.Velik je to posao,a samo neko bogat,ko je nevjernik,se sa tim može borit,ali ne i izborit,to garant.Ne pomažu tu ni IZ ni hanefijske sihire ni fetve.Jok nikako.Duhovi podavljenih,nasilu prekinutih života su veoma ljuti,nekad nasilni,a nekada mogu biti i smrtonosni.Ljutite duhove i džine ne valja uznemiravat ili dirat.Najviše vole nemoćne,žene i djecu.Ka jednom dohvate ne pušćaju više.Spotaknuta osoba kopni,vene,suši se i samo selidba pomaže.Nekad i za to bude kasno.Uh,nalet čovjeka bilo od takijeh mjesta.Vi mislite ne bi to austro-uzgar,bivši kralj ili komunist renovirali da je to moglo na dobro izaći!?Jok bolan bježali oni do Bijele tabije ko Miloš Obilić ili Marko Kraljević od Kosova.Ne znam koji od njih,a možda i obojica.

Onom glavatom trojstvu  je po pitanju Bobovca je sve jasno,oni nisu Bosanci i neće ništa poduzeti.

Onaj jako poglavati sa naočarama,sa sanu skicama u srcu spava.Ako mi ne vjerujete;otvorite mu srce i načrtenije će se ukazat sad,pa sad.Krvavo,jako krvavoali čitljivo.Srca nećete naći i načrtanije se pretvorilo.

Ona robijaška neosuđena sijeda glavurda,onaj da može negdjebi se onoj kitačkici zavukao.Ona nije Bosanka,vidi joj se namah,sva nekaka nasukana i nadrkana da prostite.Dobro,izvinite mogo sam reči sva nekaka drčna,to biva ko ljepše,ali nisam,izletilo.Šta ja tu sada mogu?Ne mogu sad vratit riječ.Nema kod mene ono nešto uradiš pa poližeš.E ovo zadnje sam izveo par ekselans,iako sam moro ja ružnu riječ nisam pomenuo.A nedokazani čovjek lopovluk srca nema,tako se čini.Nemojte provjeravati.Vidi se,usne ne rastavlja.Jal’ kuveta nema,jal’ mu srce koje nema ne pumpa dobro.

Ona treći riđobradi i nema bošnjačke korijene.Meni to nije bitno jer nisam bošnjak,ja sam Bosanac.On svom zavodu nalog za gradnju Bijele tabije dao.Nešto me krenulo,nema onih prostačkih fula.

Članovi troglavatog podaničkog predsjedništva od krvavog rata 1992.-1996.-2015. su uvijek jedan kroatjanac,jedan srbalj i jedan Izetbegović.Riječi dušu dale za stiha i rime,ovo su moje riječi ne Debine.Ne računamo onog 50 maraka matičara. Jednom pedeset maraka matičar uvijek 50 maraka drvonoša.Ime mu već zaboravili.Ne možemo mu reći ni rahmetli, nikad nije bio rahmetlija.Gdje ćeš bolan biti rahmetlija od 50 maraka?A i sada mu zasigurno nije lako.Meni vruće.Kavazoviću takođe,ali njemu je lako on se svoje kišne dove dohvatio pa se njome hladi..Sve se nešto pitam kako je sad dole.Niko da javi.Tako kontam o tim vrućinama i okrećem se da li me neko od konzilija sluša.

Gdje ćeš ti tu naći Bosanca,koliko god troglavatih hajvana kroz zbor prošlo.Nemojte vi meni sada kredibilitet,mržnja, tolerancija.Jel bilo hajvana u zboru ?Jest!Jel bilo blentovija među troglavitim?Jest!Nećemo sada nabrajat.E to bi bila netolerancija i netrepeljivost,reći konkretnom čovjeku ti si hajvan ili blentovija ili obadvoje zajedno.

Evo kad bi sada reko ima li razrokih uškopljenih hajvana što se od sala ne mogu vući vi bi frku zadigli.

A ja juče na  Radio Sarajevu ba portalu pročitao  da je 13.ooo sarajevskih podebelih kerova uškropljeno.Ne tim riječima ali na isto mu dođe.Jal’ ti sterlisao il’ uškropio ostadoše psi i kuje bez ponosa svojih.I to je kažu ekološki i još se hvale se time.

Volio bih da psi samo na jedan dan zavladaju pa vas uškrope,makar se i mene greškom dohvatili.Iako nevin zaslužio bih to.Ne mogu stati na put ekolozima i drugima koji zlo odobravaju i čine.

Otfikare vam ili podvežu nešto da osjetite koliko to boli.Pa bez bez potomstva i zdravog seksa ostanete.Vi mislite da hajvan nema misli i osjećanje.Za ono seksa nemate nije vas ni briga.kako bi bilo da vas uškrope

Svi ostali portali to kasnije prepisali i na svoju stranu natandarili.Kontaju što'š ti toplu vodu izmišljat  kad možeš ćopit ili prepisat.Mudri Buvar i Pekiše,sve predvidjeli.

Ako hoćete da se sa vama suglasim,a vi meni fino navedite šta su te poglavate troglavate kreature za Bosnu,za njenu dobrobit učinili,osim što su narodu krv na slamku pili i toliki novac oteli.Dvije su Bosne mogle obnoviti i vas cijeli narod dobro nahraniti i još u trezore ostaviti.

Ne tražimo puno samo nek mi neko,bilo ko,jedan jedini čovjek navede koje su to dobro glavonje bilo kome,osim sebi i svojima učinili?Ne mora biti ni množina.

