Bodler – Albatros

 

 

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

 

Aco Šopov – Zaigraj ples mrtvih

 

Zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

zaigraj ples mrtvih

na ovom grobu gdje ležim živ zakopan

i nemam očiju da te vidim

samo osjećam tvoju ljepotu

kako kroz zemlju struji do mene.

Tvoja ljepota šro osmišljava plovonost rijeke

i pripitomljuje vode oceana,

tvoja ljepota što okreće dva godišnja doba

kao dva vrtuljka sudbine neumoljive:

vrtuljak suše i vrtuljak ivernaža.

(U jednom takvom vrtuljsku suše

kada su sve životinje umirale na putovima

okrenuio mi se,pomračio um i onesviješćen

padoh.

 

Mada još uvijek živ

živog su me zakopali pred kućom robova).

Tvoja ljepota što kao zdravlje struji do mene

u ovom grobu gdeje ležim živ zakopan

i sporo,polako izluđujem,a sve ljude gorko

uveseljavam,

jer nem očiju da te vidim niti s epak usuđujem

da te dotaknem,da me natkrili ta tvoja ljepota,

ta tvrđava zdravlja i života.

Aleksandar Blok – Djevojka iz spoleta

Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, devojko, sastanka sreće –
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!

Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.
Zar da te povredim nežnošću grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže
Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!

U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.

 

Prever – Kod cvjećarke

 

 

Čovjek ulazi u cvjećaru

i bira cvijeće

cvjećarka mu zavija cvijeće

čovjek stavlja ruku u džep

da potraži novac

da bi platio cvijeće

ali u isto vrijeme

on naglo stavlja ruku

na srce

i pada

 

Onog trenutka kad aje pao

novac je počeo da se kotrlja po podu

a i cvijeće je palo

u isto vrijeme kad i novac

i svjećarka stoji tu

pred novcem

koji s ekotrlja

pred cvijećem

koje se lomi

pred čovjekom koji umire

 

Očevidno sve je ovo veoma tužno

i trebalo bi da ona učini nešto

ali ona ne zna kako da s esnađe

i sa koje gkraja da počne

Toliko ima stvari koje treba učiniti

sa tim čovjekom

koji umire

sa cvijećem koje se lomi

i sa novcem koji se kotrlja

I ne prestaje da s ekotrlja.

Marina Boroditskaya – Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca

 

 

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!

Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!

A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.

 

Filip Larkin – Sjeverni brod

IV

Zora

Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.

X

U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.

Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.

XXVI

Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.

Jutro sa Šantićem – Kovač

 

 

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne
K’o da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem u ovoj samoći,
Izgleda k’o simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časi stvorili u čelik –
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan k’o veče na vrsima jela!…

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela…

Marina Cvetaeva – Noćna mjesta

 

 

 

Najtamnije od noćnih

Mjesta: most. Ustima u usta!

Zar ćemo svoj krst

Nositi na mjesta ružna i pusta.

 

Tamo: u uveseljavajuću plimu plina

U očima, u plinu…U Sodomu gdje sve se plaća?

Na postelju, gdje toliko nas ima.

Na postelju, gdje nismo samo par.

 

Ni mi, ni iko…Gasi se svjetiljka.

Savjest će usnuti-možda!

(Od svih mjesta noćnih je najsigurnija

-Smrt!) Od plaćenih tjeskoba

 

Noćnih- blaža je voda!

Voda-glatka, bez neravnine!

Voljeti-o, kakav hir i bjeda!

Onamo- put hladne modrine!

 

Da nam je da u vjeri veka

Ustanemo! Ruke sklopimo!

(Tjelu je laka-rjeka,

I bolje da spavamo-no da živimo!)

 

Ljubav: groznica uz hrbat goli!

Ljubav: usijanja bjela!

Voda- svršetke voli.

Rjeka-voli tjela.

Majakovski – Pa ipak

 

Ulica se razrovila,ko nos sifilističara

Rijeka – sladostrašće , rasplinuto u slini

Odbacivši rublje do poslijednjeg lista

parkovi se sramno steru u junskoj vrućini.

 

Izađoh na trg,

krajolik  osvjetljen gusto

pade mi na glavu,ko riđa perika.

I plaše se ljudi – iz mojih se usta

koprcaju noge nesvarenopg krika.

 

Ali osuditi me neće i neće dići graju,

ko proroku pred noge staviće do cvijeta cvijet.

Svi ti, razvaljenih noseva,znaju:

ja – njihov sam poet.

 

Kao krčma plaši me vaš strašni sud!

Mene će jedinog krou goruže zdanje

prostituke ponijeti ko svetinje svud

i bogu pokazati opravdanje.

 

I bog će nad knjigom mojom da pusti suze!

To nisu riječi,već grčevi – gomila zbita;

i nebom potrčaće , pod mišku ih uzev,

znancima svojim, zadihan, da ih čita.

Artur Rembo – Bal obješenih

 

 

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Beelzebub za kravatu vije
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom bije,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to sapliću ruke lahke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje grlile su ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.