Jutro sa Hajamom – Rubaije 44. – 46.

44

Taj moćni Mahmud*, gospodar ljudi,

svakog kod kog se sumnja probudi

u crnu hordu nevernih stavlja

i britkim mačem seče i sudi.

45

Ostavi mudre neka se bave sobom,

ciljevima sveta i opštom teskobom.

Dođi sad sa mnom, daleko od buke, i

igraj se s’ onim ko se igra sa tobom.

46

„Napolje, unutra, ovamo, onamo“:

Magičnih senki predstavu gledamo.

Na sceni* gde Sunce gori mesto sveće

Mi kao fantomi vrtimo se samo.

 

Jose Luise Hidalgo – Ne

Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne trazeći te utaman.

Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

Paul Elurad – Zbog ljubavi

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Tin Ujevic – Uhapšen u svojoj magli

Uhapšen u svojoj magli,

zakopčan u svojem mraku,

svako svojoj zvijezdi nagli,

svojoj ruži, svojem maku.

 

I svak žudi svetkovine

djetinjastih blagostanja,

sretne mrene i dubine

nevinosti i neznanja.

 

I na oblak koji tišti,

i na munju koja prijeti,

naša blaga Nada vrišti:

biti čisti. Biti sveti.

 

I kad nema Našeg duha

među nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruha

biti djeca, biti djeca.

Edgar Alan Po – Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.

 

Bodlere – Epilog

Na brdu sam stao ponad silnog grada
I promatram more kuća i zidina:
Bezbroj legla jada i bludnih naslada.

Gdje strahote cvatu ko cvijet crnog krina.
Sotono, skrbniče moga srca u stravi,
Znaš da plakat neću na pogled s visina.

Već u žudnji strasnoj, ko razvratnik pravi,
Opit ću se gradom – bludnicom mamenom –
Što me svakim trenom ushitom zatravi.

I dok zora spava u velu maglenom.
Težak, mrk i bolan, kad na noćnom logu
Tašto zapaluca pod modrom koprenom,

O, uvijek se divim besramnom brlogu!
Lupeži i drolje zabavljaju bolje
Neg što sitne duše i pojmiti mogu!

Leonard Koen – Ognjište

Dan nije bio sasvim moj
što sam proverio
pronašavši ga u zvaničnom kalendaru.
Spotičući se o mnoge noge
dok sam šetao parkom
takođe sam shvatio da moja žudnja
nije neko posebno remek-delo.

Građevine već sazidane
ratovi isplanirane krvi i on vođeni
ratnici koji su se uzdigli do generala
zaslužili su jednu poštenu misao
dok sam šetao parkom.

Tiho sam se vratio do tvoje kuće
koja zauzima mesto na ulici.
Nijedna kuća nije
nestala kad sam se vratio.
Ti si rekla da me ne neka muka
naučila tome.

Sporo učim
Počeo sam da govorim
o zvezdama i orkanima.
Dođi mali Galileju –
ti si prizemljila moju viziju –
sve je mnogo srećnije i lakše
inače ne bi bilo toliko sveta.

Kasnije si vezla
a ja sam pobrojao mnoge stvari
koje su uradili tvoji prsti.
Kao da me častiš slatkišima
za moju strastvenost na tepihu
ti si se kod jedne petlje začudila:
Šta onda sa tim zvezdama i orkanima?