Mak Dizdar – Putovi

   Modra rijeka sanja

 

Ali to nije sve

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

I ništiš

 

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene

 

Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

(A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)

 

Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima puteva što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka

 

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna

 

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga

 

Ali to nije sve

 

Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

 

A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora

 

Ali to nije sve

 

Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice

 

Ali to nije sve

 

Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

biću

 

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

 

Ti ne znaš s kim

Imaš posla

 

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

(Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)

 

Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

 

(Shvatam te:

Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

 

Prostor vremena

U kojem se nalazim

 

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi

 

Ali to nije sve)

 

 

Aco Šopov Moć t a m – t a m a

 

 uskomesana-nevinost-i

 

 

 

Tamno je nebo , taman je ocean

a najtamnije zmlje

sve se sklonilo u gluhu jazbinu tame

Zvuk ju je tam-tama svjetlosnim kuršumom prepolovio

i dvije polovine krvare kao rumene usne zore

Tam-tma je misteriozna tajna života,

iz najdubljeg sna žice budi

mrtve vraća u ples sa živima,

a robovi izlaze iz svojih kamenova

i žive svoj prije vremena prekinuti život.

Tam-tam opuijha sve kao palmino vino,

sve je ošamućeno:i priroda i čovjek i rastinje,

tam-tam je praznik i slavlje život,

tam-tam je zajedničko uskrsnuće.

 

Grmne li tam-tam dan se radanjuje

svi na noge skaču gonjeni svojom nemirnom krvlju

živi i mrtvi, bolesni i neizliječeni,

ples se proteže kroz sela, kroz savane,

pored rijeke, kroz prašume,

i kao beskrajan ritam i melodija

uzduiše se gore ,gore do sunca,

gdje iz krošnji džinovskih stabala

nasmijan gleda Veliki Otac.

 

A kuća robova postaje raskošan dvorac i borilište

gdje dostojanstveno koračaju nekadašnji robovi,

i odjeveni kao prinčevi iz Malija

bore se za srce svojih izabranih sinjarski.

 

 

Prever – Pjesma za djecu zimi

 

 

U zimskoj noći

galopira jedan veliki čovjek

bijeli

 

To je Snješko Bijelić

sa svojom  drvenom lulom

da to je veliki Snješko Bijelić

progonjen  oštrom zimom

 

On stiže u selo

i vidjeći negdje svjetlost

zastaje

 

U jendu kučicu

ulazi bez kucanja

da bi se ugrijao

on sjeda na užarenu peć

i najednom nestaje

ostavljajući samo svoju lulu

usred oveće lokve vode

 

Zaista

ostavlja  samo svoju lulu

a uz nju

i svoj otrcani šešir

 

 

Malarme – Suza

 

Oh! želim da plačem! plačem ispod iva!
Dalek ljudskom smehu, dalek pesmi ptica!
Da plačem … zbog koga? svih čija kob, siva,
kao cvet na vetru, krenu do grobnica? …

Ne: zbog sebe. Jer ja smrt sam, moja zlatna,
moje ledno srce svijeno je plaštem!
Ja .. što sanjam plavet, s dve stope sred blata,
sve izgubih, jadnice .. Oh! želim da plačem!

Santa Maria della salute – Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit’ lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep'o spalit’ srce i lub;
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat’ u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’,
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al’ ipak neću nikoga klet’;
štagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al’ težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. –
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al’ nezezene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepsi san mi postaće java,
moj ropac njeno: “Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dusine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit’ pute,
suncima zasut’ seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Jesenjin – Pasji sin

 

Opet prošlost iz mraka mi leti,

šušti kao bele rade lug.

Ja se danas svog starog psa setih

što mi beše u mladosti drug.

 

Danas mladost šumela mi telom

ko natruli pod prozorom klen,

pa se setih devojke u belom –

taj pas beše nekad poštar njen.

 

Nema uvek svoga bliskog svako,

al’ je ona ko pesma mi bila,

jer ta pisma i nije nikako

kod psa vernog pod vratom otkrila.

 

Nikada ih nije ni čitala,

iz daleka ja je gledah s tugom…

Al’ bi uvek kraj maline stala

i sanjala o nečemu dugo.

 

Ja tugovah… I ne mogah tada

od nje pismo da dočekam svoje…

Otputovah… No, opet sam sada

pred kapijom plavičaste boje.

 

Odavno je moj pas, znam to, crko,

Alberto Caeiro – Svakog se dana

Svakog se dana sada budim s radošću i mukom.
Prije sam se budio bešćutno; budio sam se.
Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam,
a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što sanjam.

Ne znam što ću sa svojim čuvstvima.
Ne znam što ću sa sobom kad sam sam.
Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.

Wisława Szymborska – Ljubav na prvi pogled

  –

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

Emili Dikinson – Stihovi 76. i 77.

 

 

 

76

 

Ushit je – kada duša kopna

Na more otputuje –

Prođu se kuće – i predgorja –

Duboka Vječnost tu je –

 

U planinama, ko mi, rođen

O da li mornar poima

Koliko pjanstva božanskog

U prvoj milji van kopna ima?

 

77

 

Nikad ne čujem riječ „bijeg“

Da krv ne počne brže ići,

Iščekivanje naglo se javi,

Gotova su mi krila nići!

 

Nikad ne čuh: pred vojnicima

Puna tamnica da je pala,

Al svoje rešetke – djetinji trgam

Tek da bih opet smalaksala!