Mak Dizdar – Poruka


 

Poruka

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći

 

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera

 

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

Ponovno koračam

Tih po gradu

Opet te

Želeći

 

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada

Moje žilište sažeći

Do samog dna

I pada

 

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

 

Sada je ovo gnijezdo već gotovo

Crknut će taj pas pseći

Od samih

Jada

 

A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka

Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

 

I smijat ćeš se vas opijen

Kako me više neće

Biti

 

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim

Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem

Ti ne znaš ništa

O hladnom zdencu

Iz koga ja

Pijem)

 

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac

Vinograd ćeš moj do žile sasjeći

Pod nogama ubogim da

Bude manje hlada

I ponor

Veći

 

I više glada da ima

U staništima

 

A ja ću ti ovako iz daljine

Svoju prastaru

I pravu

Istinu

Izreći

 

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda

Niti vinogradara

Njegovog

 

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

 

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji

Veoma je kratko

Ali opako

 

Ništeći njegove prave pojave

Utvrđuješ ti

Upravo tako

Njegove

Jave

I

Njegove

Sne

 

Oružnik si najzad najstroži

I istražnik božiji

Krvav do očiju

Do očaja

Bijesan

Od borbe

Za žive

I mrtve

Robe

 

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

 

Zapalit ćeš me znam

Na tvojoj presvetoj

I svijetloj

Lomači

 

Koja

U

Tebi

Eto

Već

Niče

 

A ja se na tome tvome strasnom

I strašnome

Stratištu

Neću

Niti

Po-

Ma

Ći

 

I bit ću vjeruj kao stanac kamen

Dok posao svoj ne svršiš

I ne svrši

Posao

Tvoj

Plamen

 

Taj kraj takav slavit će

Tvoj trikrati

Amen

Amen

Amen

 

Na mome mjestu

Ležati će pepeo

Za kojim će se otimati žene

– – – – – – – – –

 

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka

 

Kada učini ti se da cilj tvoja je

Svrhi tvojoj najbliža –

Znaj da jest

I tijelo to

Njegovo

Bilo

Samo

Častita

Njegova

Hiža

Ti tijelo njegovo tek uze

 

A tijelo to bijahu za njega –

Zatvor njegov

I njegove

Suze

 

(Ne rekoh li ti već jednom

Da o meni zaista ne znaš ništa –

Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli

Da ništa ne znaš o mome štitu i maču

Da nemaš pojma o tim

Ljutim oružjima

Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu

Niti kakav on žarki plamen

U sebi

Ima)

 

Čekam te

Jer te znam

Doći ćeš opet jednog dana

 

(Zakleo si se čvrsto na to

Na kaležu na križu na oštrici mača

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

 

Pa

Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode

Kao na neke velike bolesti

Što stižu iz daleka

 

Kao na goleme ledene i strašne vode

Što donosi ih sve jača

Ova noćna rijeka

Tmača

Pedro Salinas – Cujes li

Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu  .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo  za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.

pB

Tatjana Lukić – Nevrijeme

 

 

Nejakim rukama mamismo

ptice na tlo

 

ali otkud danas zaprijetiše

davni grijesi

slutnjom nepogode

 

zna li grom šta čini

dok korak nam presijecaži pogled u nigdinu uprt

siječe plamen maš?

 

skončati put

nije mudra kazna!

 

na ovu bezumnost

mašit će se žezla

i zavitlat bijesnožvišnji gromovnik:

 

zloće putem potjerati

na put prisiliti!

 

liže vatra staze razastrte

 

nema ptica

nad glavama kruga niotkud

 

u razroka sveca na raskršću

prerušen grom

Aleksa Šantić – Ostajte ovdje

Plavetrna čarolija Ona je krhka ruža Čarolije behara

 

Njeno ime je nada   Svjetlost ljubavi  Krvava trešnja

 

Ljubav i krv Oblaci i plavet Stablo

Modra rijeka svjetlosti Plavetna oda ljiljanima od zlata  Dobrota

 

Plam ljubavi svuda oko nas  Savršeni plan Mjesec sija nad Bosnom zemljom Božije milosti

 

 

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba

Nece vas grijat ko sto ovo grije;

grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko ce naci bolju?!

A majka vasa zemlja vam je ova;

Bacite pogled po krsu i polju,

Svuda su groblja vasih pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,

Uzori svijetli, sto je branit znase,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vase.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka place za svojijem cedom.

 

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u narucja sveta;

Zivite zato da mozete mrijeti

Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas nece;

Bolji su svoji krsevi i goli

No cvijetna polja kud se tudjin krece.

Ovdje vam svako bratski ruku steze –

U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;

Za ove krse sve vas, sve vas veze:

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba

Nece vas grijat ko sto ovo grije, –

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…

 

 

 

Miroslav Antić – Kada mi nedostaješ

 

 

Mak Dizdar – Slovo o čovjeku

 

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

Dara Sekulić – Nikog da napiše pismo

 

 

 

Dlan dana zadržao se u vratima.

To nije pismo.

Noć mi do koljena jer nigdje me iznad.

A odlazeći sinoć nebu sam bila do ramena

i za svaki prag imala sam trostruk korak.

 

Zaključavanje je posljednje nevjerovanje.

Ovdje sam pred sobom malena

i hodam na prstima.

Tako je dobro snage imati za kajanje.

 

Kako ću

ovako ledena

leći s djetetom u postelju

Dječja toplina je nevina.

 

Sine,

slabija sam od tebe.

Probuci se da opustim tvrdoću obraza,

hoću da se prepoznam.

 

Kad svane

biću mama u tvojim očima.

To sam noćas opet bila među ljudima.