Mak Dizdar – Kosara

 

Kad je nekud gone preko oštrog drača

Gradim most od ruku njime da korača

 

Sve dalje je vode preko mutne vode

Ali čudom stiže meni sve to bliže

 

Glavu čistu meću pod oštricu mača

U sebi si viša U meni si jača

 

Tebe više nema Al ti nisi nijema

Na nebu se javi ko crvena rana

 

Ozvjezdana


























												

Tatjana Lukić – Slovce Ljubve

 

još ga se nije zasitila kirka

ali on će se meni vratiti

 

on: jarećom kožom ogrnut

u kosi do pasa : on

 

mulj će ga meni izbaciti

zato oštrim škare

i pripravljam vrelu vodu

perje rastresam sanjiva

 

iz plitkih voda raci se izvlače

od jutra će pragu dopuzati

 

ali i on:napukla zuba

nokta pocrnjela

na oteklim očima i stidnim vašima

moj će se dragi

vratiti

 


												

W. Shakespear – Sonet VXVI









Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.


I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,


I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.






												

NOVELA MATVEJEVA – Volim kuće

 

Volim kuće gdje stvari nisu imućstvo,
Gdje su stvari lakše no čamci na užetima.
I ne volim stvari bez preimućstva
Čarobnoga opštenja sa njima.

Ne, ognjište, tvoja moć se u tebi ne sadrži,
Ko usta riječima možeš se nabiti
Drvima – ni tad se neću da opržim,
Međ kamenjem i drvima neće vatre biti.

Kažu mi: baci sanje, riši zbiljnost,
Piši kao što jest – čizmu, potkovicu, krušku.
Ali u zbiljnosti postoji vidljivost
A ja tražim ispod vidljivosti dušu.

I ponavljaću svuda i uvijek:
So nije u soli. Ni klin u klinu nije.










												

Pol Valeri – Posebna šansona

 

Šta ti radiš? Sve.

Šta vrediš? Ne znam,

predviđam, delam,

moć i gnušanje…

Šta vrediš? Ne znam…

Šta želiš? Ništa, i sve.

 

Šta poznaš? Čamu.

Šta možeš? Sniti.

Sniti i izmeniti

svaki dan u tamu.

Šta znaš? Sniti

da izmenim čamu.

 

Šta bi? Svoja blaga.

Šta moraš? Umeti,

slutiti i smeti

što ne vredi vraga.

Šta te plaši? Hteti.

Ko si ti? Ma vraga!

 

Kuda ideš? U smrt.

Zbog čeg? Da svršim,

da zauvek skršim

udes što je škrt.

Kud ideš? Da svršim.

Zbog čeg? Biti smrt.

 






												

Viktor Igo – Pošto sam

 

Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;

Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;

Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!

 






												

Desanka Maksimovic – Pozdrav neznanoj

 

Ženo neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce žudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni čime probudi,
ko cvet na biljci, na duši mi pesme.

Ja znadem gospo, kako on glavu spušta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad život i sreća,
a ja mu bejah bol i svetinja.

On sanja ljubav ukraj vašeg skuta,
i srca vaša ko zvezde su srodna;
al’ ženo neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vašim domom luta.






												

Marija Sergejevna Petrovih – APRIL 1942. GODINE

 

Ovo svirepa bješe zima,
Pol godine je mraz ljut bio.
Do grudi nico u smetovima
Naš gradić s uma silazio.
Činilo se, biće pometen –
Ovdje slobodno kroz grad lete
Vjetri sa strana četiriju
I grudima o grudi biju.
Oni promrzli grad bi mali
Davno sa nogu otpuhali,
No mećava se sva razbije
U prašinu o teški snijeg.

U kalendaru – april. K tome,
Zemlja u srebru prozračnome
Koje u zoru je hrskalo.
I vrelije je sunce sjalo,
I za potokom potok lije.
I trne plavi zrak, u riječ
Jedan, čuj, čvorak već upada
Drugome, i da nije nije
Pramaljeće bi bilo sada.






												

Leonard Cohen – Ja sam tvoj

 

Ako želiš ljubavnika

Bit ću to ako tražiš

Ako ljubiš druge draži

Na  licu mom biće maska

Ako pak za blisku dušu moliš

Rukom me privuci

Ili ako voliš, mahnito istuci.

 

Ovdje sam

Potpuno  tvoj

 

Ako pesnicom treba se potući

I u ring ući

Za doktorom, ako srce zebe,

Pregledat ću brižljivo

Svaki dio tebe

Tvoj ću vozač biti

Samo stupi

Il me smjesti u vozilo svoje

Svejedno je

Ja sam tvoj

 

Da ,mjesec odveć sjaji

Lanac grubo steže,

Pa zla zver ne sni

A ja lutah svugde dokle pamet dopire

Kroz sva obećanja

I znana i neznana

I neodržana

Nikad žena nazad se ne vraća

Pa sve da od boli koljena se tope

Ili da ko stijenje prostrem se pred stope

 

Zavijam usred ljeta

Grebem usred srca

Derem prekrivače

Il’ zavapim jače:”Molim”

Sav u muci toj

Ja sam tvoj.

 

Pa i ako usniš

U trenutku, negdje, nasred ceste,

Upravljač je moj

Ili ako gradom poželiš prošetat

Nestat ja ću s maglom, kradom

Ustrebaš li oca za buduće dete

Samo kaži

Ili tek vodiča po peščanoj plaži

Ja sam tvoj

 

Ako želiš ljubavnika

Bit ću to što tražiš

Ako ljubiš druge draži

Na mom licu bit će maska.