Robert Frost – Staza kojom nisam pošao

Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.

Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.

Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.

 

 

Prever – Slobodna nastava

 

 

Dok sluša da se govori

o društvu bez klasa i razreda

dječak sanjari

o svijetu u kome se nećer ići

u školu

Sa blagonaklonom nepažnjom

on se smješka

dok profaca-istoričar

govori da će  već i  on

dječak

sigurno biti pripadnik tog društva

i dok nastavnik

govori o tom velikom događaju

dječak ne razumije više

ni jendu njegovu pišljivu riječ

prestaje da ga sluša

Ipak uzgred osmjehujući se

dječak douznaje d aje poslijednji od poslčijednjih

u Katihizisu znanja

Treba d avas je sramota

naglašava najzad profesor

kad opazi da ga dijete i ne sluša

A zašto da me je sramota

dječaj bezazleno odgovara

Niste li mi vi smao kazali

da će uskoro doći vrijeme

kada će poslijednji biti prvi

Zato

ja čekam.

Hajam – Rubaije 60 – 63.

 

 

60

Ćupovi* što stoje ovde od davnina

nemi su i mirni, svuda je tišina.

Al’ jedan nestrpljiv iznenada viknu:

„Ko je ovde lončar, a ko li je glina?“

61

Uzalud ne beše što sam hteo znati

da li grudvu zemlje mogu sobom zvati.

Onaj ko mi od nje ovaj oblik dade

nekad me razdrobi i zemlji me vrati.

62

Nikad srdit dečak ćup iz kojeg je pio,

sanjama i srcem i oblik njegov slio,

poželeti neće da taj spomen slomi,

ni u strašnom besu, ma kakav taj bio.

63

U grobnoj tišini, kad utihnu buka,

ružni lonac reče: „Tuđa je to bruka.

Smejete se meni, al’ niko ne pita

da li je grnčaru zadrhtala ruka?“

Tatjana Lukić – Grehota III

 

 

a tijelo

sjeća li se

 

ili su sitni biljezi

što šaraju plot

tek nijemi zarez u kamenu?

 

govori li išta ruka

ili kruži uokolo

i pruža ruke prema stvari

da bi se odnekud imala vratiti

u jalovu grudnju na grud?

 

je li okožda uvlači u se obzorje i svod

tek da primažili nam tepaju kakve tlapnje

treptanje i mig?

 

zbore li nam šta klecanja

krš od ruku

bruj stopala

 

ili drugdje taji

i loguje riječ?

HAFIZ – Gazela 142

 

Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.

Plačem pred nogama njenim, hoće li primit’ moju ruku?

Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!

Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?

’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

Ljermontov – GOSPOĐICI . .

Lepotom ti me ne privlači!
Moj duh se gasi i ostari.
Ah! mnogo leta pogled jači
Već umom mojim gospodari! …
Zbog njega svet sav zaboravih,
Za onaj tren nezaboravni;
I sad sam kao prosjak pravi,
Usamljen lutam, tuđin davni.
Ko putnik kad u noći mrkloj
Ugleda oganj gde se vije,
Pojuri za njim… segne rukom
I – svrši usred provalije! …

Bleki – Sjaji iskra

 

 

Sjaji iskra zapretena stegom

malograđanštine plitkog uma

kome da se da

kamo da sleti

grudima tvojim uzbibanim

mramornom biserju

pupčanoj rupici u milosti

svilenoj

stegnu grijehom čednim

zarobljenom

pubičnom đardinu pokošenom

raskošem obojenim

da slast svoju trepere

prinose

usnama maksumčeta zabludjelog

u ljepoti sanja

ljubavi vašoj novi univerzum

stvara

do tvoga beskraja