Ješua Hanocri : Drvodeljina poema Glava IV

 

Judu,milog čovjeka,skoro dječaka ,

mog vjernog Judu, ocrniše kao nikog,

u historiji ljudstva,a zarad pravih izdajica.

Teško bijaše to breme za mlada pleća.

Vjerovanje njegovo u Boga Milostivog

nauk njegov biješe čist

ko izvori tekučica  u raju.

Ocrniše ga a čitaju jevanđelja.

Juda je samo došao da me upozori na dolazak

onih sa mačevima i štitovima;

onih što sprovedoše zavjerenika htjenje,

onih što odvedoše me pred Kajafu,

da mi sudi iskreno predavanje Bogu Milosnom.

 

Zar za trideset bijednih srebrenjaka me prodade?

Zar on ,koji je jedini među nama imao novaca;

nebrojeno  puta više od toga?

Zar godinama nismo živjeli, skoro samo od njegove potpore?

Nemoguće je i zamisliti da bi se apostoli

mogli održati zajedno bez njegove pomoći!

 

Na kraju krajeva , po mom  „uskrsnuću“ ,

zar i on nije bio prisutan,

tako vi zapisaste i svjedočite.

Sva  jevanđelja to potvrđuju.

Jovanovo ide čak i dalje :

Isus  je boravio sa apostolima četrdeset dana

po Isusovom „uskrsnuću“.

Ocrnjuju Judu a čitaju jevanđelje.

I za vo to vrijeme ,u svim jevanđeljima

Nije zabilježena  niti jedna moja riječ prebacivanja Judi.

Njemu su, kao i svim apostolima.upućene riječi

uputa o širenju radosnih vijesti i nauka.

 

Ocrnjuju Judu a u jevanđelju stavljaju:

„Opustio stan njegov,

i u njemu niko živ ne bio“

i još:

„Čin njegov nek drugi primi.“

Petar nije nije imao poroda,a tri puta me izdao.

Jovan nije imao poroda,

a  u vrijeme moje pred Kjafom i Pilatom,

noći je provodio u farizejskom hramu.

Sasvim mirno i nekažnjeno,kao da je njihov.

Zašto se nikad ne upitaste zašo?

Sve apostole pobiše osim njega.

Juda je imao sina koji  napisa njegovo jevanđelje.

Njegov dom ne opustje.

Čin Judin niko ne primi,jer nije imao šta primiti.

Osta laž,farizejska,Jovanova i Svletova.

 

I reče Luka da ja rekoh:

Juda!Zar poljubcem izdaješ Sina čovječijeg?

Jovan izdajnički poljubac i riječi ne spominje,

Marko samo poljubac, a Metej,uz Judin poljubac zapisuje:

Isus mu reče:Prijetelju šta si došao.

Četiri jevanđelja, četiri scene,ni jedna drugoj ne sliči.

Vaistinu vam kažem ,ne potvaraj druge lažima i djelima

Da se ne bi očas o svom jadu zabavio.

 

Odakle vam  sa Jordana svjedočenje:

„I gle glas sa nebesa progovori:
Ovo je sin moj ljubljeni,u kome je moje blagoslovenje.“

Nijedan  evenđeljista nije bio prisutan,

a časni Jovan i ja mogli smo čuti riječ:

Ovo je moj poslanik, u kojeg su moje blagoslovljene riječi.

Ali nismo ništa čuli,

jer je Bog Mudri  sebi odredio da se ne glasa pred mnoštvom.

Kad bi se oglasio, stvar bi bila svršena,

i svijeta bi nestalo.

Samo se Adamu, Abrahamu i Mojsiju od ljudi i poslanika oglasio,

ostalim  je u snove ili vizije dolazio,

ili preko anđela poslove svršavao.

 

Ja sam bio Jevrej,moji apostoli Jevreji!

Poslat sam Jevrejima da im naukujem.

Mnoga su se zla i hule,nevjerstva i blud,

uvuklo među farizeje,sveštenstvo i narod  vaskoliki.

Bog isitne nekom narodu šalje poslanike koji je njihov,

koji zna njihovu bitnost i vjeru.

Poslat sam kao i svaki poslanik,

da ih opomenem,

da mi njihovi sveštenici i velikaši ne vjeruju.

Da im se povećaju grijesi  njini,

da iz gejane nikad ne izađu.

 

Ne počeh svoje naukovanje riječima:

„Pokajte se jer se približava,kraljevstvo nebesko.“

To je  Jovana Zaharijeva  nauk.

Moje naukovanje je započeto riječima:

„ Blaženi siromašni duhom ,jer je njihovo kraljestvo nebesko.

Blaženi koji su ožalošćeni,jer će se utješiti.

Blaženi krotki,jer će držati zemlju.

Blaženi gladni i žedni pravde,jer će se nasititi.

Blaženi milosrdni,jer će naći milosrđe.

Blaženi koji su čista srca,jer će Boga vidjeti.

Blaženi mirotvorci jer će se sinovi Božiji nazvati.

Blaženi prognani zbog pravde jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

 

Da li u mojim riječima ima šta nejasno?

Da li rekoh da sam božanstvo,Bog dušu da mi prosti?

Ljudima govorim da će samo čistim srcem boga vidjeti.

Mene su stalno među sobom viđali.

Pa kako se nećete opametiti?!

Zar ne rekoh da će se svi blaženi Božjim sinovima nazvati?

Pa zar se nećete opametiti?!

Nisam ja došao da zakone rušim,

već da ih sprovodim.

Nisam ja došao da vam milosrđe dajem.

Ona vam je Boga jedinog data.

Došao sam da vam upozorim na oganj pakleni,

koji vas čeka ako budete slijedili farizeje i sveštena lica,

ma kojim  se oni imenom  zvali.

 

Pa zar nećete nauk primiti?

Nisam ja došao da vam grijehe nosim i praštam.

Došao sam da vam kažem istinu koja vam se neće svidjeti.

Svakom je bolje oko iskopati,

nego sa žudnjom pogledati ženu koja nije vaša.

Ako vam je desna ruka kamen spoticanja,

prevaru,lakomost,kamatu i zlo nosi i čini,

odsjecite je i bacite je.

Ako vjerujete, znate šta vam je bolje.

Odsjeci dio tijela svoga,

baci ga daleko od sebe nek se lešinari tove,

Bolje je to, nego pustiti da ti dušu truje

i tijelo vodi pravo u gejanu.

