Adrian Henri – Nocas u podne

Nocas u podne
Samoposluge će se reklamirati
Poklanjajući uz sve artikle po tri novčića

Noćas u podne
Deca iz srećnih porodica biće upućivana u sirotišta
Slonovi će pričati jedni drugima viceve o ljudima
Amerika će Rusiji objaviti mir
Generali iz prvog svetskog rata
Prodavaće za praznik primirja bulke na ulicama
Pojaviće se jesenji narcisi
Kad lišće opadne uvis na krošnje

Noćas u podne
Golubovi će ganjati mačke po gradskim dvorištima
Hitler će nam narediti da pružimo ograničeni otpor
Na žalovima i čistinama pogodnim za iskrcavanje
Tunel pun vode biće prokopan pod Liverpulom
Prasad će biti viđena gde leti u jatu iznad Vultona
Nelsonu će se vratiti ne samo oko nego i ruka
Beli će Amerikanci demonstrirati tražeći jednaka prava
Pred Belom kućom
A čudovište je upravo stvorilo doktora Frankeštajna

Devojke se u bikiniju izlažu mesečini
Dok pravi narod peva narodne pesme
Umetničke su galerije zatvorene za posetioce iznad 21
Pesme književnika dospevaju na top-liste
Političari se biraju za ludnice
Ima posla za svakog i niko ga neće
Mladi se parovi ljube po uličicama usred beloga dana
Svugde po zaboravljenim grobljima
Mrtvi će tiho sahranjivati žive

A
Ti ćeš mi reći da me voliš
Nocas u podne

Verlen – Suton

 

 

Mjesec je rumen sred obzorja plava,

u magli što poljem razigrano kreće,

zaspalim poljem;a žaba krekeće

u zelenoj trsci koja podrhtava.

 

Vodeni cvjetovi sklapaju latice;

a sjene topole titraju kroz plavet,

varljive i prave, ko njihova avet;

u žbunju žmirkaju svici- lutalice.

 

Otvaraju sove svoje krupne oči

i riju po tami krilima surim.

a zenit se puni svjetlucanjem šturim,

izranja Venera,to je doba Noći.

Tatjana Lukić – ( poslanica) suputniku

 

 

 

poslanica

 

suputniku

 

kamo si se zaputio

bez porodičnih albuma

i mladeža zavičajnih

kamo si se to zaludio

ničiji

 

svagda namjernik

 

nemaš noža nasljestva

ni posteljne opreme

nikakovu slavu ni sram ne nosiš

nećeš takav ni preko jednog praga

 

najprije te pitaju

gdje je stol i pogača

od koje odlamaš zalogaj

 

gdje su dvorišta

čije si kapije srušio

ulica iz koje si istrčao

 

a ti ništa nemaš

 

ni poskočicu

ni predanje svoje

 

kakva ti je to riječ

čiji naglasak ne potječe

ni iz jedne gore

tko da joj vjeruje

 

ako i namjernik

moraš znati gdje izvire drum

kojim si se zaputio

odnekud moraš dolaziti

 

ni psovku da si ponio

da kuneš neko polje

da šaku lomiš o stol pri pomenu

matere i zavičajne vode

 

smjerno se saginješ na svim stazama

ljubiš sve kamenje i oštrice

usni prinosiš

 

zašto nisi jedan barem

sakrio u njedra

čime ćeš se obraniti

kada ti zvijeri popreče put

 

ne pamtiš ni jedan rat

na svim junaštvina vezan poljubcima

 

ni sa jednom pupčanim čvorom

kamo misliš da ćeš stići

 

neće ni jedna djeva s tobom u noć

tko da povjeruje

da se ne misliš nikamo vraćati

pod košuljom da ne skrivaš

tajni zalog dragane i doma

 

ne slušaš me u stopu me slijediš

tjeraš inat mučiš je li

 

pa oslanjaj onda glavu o ledene dveri

i noći u krilu tuđih djedovina

vjeruj da je pružen konak ko i vjera

šat ti mogu

bezumniče

Rajner Marija Rilke – Arhajski torzo

Anđele! Da postoji mjesto, nama neznano, i da tamo
na nedorečenom tepihu ljubavnici, koji ovdje
ne spoznaju nikad znanja, pokažu smjele
visoke figure lepršavog srca,
svoje kule naslade, svoje
ljestve što odavna su tek same o sebe oslonjene,
gde nikada ne bješe tla, zaljuljane, -i da znaju to,
opkoljeni gledaocima, neizbrojenim nijemim mrtvacima:
Da li bi oni bacili tad poslednje svoje, uvek ušteđene,
uvek skrivene, nama neznane, vječito
nepromjenjive novčiće sreće pred par
koji se napokon zaista smiješi na smirenom
tepihu?

 

pB

 

 

Petrarka – Mladjahnu ženu pod svežim lovorom

Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jednina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.

Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj’ vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.

Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli

Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.

Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.

Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.

Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.

Norman Makejg – Bez izbora

Mislim o tebi
u svim formama
kada kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore –
njihovu jasnoću
i njihovu nepodesnost)
Ponkad su ove misli
vlaga što jedva slazi,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad rominjava kiša,
užurbano preletanje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nježnost,
plašim se pljuskova.

 

pB

Ivan Goran Kovačić – Moj grob

 

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

 

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

 

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

 

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćnika, molitve za spas.

 

Neka sikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

 

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –

I kada se vrati, nek poravna trag

 

 

 

Paul Elurad – Zbog ljubavi

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.