Category Archives: Umjetnost

Smijem li te ljubit – pitam oka dva?

al’ oko neće da odgovor da.

Izdaleka me ljupko gledaš, draga,

al’ ohola si kad sam blizu ja.

Ako te moje oči čežnjom prate,

bježiš ko da te plaši čežnja ta.

Al’ ako druge pogledujem deve

tad svako vidi da si bjesna sva.

Ili me mrziš ili voliš, dakle,

siroto srce kako će da zna.

Da mi se podsmeju pakosne reči neke

Da parčiće smeha za mnom razbije prijatelj koji

Da gost nezvani sumnje prošeta gospodarski

mojim putem

I pogleda me očima zaklanih jaganjaca

Od kojih postaju buljooki strahom i dani

A jama besmisla otvori čudovišno

ogromno oko

I iz nje vikne odjek ružnog sna što smo već

jednom doživeli

Oživi rugobe ratne trag kameni koji su podlokale kiše

Pa se pod njega uselile stonoge mraka

Čemu, čemu sve ostavljaš zbog jednog osmeha

Čemu sve kidaš zbog jednog nesigurnog sna

Čemu sve stavljaš na kocku zbog jedne nežnosti

Osmeh je skupocenost veća od sigurne strehe

i zlata

Nežnost je veća od uhodanih sutona bez šapata

Mir je prividan – nemir i grubost svakodnevna

bezdana rana

Koju vi ne vidite

Parčići nečijeg smeha koji vi ne čujete

Igru bačenih kamičaka milostinje ne zovite ljubavlju

Žena bi da se izgubi u živoj tišini šume

Znate li šta je ženi, šta je meni nežnosti grumen

U početku ga nisam htio koristiti.
Potom, mislio sam, što da ne. Odavat
će mi tajne i nositi sreću –
ono što mi je tada trebalo.
Osim toga, ostavio mi ga je
na upotrebu, taj put kada je otišao na plivanje.
Nedugo zatim, upoznao sam dvije žene.
Jedna je volila operu, a druga
je bila pijanica i odležala je neko vrijeme
u zatvoru. S jednom sam se spetljao
i počeo piti i tući se.
Kako je ta žena znala pjevati i otkačiti se.
Otišli smo ravno do dna.

Gdje mnidijah da je
mirisavi cvijet –
Tu j’ otrovna biljka,
tu je pakô klet…

Gdje mnidijah da su
izvori vrline –
Otrovna su vrela,
otrovne gorčine.

U kom srcu mišljah
da žar pravde tinja –
To je srce pusto,
kukavica sinja.

Koju dušu držah
da ljubavi diše –
Satana je mrska,
od pakla je više.

O kom mišljah da je
svojoj vjeri stanac –
Sa poganom dušom
rodu kuje lanac.

Koji za rod bjehu
na braniku prvi –
Sad eto ih – gmile
u prašini crvi.

U mirisnom kraju kojim sunce žari,

pod purpurnim svodom palmovih stabala,

otkud lenjost plavi oči poput vala,

ja videh kreolku još neznanih čari.

Bleda joj put žeže; smeđa čarobnica,

dok, visoka, tanka ko lovac korača,

otmeno uzdiže lepi vrat dugačak

i mirno se smeši, samosvesnog lica.

Da u kraju slave vi živite, dete,

kraj zelene Sene ili kraj Loare,

vi biste krasili zamkove nam stare,

U čijem bi hladu pesnici sonete

za krupne vam oči u svom srcu vili,

i od crnaca vam pokorniji bili.

(Zbirka – Šta šutim

Spomen na djetinjstvo)

I

neko je sliku prelio

šakom hladne vode

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

nije se vodi dalo samo

glavu ludog mitra skitnice

rijetki časi straha

mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

širi se platnom naginje i klati

rascjetala glava  mitrova

hoće li ga sveg prekriti

hoće li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja.

Da si blizu, naslonila bih čelo

na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu

kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim pokrovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko

a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje

s tvojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

Dok sluša da se govori

o društvu bez klasa i razreda

dječak sanjari

o svijetu u kome se nećer ići

u školu

Sa blagonaklonom nepažnjom

on se smješka

dok profaca-istoričar

govori da će  već i  on

dječak

sigurno biti pripadnik tog društva

i dok nastavnik

govori o tom velikom događaju

dječak ne razumije više

ni jendu njegovu pišljivu riječ

prestaje da ga sluša

Ipak uzgred osmjehujući se

dječak douznaje d aje poslijednji od poslčijednjih

u Katihizisu znanja

Treba d avas je sramota

naglašava najzad profesor

kad opazi da ga dijete i ne sluša

A zašto da me je sramota

dječaj bezazleno odgovara

Niste li mi vi smao kazali

da će uskoro doći vrijeme

kada će poslijednji biti prvi

Zato

ja čekam.