 

 

Ješua Hanocri : Drvodeljina poema – Glava II

 

Moje rođenje bijaše početkom proljeća

a smjestiše ga u vrijeme paganskih slava solsticija.

Prevareni narod  slavi neki izmišljeni datum,

neko staroegipatsko sveto trojstvo.

Oziris, Izida, Horus i mnogoboštvo,

četrnaest vijekova su skrivali moje riječi

ubijali,na lomači spaljivali

sve one koji su imali

radosne vijesti moje.

Zbrenjeno ljudima  bilo imati,

u ruci držati jevanđelje,

nauk od Boga poslat.

 

A zbog čega?

Zbog,

ne misliti glavom i srcem,

ne vidjeti  prevare,

zlo i smrti,

u ime Boga Milostivog,

u moje ime što oni čine.

 

Najuzvišenija svetost i časnost

Milog nam i Jedinog Boga

isključuje  mogućnost da ima sina.

Otkud Njemu  dijete a nema  supruge?

 

Pošto Gospod Bog nema ženu,

Njegovo dijete bi bilo izvanbračno.

Njegovi uzvišeni sveto-nazori kazuju;

svetost braka i rođenje djece je isključivo u braku.

Potvora  nikejskog sabora i Konstantina I,

branjena mačem i krvlju je gnusna laž.

Oni  hoće Boga nam Jedinog da pretvore u bludnika

poput Zevsa i Lede

Apolona i Kireje.

 

Oni mene radikalizuju.

oni mene trpaju u božanstva.

Meni se umeće,

meni se podmeće ,

meni se podvaljuje.

Mene se  se poiistovjećuje sa

Bogom živim – Bogom  Jedinim.

 

Zar nisu svjedoci bili

za trpezoma sam jeo sa njima.

Žene milovao i ljubio

i one mene,jošte me

miomirisima mazale i doticale.

Nebeska bića to ne čine.

Zar nisu nazočili

da sam ritalna pranja sa njima vršio.

Zar nisu svjedoci bili

da  sam liječio gubavog i slijepog,

mrtvoga i živoga

zazivajući ime Gospoda Silnoga.

Čuda ne činih ja već molitva moja

I  Gospod Moj rukom mojom.

Znojio sam se i spavao,

i  kao čovjek svaki sam bio;

osim što me Milostivi nazva pomazanikom svojim.

 

Ne režite mi kovanog lika!

Reče Gospod.

A oni Egipatsko pagansko sveto trojstvo

preslikaše u hrišćansku ideologiju.

mene sačuvaj me Oče grijeha

sinom Tvojim proglasiše

i na svaki kam zgrada svjedočanstva

neki smušeni moj lik

ni nalik meni obejsiše i boja,a raznim obojiše.

Glava od bijednih laži  da se  raspukne,

od ludosti i srama.

 

Poncije Pilat me nađe za pravednog,bogougodnog.

Shvati bezbožnik da sam božji pomazanik,

ne dade me ubiti,

vrati me farizejima i saducejima

ovi me prognaše.

Zar nisu vidjeli krst

kako se vrti kao vrtuljak,

jer ja vidio sam,

šta će moj progonitelj da mi stavi usta.

 

 

Suzan Zontag

 

Većina informativnih kuća je kratko objavila:

16.01.1933. – Rođena je američka književnica Suzan Zontag.

a nešto malo prije toga,

28.12.2004.- Umrla je Suzan Zontag, radikalna američka književnica i kritičarka.

Mi ostali zaprepašćeni.

U prvi mah pomislimo: Vrlo smiješni termini za divnu osobu u rečenicam šest i devet riječi,sa veznicima.

Pa onda kažemo,zastanimo malo,zar to nije   Suzan Zontag   jedna od najuticajnijih i najprovokativnijih mislilaca 20. vjeka,počasna Sarajka i koja ga je voljela kao i svoj Njujork.Skoro.

Ta ličnost je predstavljena izuzetno tendecioznom i nebuloznom rečenicom.

Bilo bi komično da rečenica nije izrečena u  izrazito negativnoj i nepismenoj konotaciji.

To je pisao neko ko se plaši njenih istina.

Prvo i osnovno  ,osoba  koja govori istinu nikad ne može biti radikalna američka kniževnica i kritičarka.

I kakav je to izraz radikalna književnica.

Tako nešto prvi put čujemo.

Znamo da imaju radikalne stranke,naprimjer kao ona Milojka, bivše gospođice broj 1. Zeničkog andergraund pržuna.

Znamo da ima i radikalnih vjerskih fanatika.

Mi pedererčine nazivamo i radikalno bolesnim ljudima.

Ali ne sve.One koji su kažnjeni proviđenjem AID-a ne prozivamo.Oni su sami sebe prozvali.

Da bi osvježili pamćenje uzmemo riječnik i pročitamo šta znači riječ radikalan.Šta znamo možda su u nekom,neodređenom ,međuvremenu obogatili značenje te riječi.

radikalno

korjenito ,temeljito, sasvim ,

u prenesenom smilu može značiti:

nepopustljiv,ekstreman ,zadrt

Ništa što nismo znali.

Onda ta  značenja interpoliramo u rečenicu.

Umrla je Suzan Zontag,  korjenita ( temeljita,sasvim) američka književnica i kritičarka.

To je ono što bi nas nasmijalo ,jer je samo nepismeni  klovnovi mogu osmisliti takav šnit rečenice.

Ne treba žuriti,velimo sami sebi ;da vidimo kako se uklapaju inačice prenesenog značenja:

Umrla je Suzan Zontag zadrta (nepopustljiva,ekstremna) američka književnica i kritičarka.

Ovo baš radikalno, sasvim temeljito i korjenito nagrdi misaoni i jezički slijed medijskog lingviniste-istoričara.

Znamo da je većina medijskih rabotnika i kolumnista polupismeno.Naročito ako imaju loknice i ako ih nazivaju gospođice. I polupismeno i lijeno da pročita vlastiti  „misaoni“  slijed. Zato nismo nikom ništa zamjerili.

Đeš ba zamjeriti hajvanu koji misli da je insan.

Idemo  na pijacu informacija da pribavimo neke crtice o Suzan Zontag i  ispitamo njen radikalizam,Mi ga nismo primjetili,možda neko drugi zna više od nas.

-Vatreni,ali dostojanstveni i istinoljubivi istupi su je učinili političkom i književnom ikonom svoga doba.

-Poštovanje njenog djela, veliki Danilo Kiš je krunisao  vrlo bliskim prijateljstvom.

