Aleksa Šantić – Gospođici

 

 

Nekada sam i vas na koljenu cupkô,

i donosio vam slatke šećerleme,

i ljubio dugo vaše plavo tjeme,

i čelo, i lice nevino i ljupko.

 

No dani su prošli k'o rijeka nagla,

k'o trenutni snovi, kao puste varke;

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

a na mome jesen i turobna magla.

 

Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,

moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju k'o dva neba plava,

 

a moje su mutne kao magle sinje…

Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava –

po kosama mojim popanulo inje…

 

Tatjana Lukić – Od cvijeta

 

 

Nikad te ne otimam zemlji

 

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

 

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

 

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

 

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

 

nikada !

 

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

 

od zova tvoga priljepna

otimam se vješto uklanjam

i bježim

 

Jesenjin – Haljina Bela

 

 

Sećam se, minu uz podsmeh blagi:
„Lep si, al’ nisi mog srca dragi.
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
a moje drugi miluje vlasi.“

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
zalud jer ona nije za mene.

Viktor Igo – Mjesečina

 

 

Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
Sultanija gleda more koje plaho
Srebrnim talasom crni otok rubi.

Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
Sluša… Prigušeni zvuk odjeke diže.
Da li turska lađa to s otočja stiže
Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?

Da li kormorani to rone, pa voda
Kao biserje im s krila se rasula?
Ili to u more ruši stijene s kula
Zloduh što zviždeći po tvrđavi hoda?

Ko to kraj harema uzburkava more?
Ni crni kormoran koga njiše voda,
Ni kamenje zida, ni milenje broda
Čija duga vesla s valima se bore.

To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
Ko traži, naći ce, tu, pod talasima,
Kako nesto ljudsko miče se u njima…
Vedra mjesečina morske vale ljubi.

Bokačo – O poeziji

 

 

Poezija, koju površni ljudi i neznalice odbacuju, jeste želja da se iznađe ono što je izvrsno i da se to što je nađeno iskaže ili napiše. Ta želja proizilazi od Boga, i data je, kako ja mislim, samo malom broju ljudi pri rođenju; budući da je ona čudesna, pesnici su uvek bili retki.

Ono što iz ove želje nastaje, veličanstveno je: ona može prisiliti duh da priča, da izmišlja neobične i nečuvene stvari, da ono što je izmišljeno sredi na izvestan način, pa da onda taj red ulepša neobičnim spajanjem reči i misli, a da istinu prekrije plaštom izmišljenog i prekrasnog. Osim toga, ako invencija to traži, može naoružati kraljeve, voditi ih u rat, izvesti brodove iz pristaništa, opisati nebo, zemlju i more, ukrasiti devojke vencima i cvećem, odrediti ljudska dela prema njihovim vrednostima, podsticati trome, oživeti lenje, kočiti odvažne, bacati u okove krivce, valjane ljude istaći zasluženom pohvalom i stvarati druge stvari te vrste; a ako neko od onih koje je taj zanos obuzeo ne uradi to u potpunosti, taj, po mom mišljenju, nije pesnik koji zaslužuje pohvalu…

 

/ Iz knjige Geneaolgije paganskih bogova /

Hafiz – Gazela 326

 

Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.

Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.

O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.

Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.

Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.

Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.

Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko’ Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.

Oskar Davičo – Mesec i mraz

 

 

Mesec i mraz na rešetkama.
Smrt i robijaš na istoj stazi.
Pred njima Srbija, ko tama,
između dva žandara gazi.

Smrt otkida sate sa obraza.
Robija šamar za svakoga.
Sam protiv knjaza.
Sam protiv Boga.

Volovska kola u daljini.
Škripi, Srbijo, a sela piju.
Za rešetkom, na mesečini,
sam protiv sviju.

Kola spora, sve tanji snovi,
a dugi dani u gustoj vlazi.
Nikoga nema, ej, pustolovi…
– Stisni zube i smelo gazi!

 

Bukovski – Djevojke koje smo pratili kući

 

Devojke koje smo nekad pratili kući

sada su dame sa torbama,

ili je jedna od njih ona sedokosa

stara vrana

koja te zveknula

štapom.

 

Devojke koje smo nekad pratili kući

sede na guskama u staračkim domovima,

igraju šaflbord u parkovima.

 

Ne rone više u

talase sa belim kapama,

te devojke koje smo pratili kući,

ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,

ne lickaju se više pred lepim ogledalom,

te devojke koje smo pratili kući.

 

Te devojke koje smo pratili kući

negde su otišle,

neke zauvek,

a mi koji smo ih pratili?

 

Mrtvi u ratovima,

mrtvi od infarkta,

mrtvi od neutoljenjih čežnji,

Vesna Parun – Da si blizu

 

 

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.