Kviz:Jedan glavonja,jedno dobro.

Znamo da se neće se niko javiti.Svi šute već dvadeset godina.

Za naš kredibilitet  nemojte brinuti,mi smo ga pokazao kad treba i kome treba.

Ja vas evo jasno i glasno pitamo :

„Odgovorite nam gdje je vaš“

Govor mržnje,netolerancije itd i etc.je samo način da se ljudi ušutkaju,da se boje progovoriti istinu.

-Ne može nama niko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a biti autor ili koautor 6 miliona jevreja ubijenih u tri –četiri tuš cikolon-B barake.

-Ne može neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji  a nestajati „urođenike“ dvije Amerike.

-Ne može  neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a sa dvije bombe atoma nestati milion ljudi.

-Ne može  neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a nestajati pola nevine Afrike

I pride onih 1o miliona  mrtvih Kongoanaca vlasništvoBelgijanca Leopolda  i 10 miliona rekvizit šaka odsječenih sa živih ljudi.

– Ne može neko govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a istovremeno i dalje porobljavati i ubijati čitav svijet.

-Nemojte vi nama  govoriti o mržnji,toleranciji i demokratiji a 42 mjeseca na Tv horor sapunici svijet gledao:kako ubijana su djeca,žene,narod Bosne,Bosna i Grad čednosti.

-Nemojte vi nas učiti o mržnji,toleranciji i demokratiji a 10.000 ljudi,žena i djece je lomačama, maljevima, drvosječkim sjekirama,bratskim kamam i bombama u jednom danu poklano.

Imaš punoglavce,rodi se katkad i dvoglava zmija,ali troglavati zbor to je izum „umova“. Troglavci i mentori uporno donose zakone kojim hoće da nas nauče šta je što i dam zabrane da istinu govorimo.

Jad do jada.Bijeda duha i duh bijede je to.Oni to ne sakrivaju već i dalje našu Bosnu,Zemlju Božje Milosti , naš Narod Njemu Jedinom predani i naš Grad Čednosti rastakaju,polako nestaju i ubijaju.

Neće im to na dobro izaći.Mi smo  usamljeni,slabi i nemoćni ,ništa im ne možemo.

Tješi nas,ima Jedan Silni sve zna i može.Njega se bojte ako razuma imate.

Naš jedini grijeh je bezrezerva ljubav prema Bosni,Sarajevu,njenom iskrenom,čestitom i poštenim narodu.Njih nam nemojte dirati.

Naše srce krvari, um je sleđen, krv više ne kola,ni zraka više nemamo,samo damara krik što vrišti do neba do Boga Jedinog :

Ne damo  svoju Bosnu,ne damu svoj Narod i ne damo svoj Grad  ,smiluj nam se Bože Milostivi i oprosti nam  grijehe naše.

Kod nas nema religija ni prve,ni druge,ni treće,ni četvrte diktatom nametnutom smislu.One lažu.

Kod nas ima samo Jedan Jedini Bog.

 

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

Afroditina čarolija 

Afropditine čarolije

 

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

 

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

 

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

 

  snovi-o-zeni

Snovi o ženi

 

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

 

Modra rijeka 1

Modra rijeka

 

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

 

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandroviča Jesenjina.

 

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

 

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

 

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

 

A noćas …

A noćas  ako sluša nek ćuti bol …

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

 

 

 

Modra rijeka 1        grad čednosti    Bosna

Mogli smo se družiti sa Serjožom.Bio bi pravi konzilijaš,bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama.On svjetlokos i nervičak;zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani i čarobne žene koje koje ćemo izdati.

Ne sada ,već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali,i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnio. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Imao je još mnogo ljubavi u sebi za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čari.

Taman što je krenuo u novi juriš, dežurni žbiri revolucije ga preklaše.

Od uha do uha.

Istina je,revolucija ubija i guta  svoje borce , svoju čedno djecu.

E, naš dobri ,naivni Sergej Aleksandrovič Jesenjin.

Vrijeme nikad nije za revolucije. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli.

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. Manje druženja ,  više je  pjesama o ljubavi i milosnicama naših srca.

Svi Vi  ste oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.

 

Ipak shvatili smo grešku, jer:

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje,Dankanove i naših Grlica

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost spava

a uz  muziku se sanja

o ljubavi i Vama

 

Tako nam je Mile moje.

Bez vas života nije.

 

 

Neadresirana pisma roditeljima

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

 

Zaustavite bol

Jedna divna žena Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog  i Boghulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome ,da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto,odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve,đamije,sinagoge ili neke druge Božije hramove.Mole se Bogu i skrušeno poguinju glave.Mnogi od njih su podmukle  ubice za kojeg vjerska zajednica ne zna.Možda i zna ali šuti.

Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, je rje takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.

(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branilo protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom.Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje.Može se porediti sa ubijenim i nestalim u II svjetskom ratu.

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše,da prima Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

 

Svete riječi  Isusove ( uzete iz Biblije,potvrđene Kuranom):

-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet;

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

 

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni zante li šta je ljubav?

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja,to oni  ovog trena po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji,neljiudi,prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji,molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni,zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet,Novi zavjet,Kuran illi neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama/Ibrahima,Isusa/Ise ,Muhameda i svih drugih poslanika,

koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu i koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas,u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce malo udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas ,učinite nešto,bol  dječija , više na ovom svijetu  ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!