-Kritičarke i spisateljica čija su dela o fotografiji, ratu, bolesti društva i terorizmu aktuelna i danas.

– Briljirala je istovremeno kao autorka ljubavnog romana, isticala se kao prvorazredna esejistkinja i bila priznata kao mislilac.

– Zontag je bila velika dama savremene američke književnosti.

-Bavila se postojećim problemima i izrazažavala se savim jasno.U njenim riječima nije bilo mjesta nedoumici.

Nigdje traga onom radikalizmu sa negativnim konotacijama.

Čeprkamo dalje.

-Šezdesetih sa nepunih 30.godina izjavljuje da je “bela rasa” rak rana istorije, a da je Amerike utemeljena na ” istrebljenju naroda”.Ništa ekstremno ,sasvim realne i provjerljive činjenice.Mogla je ,vala ,američko iskustvo utemeljenosti sasvim logično povezati sa učiteljima:Vatikanom i Zapadnom Europom  izmetli ” kolijevkom civilizacije”.

Nemojte nas odmah ružiti.Imamo jedan gori izraz ,ali nije naš.Damin je.Čuvamo ga za kasnije ,kao dragulj.

-Za terorističke   napade 11.o9.2oo1. je rekla da nisu bili usmereni protiv civilizacije i slobode uopšte, kako je tvrdila Bušova vlada, već su bili posledica spoljne politike SAD kao super sile.Mi bi rekli i terminatora čednosti.

Slažemo sa njom i dodajemo , da nikad nije utvrđeno ko su bili ti teroristi i šta je pozadina tih napada.

Mi smo čak napravili serijal o tim napadima ,gledan kroz prizmu dobrih poznavalaca teorija zavjere.

U kontekstu tog pismenija,Zontagova je mala macica koja još nije naučila da grebe.

Ne znamo čemu radikalizam i ljevičarstvo.

Suzana je bila  strasna žena,koja je pisala dobre  ljubavne romane,radila zanimljive publikacije  i prvorazredne eseje. Nije bježala od izazova glume,režije i fotografije.

Dio života je posvetila Sarajevu Gradu čednosti ,često govoreći o njegovoj majci Bosni Zemlji Božije milosti.

Heroina Susan Sontag,počasna Sarajka, bila je i prva osoba sa strane , koja je svjetskoj javnosti poručila da se u BiH dešava genocid,

-Rat u Bosni je smatrala zakašnjelim  za otprilike 5o godine.To su ustaše i četnici željeli dovršiti posao iz 1941. na  svoj koljački,genocidni način.

-Bosna je Španski građanski rat našeg vremena,napuštena od svih i prodata i predata u ruke koljača.

-Sav njen radikalizam se ,vjerovatno, očituje u rečenici  “Svako ko ostane neutralan u ovom ratu je govno.”

Biserli, ali sasvim na mjestu, nema sumnje.Što sad ne prigovarate,

Hrabrost je  dijelila sa Blaženim čista srca.Za rata je devet puta  dolazila u opkoljenu Čednost.

Sarajevu je 1992. godine podarila Beketovog Čekajući Godoa. Predstava  je  igrana je u Pozorištu mladih,a Predstavljena na MESS-u.

Vjest o toj predstavi, o ljudima koji čekaju, a ne mogu dočekati kraj tuge, beznađa i straha, objavljena je u brojnim svjetskim medijima.

Tu su se “svjetski” mediji  koji tako pišu malo natakarili.

U Sarajevu nije vladalo bezbađe i strah,već samo ogromna tuga.

Ubijana su djeca.

Ubijane su žene.

Ubijani su starci.

Ubijano je cvijeće.

Ubijani potoci i bregovi.

Ubijana je ljubav i ljudskost.

Ubijano je Nebo.

Da je vladalo beznađe i strah ,danas Sarajeva i Bosne  ne bi bilo.

Grad  čednosti i Zemlja Božije milosti disali su kao jedno anđeosko biće.

Na može se izgubiti nada i osjećati strah, ako se zna da je neko vrlo Moćan,pun milosti i ljubavi na tvojoj  strani.

Godo je onaj apsurdist koji nikako da se pojavi ,a glavni je lik drame.

Ima tu neke simbioze između obrnute  hiperbole i preuranjene takarli simbolike.

Koliko god zločinci preuveličavali svoje junaštvo i efikasnost i jakost koljačkih alata i nakana    na kraju budu posramljeni.

Mi se profinili.Nismo upotrebili vulgarizme.

Ne može to tako.

Kad je obrnuta hiperbola popušila, nadovezala se zakašnjela takarli simbolika.

U Bosni nikako da se u glavama vlastodržaca pojavi pamet,a svi pričaju o pameti.

Svoj posljednji roman Suzan Zontag napisala je 2000. godine.

Posvetila ga je svome  Sarajevu.

Kad god neko krene u Hram umjetnosti, pročitaće ime Suzna Zontag.

Trg nosi njeno ime.

Zaslužila je.

Peas ,sister ,selam.

To su opće, poznate činjenice.

 

Davorin Popović je bio samo pjevač VIS Indexi


šarmer u cvijeću   Egalite   Magla nad Gradom Čednosti   velovi grada čednosti

Umjesto rekvijuma

 

Indexi su u svemu naj naj u svemu naj

Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više.

Ništa više od toga.

On je samo to želio biti pjevač Indexa.

Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.

Valja nama preko rijeke.

Septet sa njima  trojicom su  kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri  LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.

Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.

Nadamo se da  neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”

Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.

Indexe ima ko da brani

 

preuzmi (3)  preuzmi (4)  Rijeka blistava  Fantazija

 

Nedavno smo saznali za neke navode da su Indexi pjesmom Plima plagirali Led Cepelin i njihovu pjesmu Thank You.Neki opet idu tako daleko0 da je plagijat  pjesme Erica Burdona i The Enimals   When I was Young.

Ima tu još nekih ne muzičkih komentara koji zadiru u privatnost Indexa, a koje nemaju blage veze sa stvarnošću.Na govor mržnje i prostakluke se ne treba osvrtati.Svako ima pravo da govori i da se kreće.Iz glagola kretati mogu tvoriti mnoge izvedenice,imenice i opisni pridjevi.

Neke  kreature pričaju o stvarima koje ne poznaju i sa muzikom se nisu sreli ni u snu..

Međutim drago nam je da su to ustvrdili.

