Prever – Šumovi noći

 

Vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

A ja se šetam i budim u noći

Vidim sjenke čujem krike

Čudne krike

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

To neko pseto urla na smrt

To neka mačka mjauče na ljubav

Neka pijanica izgubila se u nekom

prolazu

Neka luda na svom krovu svira u gitaru

 

Čujem takođe i smijeh neke djevojke

Koja da bi zadovoljila  svoga gosta

Pretvara se da je vesela zadovoljena

I na postelju se zavaljuje urlajući

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

Ali odjednom gosta hvata strah

I u noći on urla kao kod zubara

Ali postaje  je još strašnije

Kada se ispod ispod kreveta pojavljuje čovjek

I sasvim lagano približava njemu

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost koluta očima u noći

Siroti čovjek koga drugi čovjek ubija

Zbog beznačajnog problemčića novca

Nesretne male sume novca

Možda četiri pet ili šest stotina franaka

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost prevrće očima u noći

A sutra će njegova porodica biti u crnini

I sve će biti gotovo

 

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

 

 

Emili Dikinson – Pjesme 101

 

 

101

 

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

 

 

 

 

Desanka Maksimović – Sreća

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu
dan mi je kad njegove se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja

 

Hafiz – VELIKODUŠNOST

 

 

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti

Glavu o praštanju i plemenitosti:

 

Ko te bez milosti u srce udari,

Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

 

Nemoj biti tvrđi od stabla s’ zasenom

Pospi plodom onog ko gađa kamenom!

 

Od školjke nauči plemenitost pravu:

Sipa biser onom ko jpj seče glavu!

Tatjana Lukić – Prvo lice

 

nećeš me od tijela odvratiti

te drgosti koju htjede nagrditi negrljenjem

od koje si ruje u svoje skute sklanjao

 

ne pominji tmice plodne nesanice

pred kojima putenost ima uzmicati

 

misliš da ću tebi povjerovati

tvom nehaju za sve što mili

podno lomna isposničkog trona

 

pljuckaj dalje svoje srdžbe sam

 

ljuljuškaj se majčin sine

u tom krilu što si spravi

od suza za sisom i toplim poprsjem

-skloništem od opasnog daška

 

nije me briga napreži se

možda ćeš si poljubac odista

u snu utisnuti

samuj sam!

 

ako nećeš nimfe da namami na te

i na tvoja drška zarivanja u se

mini mimo mene

rasplini se kao moran san

 

Marina Cvjetajeva – Strpljivo / Kablovi VIII

Strpljivo kao što se drobi kamen,
strpljivo kao što se čeka smrti amin,
strpljivo kao kad sazreva vest,
strpljivo kao što se gaji osvete žest –

Čekaću te. (prsti zgnječeni u pest:
tako monahinju čeka naloženik).
Strpljivo kao što rimu čeka svest,
strpljivo kao što prsti nokte nalaze,

Čekaću te. (oboren pogled,
zagrizem usne. Pločnik. Bista).
Strpljivo kao što bi milošta mogla,
strpljovo kao što se niže biser,

Škripni saonik, u odgovor vrata
škripnu: vetar s tajge zanemože.
Najviša je povelja predata:
– Smena carstva i ulazak velmože.

I u dom:
Nezemaljski broj,
ali moj.

 

Jesenjin – Do viđenje druže

 

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.

 

Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al’ u noci ipak ostah sam…

 

Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!