Emily Dickinson – Pjesma 1762

1762

 

Da je priroda smrtna dama

Što malo vremena ima

Da kofer spremi i naredi

Veliku promjenu klime –

Kako brza, kako značajna –

Kolika bila bi preša –

Al priroda će biti spremna

I sat imati da uljepša –

Ponešto sitno što je bilo

Tako lijepo i prije –

Zbog ostanka čarobno – a zbog –

Odlaska – čarobnije –

Pol Verlen – O, moj Bože,tvoja me ljubav rani

 

 

 

O, moj Bože tvoja me ljubav rani,

i ta me rana jednako peče

o, moj Bože, tvoja me ljubav rani.

 

O , moj Bože , tvoja me kazna stiže

i ta opekotina me još uvijek  reže,

o , moj Bože , tvoja me kazna stiže.

 

O,  moj Bože ,spoznah da bijeda sve je,

i tvoja se slava nastani u meni,

o, moj Bože, spoznah da bijeda sve je.

 

Sad mi dušu Ti natopi vinom,

smješaj moj život s Hlebom na Tvojem oltaru

sad mi dušu Ti natopi vinom.

 

Evo moje krvi koju nisam lio,

evo moje puti nedostojne patnje,

evo moje krvi koju nisam lio.

 

Evo moga čela što se stidi,

za postolje Tvojih uzvišenih nogu,

evo moga čela što se stidi.

 

Evo mojih ruku nedirnutih radom,

za žar raspaljeni  i za tamjan rijetki

evo mojih ruku nedirnutih radom.

 

Evo moga srca udaranje pusto,

da zakuca, grešno, na trnje Golgote,

evo moga srca udaranje pusto.

 

Evo mojih nogu, taštih lutalica

da pojure na glas Tvoga oproštaja

evo mojih nogu, taštih lutalica.

 

Evo moga glasa, turobna i lažna,

da se ispovjedi i da kaznu primi,

evo moga glasa, turobna i lažna.

 

Evo moje oči, svetlice grijeha,

da zgasnu od plača u molitvi jarkoj,

evo moje oči , svetlice grijeha.

 

Avaj , avaj, Bože praštanja i žrtve.

koliki je bezdan moje nemilosti,

avaj, avaj, Bože praštanja i žrtve.

 

O, Bože užasa i svetosti čiste

avaj, to beznadno veče mog zločina,

o, Bože užasa i svetosti čiste.

 

O,  Bože spasa, radosti i sreće,

svih mojih neznanja i svih mojih strahova

o, Bože spasa, radosti i sreće.

 

Ti, jedini , Bože, možeš znati sve to,

i to da sam bjednik od svakog veći

Ti, jedini , Bože, možeš znati sve to.

 

Ali sve što imam ,  Bože , Tebi dajem.

 






												

Hajam – Rubaije 32 -33

 

 

32

Ključ za ta vrata uvek ću sniti

Prošlosti veo tajnu će kriti:

Dve kratke reči Tebe i Mene*

I posle više neće nas biti.

33

Kad zavlada tama i opasnost vreba

koje svetlo Sudbe slediti nam treba?

I ja Nebo pitah šta je izlaz tada.

„Slepo verovanje!” – odgovor je Neba.

 

Pol Verlen – Slavuj

 

Ko vrišteći let ptica kada se uzbune
sva sjećanja se moja obruše na me,
padaju kroz moje srca kao lišće žuto,
srce što gleda u svoje ogledalo uvrnuto
stablo u ljubičastoj vodi svog Žaljenja
koja tu blizu žuboreć u tišini približava
padaju, a onda, gle, larma rđava,
koju vlažan povetarac dolazeći utišava,
u deblu se eho polako smiruje
i nakon toga ništa nigdje se ne čuje,
ništa osim glasa što Odsutnost slavi,
ništa osim glasa što se tugom javi
od ptice što mi je Prva Ljubav bila
kojoj je pesma ko i prvog dana mila,
a u mesecu tužnoga sjaja
što se blijed i svečan javlja
ljetna noć teška, snuždena i mlaka,
prepuna tišine i tamnog mraka,
njiše na azuru što ga vjetrić tače
to drhtavo stablo  i pticu što plače.

