Prever – Obletao je oko mene

 

 

Obletao je oko mene

Za vrijeme mnogih  mjeseca  danai časova

I stavio je najzad ruku na moje grudi

Nazivajući me svojim malim malim screm

Istrgao  mi je obećanje

Kao što se istrže cvijet iz zemlje

I zadržao ga u svome sjećanju

Kao što se čuva svijet u zimskoj bašti

A ja

Zabioravila sam na svoje obećanje

I cvijet je brzo uvenuo

Oči su mu se iskolačile

Pogledao me je poprijeko

I uvrijedio teško

A drugi je došao i nije mi ništa tražio

Ali me cijelu obuhvatio pogledom

U času za njega bila sam naga

Od glave do pete

I kada me je svukao

Dopustila sam da radi od mene šta hoće

A nisam znala ni ko je on

Dobrica Cesaric – Proljece koje nije moje

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Frans Van Mastrigt – Iluzije

u

(mnoga mjesta, Zemlja)

Sada te susrećem
samo u snima,
jer labirinti moga uma
još su poslijednja mjesta po kojima
zajedno sa mnom hodiš.

Ja često izgubim moj put
i lutam bez neodređeno
dok ponovo ne nabasam na tragove tvojih
koraka,
skrivene već iza slijedećeg ugla.

Grozničavo proganjam
tvoju sjenu
ali ona već nestaje
na jutarnjem suncu
i ja proklinjem novi dan
što mi uskraćuje  tvoje prisutnosti.

 

 

pB

Evgenij Jevtusenko – Daj mi nebo celo, zemlju celu

Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo cjelo, zemlju cjelu
i more i rijeku i gorsku strminu.
Ne, ja neću nikakvu podjelu!

Ne, ni život ne želim u djelu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim  potpunu cjelu,
kao sto želim da je cjela sreća.

Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lijepog ti lica,
od prstenja sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvijezda padalica.

Sergej Jesenjin – Krčmarska Moskva

 

Nema više nade, svršeno je,

daleko su sad rodna polja.

Neće više sivim lišćem svojim

iznad mene zvoniti topola.

 

Nestat će i niske moje kuće,

neće više biti ni psa mog.

Na moskovskom trgu, u svanuće,

izdahnut ću, sudio mi Bog.

 

Volim ovo šarenilo grada,

podbuo je, snage više nema.

Zlatna, snena Azija i sada

na njegovim kupolama drijema.

 

Kada sine mjesečina bijela,

kako svijetli, tko li će je znati?

Idem pravo, oborena čela

u poznatu krčmu navratim.

 

U jazbinu takvu kad doskitam,

svu noć strašnu, u dimu i buci,

ja droljama svoje pjesme čitam,

kraj lopova sa čašom u ruci.

 

Bije srce i ja blijeda lica

Govorim i pijano se klatim:

ja sam, kao i vi, propalica,

ni ja nemam kamo da se vratim.

 

Nestat će i niske moje kuće,

neće više biti ni psa mog.

Na moskovskom trgu, u svanuće,

izdahnut ću, sudio mi Bog.

 

Joaquin Pasos – Beskrajna pjesma

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema međe, gdje bi počeo tvoj
osmijeh;
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako
teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje,
isto kao i tvoja riječ, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kad je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života,
s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica.