Anatol Frans – Crveni krim

 

 

Anatol Frans,

Crveni krin

Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urodene svetosti. Žena najcešce podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoca više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.“

__________________________________

“- Hoćete da govorite o nekome koga sam juče videla na stanici? Uveravam vas da je bio najobičniji susret.

On oseti bol primetivši da se ona ne usuđuje da kaže ime onoga o kome je govorila.

– Tereza, on nije došao radi vas? Nije li vas on nagnao da mi na obali Arna kažete “Ne mogu!” On vam nije ništa?

– Uveravam vas da me ni u kom pogledu ne interesuje i da ne shvatam šta možete misliti.

– Žena ne može biti ljubomorna na isti način kao i čovek, niti osetiti ono što nama daje najviše patnje.

– Ništa o tome ne znam. Zašto?

– Zašto? Zato što u krvi, u mesu žene nema onog ludog i plemenitog besnila za posedovanjem, onog starinskog instinkta od koga je čovek stvorio pravo. Čovek je bog koji svoje stvorenje hoće celo. Od nezapamćenih vekova žena je stvorena za deobu. Naše strasti odrđuje prošlost, tamna prošlost. Već smo bili tako stari kako smo se rodili! Ljubomora je za ženu samo povreda samoljublja. Kod čoveka je to mučenje duboko kao moralni bol, stalno kao fizička bol… Pitaš zašto? Zato što si ti uprkos mojoj potčinjenosti i mom poštovanju, uprkos strahu koji mi ulivaš, materija a ja ideja, ti stvar a ja duša, ti glina a ja majstor! Šta je smerni i grubi grnčar kraj lepe amfore? On je bedan. Jest, ja sam ljubomoran. Znam dobro šta je u mojoj ljubomori. Kad je ispitujem, nalazim u njoj nasledne predrasude, gordost divljaka, bolesnu osetljivost, smešu glupe sile i svirepe slabosti”

__________________________________

Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je čovek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori… Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ćeš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela… (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, očiju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i reče:

-Imaš ljubavnika!“

___________________________

“- Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege.”

 


												

Marina Cvjetajeva – Strpljivo / Kablovi VIII








Strpljivo kao što se drobi kamen,
strpljivo kao što se čeka smrti amin,
strpljivo kao kad sazreva vest,
strpljivo kao što se gaji osvete žest –

Čekaću te. (prsti zgnječeni u pest:
tako monahinju čeka naloženik).
Strpljivo kao što rimu čeka svest,
strpljivo kao što prsti nokte nalaze,

Čekaću te. (oboren pogled,
zagrizem usne. Pločnik. Bista).
Strpljivo kao što bi milošta mogla,
strpljovo kao što se niže biser,

Škripni saonik, u odgovor vrata
škripnu: vetar s tajge zanemože.
Najviša je povelja predata:
– Smena carstva i ulazak velmože.

I u dom:
Nezemaljski broj,
ali moj.

 

Jevtušenko – Daj mi nebo cijelo, zemlju cijelu


Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo cijelo, zemlju cijelu
i more i rijeku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podjelu!
Ne, ni život ne želim u djelu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim cijelu,
kao što želim da je cijela sreća.
Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lijepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvijezda padalica.





Silvije Strahimir Kranjčević – Moj dom

 

 Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


												

Prever – Bašta

 

Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila

U kome sam te ja poljubio

Jednoga zimskog praskozorja

U Parku Monsuri u Parizu

U Parizu

Na Zemlji

Na Zemlji koja je zvezda

Prever – Kako Naslikati Portret Ptice




Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima,
naslikati onda nešto ljupko,
prosto, lepo i korisno za pticu.
Nasloniti zatim platno
na neko drvo u vrtu,
šumi ili planini,
i sakriti se iza drveta,
ćutke i ne mičući se…

Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju
godine i godine da se reši.
Tu ne smete klonuti,
valja čekati,
čekati i godine ako treba,
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike.

A kad ptica dođe,
ako dođe,
u najvećoj tišini
sačekati da ptica uđe u kavez,
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca

 

Đura Jakšić – Grešnik

 

 

O, težak grešniče,
i ti se nadaš, zar ne?
Iz tvojih dela niče
rastrvljen pakla žar!

Vihar, oluje pire,
drmaju žara dom –
gorljivi krevet šire
putniku paklenom.

Duša, srce i udi,
goreće grešnijem;
Pucaće bolom grudi!
Al’ ti ćeš ostati nem!…

Nećeš s grešnih usana
prosipat reči jed!
Ko posle teškog sana,
stojaćeš mrtav, bled!…

Ah! U toj mučnoj tami
trajaćeš greha vek!
Pa šta ti licu mami
osmeh blaženstva mek?…

“Opet me jedno teši,

 


												

Konstantin Kavafi – Prozori

 

 

Tamnim sobama ovim, gde dane

provodim mučne, koračam okolo

tražeći prozore. – Kada prozor

bude nađen to uteha biće. –

Al’ prozora ovde nema, ili ja ih

ne mogu pronaći. No bolje je tako.

Možda bi svetlost nova tiranija bila.

Ko zna kakve nove pokazaće stvari.

 

Francis Jammes – MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

 

 

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi, 
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim 
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima 
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem, 
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava. 
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava, 
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva 
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”

 

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini, 
Il onih što su vukli kola akrobatima. 
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe, 
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima 
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima. 
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije 
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je 
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim 
Vodama, neka sličan magarcima sam koji 
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.