Ana Ahmatova – Ljubomoran , nemiran …

Ljubomoran, nemiran, ali ne od onih grubih

Volio me je kao svoje kosti

Ali moju bijelu pticu ubi

Da ne pjeva o prošlosti

O zalasku ude u moju sobicu:

”Voli me, smij se, piši stihove!”

A ja zakopah veselu pticu

Iza starog bunara, pokraj jove

Obećala sam da neću plakati

Ali srce pretvorih u stijenu

I, čini mi se da su moji sati

Ispunjeni jpesmom ptice ubijene.

Cesar Vallejo – Rastanak sjećajući se na jedno zbogom

Na kraju, na koncu, konačno,
vraćam se, vratih se i skončavam se i plačem dajući vama
ključ, svoj šešir i ovo pisamce za sve vas.
Na vrhu ključa je kovina u kojoj smo naučili
kako se zlato lišava zlata, i nalazi se,
na kraju mog šešira, ovaj jadni mozak, slabo počešljan,
i posljednja čaša dima, u svom dramatičnom papiru,
počiva svoj praktični san duše.

Zbogom, braćo sveti petri,
herakliti, erazmi, spinoze!
Zbogom, tužni biskupi boljševici!
Zbogom, vladari u neredu!
Zbogom, vino, koje si u vodi kao vino!
Zbogom, alkohole u kiši!

I sebi samome također kažem zbogom,
zbogom formalnom letu miligrama!

Također zbogom, na isti način,
hladnoći hladnoće i hladnoći topline!

Na kraju, na koncu, konačno, logika,
granice vatre,
rastanak sjećajući se onoga zbogom

Desanka Maksimovic – Celoga je dana

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.

Halil Džubran (Kahlil Gibran)

 

 

Ja sam reč koju izgovara Priroda,
Pa je zatim povlači
I krije u dubini svoga srca,
Da bi je ponovo izgovorila.

Ja sam zvezda
Pala sa plavog šatora
Na zeleni sag.
Ja sam ćerka tvari
Što ih zima nosi u utrobi,
Proleće rađa,
Leto uzgaja,
A jesen uspava…
Ja sam poklon zaljubljenih;
Ja sam svadbeni venac
I poslednji dar
Što ga život daje smrti.
Ujutro s povetarcem zajedno
Najavljujem dolazak svetlosti,
A uveče je sa pticama ispratim.
Idem u korak sa livadama
I ukrašavam ih bojama;
Udišem vazduh i opijam ga
Svojim mirisima.
Dok mirno snivam
Gledaju me bezbrojne
Oči noći.
Budim se da posmatram
Jedino, blistavo
Oko dana.
Pijem vino rose,
Slušam raspevane kosove,
Plešem uz lelujave trave.
Uvek naviše gledam
Da svetlost spoznam,
A sopstvenu senku ne opažam.
To je mudrost velika,
Čoveku zasad nepoznata.

Mak Dizdar – Putovi

   Modra rijeka sanja

 

Ali to nije sve

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu

Ideš prema meni. I u jurišu

Smijući se i plačući

Pred sobom

Sve čistiš

I ništiš

 

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš

Istinski put

Do mene

 

Jer

Ti poznaješ uklesane i utrte pute

I niti ijedan drugi

(A mali su zapravo i jalovi

Bez obzira koliko su

Za tebe

Oholog i jakog

I preteški

I

Dugi)

 

Ti poznaješ samo one puteve

Što prolaze

Od srca

I

Oka

Ali to nije sve

Ima puteva što su se ispružili pred nama

Bez javnog traga kolovoza

Bez voznog reda

Bez vremena

I roka

 

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene

Veoma sigurna i česna

Ona

Što dolazi

S lijeva

Ili

Zdesna

 

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići

Smjerovima sličnim

Sa sjevera

Ili

Juga

 

Ali to nije sve

 

Kuga

Oči uvijek

Pametno mi traži

Ispod ustalasale na vjetru raži

Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

 

A iz bezmjernih visina

Odozgora

Pritiskivati

Grudi

Najjače

Može

Mora

 

Ali to nije sve

 

Ti ne znaš zakon raskrsnice

Između svjetlila

I

Tmice

 

Ali to nije sve

 

Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

biću

 

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje

između mnogih

Mojih

Velikih

Zala

 

Ti ne znaš s kim

Imaš posla

 

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene

Nije isto što i put

Od mene

Do tebe

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Skrivenom za tvoje moćne oči

(Ti ne znaš da meni je

Mnogo više

Nego što misliš

Sudbina

Namrijela

I

Dala)

 

Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš

Ali nikako da nađeš istinski put

Do mene

 

(Shvatam te:

Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu

Što živi tek sada i ovdje

I ne zna za bezgranični

 

Prostor vremena

U kojem se nalazim

 

Prisutan

Od dalekog jučer

Do dalekog sjutra

Misleći

O tebi

 

Ali to nije sve)

 

 

Aco Šopov Moć t a m – t a m a

 

 uskomesana-nevinost-i

 

 

 

Tamno je nebo , taman je ocean

a najtamnije zmlje

sve se sklonilo u gluhu jazbinu tame

Zvuk ju je tam-tama svjetlosnim kuršumom prepolovio

i dvije polovine krvare kao rumene usne zore

Tam-tma je misteriozna tajna života,

iz najdubljeg sna žice budi

mrtve vraća u ples sa živima,

a robovi izlaze iz svojih kamenova

i žive svoj prije vremena prekinuti život.

Tam-tam opuijha sve kao palmino vino,

sve je ošamućeno:i priroda i čovjek i rastinje,

tam-tam je praznik i slavlje život,

tam-tam je zajedničko uskrsnuće.

 

Grmne li tam-tam dan se radanjuje

svi na noge skaču gonjeni svojom nemirnom krvlju

živi i mrtvi, bolesni i neizliječeni,

ples se proteže kroz sela, kroz savane,

pored rijeke, kroz prašume,

i kao beskrajan ritam i melodija

uzduiše se gore ,gore do sunca,

gdje iz krošnji džinovskih stabala

nasmijan gleda Veliki Otac.

 

A kuća robova postaje raskošan dvorac i borilište

gdje dostojanstveno koračaju nekadašnji robovi,

i odjeveni kao prinčevi iz Malija

bore se za srce svojih izabranih sinjarski.

 

 

Prever – Pjesma za djecu zimi

 

 

U zimskoj noći

galopira jedan veliki čovjek

bijeli

 

To je Snješko Bijelić

sa svojom  drvenom lulom

da to je veliki Snješko Bijelić

progonjen  oštrom zimom

 

On stiže u selo

i vidjeći negdje svjetlost

zastaje

 

U jendu kučicu

ulazi bez kucanja

da bi se ugrijao

on sjeda na užarenu peć

i najednom nestaje

ostavljajući samo svoju lulu

usred oveće lokve vode

 

Zaista

ostavlja  samo svoju lulu

a uz nju

i svoj otrcani šešir