Marina Cvjetajeva – Grešnica

 

 

Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila.

Sigurno, dok nada mnom opelo ne odrade –

grešiću – ko što grešim, ko što sam grešila –

strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade.

 

Družbo u krivci! Vi čiji nagovori su vreli!

Svi prestupnici! Vi najnežniji od učitelja!

Junoše, deve, stabla, sazvežđa, oblaci beli –

na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!










												

Vesna Višnjevac – Putnik

Sretoh putnika i rekoh

– Povedi me sa sobom

On me pita:

– Zar misliš

da ja mogu da te odvedem

tamo gdje ti želiš da stigneš?

Ja samo slijedim zov iznutra

hodam putem da shvatim svijet

i život u njemu

Šta spaja nit

od prošlosti do današnjih dana

Šta to ima u čovjeku?

I ima li kakav izvor i rijeka

gdje može da se utoli žeđ svijeta

i da se smire čežnje ljudi

mučeni različitim nedostatkom?

Odgovora ja još ne nađoh

pa mi duša još luta

jer mi je tako živjeti lakše

Rekoh:

– Pa meni treba neka ruka

da mi upute da

da klizim životom

neću da me sve na putu zaustavlja

jer hoću parče slobodnog neba

uslijed ovog umornog tla

Hajnrich Hajne – Azra / Kraj tanana šedrvana

 

Kraj tanana šedrvana

Gde žubori voda živa

Šetala se svakog dana,

Sultanova ćerka mila.

 

Svako veče jedno momče

dolazilo tu da šeta,

Kako vreme prolazilo;

Sve je bleđe, bleđe bilo.

 

Pitala ga jednog dana

Sultanova ćerka mila:

„Kazuj robe, odakle si,

iz plemena kojega si?“

 

„Ja se zovem El Muhamed

iz plemena starih Azra

Što za ljubav život gube

I umiru kada ljube.“

 

Ovdje uopšte nije putanje : Šta je starije kokoš ili jaje.

Ovdje je samo pitanje od koga je Hajnrich Hajne posudio stihove.

Kraj tanana šedrvana ili  arapska pjesma  čije su riječi poslužile i Hajneu i bosanskom narodnom pjevaču kao uzor.










												

Rabindrant Tagore – Bjegunica

Dodji, prolece,

smeh ljubavnice zemljin,

neka zakuca sreće šuma,

nestrpljivo da se izrazi!

Dodji u naletima nemira usred lišća

i cvijeća koje hita da  propupa

Kao sjajna pobuna, baci se u noć,

u tamu vode, iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih klica!

Kao smeh munje, krik oluje,

odjekni u bučnom gradu,

oslobodi riječ ugušenu,

napor koji je pao u letargiju,

osnaži našu borbu malaksalu,

budi pobednik smrti!

Sjećam se toga dana.

Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo

i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.

Uzeh svoje ćemane  za sviranje.

Ovlaš sam dodirivao žice;

nehotična muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše.

Ona je bila krišom ostavila svoj posao,

zastala kod mojih vrata,

pobjegla, dvoumeci se.

Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;

najzad je tiho ušla u sobu i sjela.

Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.

Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor

drvored taman od kiše.

Jedan čas kišnog popodneva,

punog senki, pesme i tišine.

Ništa više.

Te noći ispjevao sam

jednu pesmu,

ali ti nisi bila tu.

Pronašao sam reci

koje sam uzalud tražio vazdan.

Jest, iz njedara noćne tišine

one su se slile u svirku,

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju:

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmicu

sada kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome zivotu,

u svetlosti udaljenog sveta.

Zaustavljajući se,

prepoznaću tvoje oći,

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

pređašnjeg života.

Reči ću:

čar tvoga  lica nije samo u njemu,

u nju se utkala zarka svetlost

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti,

i moja ljubav joj je dala

tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me

svojom ljubavlju,

mene koji sam samo

jedan covjek između drugih,

koji plovi običnim tokom,

pokretan voljom

promjenljive milosti sveta.

Dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove,

gde ljubavnici u ime vječnog

pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.

Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja,

ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce nosi u svojoj lopti

vatru božanskog dodira,

kojom sija vječito.

Gazeći travu na stazi,začuh:

‘Poznaješ li me?’

Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:

‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Ona odgovori:

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.

Njene oci su blistale kao rosno jutro.

Pocutah trenutak, a zatim zapitah:

‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plac

imao vremena da nauči govor osmeha.

‘Nekada’,

prošapta ona,

‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.

Zbunjen, rekoh:

‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.

I uzimajući njenu ruku u svoju,

dodadoh:

‘ I ti si se promenila.

Nekadašnja bol postala je vedrina’.

Srećan sam što me ne gledaš

više sažaljivo.

Zlokobna car noći

i odjek mojih roječi

koje kazuju zbogom,

prestrašene od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača.

Ali dan će se roditi,

moje srce će biti opet tvrdo,

i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja

u samom srcu života,

obuzdavajući njegovu ludu

želju za trajanjem.

Burno more na kraju otpočine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski požar zaspi

u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo,

i raskid će pokriti

živa trava i cvijeće nasmijano

na suncu.

Nazad na vrh Ići dole


												

Ljermontov – I pusto, i tužno

 

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!

Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.






												

Oprostajno pismo G.G.Markesa – Zaljubljen u ljubav

 

 

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav

 

Kad bih imao jedan komadic zivota,

dokazivao bih ljudima koliko grese

kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare

a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se

zaljubljuju.

 

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja

samo krpena marioneta,

i podario mi komadic zivota,

moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,

ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

 

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,

vec po onome sto znace,

spavao bih manje, sanjao vise,

shvatio sam da svaki minut koji provedemo

zatvrenih ociju,

gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

 

Hodao bih kad drugi zastanu,

budio se dok ostali spavaju.

Slusao bih druge kad govore,

i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

 

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,

oblacio bih se jednostavno,

izlagao potrbuske suncu,

ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,

vec i dusu.

 

Boze moj, kad bih imao srce,

ispisivao bih svoju mrznju na ledu

i cekao da izgreje sunce.

 

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama

jednu Beneditijevu poemu,

a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu

u casu svitanja.

 

Zalivao bih ruze suzama,

da bih osetio bol od njihovih bodlji

i strastveni poljubac njihovih latica.

 

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…

Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan

a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

 

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca

da su mi najblizi

i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

 

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle

da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,

a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se

zaljubljuju.

 

Deci bih darovao krila,

ali bih im prepustio da sama nauce da lete.

Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa

staroscu

vec sa zaboravom.

 

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…

Naucio sam da citav svet zeli da zivi

na vrhu planine,

a da ne zna da je istinska sreca u nacinu

savladavanja litica.

 

Shvatio sam da kad tek rodeno dete

stegne svojom malom sakom,

po prvi put, prst svog oca,

da ga je uhvatilo zauvek.

 

Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo

jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

 

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,

premda mi to nece biti od vece koristi,

jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,

ja cu na zalost poceti da umirem.

hvalan!

 






												

Skender Kulenović – Ocvale primule

 

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.

Skrivene i njezne, za suncem se zute.

Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute

skora isceznuca s dolaskom vrelina.

 

Kao da su mrtve. Ali one cute

u srcima zutim strast mlakih toplina.

U njedrima vrije sok, sruji svjezina,

al primule meke i titrave sute.

 

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,

u caskama bijelim procvalih ponoci,

zaplakase oci skrivenih primula:

 

u zvanutne svile lat se po lat runi,

one osjetise da ce skoro proci

i da ce ih nekud odvest vreli juni.

 

II

 

Osjetise dragost mekih milovanja,

ali kcerke zute napustene cvatu.

Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,

strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

 

Nalise se oci zutine i sjanja.

Svaka skriva dusu titranjima stkatu

i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,

dokle orhideje trepere na vlatu.

 

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.

Cekaju ga pune rascvalih ceznuca

s cevrmama tankim prezutoga zlata.

 

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.

I rastkane ceznjom vruceg povinuca

njih opaja miris iz njegove duse.

 

III

 

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,

i zasjase caske jagorcika jarih.

On snazno mirise, iskri se i zari

i, niz tkiva noci, sve nize i nize

 

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize

i zitkoga soka sto ga vracar stari

za primule zute u venama svari

svakoj po kap kane i pijan se dize.

 

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,

ko sutonske zvijezde u srebrne sjene

cekaju ga da se opet mrtav spusti.

 

A on kao vitez zavjetrina gustih

prepun zadnje zore siplje prve praske

na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

 

IV

 

O davno si, davno, Dijete puti bijele,

otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!

Al primule jare mog su srca svele

sto raskrise caske s prsta ti i peta.

 

I, sad, kada cutim u pozare ljeta

na kapcima scvalim teske dlane vrele,

i kad zitki podnev s kora i drveta

ljuljov miris toci sokovine zrele,

 

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne

i sad prsti moji davnu mlakost slute

koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

 

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne

slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,

kao mlijeko tece u primule zute.

 

V

 

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.

Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,

da sagorim ceznjom jedrih zetelica

od sunca i srpa uz duh boliglava.

 

Zita su visoka, plava i preplava.

Niz medje mirisu sunca ivancica.

O ocvale kcerke mojih prvih trava,

u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

 

da vas barem ubrah u prvome jaru,

da vas bar poklonih srcu koje duse,

sad bih imo brata da uz mene luta

 

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.

I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,

znam: vi biste cvale po mome mezaru.

 










												

Mak Dizdar – Maslina je dala utočište jednom starom čovjeku

 

Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936.

jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu

i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto.

 

U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina

i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine.

Jednog dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac

napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,

koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,

a stare maslinove grane malo se zanjihale,

kao da su gledale

je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.

 






												

Vinicius de Moraes – Sonet o rastanku

 

Odjedared  od smijeha nasta plač
Nečujan i providan kao magla
I od stisnutih usana pjena
I od isprepletenih ruku strah.

Odjedared od tišine nasta vjetar
I obrisa iz očiju trag poslednjeg plama
I od strasti nasta  zla slutnja
I od trenutka spokoja drama.

Najednom ,odjedared   baš
Ljubavnike obuze tuga
I ko bijaše radostan osta sam.

Postade stranac od bližnjeg druga
A od života lutanja duga
Najednom, odjeraded baš.

 

pB