Vladimir Solovjov *** Beskrilni duše

 

 

Beskrilni duše, zemljom opterećen,

ti zabavljaš sebe, bivši Bože…

Tek snom jedinim – opet, krilat, krećeš

uvis iz zemnih briga što se množe.

 

Nejasna lučo u blistanju znanom,

jedva si čujni odjek harmonije –

sveta pređašnjeg neugasiv zanos

unosiš opet pred dušu što snije.

 

Tek snom jedinim – al budan, za bdenja,

čekaćeš mučno ko pre da se splete,

ponovni blesak svetlih snoviđenja,

ponovni odjek harmonije svete.


												

Jim Morison – Jahači kroz oluju

 

Jahači kroz oluju
U toj kući smo rođeni,
u ovaj svet bačeni
Kao pas bez koske
i glumac bez role
Jahači kroz oluju

Ubica je na drumu
Njegov mozak podrhtava
poput žabe
Uzmi dug odmor
i pusti decu nek’ se igraju
Ako povezeš tog čoveka
Divna familija će umreti, jer
Ubica je na drumu

Mala, voli svog čoveka
Uzmi ga za ruku
i nateraj da shvati
Da svet zavisi od tebe
I da ćemo živeti večno
Moraš voleti svog čoveka

Jahači kroz oluju…


												

T.S.Eliot – Oči koje poslijednji put u očima vidjeh

 

 

Oči koje poslijednji put u očima vidjeh

Na rastanku poslijednjem

Ovdje u snu kraljevstva smrti

Zlatna vizija opet se pojavljuje

i vidimo oči ali ne i suze

To je moja zla kob

 

To je moja zla kob

Što oči više vidjeti neću

Oči odlučne

Oči koje vidjet neću sem

Na kapiji smrti drugog kraljevstva

Gdje,kao i ovdje,

Oči požive kratno

Pa i suze brzo minužI rugaju nam se.


												

Li Tai-Po – Pijem sam na mjesečini

 

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam – nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.
Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.
Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.
Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.

Hafiz Širaz – Žena

 

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.

I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu zari.

I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, sta mogu da ti pruže.

I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.

 






												

Verlen – Šarlroa

 

U travi slavni

koboldi se miču.

Vetri pečalni

ko da nariču.

 

U duši je slika:

ovas se ziva..

Vitki žbun šiiba

oči prolaznika.

 

Rupe u stijeni-

to nisu kuće.

Željezo je vruće

vidik užareni.

 

Kakav smrad veje?

Stanice lude.

Oči se čude:

Šarlroa gdje je?

 

U zraku titra!

Šta se to čuje?

Da l’ žice bruje

ko neka citra?

 

O vaš grozni li!

Vašeg daha roj,

i taj ljudski znoj

i metala krik!

 

U travi slavni

koboldi se miču.

Vetri pečalni

ko da nariču.

 


























												

Marina Cvjetajeva – Belezi

 

Ko da prenesoh goru u dol –

bol svoga tela.

Poznajem ljubav: to je bol

drhti put cela.

 

Polje u meni, tako se čini,

sazdaše za oluje.

Poznajem ljubav po daljini

što svemu blizu je.

 

Ko da su jamu u meni rili,

u osnovu, ka smoli.

Ljubav poznajem po žili

duž tela što boli.

 

Promaja kao grive pram

piri na Huna:

Ljubav po kidanju znam

najčvršćih struna

 

U grlu – tu rđa u tesnacima

i živa so je.

Ne znam ljubav po glasnicama

već po trncima

duž puti svoje.

 

 

 


















												

Lord Bajron – Kad rastasmo se tada

 

Kad rastasmo se tada

uz muk i suza breme,

a bol nam srca savlada,

na vrlo dugo vreme,

bled, hladan, obraz ti posta,

ko led sam celov tvoj;

a meni tek tuga osta

kroz ceo život moj.

 

Tog jutra rosu ledenu

sred svog osetih čela

ko hladnu strepnju jednu

što obuze me cela.

Ti skrši zavete svoje;

sad mnogom pripadaš, znam;

kad ime spomenu tvoje

i mene samog je sram.

 

O tebi priča svud bruji,

za me posmrtno zvono;

kroz srce jeza mi struji:

što te ljubljaše oni?

Ti nikome od tih ljudi

ne beše tako znana;

bol osta sred mojih grudi

i večno živa rana.