Category Archives: Umjetnost

Zlatan će čas
Poslednji put da otkuca za nas;
Plamen će cvetu da klizne niz stas.

Mesec će skratiti dužinu svoga runa
I odvojiti more od žutih duna.

Onda ćemo se, možda, setiti ovoga; samo,
Zaboravićemo nešto što sada znamo,
A biće i nečeg što treba zaboravu da damo.

I sve će biti isto kao sa drugim stvarima:
Odroniće se kamen, nestaće ruža sa svojim čarima.

A biće tiho, te možda biće nam draže
Da stojimo pred kapijom od kolja, al’ reči što se traže
Biće sve dalje, i sve će manje imati šta da se kaže.

Sve umire na zemlji – majka, mladost,
žena iznevjeri i izda drug.
Ali ti traži sebi drugu radost,
gledaj u hladni, u polarni krug.

Uzmi svoj čun, i plovi sve do pola
kroz led – I tiho zaboravu daj
negdašnju ljubav, borbu, boljku bola…
zaboravi pun strasti stari kraj.

I svikni, drhtaj otegnutih zima
umornoj duši neka bude lak,
da bude ovdje ona već sve ima
kad otuda joj doleprša zrak.

Momak ide vragolan,
Po gori se širi,
Lep je ka’no lepi dan
Što kroz goru viri.
A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.
Al’ kad smotri vragolana,
Povikala seka:
“Oj, stazice, oj, tanana,
Dones’ ga meneka!”
Viknu moma, pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo da snađe:
“Jao mene, i do sada
Šetah ja po gore,
Ali ne čuh još nikada
Da slavuji zbore!”
Tako reče momak tuna,
Pa s’ mlađan zahuja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.
Al’ i moma iz zasede
Poskočila oma –
Beži, sele, eto bede –
Beži majci doma!
Beži moma, manu rublje…
Beži l’ domu svome? –
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.
Beži moma, do kolena
None joj se bele –
Bele none do kolena
Momka su zanele:
“Ta da imaš krilo lako
Da prhneš oblaku,
Ne bi mene, čedo, jako
Utekla junaku!”
Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dohvati je sade:
“Jao mene!” – ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.
O, da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O, da čudna ljuljuškanja
Da t’ podiđu mravi!
Laki vetrić osme’nu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.
Lipa brsne grane širi,
Šapće danu sjajnu:
“Viri, dane sjajni, viri,
Ali čuvaj tajnu!”

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče?-
– Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
– Ljubav boli, boli, kao život boli,

– Teško, teško onom koji jako voli. –
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam – ko kamen

IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito )  u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje  i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas,  za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.

U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu  visoku staleš , nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.

I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad  odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

Davno prije toga neumorni stvaralac  je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su   protagonisti svsjesno glumili slijepce.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku  ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela  i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu,  ali ipak slućenu smrt,

Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode.  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo.  Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.

Oslobođeno od akademskih  klišea,  slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke  moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne  zasluge prvenstveno  pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek  nastavljaju pobunu i uvode  jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom  uresu,

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu . 

Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio

A zatim otišao Na vrhovima prsta,

Ne narušivši svoj savršeni ples

Zaboravio me položiti u krevet

I ostavio me da stojim Svezana čvrsto Na

putu

Sa srcem zarobljenim kao i prije S očima

nalik

Na njihov odraz u vodi još čist

Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta Oko

mene

Zaboravio sklopit moje oči gladne

I dopustio im tu pustu strast

Preblizu sam da bi me sanjao.

Ne lepršam nad njim, ne bježim mu

pod korijenje drveća. Preblizu sam.

Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.

S mog se prsta ne skida prsten.

Preblizu sam. Velika kuća gori

a ja ne vičem u pomoć́. Preblizu,

da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.

Preblizu da bih mogla ući kao gost

pred kojim se razmiču zidovi.

Više nikad neću tako lako umrijeti,

Tako posve izvan tijela, tako besvjesno,

kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,

preblizu. Čujem psiku

i vidim ljeskavu ljusku te riječi,

nepomična u zagrljaju. On spava,

pristupačniji u ovom trenu jedanput viđenoj

blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom

nego meni koja ležim uza nj.

Za nju se sada u njemu prostire riđolisna

dolina, zatvorena osnježenom planinom

u plavetnom zraku. Ja sam preblizu

da mu s neba spadnem. Moj krik

samo bi ga probudio. Jadna,

svedena na vlastitu pojavu,

a bijah breza, a bijah salamandra,

i svlačih sa sebe vrijeme i atlas

prelijevajući se bojama koža. Mogla sam

milostivo iščezavati pred začuđenim očima,

što je blago nad blagom. Blizu sam,

preblizu, da bi me sanjao.

Ispod glave usnulog izmičem ruku,

utrnulu, punu nestvarnih iglica.

Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš̌,

svrgnuti sjede anđeli.

Pod tankim velom ruke sam sakrila…

»Zašto si danas tako blijeda?«…

– Zato što sam mu dušu nalila

gorčinom bola i leda.

Kako zabiraviti? Izašao je pognut

i bolno iskrivljenih usta,

a ja , ne držeći se ograde stuba,

za njim trčala pusta.

»Pa to je šala!« — vrisnuh kao bez duše –

»Vrati se. Umrijet ću bez tebe.«

A on mi reče mirno i porko: »Puše,

pazi da ne nazebeš.«

Prevod Hajro Bleki

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,

krošnje gdje pjevaju slova,

riječi koje su stabla,

rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi, o bijela, siđu i pokriju tek

kao kiša lišća snježno polje,

kao bršljan statuu,

kao tinta stranicu.

Ruke, struk, vrat, grudi,

čelo čisto kao more,

potiljak jesenske šume,

zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,

kao tijelo stabla u pupanju.

Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:

pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe   ili motivima  vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .

Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna  iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .

A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne ,  i zaviri u  ljepote izvan domašaja opsega možnosti  ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.

U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.

O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.

Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.

I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće  stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.

Da ga nismo poznavali ili  upoznali , mi ne bi znali  da li je slikar veseo ili tmuran lik.  Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu  samoću i izuzetno sveprisutnu  fizičku bol .

U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam,  a koji na najupečatljiviji način govori  o dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).

Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(**Groteska  je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .

Za sve što je u životu radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su poslije došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.

Beskompromisne slike ,  ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .