Pablo Neruda – Prepoznaću te

 

 

 

U tihoj noći

mirisu ljeta

sjaju zvijezda

prepoznaću te…

 

U šapatu duše

treptaju oka

drhtaju dlana

prepoznaću te…

 

Oduvijek postojiš

tvoj se osmjeh

u moje oči

urezao…

 

 

Oduvijek  te

poznajem

tvoj se osmjeh

u  mome ogleda…

 

Oduvijek sam

te imao

dobijao

i gubio

jer svoje srce

sobom nosim

i tebe u njemu

 

I ti postojiš

čekaš nešto

što se odavno

dogodilo

samo treba

da postane

i sasvim je

jasno

sve dok sam

ti daleko

tada sam ti

najbliži

a ta zagonetka

i nije tako

teška

kada se sjetimo

da se u

Oceanu

mogućnosti

naše usne

sreću i

salijeću

svakog dana…

samo mito

još nismo

shvatili!

 

 

Džon Kits – Oda slavuju

 

ODA SLAVUJU

1

Srce boli, muči utrnulost snena

Moje čulo ko da kukute sam pio,

Il iskapih mutan opoj, prije trena

Kada sam u Letin zatvor uronio:

To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan,

Već što me presrećnim čini sreća tvoja –

Kad ti, lakokrila Drijado drveća,

U nekom melodičnom spletu

Zelenila bukvi, i sjenki bez broja,

Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu.

2

O da gutljaj berbe, što u dubinama

Zemlje hlađena je dugo, i što daje

Okus Flore, selske zeleni, pjesama

Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem

Sunčanim, da pehar, toplog juga što je

Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim,

S bisernim mjehurjem što iskri uz sami

Rub i usta purpurne boje,

Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim

I s tobom u šumskoj da nestanem tami.

3

Nestanem, iščilim, posve zaboravim

To što ti u lišću nikad nećeš znati:

Klonulost, groznicu, brigu što se javi

Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati,

Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude

Trese, mladi blijede, ko avet se tanje

I mru, i gdje misliš – da pun tuge budeš,

Očaja s okom od olova,

Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje,

Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova.

4

Bježi! jer tebi će donijet me sila

Ne s panterama Bahove kočije

Nego poezije nevidljiva krila,

Premda tupi mozak smeta i koči je.

Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu

Možda je Kraljica Luna, i sve njene

Zvjezdane je vile okružile, ali

Tu nećeš nać svjetlost, sem onu

Kojom, s neba, lahor mrakove zelene,

Krivudavih staza mahovinu, zali.

5

Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama,

Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja,

Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama,

Koju u to doba godišnje poklanja

Mjesec travi, česti, i gloga bijelog

Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom,

Ljubicama čija svenuća su laka,

Prvome čedu maja zrelog:

Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno

Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka.

6

Ja u tami slušam; i često bjeh prije

Napola zaljubljen u smrt-olakšanje,

I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je

Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje;

Sad više no ikad čini se da mrenje

Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen

Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši

Izliva s takvim ushićenjem!

Još bih ti pjevao, no zalud mi uši –

Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen.

7

Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!

Nema naraštaja gladnih da te guše;

I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,

U stara vremena car i luda čuše:

Možda taj poj k srcu tužnom put napravi

Rutinom, kad čežnjom za domom morena,

Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama;

Taj što čarna okna zatravi,

U pjeni pogubnih mora otvorena,

U izgubljenim vilinskim zemljama.

8

Napušten! ko zvono već je sama riječ:

Otrgnu od tebe i sebi me vrati.

Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije,

Vilenjače varljiv, ne može varati.

Zbogom! Tužna himna gine svrh livada

Blizih, nad potokom tihim, uz bregove

Strme, put susjednih dolinskih dubrava

Duboko se zagnjuri sada:

Je li to vizija, il san budan? Ove

Glazbe je nestalo: – bdim li ili spavam?

 

Aleksa Šantić – Ne vjeruj

 

 

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime

 

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

 

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

 

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

 

Desanka Maksimović – Naša Tajna

 

 

O tebi neću govoriti ljudima.

Neću im reći da li si mi samo

poznanik bio, ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je

u našim snovima i žudima

dana ovih ostao trag.

 

Neću im reći da li iz osame,

žeđi, umora, ni da li je ikada

ma koje od nas drugo volelo;

niti srce naše

da li nas je radi nas

ili radi drugih

kadgod bolelo.

 

Neću im reći kakav je sklad

oči naše često spajao

u sazvežđe žedno;

ni da li sam ja ili si ti bio rad

da tako bude –

ili nam je bilo svejedno.

 

Neću im reći da li je život

ili od smrti strah

spajao naše ruke;

ni da li zvuke

smeha voleli smo više

od šuma suza.

