Verlen – Mjesečina

 

 

Vaša je duša odabran predeo

gdje se kreću maske i bergamaske

što sviraju frule,igrajuć ceo

dan,skoro tužne od pritvorstva,laske.

 

Tiho,u molu pjevajući tako

pobjednu ljubav,život bez gorčina,

ni u svoju sreću ne vjeruju lako,

a s pesmom im se mješa mjesečina,

 

Mjesečina tužna,te lijepe niti,

od koje sanjare ptica jata  cijela

i od koje drđću vodoskoci viti,

vodoskoci viti sred mramora bijela.

Aco Šopov – Na tim obalama nema mira ni počinka

 

Glava mu je korin u zemlju Crne Afrike

što se hrnai sokovima iz legendi i predanja,

 

Misao mu je razlistana kao raskošna krošnja

nad zemljom koju su naborali suša i žeđ.

 

Jedna zvijezda vječno sanjana ali još uvijek nedosanjana

jedna zvijezda od njegovog uma i srca odronjena

vodi ga da se odmori na obale vječnosti.

 

A on zna da na tim obalama nema ni mira ni počinka.

 

Jesenjin – Pismo ženi

 

 

 

 

Vi se sećate.

Da, vi se svega sećate,

Kako sam stajao

Uza zid netramice,

A vi se uzrujano po sobi šećete

I nesto ostro

Bacate mi u lice.

 

Govorili ste

O rastanku, jer patite,

Jer vam se smučio

Moj život prljav,

Da je već vreme da se poslu vratite,

A moj udes,

Da sve dublje srljam.

 

Voljena moja!

Niste me voleli.

Vi niste znali, u svetu sto vrvi

Bejah kao konj pod konjanikom smelim,

Mamuzan i zagnan do krvi.

 

Vi niste znali

Da usred tog blata,

U životu sto biju vetrovi,

Zato se mucim, sto neshvatam,

Kuda nas nose sudbe tokovi.

 

Licem u lice,

Lice se nevidi.

Veliko se vidi na ostojanju.

 

Kad more kipi od hridi,

Brod je u kukavnom stanju.

Zemlja je brod!

Odjednom neko

Velicanstveno brod upravi

U pravi orkan bure, preko,

K novom životu, novoj slavi.

 

Ali ko od nas na palubi golemoj

Padao nije, uz psovke i bljuvanje?

Malo je iskusnih, sto nemo

I junacki podnose ljuljanje.

 

Tada i ja

U divljoj buci,

Al zrelo znajuci znanje,

Sidjoh na brodsko dno u muci,

Da ne gledam ljudsko povracanje.

To dno je bilo,

Ruska krčma, dim.

I ja nad casom klonuh u miru,

Da, ne pateci ni za kim,

Utopim sebe

U pijanom viru.

 

Voljena moja!

Muci sam vas,

Videla se seta

U oku sto zebe,

Dok sam naocigled sveta

U skandalima traci sebe.

 

Ali niste znali

Da usred tog blata,

U životu sto biju vetrovi,

Zato se mucim, sto ne shvatam

 

 

 

Tatjana Lukić – Strah – od ravnice

 

 

II

 

prije nego je glasno izustim

moram razvlačiti s usne na usnu

riječ

 

da joj drhtaj osjetim

korijenje da joj presiječem

nikne li slabašnog jeka

 

da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se

jeidno preda mnom pitoma i smjerna

 

da joj usnom blagosiljam znanje

 

prohtjev moj

nad rječju mojom

i šapatom

nikada nije dopuštala ravnica

 

poslije njenih pohoda

duboke brazde-rane

usne su ostale

 

 

neću joj se vratiti ni koraknuti

dok je svu ne prekriju suncokreti

dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ

kad joj volje bude

i jek mi vraćati

Charles Bukowski – Pogriješio sam

iz gornje ladice komode
izvukao sam par plavih gaćica
pokazao ih njoj i upitao:
“je li ovo tvoje?”

