za sna vjerno sričem molitvu
-neka se pokrenu zidovi
neka se okrene okon izjutra istoku
u horu me prati ledeni lepet gugutki
i zvonjava rasplakanog stakla
zaigraju zidovi – razdržljivci
vrtoglavo
pred zoru su smoreni
za isto mjesto zakuju
i razliježu plač
po snu jedino pridošlo
-do postelje dopuzale smrzle ptice
o vreo vrat vješam ih u nisku
gugut im otkidam i prizivam san
Po obalama Jordana kamile Araba blude,
na bregu Siona žreci lažnoga boga služe.
Pod stenam’ Sinaja Vaalove sluge hude
ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže,
Pa zašto spavaju gromovi večne slave tvoje?
Tamo gde je prst tvoj ispisao tablice svete
i stopa osveštala pute narodu dobrom tvome;
Tamo gde su slave plamene siluete
pisane munjom tvojom, nijednom samrtnome
nije moguće prići po cenu života svoga.
Nek’ oko tvoje blesne munjinim silnim sjajem
i nek’ padne koplje iz poraženih ruku tiranina
O, da l’ će dugo tiran puniti zemlju vajem
i da li će narod jošte gledati mnogo dana
ostavljen od teb’ hram naš tužan, napušteni?
Ta istina tužna komu znana nije, da je ljubim,
prožeta tek jednim svaka pjesma mi je, da je ljubim.
Zna već noć što sluša gorke besane mi uzdisaje,
zna to svijetla zora, što se danu smije, da je ljubim.
Zna već jutro, zna već podne, zna već mrkli hlad večeri
ovu tihu tugu što mi lice bije, da je ljubim.
Zidovima moga stana, mirnoj je samoći znano,
a ni vrevi grada ništa to ne krije, da je ljubim.
Zna već ruža, što kraj puta, kojim draga ide, raste,
zna to već i ptica što nad putom plije, da je ljubim.
Zna već svaka stvar, što znati, niti čuti to od mene,
ni vjerovat djeva draga mi ne htije, da je ljubim.
Volim te za sve žene koje ne poznajem
Volim te za sva vremena koja nisam živio
Zbog mirisa velike pucine i mirisa vrelog kruha
Zbog snijega koji se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se covjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne voljeh.
Jedino u tebi se dobro ja ogledam
Bez tebe vidim samo široku pustoš
Izmedju nekad i ovog danas.
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za ogradom.
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam uciti život slovo po slovo
Do zab0orava.
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te uprkos svim iluzijama
Zbog besmrtna srca kojeg ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda.
pB
Kuća je moja uboga
i ponašam se ko prosta žena.
Jer ja sam ostrvljanka
s Ostrva udaljena.
Živim, i ne treba mi niko.
A ako uđe, noćima bdim.
Da zagrejem večeru tuđincu
spremna sam krov da upalim.
Pogled, – i više nismo strani.
Ušo si, pa, eto, ostani.
Prosti su zakoni naši
u krvi zapisani.
Mesec ćemo u dlan namamiti
ako nam to bude milo.
A ako ode, – kao i da nije bio,
i ja – ko da me nikad nije bilo.
Ranu od noža gledam i brinem
da l’ će zarasti do one zore
kad novi putnik zatraži vode
za usne što mu od žeđi gor
Tihi,u toj polusjeni
što je ranje visoko plete,
prožimamo ljubav ,zaneseni,
tišinom ove duboke sjete.
Izmješajmo duše naše,
srca , oči zasjenjene
s čežnjom što je izatkaše
vidokoga borja sjene.
Pa napola sklopi oči,
u spokoju skrsti ruke,
iz tvog srca nek istoči
svaki cilj i cilja muke.
Nek nas blagi vjetar slama,
nek nas ziba,uvjerava
daškom što ti pred stopama
zatalasa rumen trava.
Kad svečano,u pozni čas.
sa hrastova večer sađe,
slavuji će umjesot nas
pjevati beznađe.
Prevod Hajro Bleki
Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad…
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al’ primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, –
mladoženja to odbit ne sm'je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana…
A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno –
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.
To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.
Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.
Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,
da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.
Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”