 

Neću im reći ni jedan slog jedini,

šta je moglo, ni da li je moglo nešto,

da uplete i sjedini

duše naše kroz čitav vek;

ni da li je otrov ili lek

ovo što je došlo

onome što je bilo.

 

Nikome neću reći kakva se

zbog tebe pesma događa

u meni večito:

da li opija toplo

kao šume naše s proleća;

ili tiha i tužna

ćuti u meni rečito.

O, nikome neću reči

da li se radosna ili boleća

pesma događa u meni.

 

Ja više volim da prećutane

odemo ona i ja

tamo gde istom svetlošću sja

i zora i noć i dan;

tako gde su podjednako tople

i sreća i bol živa;

tamo gde je od istog večnog tkiva

i čovek i njegov san.

1 . aprila rođena Margita Stefanović

 

Rabindrant Tagore – Bjegunica

 

 

Bjegunica

 

Dodji, prolece,

smeh ljubavnice zemljin,

neka zakuca sreće šuma,

nestrpljivo da se izrazi!

Dodji u naletima nemira usred lišća

i cvijeća koje hita da  propupa

Kao sjajna pobuna, baci se u noć,

u tamu vode, iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih klica!

Kao smeh munje, krik oluje,

odjekni u bučnom gradu,

oslobodi riječ ugušenu,

napor koji je pao u letargiju,

osnaži našu borbu malaksalu,

budi pobednik smrti!

 

Sjećam se toga dana.

Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo

i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.

Uzeh svoje ćemane  za sviranje.

Ovlaš sam dodirivao žice;

nehotična muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše.

Ona je bila krišom ostavila svoj posao,

zastala kod mojih vrata,

pobjegla, dvoumeci se.

Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;

najzad je tiho ušla u sobu i sjela.

Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.

Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor

drvored taman od kiše.

Jedan čas kišnog popodneva,

punog senki, pesme i tišine.

Ništa više.

 

Te noći ispjevao sam

jednu pesmu,

ali ti nisi bila tu.

Pronašao sam reci

koje sam uzalud tražio vazdan.

Jest, iz njedara noćne tišine

one su se slile u svirku,

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju:

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmicu

sada kad si kraj mene.

 

Zadrhtaću bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome zivotu,

u svetlosti udaljenog sveta.

Zaustavljajući se,

prepoznaću tvoje oći,

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

pređašnjeg života.

Reči ću:

čar tvoga  lica nije samo u njemu,

u nju se utkala zarka svetlost

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti,

i moja ljubav joj je dala

tajnu koja se izgubila.

 

Uvećala si me

svojom ljubavlju,

mene koji sam samo

jedan covjek između drugih,

koji plovi običnim tokom,

pokretan voljom

promjenljive milosti sveta.

Dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove,

gde ljubavnici u ime vječnog

pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.

Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja,

ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce nosi u svojoj lopti

vatru božanskog dodira,

kojom sija vječito.

 

Gazeći travu na stazi,začuh:

‘Poznaješ li me?’

Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:

‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Ona odgovori:

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.

Njene oci su blistale kao rosno jutro.

Pocutah trenutak, a zatim zapitah:

‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plac

imao vremena da nauči govor osmeha.

‘Nekada’,

prošapta ona,

‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.

Zbunjen, rekoh:

‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.

I uzimajući njenu ruku u svoju,

dodadoh:

‘ I ti si se promenila.

Nekadašnja bol postala je vedrina’.

 

Srećan sam što me ne gledaš

više sažaljivo.

Zlokobna car noći

i odjek mojih roječi

koje kazuju zbogom,

prestrašene od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača.

Ali dan će se roditi,

moje srce će biti opet tvrdo,

i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja

u samom srcu života,

obuzdavajući njegovu ludu

želju za trajanjem.

Burno more na kraju otpočine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski požar zaspi

u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo,

i raskid će pokriti

živa trava i cvijeće nasmijano

na suncu.

Nazad na vrh Ići dole

Franc Prešern – Neistrulo srce / Slow Music, Instrumental

 Plamen u srcima

 

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

Jutro sa Vasna Parun – Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Cvijetna fantazija Jadi žene u bijelom Rasuto srce

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Vilijam Batler Jejts – Leda i labud

 

 

 

Leda i labud

 

Odjednom udar,moćnih krila šum,

nad njom,zbunjenom,neko za njom žudi

kanđe o bedra,a o vratu kljun

prima stišće nemoćne joj grudi

 

Plašljivim prstom kako otjerati

S bedara slabih teret što se daje?

Kako kroz bijeli vihor da ne shvati

telo tuđeg srca otkucaja.

 

U tom drhtanju začet je rat,stenje

u padu,oganj,smrt Agamemnonova,

Dal otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,

 

da je postala stjecište i vrenje

surovosti,nježnosti,i snova

veći za svaki novi zamah krila