pogledala ih je ovlaš i uzvratila:
“ne, te pripadaju nekom gaboru.”

da bi tu otišla i ja je više nisam vidio.
kod kuće je nema.
obigravam neprestano oko njenog doma
i ostavljam cedulje na vratima,
ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu.
skidam zato malteški križ s retrovizora
i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata
vezicom za cipele.
ostavljam i knjigu pjesama.
ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek
netaknuto i na istome mjestu.

lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati
onu njenu tamnocrvenu kadicu
s istrošenim akumulatorom
i vratima poput slomljenih krila
tužno obješenim.

vozim se ulicama
na rubu suza
postiđen zbog vlastite sentimentalnosti
i moguće ljubavi

izgubljeni starac koji vozi kroz kišu
pitajući se kamo li je sva ona sreća
najednom isparila.

Jesenjin – Cvili harmoniko

Cvili, harmoniko. Puca glava…
Naviru zvuci vodoplavni.
Pij sa mnom, kučko šugava,
Pij sa mnom.

Obljubili te, opoganili-
Pripadaš ulici.
Zašto mokriš tim plavim pogledom?
Hoćeš po gubici?

U baštu bolje idi, strašilo,
Da plašiš vrane.
Do bola si me zajašila
Na sve strane.

Cvili, harmoniko. Cvili, stradijo.
Pij, mešino šuplja.
Ja bih onu sisatu radije-
Još je i gluplja.

Među ženama nisi mi prvina.
Ja sam vas mnogo…..
Ali sa takvom, kao ti, strvinom,
Prvi put smogoh.

Što bolnije, to bučnije,
Čas tu, čas tamo, bez traga.
Ja neću da se ubijem,
Idi do vraga.

Sa vašom psećom skućnicom
Vreme je da se oprostim.
Draga, ja plačem, mučim se,
Oprosti….Oprosti….

 

Emili Dikinson – Pjesma 173

 

Čupavi stvor, bez nogu,

Ali vanrednog trka!

Lice mu od velura,

A boja lica mrka.

Katkad u travi bude!

Na grani, katkada,

S koje, u pliš obučen,

Na prolaznika pada!

Sve to u ljeto. Al kad Vjetar

Puk Šumski uznemiri –

U damastni se stan zaključa –

U Svili se šepiri!

Onda, izroni sproljeća,

Finiji od gospoje!

Na ramenima krila mu,

Jedva prepoznaš ko je!

Zovu ga Gusjenica!

I ja! No ko sam to ja

Da divnu tajnu Leptira

Iskažu usta moja?

Isidora Sekulić – Četinari

“Čudni
su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje
sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vetar, a oni se ne ljuljaju, Bog
šalje san i smrt drveću, a oni se zelene.
Ali kad u udješ u šumu, ti
osetiš da se tle pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto
mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita
čoveka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnute smole
koja je, preko noći, u času crnog mraka, kad ni najbliži sused ne može
da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo.”

 

Čarls Bukovski – Bacanje budilnika

Moj otac je uvijek govorio: “rano lijeganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.”

u našoj kući svjetlo se uvijek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.

otac se pridržavao ovog načela
cijeli svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne pretjerano pametan.

zato sam odbacio njegov savjet, pa je
to, za mene, postalo kasno lijeganje i
kasno ustajanje.

ne kažem da sam osvojio
svijet, ali izbjegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude

među kojima i
sebe – nekoga koga moj otac
nikada nije
upoznao.

Branko V. Radicevic – Uspavanka za majku

Spavaj… Spavaj…

Noc ukrale zore.
A duboko more
sin tvoj plugom ore.

Spavaj… Spavaj…

I tobzdija spava
u izdisaj rata.
Preko polja ravna
sunce jase ata.

Spavaj… Spavaj…

Sva seciva tupa
i pod grlom zita
A sve zdele pune
i sva deca sita.

Spavaj… Spavaj…

Noc zadje bez uka
Na ramenu sveta
tvoja blaga ruka.

Spavaj… Spavaj…