Neruda – Zabranjeno je

Zabranjeno je plakati bez pouke,

probuditi se, a ne znati šta sa sobom,

strahovati od  osebujnih uspomena.

 

Zabranjeno je ne boriti se za ono sto želiš,

odustati od svega zbog strahova,

snove ne pretočiti u datost.

 

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,

ne pokušati sačuvati zajedničke uspomene

i zvati ih samo onda kad ih trebaš.

 

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,

pretvarati se ljudima do kojih ti je stalo,

izigravati nekog drugog da bi te pamtili,

zaboravljati one kojima je zaista stalo do tebe.

 

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,

nemati vremena za ljude kojima trebaš,

ne shvatati da ono sto ti život daje, to i uzima.

 

Zabranjeno je otjerati nekog

s kim se nisi pomirio,

zaboraviti njegove oči i osmjeh.

 

Zabranjeno je zaboraviti nečiju prošlost

i zamjeniti je

njegovom sadasnjoscu.

 

Zabranjeno je ne pokušati shvatiti druge,

misliti da je njihov život vredniji od tvog,

ne spoznati da svako ima svoj put i sreću.

 

Zabranjeno je ne činiti stvari za samog sebe,

plašiti se života i obaveza,

ne živjeti svaki dan kao da  je poslednji.

 

Zabranjeno je ne tražiti sreću,

ne žovjeti  život s pozitivnim stavom,

ne misliti da uvijek možemo biti bolji.

 

Zabranjeno je ne znati

da bez tebe ovaj svet

ne bi bio isti!

 

Pablo Neruda – Igras se svakog dana

Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.

Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

Rajdar Kipling – Ako mozes

 

Ako možes da sačuvaš svoju glavu kad svi oko tebe

gube svoje i optužuju  te za to;

Ako možeš da vjeruješ sebi kad svi u tebe sumnjaju

i sam dopunjujeđ njihove sumnje :

 

Ako možeš da čekaš a da ti ne dosadi čekanje,

ili,ako si prevaren – da sam ne prevariš

ili,ako si omrznut – da sam ne zamrziš,

a da uz to ne izgledaš predobar ili premudar;

 

Ako možeš da sanjariš a da sni ne ovladaju tobom,

Ako možeš da maštaš a da ti iluzije ne budu cilj,

Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i porazom

i smatraš te dve varke  kao da su potpuno iste;

 

Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao

izvrnu nitkovi,kako bi od nje napravili zamku za neuke,

ili da posmtraš propast onoga čemu si namjenio sav život

i da,pogrbljen,s dotrajalom opremom opet novu stvaraš;

 

Ako možeš da natjeraš svoje srce,nerve i tetive

da te služe dugo iako si ih nemilice trosio,

i da izdrzis i kada nema vise niceg u tebi

sem volje koja ti dovikuje:”Istraj!”

 

Ako mošeš da zborišsa manjima od sebe

i ne istakneš svoju superiornost,

ili da u društvu sa jačima a od tebe-

sačuvaš svoju dostojanstvost;

 

Ako možeš da ispuniš jedan neizbrisivi tren

sadržajem koji traje šezdeset sekundi –

tvoja su zemlja i sve što je na njoj,

i,iznad svega,ostaćeš čovjek,sine moj!

 

 

 

 

 

Jutro sa Blekijem -Krvave trešnje i rubinove ruže

Zemlja boje krvi

 

 

 

Grad čednosti u plamenu    Ulica prkosa

Grad čednosti u plamenu                                                                Ulica prkosa

Krvava trešnja  Ukleti Holanđanin

Krvava trešnja                                                                                        Ukleti Holanđanin

 

Proljeće  Dali i lutka

Proljeće                                                                               Dali i Lutka

 

 

Grad čednosti u plamenu

četiri godine zvučne

ulice prkosa svaka sebi

krvave trešnje sade

krajolikom snova poput zdanja smrti

ukletog holanđanina koji se neminovno vraća

iz tame bolesnog uma

onih sa brda i drvosječkim sjekirama

nikako proljeće da dođe

francuska prva glava poklon nam nosi

Dalija i vlastitu lutka na napuhavanje

Oni Dali nam brkove na trešnju jednu kači

mi lutku vraćamo njenom ljubavniku

naše trešnje su nam draže

od darova bludnica sa sedam  brda

nikako stađuni da prođu

japanka jedna sadaka joj ime

kaže budite strpljivi i primite buđave darove

i tiho dobro ste prošli

šta mislite o atoma fisiji i napalmu

vama na glavu samo koja avio bomba trene

i koja rascvjetana trešnja u krvi

pleše ples sa rubinovim ružama

dođe proljeće studen u nama

i bol

sada će neki drugi vjernik

na dar dobijati krvave trešnje

i rubinove asvalta ruže

one su par

za ples je uvijek trebalo dvoje

 

Arsen Dedic – Spaliti zemlju

Istog časa kako si otišla
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi
nego općenito; svi
stihovi ljubavni stihovi politički
i stihovi o smrti

Koji su se na tebi grijali
koje sam mogao na tebi ispitati
s pogledom na tebe
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisani na tvojoj načetoj puti
potražiti ih u tvojim
gorućim usnama

I sad mi se postavlja pitanje:
što ostaje od poezije
kad se rastane od one
koja me na nju silila

Istog časa kad si otišla
pokušavao sam spasiti
pokušavao sam ispraviti
pokušavao zalijepiti
ali udarci udarci…
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa »trava prerasla«
i na koncu
zvučni znak
zračni znak očajanja

To sve sabrati
i spaliti za sobom
na prijevaru
na izdaju
pokorenu zemlju ljubavnika

Vincenzo Cardarelli – Okrutni oprostaj

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.

Aleksa Šantić – Čekanje

Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da –
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom – oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

Vesna Višnjevac – Zaborav

 

 

Kad se pokrenu slike

neke muzike davne

poznate do dna srca

znaš li ti da ja ne dođoh

sa neke druge strane

nego sam uvijek bila tu

kroz istinsku dubinu znana

tvoj pogled na meni štrecne

bljesne svjetlost rana

I poslije kroz vrijeme

ja ne znam

ne znam ni gdje sam

gdje je moja kuća i hrana

kroz snjegove lutam

da nađem mjesto

gdje se sanja

Izet Sarajlić – Sarajevo

Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Zenske” nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.