Plima je snimljena 15.januara 1969. god.Kompozitor je Slobodan A.Kovačević,tekst K.Kovač ili D.Popović.D.Popović ga potpisuje  a  K.Kovač svojata.Nama to nije bitno.

Nedugo poslije nastanka ,Plima  je bila opetovano  emitirana na radio Luksemburgu.Tih godina radio Luksemburg je slovio  glavnim oglašivačem  vrhunskih muzičkih noviteta iz cijelog svijeta.

Niko ,nikad nije pominjao (opoređivao) vezu  Indexi-Led Cepelin-Eric Bardon/The Animals niti dovodio u vezu pomenute kompozicije.

Takođe nikad niko nije posumnjao u autentičnost stvaralaštva Indexa.Uostalom radio Luksemburg je bio veoma strog u svojim izborima i nikako ne bi sebi dozvolio luksuz da propagira plagijat.

Nepojmnjivo je i  bilo kakvo povezivanje Indexa sa drogom ili bilo kakvim skandalima.

Inače,Indexima nisu bile svojstvene nečesne rabote ili skandali jer su uvijek,baš uvijek bili podvrgnuti rigoroznoj paski Velikog  suca – Čaršiji.

Album Led Zeeepelin II je izdat 22.oktobra 1969.Deset mjeseci poslije Plime,Analogija se pita ko je koga plagirao,ako je plagijata uopšte bilo.

Pjesme Indexa : Jutro će promjeniti sve(1968.),Plima ( 15.januar 1969.),Jutro će promjeniti sve(11.oktobar 1969.) i još mnoge pjesme Indexa nastaju prije tog albuma Cepelina.

O kakvim  plagijatima maloumnici snuju.Postavlja se sasvim razumno pitanje ko je koga plagirao.

I još nešto!

Led Zeeepelin je grupa koja je najviše optuživana i osuđivana za plagijate,krađe autorskih prava ,imitacije (…) i vrlo često osporavana sa stanovišta autentičnog autorstva…Sasvim su izvjesna najmanje dva njihova vansudska poravnanja  u vezi plagijata ili autorstva.Jedino im Goran Bregović može oteti primat u muzičkoj pljački.

Sličnost Plime i When I was young je vrlo simbolična – kreće se do 3%  i to samo u bržem dijelu bubanj sekcije,To je i sasvim normalno jer skoro sve rok (pop)  pjesme nastaju baziraju se na sličnom tonalitetu : bubnjevi 2-2-4 sa malim varijacama u prelazima i brzini udaraljki.I tu se sličnost završava.

Zapravo sve ćemo zamrsiti uvođenjem pjesmu In my white room grupe The Cream (čiji je gitarista bio Erik Klepton). Uporedite pjesme Krim i Enimals.Postavka bubnjeva je toliko identična da se razlika manifestuje jedino u punoći i čvrstini svirke Đinđer Bejkera ; po mnogima neprevaziđenim bubnjrem rok muzike ikada.Normalno rame uz rame Đorđu Kisiću.

Plima ,Jutro će promjeniti sve i Negdje na kraju u zatišju(nastale 1968/69.) ,su andergraund kompozicije sa psihodeličnim konotacijama najvišeg harmonijskog sustava  i  koketiraju sa hard rokom kojeg Indexi u nekim drugim kopozicijama određenije upražnjavaju.

Zaparavo,poslušajte When I was young i  In my white room nasuprot Stairwey to heven i uporedite!Ne možete se oteti utisku da je uradak Led cepelina samo sažvakana,uprošćenija, i duža i zbog  toga,čini se, malo usporenija verzija odnosno kompilacija  pjesama When I was young i In my whitw room.

Poslije Bitlsa i  The Creams,samo su Indexi  i grupa Dors te 1969.god   svirali autentični i širokospektni  rok nepodnošljivom lakoćom sviranja.Rok  na čijim će osnovama sve ostale grupe učiti i stvarati k'o fol nove žanrove roka,ali autentičnošću,plemenitošću i virtuoznošću svirke  ih nikad neće prevazići.

Onda navedenim pjesmama dodate: Pružam ruke,Oko malih stvari svađamo se mi,Hej ti,Dvojnik,fantomski Izvor,Ugasila je plamen, Budi kao more,Obala pusta obala vrela,Šabn-dabn di bajo,Povratak Đek Trbosjeka, Krivac si ti,Jedan čovjek jedna žena,Sve su ruže znale…(i druge nastale do 1972.).

Onda poslušajte Dip Parpl,Juraja Hip,Pink Flojd i dalje do današanjih dana.Nema ni jedne note koju Indexi nisu odsvirali prije njih.Dugovječni ponavljači Kotrljajuće kamenje su samo male mace u poređenju sa Indexima.

I na kraju još ponešto!

Stvaralaštvo Indexa je kulminiralo čarobnom,tajanstvenom i neobjašbnjivom Modrom rijekom  – van vremenskoj simfonijskoj rok rapsodiji tkanoj na poetskoj potki  savršenstva Makovih stihova.

Sveukupni umjetnički dojam albuma sugeriše savršeni konceptualni spoj kamerno-simfonijske muzike,bluza, đeza,hard roka i psihodeličnih potpurija.Bila je to kruna karijere jedne iskrene ali i voljene  mladosti, koja je ( skoro) svu svoju muziku bazirala na tom spoju.Izvanredno i neprevaziđeno muzičko djelo koje  se može svrstati u vrh svjetske pop-rok antologije, antologije ozbiljne ili bilo koje druge muzike.

Indexi su snimili i izdali  studijski album Modru rijeku ljeta 1978 g.

Kao odgovor  Pink Floyd godinu dana kasnije (1979.) izdaju operu Wall.Uporedite pa nam se ajavite.

Slučajnost zar ne!?

I sličnost sasvim dovoljno očita i izvjesna.

I ponovo uporedite Indexe (rani radovi do 1972.g.) i Dorse sa Led cepelin,Juraja Hip,Blek Sabat ,Dip Parpl,Pink Floyd (sve stvaraoci poslije Indexa i Dorsa).

Slušajte muziku i poredite ,o riječima da ne govorimo,one su neuporedive.I razmislite koliko se u muziku razumijete.

Toliko  je sličosti sa uočljivom razlikom : harmonijska profinjenost,savršenstvo plemenitih aranžmana i kristalna jasnoča nasuprot bučne sirovosti i izvještačenom ponavljanju (manje više dva-tri,max.četiri akorda).

Pogodite u čijim se baštama nalaze rasadnici kvaliteta muzike,sviranja, tema i ideja.Palata odnosi primat.

