Category Archives: Umjetnost

Tjeskoba izbora ( Noćna mora )

Autor

Vedad Šabanadžović

Noćas sam sama sred noćne jave –

bez sna i bez doma – duše sive.

Noćas imam sve ključeve i brave

od kapija ove prestonice divne!

Nesanica me istjera na put studi,

o kako si mi divan, tamni moj Kremlju!

Noćas, evo, ljubim u meke grudi

ovu okruglu, ratničku zemlju!

Podiže se – ne kosa, već krzno vetrom

što preteški u dušu mi se svale.

Noćas želim sve ljude planetom

bilo da ih vole, bilo da ih žale.

A tko je istresao pijesak iz vaših cipela,

Kada ste morali podići se za smrt?

Pijesak što ga je ovamo donio Izrael,

Pijesak njegovih lutanja?

Plamteći pijesak Sinaja,

Pomiješan s glasom slavuja,

Pomiješan s krilima leptirovim,

Pomiješan s prašinom zmijske požude,

Pomiješan sa svime što je otrešeno od Solomonove mudrosti,

Pomiješan s gorčinom tajne pelina –

O vi prsti

Koji ste ispraznili pijesak iz mrtvačkih cipela,

Bit ćete već sutra prah

Na cipelama dolazećih!

pB-

48

Dok na obali reke mirisna ruža spi

sa starim Hajjamom dođi i rujno vino pi.

A kad ti Anđeo svoj tamni tovar pruži

– uzmi ga odmah bez reči i bez bojazni.

49

Na šahovskoj tabli od dana i noći

gde se Sudba igra porazom i moći

čovek je figura, veća ili manja,

uklonjena jednom, natrag neće doći.

Jeseni bolešljiva  i obožavana
Umrijećeš kad sjevernjak zavije
Kroz ružičnjake
I kad zasniježi
Po voćnjacima
Jeseni tužna
Umri u bjelom i bogata
Snjegom i zrelim plodovima
U dnu neba
Kopci kruže
Nad tupim barskim nimfama
Zelene i kratke kose
Koje nikad nisu voljele
Dok nad udaljenim obodima šuma
Jeleni riču
O jeseni šumove tvoje volim
Plodovi opadaju neubrani
Vjetar i grane cvile
Suze im slaze s lista na list
Lišće se mota
Voz klopara
Život prolazi

pB

Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko –
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek –
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života –
moja ljubav.

Čupavi stvor, bez nogu,

Ali vanrednog trka!

Lice mu od velura,

A boja lica mrka.

Katkad u travi bude!

Na grani, katkada,

S koje, u pliš obučen,

Na prolaznika pada!

Sve to u ljeto. Al kad Vjetar

Puk Šumski uznemiri –

U damastni se stan zaključa –

U Svili se šepiri!

Onda, izroni sproljeća,

Finiji od gospoje!

Na ramenima krila mu,

Jedva prepoznaš ko je!

Zovu ga Gusjenica!

I ja! No ko sam to ja

Da divnu tajnu Leptira

Iskažu usta moja?

Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.

Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924

8

Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.

Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.

Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.

O šutljivko moja!

Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.

Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.

Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.

O šutljivko moja!

Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.

Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.

Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.

O šutljivko moja!

Mislim o tebi
u svim formama
kada kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore –
njihovu jasnoću
i njihovu nepodesnost)
Ponkad su ove misli
vlaga što jedva slazi,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad rominjava kiša,
užurbano preletanje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nježnost,
plašim se pljuskova.

pB