Category Archives: Umjetnost

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…

U suncu trepti moje rodno selo.

No mutni oblak pritiska mi čelo,

I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,

Snova će teći krv iz moje rane –

I snova pati, seljače, i trpi…

Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Poješće silni pri gozbi i piru…

A tebi samo, kô psu u sindžiru…

Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

I niko neće čuti jad ni vapaj –

Niti će ganuti bol pjanu gospodu…

Seljače, goljo, ti si prah na podu,

Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Ne idi tamo

sve je sračunato unaprijed

Meč je namješten

i kada se on bude pojavio u ringu

Obasjan munjama od magnezijumu

Oni će zapjevati da uši uzagluši Te Deum

I pre nego što budeš ustao sa stolice

Oni će zazvoniti u zvono što mogu jače

Tresnuće ti u lice

Sveti sunđer

I ti nećeš imati vremena da mu uletiš u perje

Zatim će se oni baciti na tebe

A on će te udariti ispod pojasa

I ti ćeš se srušiti

U strugotine

Sa glupo spuštenim rukama

I nikad više nećeš moći leći sa ženom

Ona je tamo
Iza svih sanja
Iza života
Iza svih ovih laži od postanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
stihove kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačnu bit mene

pB

poslanica

suputniku

kamo si se zaputio

bez porodičnih albuma

i mladeža zavičajnih

kamo si se to zaludio

ničiji

svagda namjernik

nemaš noža nasljestva

ni posteljne opreme

nikakovu slavu ni sram ne nosiš

nećeš takav ni preko jednog praga

najprije te pitaju

gdje je stol i pogača

od koje odlamaš zalogaj

gdje su dvorišta

čije si kapije srušio

ulica iz koje si istrčao

a ti ništa nemaš

ni poskočicu

ni predanje svoje

kakva ti je to riječ

čiji naglasak ne potječe

ni iz jedne gore

tko da joj vjeruje

ako i namjernik

moraš znati gdje izvire drum

kojim si se zaputio

odnekud moraš dolaziti

ni psovku da si ponio

da kuneš neko polje

da šaku lomiš o stol pri pomenu

matere i zavičajne vode

smjerno se saginješ na svim stazama

ljubiš sve kamenje i oštrice

usni prinosiš

zašto nisi jedan barem

sakrio u njedra

čime ćeš se obraniti

kada ti zvijeri popreče put

ne pamtiš ni jedan rat

na svim junaštvina vezan poljubcima

ni sa jednom pupčanim čvorom

kamo misliš da ćeš stići

neće ni jedna djeva s tobom u noć

tko da povjeruje

da se ne misliš nikamo vraćati

pod košuljom da ne skrivaš

tajni zalog dragane i doma

ne slušaš me u stopu me slijediš

tjeraš inat mučiš je li

pa oslanjaj onda glavu o ledene dveri

i noći u krilu tuđih djedovina

vjeruj da je pružen konak ko i vjera

šat ti mogu

bezumniče

Ja sam stranica tvome peru:

Bela stranica – sve primam vedro,

ja sam riznica tvome blagu – veruj,

kad uzrastem, uzvratiću štedro.

Ti si mi zrak, ki me kišom kvasiš:

ja sam crna zemlja oko sela.

Ti si moj Gospod, gospodin, a ja sam

tvoja crnica – i hartija bela.

Ljubavi jedina

Poklanjam ti  ovu

Ružu crvenu

Za jedan dan

a Ljubav

Za uvijek

pB

Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.
Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.
Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Ostavi na obali plavi ogrtač,
plava će te voda ogrnuti i pokriti.
Talasi će se prpinjati da ti ljube vrat,
da ti na uho šapuću.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da se zagnjuriš u vodu.
Ako moraš u bezumlju da skačeš u svoju smrt, –
dođi, o dođi na moje jezero.
Jezero je moje sveže i bezdano.
Crno kao san bez snova.
U dubinama njegovim isto su dani i noći,
a pesma je ćutanje.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da utoneš u svoju smrt.

Tako daleko,
Daleko je odavde
Afrika.
O njoj ni uspomena nema
Sem onih što ih istorijske knjige bude,
Sem onih koje pesme
Ulivene u krv –
Izlivaju iz krvi uz reči hude
Na čudnom jeziku tuđem.
Tako daleko,
Daleko su odavde
Afričke grude.

Ukroćeni su bubnjevi
I izgubljeni u vremenu,
Pa ipak,
Kroz neizmernu maglu rase
Dolazi ova pesma
Čije ne shvatam glase,
Ta pesma prastare zemlje,
Taj beskućnički, gorki,
Taj prigušeni krik –
Jer je tako daleko,
Daleko je odavde
Afrike
Tamni lik.

Mislima istim nošeni

hodismo šutke

cestom dugom

drzeći ruku jednu i drugoj

kraj  cvjetova zamagljenih.

Samotni,

poput zaručenuh,

sve kroz zelenu noc livada ,

dijelismo taj plod

čarolije –

mjeseca, drugara  neumnika.

Tad mrijesmo na

mahovini,

sami , u prisnoj hladovini

te šume blage  i sumorne.

A

gore, gdje je sjaj bjeline,

mi se nađosmo suze roneć,

ja i moj

dragi  drug tisine !

pB

Plašim se igli.
I umorna sam od gumiranih prekrivača i epruveta.
Umorna od stranih lica
i sad već mnijem kako smrt dolazi.
Smrt koja počinje kao san
puna svakakvbih poklona i smijeha moje sestre.
Mlade smo i šetamo
beremo divlje kupine
cijelim putem do Damariscotte.
Oh Susan, vrisnula je,
uprljala si novu bluzu.
Usta su mi bila puna
tako lijepe slatkoće
i ljupke tamno modre tinte što cijedi se iz nje
čitavim putem do Damriscotte.
Ali, zašto mi to radite? Ostavite me!
Zar ne vidite da sanjam?
U snu nam nikad nije osamdeset godina.

pB