U pobrojanu muziku Indexa umiksajte Pozdravi Sonju,Bacila je sve niz rijeku,Žute dunje,Opila me jedna jesen,Kameni cvijetovi(album),Balada i balade i pjesama bez broja po ličnom izboru,može i recept Torta od badema: sve dok ne dođete negdje do broja debelo  preko dvije stotine kompozicija samo za vas.

Ako se uzme u obzir dužina trajanja kompozicija to bi bilo tidesetak albuma za tridesetak godina.Sasvim zadovoljavajuće!

To što nisu radili albume svake godine ne znači ništa.Kad su imali šta reči,rekli su i to kako!Kao grupa ništa nisu radili pod moranje.Već onako čarsijski laganice-na tenane,svojski, iskreno i ljudski.

Tada lezite,a ljubav pored vas,tko voli može i čaša u jednu ruku i slušajte i uživajte u Indexima i Pjevaču ,jer samo su muziku tu htjeli ljudima da daju.

I pjevaju.I  Bože moj , kako čarobno-kako plemenito – kako jezivo i nepodnošljivo lako sviraju!

Oprez,samo ljudi sa najvišom dozom intelekta mogu da podnesu,shvate i prihvate  Indexe. Ostali nisu krojeni po mjeri i ne mogu da probave njihovu muziku.

A,opet neke stvari je bolje ne objašnjavati.

Rest in peace.

 

Parkhour na Bentbaši

 

 

 

Radio Sarajevo ba je ljetos obavijestilo dunjaluk, da u Sarajevo stiže parkour. Sarajlije znaju za njega decenijama prije nego što je nastao. Poslije prve rečenice ja zaklopio portal. Neću budalaštine gledat. Idem viceve tražit. Ali ne ide to tako, crv se uvuče pa crvulja ko crvuljak.

Kontam devedesetih nas krenu svaki belaj i glupost nama uvališe, k'o budali novine. Toliko in je da ih insan ne može sve popisati i uhavizati.

Obrnem ti opet onaj radio S što i nije i što jest radio.

Đez’ ba ti vidio čitat radio, gdje to ima.Joj j..,(zvežem;kontam kćer nadamnom bdi) jazuk vakta, kad ti radio možeš čitati i gledati. Ako hoš čitat, haber slušat, ćemane i akšamluk slušat i gledat,ti lijepo ti kupiš ono haber kutiju sa slikom i upucaš se.

Joj blente reći će neko. Kupio televizor i onada se upuco. Baš ovi svijet komad govedine. Kad dođe do toga da ti nekog slušaš, čemane i ašikovanje na haber kutiji gledaš ,makar ona i sa slikom bila, jedini ti je izbor presvisnuti ili se ljudski i junački na ahirat preseliti.Metak iz uha, lice da ne nagrdiš.

Prvo se pripremim pa obrnem nazad i pročitam i pregledam,kako dolikuje.

Kad čitaš ove nove haber kutije sa slikom mora čo'ek obrazli biti. Šta znaš: možda su nešto postavili. Ima kažu neka uš,pristave je a ona sve vidi i snima. Ja ti se zato pred izlazak pred portal, to mu dođe ko neki kont, vas sredim i preipremim. Kravata, bijela košulja, odijelo, ogledalce cipele nabacim, vazu sa svijećem natandarim i svijeću za svaki slučaj natandarim.

Nisam naučio, a neću da molim da mi pokažu,kako se buket portalu uvaljuje. Nokti podrezani, okupan, ošišan, frizura fen-kare jal’ tarzanka, može i skijaška, ali nikako ona gologuza što nalik je anamo onom. Ispod pasa ne moram ništa imati, mogu gologuz biti, to ne snimaju nisu za navirit bube izmislili. Ne bi niko vidio šta li dole landara jal’ ne landara.

Dakle pročitam, utrnem haber kutiju skroz . Sigurno je sigurno što bi rekla opatica. Nešto sve više opatici ličim, samo što nisam celibat potpiso i amanet i halal svijetu dao. Tako ti česne rade kad nešto u penziju šalju. Ali lako se njima predomisliti. Kad ja to uradim povratka nema.

Provjerim još jednom da li je sve isključeno, čak i ono muško iz onog ženskog iz zida, i tada se razvalim od šege. Oni meni o dječijim igricama pišu.Vuk bi parkhout preveo: čas u prakuši.

Nije i nije to ba za portal i jeste.

Ono jest to svakako i svakako. Treba djeci i mladima prikazat kakvih gluposti ima. Nisu to obične dječije gluposti. Ovo su pogibeljne gluposti, može se noga ruka, kičma ili rebro slomiti. Glava ili vrat razbiti i usmrtiti. Nije dobra igra taj parkour. Smrtonosna je to igra i pogađa samo najmlađi, najljepti naraštaj.

Taj parkour treba zakonom zabraniti, odmah i trenutno. Njemu slične vratolomije takođe. Majke i očeve po đepu dobro udariti, prije nego ijedna majka zaleleče.

Ono jedno nije je zato što i djeca i omladina gledaju portale i slične stvari. A šta zna dijete šta je parkour. Što dijete vidi to dijete imitira. Čim prije nešto na zabranjeno voće liči to će ga djeca prije prihvatiti. I eto masovnog belaja. Nesreće nikad ne valja prozivati,i one nikad nisu usamljene.

Ono drugo nije je za mene. Mene našli izazivati. Đeš’ ba čo'eka čist načisto izazivat sa nekim tamo parkourom?

Sarajevo puno historičara. Svaki čovjek historičar i svaki svoju priču nudi. A ima i arhivarakoji sve bilježe i slažu. Vole naši ljudi i redati i slagati i lagati čudo jedno. Bogat je ovaj naš maternji jezik. Recimo ova riječ slagati. Kako jaka, moćna, višeznačna i više slojna riječ. S njoim možeš i cjepanice slagati.

A ima i ljudi koji imaju pamćenje. Ti nisu ni historičari ni arhivari, oni su kao Kameni spavači.

Spavaju i pamte. A onda nenadano progovore. Hajd što su progovorili; to ni po jada, red je. Poslije ih nemreš; ni topom sa bijele tabije; zaustaviti kad bujicu riječi suknu.Ili one žute zavodove ili halne. Zahod se prije hala ili ćenifa zvala.

Bila jednom prelijepa Bembaša. Ta stara Benbaša nalik raju. Sva ljepota koja se na dunjaluiku može zamisliti,i bašće i đul bašte, šadervani i hamami, hanovi i harami, vakufi i mezarje, deset džamija, pedeset ezena dnevno i koji više ako bi ljepota zaigrala, pride deset gasulhana. Sijaset gajeva, đardina i gradina i jedan Jekovac i jedan Babin zub.

Usred Bembaše na krivini jezero i brana na njoj. A bilo povrh nje i sa strana i krša i hridina raznijeh visina.

Dio te Bembaše živio i u naše vrijeme.

Nemojte vi meni Bentbaša,na vašoj Bentbaši se niko ne kupa, namjerno je opoganili paljanski počkovići i papci za rata.

Ko je vodio ovce na Benbašu ? Niko. I nisu ovce vođene ni na Darivu na kraj Benbaše. Jok bolan! Ovce su vodili čobani,papci i levati. Gdje će voditi hajvan hajvane u ljepotu. Može kroz, sokakom nek blene i uživa. Vodile se ovce ka Darivi pa izviše nje sve do Kozje ćuprije. Ne zna se ko koga vodi. Jal’ pa'pak papka ili papak pa'pka

Nije ni ta ćuprija za koze napravljena. Hajvan je to koji se može i na Babin zub popeti i sići. Opet popeti i sići sve dok i jedne vlati trave ima. A onaj WW peško, rek'o bi Deba i uvalio bi se u pisaniju da može, ali mi ne damo. I još bi svašta nešto zakantačio.

Trebao je nekako taj seljak, papak, čobanin sa kozama ili ovcama i drugim hajvanima u Saraj'vo, u grad doći. Prčaju stariji, mi ne pamtimo ta vremena; kad bi oni na kaldrmu ili asfalt stigli skidali bi opanke da tu ljepotu ne uprljaju.

Opanke su po skidanju u ruksake sakrivali da im gadski jalijaši pakosti ne bi radili. Čuj molim te kuka na mokasinama. Znalo se zašto služi, ali se nije moglo vjerovati da neko za zahod nije čuo.

Levati su bili od onih sa opancima sa kukom, što u grad su došli da se obučavaju za hamale i sluge. Iz njihovih redova su se regrutovali novi levati, blentovije i blećci. Ovi su se i u mahali mogli rodit. Ili im majka nije pazila s kim se spanđala il’ se insan taki rodi. Fali mu daska u glavi,pa mu onda nisu sve koze ili ovce na broju.

A onda se neko ” pametan ” našo pa ih u pjesmu kad ja pođoh dao, da ih k'o fol takari. Peder neki garant. ” Dobar ” posao ostalim mahalašima napravio.

Nisu ni opjevani vazda naivni i mokrom krpom opičeni.udareni. Ima ih i lukavih i podmuklih i opasnih. Mnogi je kont siguro propao. Počeli mi i talijanski šprehati. Po francuski odavno znamo svašta nešto zborit i pride raduckati. Ovce se iznenada znaju vratiti. nema belaja, ali ne stigneš ni đulu zakitititi.

Jezero i brana bijahu znamen Benbaše.

Nad branom zgrada brane; sa onim zupčanicima ko cirkuski šator, oko zgrade hridine i stijene na još većim i manjim visinama.

Šta su tu ljudi svega lijepog i prelijepog radili? I staro i mladi i djeca. Sada ćemo govoriti samo o skokovima. Lasta, salto, orao, dva salta, kobac, trokstruki – četvorostruki aksl sa ili bez salta, aksel salto, lasta i salto, aksel lasta, poneka žaba, gušter ili kamen.

Nije bitno kako, samo nek se skače, šti više. Iz šarene množine može se roditi blistava jednina. Bilo je samo jedno pravilo skači: ali nikad ni za živu glavu inside axel (unutrašnji aksel). Ako ga uradiš , načisto si nagrabusio. Tres u branu i nema te više.

Kombinacija ko u riječi slagati. Svi se trudili za što veće visine, ljepše, uvrnutije i riskantnije skokove. Sve do jednom.

Najčešće se skakalo subotom i nedeljom. Tada je najviše posjetilaca na jezeru. I ženskog svijeta polugolog. Kad je psisustvovalo skoku žensko polugolo to ti je mnogo značilo.

Sve sama Đejn do Đejn. Sve nasmijane, vrckave, migoljave i uspaljene. Valjalo se tada Tarzana igrati ne sa brane, niska je ona. Sa zgrade i hridina poviše nje se skakalo. Da ti neka kaže da se treba sa Babinog zuba skakati, skočilo bi se.

Poslije se može i o igri ja Tarzan ti Đejn razmišljati. A nije da nije bilo i toga i bez skokova. I tada nisu bile polugole, zaćas postale bi nage ženskinje. Dariva haman tu do Bembaše bila. Niko se nije brino za guje, a bilo ih hejbet.

Poginuo jednom jedan čo'ek. I pad je let. Poletiš nema više povratka i padaš dok se vode mile, drage i nježne ne dočepaš.Joj rahatluka, kajko mila.

Čo'ek trostruki aksel plus dva salta sa krova kuće na brani izveo. Jak vjetar iznenada zapuhao, na branu ga bacio. Nije on htio inside axel jok. Vjetar ga izokreno, ni kriknuti nije stigao Jedno muklo tres i gotovo.

I bi čovjeka pa ga nema. Branu odmah spustiše jezero isprazniše. Džaba, čoek mrtav pa mrtav. Godinu dvije niko ne skače, u plićaku se dunaluk brčka. Starija generacija više ne skače niti uči mlađe. Mlađa polako, bojažljivo, za par godina stasa i posta glavna.

Poginu drugi put jedan od ovih mladih. I pad je let. On dvostruki salto plus aksel izveo. Nije on htio aksel inside,jok ni za živu glavu. Neki se tuberan u publici na zdravo zakašljao, onaj ga pogledao , zaboravio da je u letu i hek o branu. Začuđen toliko bio da ni kriknuti nije stigao. Jedno muklo tres i gotovo.

I bi mladića pa ga nema. Branu namah spustiše jezero isprazniše. Džaba, mladić mrtav pa mrtav.Godinu dvije niko ne skače u plićaku se svijet brčka. Mladići više ne skaču niti djecu uče. Djeca polako bojažljivo za par godina stasa i postadoše glavna.

Poginulo treći put neko dijete.I pad je let.Ono samo lastu izvelo. Iznebuha orao na njega naletio. Niko nikad ne sazna što i zašto. Vidjelo se kako.Orao zagrebao dijete ono kriknulo. Dijete malo, ni krivo ni dužno, hek u branu.Jedno jedvačujno kvrc i gotovo.