 

pB

 

LE ROSSIGNOL

Comme un vol criard d'oiseaux en émoi,
Tous mes souvenirs s'abattent sur moi,
S'abattent parmi le feuillage jaune
De mon coeur mirant son tronc plié d'aune
Au tain violet de l'eau des Regrets
Qui mélancoliquement coule auprès,
S'abattent, et puis la rumeur mauvaise
Qu'une brise moite en montant apaise,
S'éteint par degrés dans l'arbre, si bien
Qu'au bout d'un instant on n'entend plus rien,
Plus rien que la voix célébrant l'Absente,
Plus rien que la voix – ô si languissante! –
De l'oiseau que fut mon Premier Amour,
Et qui chante encore comme au premier jour;
Et dans la splendeur triste d'une lune
Se levant blafarde et solennelle, une
Nuit mélancolique et lourde d'été,
Pleine de silence et d'obscurité,
Berce sur l'azur qu'un vent doux effleure
L'arbre qui frissonne et l'oiseau qui pleure.

Herman Hese – Karanfil

U vrtu crveni karanfil cvjeta,
ne može da sni, ne može da čeka,
samo jednu želju ima:
da što brže, namah procvjeta!

Vidim jedan živi plamen,
njegovo rumenilo miluje vjetar,
i on samo jednu želju ima:
da što pre, što brže izgori!

A ti, u mojim venama, u mom srcu,
šta je tvoj san, šta želis ti, ljubavi?
Ne želiš da iscuriš u sitnim kapima,
u bujici, u zapjenušalim talasima ti bi
da se zaludo raspeš i sebe uništiš.

 

 

pB


												

Herman Hese – Ljubav

 

 

Molitva za ljubav Noć i Dan Čežnja slama Zaton

 

 

Moje žedne usne opet traže

da ih blagosloviš tvojim poljupcem,

moji prsti tvoje traže.

Hoću pogled da tvojim napojim,

da u tvojoj kosi skrijem lice,

da uvek budnim i poslušnim rukama

u zanosu prihvatim tvoje,

da uvek novim plamenom oživim

tvoju lepotu hiljade i hiljade puta,

dok dan i noć, sadašnjost i prošlost

za nas jedno ne postanu.

Dok se blaženi i sudbini zahvalni

ne vinemo iznad svakog bola,

dok izvan domašaja ovoga sveta

mir ne nađemo.

 

 

Miroslav Mika Antić – Belo

 

Nebo. Nebo. Sreće dosta.

U proleću po drveću

od meseca kikot osta.

Ej umreću!

 

Ej umreću ispod granja

kraj zaspale vodenice

za devojke, milovanja, pletenice.

 

Ej, umreću od daljina,

od mladosti i od snage,

za krčage pune vina, za krčage…

Pa da se pije, da se smeje,

da se peva preko njiva,

sav od sunca po ustima ispolivan.

 

Da me čekaš ispred kuća,

da razvezeš ruke zrele,

oči bi se od svanuća razbolele.

Razbolele i opile

da se smejem do bolesti.

 

Ej, da mi je niz aprile tebe sresti.

Ej, da mi je da izludim,

a bagrenje rascvetano.

Ej da mi je golih grudi,

 


												

Marina Cvjetajeva – Rouge et bleue

Djevojčica u crvenom i djevojčica u plavom
Zajedno šetale livadom.
“Odlučimo, Aljina, svojom glavom,
Skinimo se i osvježimo u potoku vodom?”
Strogo će na to tada reći,
Prijeteći prstom, djevojčica u plavom:
“Preko toga mama ne bi mogla preći.”

– – –

Djevojka u crvenom i djevojka u plavom
Navečer šetale uz polje raži.
“Hajde, Aljina, krenimo sada u pravcu pravom,
Hoćeš da pobjegnemo od kuće? Kaži!”
Odgovor strog, po tonu skroman,
Dala je s uzdahom djevojka u plavom:
“Ne luduj! Živimo život – a ne roman…”

– – –

Žena u crvenom i žena u plavom
Šetale skupa perivojem.
“Vidiš, Aljina, venemo, svojim smo se stavom
Zarobile u sretnom stanju svojem…”
Odgovorila joj iz tamne sjene
S gorkim osmijehom žena u plavom:
“A što bi drugo? Pa mi smo žene!”


												

Prever – Pjesma iz mjeseca Maja

 

 

Mazga kralj i ja

Umrećemo sutra

Mazga od gladi

Kralj od dosade

Ja od ljubavi

 

Parče krede

Na tabli dana

Piše naša imena

Vetar u jablanima

Zove nas po imenu

Mazga čovek kralj

 

Sunce Crne Krpe

Već nam je izbrisalo imena

Svježa voda iz travnjaka

Pjesak iz pješčanika

Ruža iz crvenog ružičnjaka

Put od kuće do škole

 

Mazga kralj i ja

Umrijećemo sutra

Mazga od gladi

Kralj od dosade

A ja od ljubavi

U mesecu maju

Život je trešnja

Smrt koštica

Ljubav trešnjino drvo.

 


												

Dobriša Cesarić – Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama