Branko Radičević – Jadna Draga

 

Vetrić piri,
lipa miri
ko i pre..

Vrelo žubori
po lisnoj gori
ko i pre..

Ja sam mlada
ovde sada
ko i pre..

Sunce bega,
al’ nema njega
kao pre..

Nema sunca milenog,
nema mog.

Oj večeri o slatko čekanje,
o vi noći moji beli dani,
o vi dani a sa dva sunašca,
de ste jako, de je zlato moje?

Plači travo, zapevaj slavuju,
zlato moje zemljica pokriva!
Mili Bože podigni oluju
sred me srca gromom udri živa!
Raka njega krije sad i tama,
šta ću ovde ja na svetu sama!

Bleki – Slutim

 

 

slutim

kuda sada lepršaš

koji grad mirise tvoje bere

u ovoj noći kada svaka slika tugu

svoju od druge krije a u meni boli nije

 

neće je ni biti Malena

učiteljice pahuljasta moja

prolaziće vremena i besane noći

u bojama našeg Oceana ja ću lijegati

s milovanjem djevianskih ljubičica stopa tvojih

 

dok jednom

u zaleđenom humku

ljubavlju opasanom mezaru

neko ne zapiše radosne riječi

milosti prelijepog života ispašta

Lord Bajron – Kad rastasmo se tada

 

Kad rastasmo se tada

uz muk i suza breme,

a bol nam srca savlada,

na vrlo dugo vreme,

bled, hladan, obraz ti posta,

ko led sam celov tvoj;

a meni tek tuga osta

kroz ceo život moj.

 

Tog jutra rosu ledenu

sred svog osetih čela

ko hladnu strepnju jednu

što obuze me cela.

Ti skrši zavete svoje;

sad mnogom pripadaš, znam;

kad ime spomenu tvoje

i mene samog je sram.

 

O tebi priča svud bruji,

za me posmrtno zvono;

kroz srce jeza mi struji:

što te ljubljaše oni?

Ti nikome od tih ljudi

ne beše tako znana;

bol osta sred mojih grudi

i večno živa rana.

Majakovski – Priča o crvenoj Kapici

 

Bio jednom jedan kadet,

crvenom kapicom beše snabdet.

 

Osim te kapice što pripade kadetu

ni trunke crvenog u njegovom svetu.

 

Revolucija je negde – ču kadet – začeta,

al je kapica još uvek na glavi kadeta.

 

Ko bubreg u loju živeli za kadetom kadet,

i otac kadetov i kadetov praded.

 

Podiže se jednom neki silni vetar,

u parčiće razdra kapicu kadeta,

 

i on ostade crn. Videć’ ga gde šeta,

vuci revolucije ščepače kadeta.

 

Zna se u vukova kakva je dijeta:

zajedno sa manžetama proždraše kadeta.

 

Kad se budeš bavio politikom, dete,

ne zaboravi priču o ovom kadetu.

 

 

 

Arsen Dedić – Ako Po Glavi Stanovnika

 

Ako po glavi stanovnika
padaju četiri dobra vidika
onda i ti iz svoga stana
nazireš dio Mediterana.

Ako po glavi stanovnika
dolazi pola jelovnika,
i ako se sve to pažljivo dijeli,
onda su jučer i gladni jeli.

Ako je takva prosječna plaća
onda se tebi milion vraća
i ako je moral prosječni pao
znači i ti si svoj prilog dao.

Ako po svakoj glavi troše
znači ni tebi nije loše,
i sve u svemu (a tko ti što može)
tvoje se brige dijele i množe.

Ako toliki žive bez muke,
prosječno imaš skrštene ruke,
i kada prosjek toliko krade
spadaš u one koji ne rade.

Ti nemaš kola, on ima dvoja,
jedna su onda prosječno tvoja,
pusti nek zato još više ima
poslije po glavi i tako dopadne svima.

 

 

Miroslav Mika Antić – Pesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al’ ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

 

Desanka Maksimović – Jedno Uverenje

 

Moram ti lepe večeri neke

zenice tople zgledati do dna,

pa ti na kapke providne, meke,

lagano kao milovanje sna

spustiti usne.

 

Moram ti jednom u dana jatu

od mrskog dana učiniti drag,

pa ti na srce, blago kao bratu

kad bih da bola otklonim trag,

spustiti ruku.

 

Moram, kad jednom opazim da me

s radošću sretaš poslednji put,

uz tihu pesmu na tvoje rame,

taj takò čudno primamljiv kut,

spustiti glavu.

 

Tako ćeš lepih jutara nekih

pružajuć drugoj zenica dna

reći: „O, gde su oni meki,

slični milošti lakoga sna

poljupci njeni?“

 

Tako ćeš često u noći jatu,

kada ti život ne bude drag,

Jutro sa Blekijem – Sjećanja klize

 

 

Sjećanja klize

a vidim ženu na rubu Oceana

uvijek se sjetim nje

Princeze Malene

sjećanja mole

ne skidaj vječanicu

nevinošću orošenu

neskinutu pod zvijezdama

sjecanja bole

crne kose raspletene

zapliću mi sanje

kao bolera zvuk

 

Sjećanja šute

nježna

topla

kao krhka ruža

plove pijeskom nade

još samo jedan ples

sjećanja zamiru

suze isplakane

kao kapljice rose

na sjenama prošlih dana

ukradenih

tugom obojenih

Hafiz Širaz – Gazela 308

 

Govorim otvoreno, i to je moja sreća,

ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.

 

Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,

pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?

 

Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,

Adem me je doveo do ruševnog svijeta.

 

Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,

maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.

 

Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.

Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.

 

Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,

o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?

 

Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,

svaki čas me iznova neka tuga pohodi.

 

I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,

jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.

 

Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,

da ni bit ne odnese bujica neprestana.