I bi djeteta i nema ga. Jadna li mu majka. Branu namah razmontiraše. Džaba, djete mrtvo pa mrtvo. Djeca više ne skaču i nemaju koga učiti. Niko slijedećih godina nije bojažljivo stasavao i postajao glavni. Koliko se znalo niko više nije skakao. Plitko za insana.

Poginla je i četvrta osoba. Jedan pijani hajvan se za opkladu trebao popeti na nekadašnju kučicu za branu. Oklizno se, kažu u letu se pokušao za nešto uhvatiti ali ništa ne nađe. Nije bilo hek i tres. Kiša padala, Miljacka nabujala nije bilo je buć. I bi pijanca pa ga nema. Nisu imali šta spustiti. Džaba pijanac mrtav pa mrtav. Pijana hajvanska posla.

Nije se tek tako išli skakat ne benbašu. Svaka škola imala fiskulturnu sekciju. Ko svaka jednoumna politika i socijalizam htio praviti svoje ubermensch.

Sjećamo se fiskulturne sale Hrasno i priprema fiskulturne sekcije za dan škole. Tada ta škola bila četvorogodišnja, mala matura kažu. Dvadeset gimnastičara završnog četvrtog razreda je trenilralo za slet. Tako je bilo u svakoj sarajevskoj školi, maloj ili većoj.

Faruk Šuko trebao na rukama prohodati duž sale. U prvoj polovini iz ručno hodajućeg stava napraviti dva salta i između premet. U drugoj polovini sale isto tako.

Naki Dobro Dobri zvijezde dijagonalno salom trebao raditi. U prvoj polovini dva premeta i jedan salto između,u drugoj isto tako. Il’ mu teže išao salto ili je to bilo radi sinhronizacije.

Njih dvojica su morala to sinhronizovati, na pola sale se susresti i na centru jedan salto drugi premet za cenat se mimoići. I nikad nije bilo ni hek ni tres.

Poslije na red dolazili preskoci preko kozlića i sanduka. Tu je glavni bio Edin Sprečo. Šta je taj dječak radio radi. Bio najviši od svih, štrkljast i krakat. Premet sa saltom, aksel sa saltom, salto sa akslom, aksl sa saltom. Konj, Miro Cerar u najboljim danima nije mogao raditi stvari kao Sprečo. Valjda dijete pa ne zna šta su mogućnosti ili nemogućnosti. U parteru Šukalo, Sprečo i dobri neprikosnoveni.

Neko nešto zezno i sleteri prestali vježbati. Kažu roditelji se pobinili, djecu na smrtonosne park hour vratolomije tjeraju.

I neko će nam pričati o park houru.

Ubrzo poslije ipak održanog sleta generacija malomaturanata se raspršila u druge škole. Neka djeca nalik parkourima nisu došla ni do trećeg razreda, a kamoli do male mature.

Šukalu se krv u mozak malo slila, pa je ponekad neko salto znao izvesti kao inside aksel i ruku slomit vrlo često. Samo jednom glavu glavu. Šuti, belaj živi. Nije imao nikog da ga na Benbašu vodi il’ mu stari lovu za tranvaj propio. Dobro ispalo, pametan mu otac, kakve je sreće zijan; garant.

Sprečo se fudbalu dao. Po makazicama se vidjelo da je gimnastičar bio. Skokovi ga nisu zanimali. Čitaj roditelji zabranili. I fudbal je skoro kao gimnastiku znao.

Sreća Dobrog ponovo u mahalu vratila. Išao je često na Benbašu, stigao do skoka na noge sa brane. Kažu za početnika skoro solidan bio. Ono skoro je rastegljiv pojam. Sreća njegova, ubrzo branu rasturiše pa se nije morao plašiti ni vjetra, ni tuberana, ni orlova ni inside aksela. Što je taj Dobri sreće u životu imao,to se ne mre opisati.

Da li je neko još koji put na Benbaši poginuo, jest. I više puta. Sa Babinog zuba ili sa Jekavca su se skokovi izvodili. Oni letovi sa Jekavca nisu romantični, niko te ne vidi i mnogo su rjeđi.

Letači sa Babinog zuba se trudili da taj usud romantičnije i nježnije ispune. Poslijednji je to let u životu. Nesretno biće se popelo, ne može ga niko zaustaviti. Oni na estetiku i složenost letova nisu obraćali mnogo pozornosti.

Jedno muklo hek, tres, kvrc i buć i nesretnika nema. Iako je visina bila nije ga briga za inside aksl bilo.

I onda oni meni parkhour. Nemojte više tu ruiječ špminjati, zbog djece, njihove nerođene djece i poginulih parkhouraša.

 

Iz Arhiva – Bosna kolijevka civilizacije slavi jedan od rođendana

 

 

 

Nevina strast  Bosna zemlja Božije milosti sanja  Grad čednosti Čežnjia  Livade pokraj Modre rijeke

 

 

 

Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.

Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.

Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.

Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.

Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.

Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.

Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.

Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.

Bosna su i  blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.

Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.

I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.

Bosna je  svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.

To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.

U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.

Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.

Nadamo se da smo bar  nekog  zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.

Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.

Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.

Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije  zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.

Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.

Upamtite i bez zamjerki:

„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo
ili ne.“

Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.

Naši ogledi su  eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.

U Bosni i šire naš govor  se može sasvim jasno čitati i razumjeti.

Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.

Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.

Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije  ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest  tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi  Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki.   Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.

Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.

Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko  drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.

Bosna to više ne može podnijeti.

Reći će se:“Puna im usta Bosne.“

Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.

Šta će te vidjeti?

Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.

To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.

Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.

( Tekst je obuhvatio  i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)

Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

 

Ovo nebo nad nama    U Bosni Zemlji Božije milosti  Sarajevo Grad čednosti   Modra rijeka sanja

Ovo nebo nad nama, puno je  milosti ,Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.

Plavetnilom zadivljujuće milosti  okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti.

Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona  voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena  i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.

Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.

Ovdje su uklesane  priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.

Danas je veoma tužan dan

Noć punog mjeseca  Ljubomnora   Nevinost   nebo-covjek

 

 Progone nas misli da li se i šta se moglo učinit da se ne dogodi masakar u Parizu.Zvijer odavno siluje i ubija Orijent.Odavno prijete Okcidentu.

Sada se svi hvataju za glave i izražavaju svoju sućut.Malo kasne.

Sutra je novi dan i gospodari gradova i svijeta mogu opet zavući glave u toplinu pijeska.Nije njima bitan taj terorista.On im donosi novac ,mnogo novca.On je njihov plaćenik.

A to nije ni terorista.Teroristi su dinosaurusi koji su izumrli krajem prošlog milenijuma.Ovi koje sada nazivaju teroristima su manijaci,koljači i horde zla.

Ali danas nismo raspoloženi za tu vrstu priče.

 

Danas nam je u srcu velika tuga.

Ovih dana svaki čas nam je bio veoma tužan dan

Vidimo našeg starog znanca prelijepe Bijele dvore tišine koji okupani jesenjim bojama kriju poglede od Grada svjetlosti. Svijajući se na zelenilu boemskog i slikarskog  Monmartra dva vijeka Sakre Ker  pruža utočište ljudima: tugi i molitvama sviklim.

Svi uvijeni u plaštove iskrene ljubavi su se divili njegovoj utješiteljskoj ljepoti.Mnoge su nade izgovorene u tišini neobjašnjive mistike miliona svijeća što danonoćno  gore;  pružajući utjehu i hrabrost ljudima.

Ko će njega sada utješiti.

Malo niže i malo dalje raskošna Jelisejska polja i Bulonjska šume kao da se ljute na Etoal i slavoluk,kao da su oni krivi za zlo koje se desilo. Nekako se skupile i posivjele.Osječamo krikove i jecaje koje šume žalovite pjesme i  vjetrom nošene se šire diljem Francuske,

Notre  Dame prvi put žali što je zarobljen na  adi Cite u srcu Pariza.Neće moći dati poslijednju pomast svojim posjetiteljicama.

Osječaj da ova gotika stalno nekud plovi napravila je Senu saučesnikom vijekova i Kvazimoda i Esmeralde.

Neke nova Esmeralde se više neće vratiti svome draganu ni djecu roditi,kao i ona Kvazimodova.Ali ona je umrla u zagrljaju jedne nesrećne ljubavi.Ove krasotice  u dvadeset prvom vijeku ubiše  zvijeri na očigled Svjetlosti grada pločnika.

Luvr  plače.Iz bajkovitih hodnika klize suze Mona Lize i Miloske Venere koje su obukle udovičke odore.

Raskošni i neuhvatljivom ljepotom optočeni vrtovi Versaja i Žardina (Jardine Des Plantes) su ocvali i potamnili ,prekriveni velovima korote.

Mnogo pariških dragana i Malih prinčeva više neće pogledima šaptati riječi čežnje i snova što lepršali su kraj umjetnosti i cvijeća.

Ovih dana Edit Pjaf,  metar i žilet prkosa bi stala na vrhu čeličnog svetionika i pjevala himnu ljubavi poručujući im : Čitav svijet vas voli i oplakuje mili naši.

Grad svjetlosti  ne zaslužuje taj masakr.Uvijek je bio kosmopolitski nastrojen prema svim ljudima svijeta.

Uvijek su se na njegovim pločnicima odvijale dramatične i tragične ,ali prelijepe i tople priče o ljubavi i ženama.Sve te priče su unosile  vjeru i nadu u  teške životne puteve, koje su pratili maleni razigrani vrapčići i lijeni golubovi.

Neznane  junakinje i junaci su to.Mogao je bilo koji građanin Pariza biti na njihovim mjestima.

Zanaju se imena ali ako se ne pominju čini se da manje bola ima, a da je tuga univerzalnija.

Zapravo ni jedan grad  na ovoj Plavoj planeti milosnice Božije Ljubavi zlo ne zaslužuje.

Ne grad nego nijedan kućerak,izba,koliba ili iglo bi morali biti iznad bilo kakvog zla..

I jošte dalje ni jedno jato,roj ili pčelica, mrav,delfin,ljubičica i rose  to ne zaslužuju.

Rose c'est la voe. Ruža , to je život. Krhka,prelijepa i mirisna

Odakle nekom pravo da skrnavi i nestaje Božja stvorenja.

Odakle nekom prava da uništava snove ,nadu i ljubav.

 

Neka ,može se zvijer  provući ovaj put.

Ali neće dugo ; osjetiće zvijeri i horde zla na svojoj koži bol i tugu neba.

 

-Blaženi koji žaluju,oni će biti utjeršeni!

-Blaženi ćžedni i gladni pravednosti;oni će biti nasićeni!

-Blaženi čista srca;oni će Boga gledati!

(Matej 5.4.,6. i 8.)

i

Teško onima koji zlo dobro a dobro zlo zovu,

Koji od mraka svjetlost prave a mrak od svjetlosti,

Koji od gorkoga prave slatko a od slatkoga gorko.

( Isaija 5.20 )

 

i

 Proklete bile ruke Ebu Lehebove*,a on je propao.

Nije mu koristio njegov  imetak ni ono što što je zaradio.

Bit će pržen u rasplamsaloj vatri,

I njegova žena koja mu nosi drva (drvonoša).

Na vratu joj usukan konopac.

( Kur'an sura  111. El-Leheb.)

 

A znaju li zvjerinji nevjernici i Bogohulnici šta je rasplamsala vatra.

To je hutama džehenemska vatra:

A znate li vi  ti šta je Hutama? Božja vatra  razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.’

 

Pokunjeno klečeći pred Gospodarom Svijetova pridružujemo se molitvama za spas duša nevino ubijenih Francuza i Parižana,stanovnika Plave planete,Boga Milostivog čeda.

 Amin!

Oni jašu a Mojsije Harmoniku baca / Uvod

 

 

Maglice  Zadivljujuća Milost  Bosnagrad čednosti

 

nebo zemlje božje milosti  Magla nad Gradom Čednosti  Poljsko cvijeće  Sarajevska Gorica, ciganska mahala

Odlučili smo da vam umjesto Galerija Zemlje Božje milosti u 14 02 i 15 03 poklonimo neobjavljeni uvod u serijal Oni jašu a Mojsije harmoniku baca.Serijal polaku ulazi u drugu polovinu a mi tek uvod šaljemo. Takvi smo vam mi,kasno paljenje ili nešto tako.

Nije baš istina,samo se šalimo.Kako možemo  ljepot priču o Gradu čednosti  vezati uz mahalske blentovije, a da ih čitalac bar malo nije upoznao.

Oni jašu konje, a Mojsije baca Harmonike

 

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

 

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.    -Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi   krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivanančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

 

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.