Prever – Barbara

Svijet azura  Duša jecajpg  Ljubavno pismo

 

Barbara

 

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana

A ti si hodala nasmijana

Prokisla radosna očarana

Pod kišom

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom

A ja sam te sreo u ulici Sijama

Smješila si se

I ja sam se smješio

Sjeti se Barbara

Ti koju nisam poznavao

Ti koja me nisi poznavala

Sjeti se

Sjeti se toga dana

Ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i

Viknuo tvoje ime

Barbara

A ti si po kiši k njemu potrčala

Radosna prokisla očarana

U njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara

I ne ljuti se što ti govorim Ti

Ja kažem ti svima koje volim

Čak i onima koje sam jednom vidio

Ja kažem ti onima koji se vole

Čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara

Ne zaboravi

Tu kišu mudru i sretnu

Na svome licu sretnom

Nad ovim gradom sretnim

Tu kišu iznad mora

Iznad arsenala

Tu kišu što je pala na brod iz Uesana

O Barbara

Rat je svinjarija velika

Što je sa sobom sada

Pod kišom kanonada ognja

Krvi i čelika

A onaj koji te je grlio

Zaljubljeno

Je li umro nestao ili još uvjek živi

O Barbara

Bez prestanka kiši nad Brestom

Jednako kao i tada

Ali to nije isto i sve je srušeno

To su korotne kiše, strašne i neutješne

To nije oluja više od ognja,

krvi i čelika

To su naprosto oblaci

Što kao pseta crkavaju

Kao pseta što nestaju

U mlazu vode nad Brestom

Da trunu negdje daleko

daleko, daleko od Bresta

Od koga ništa ne osta.

 

 

Prever – Deca kad se vole

 

Deca kad se vole

ljube se stojeći

po kapijama noći

dok prolaznici ukazuju prstom na njih.

 

Ali decu kad se vole

Baš briga

da l’ ih ko vidi

jer tu su samo njihove senke

treperave u noći

koje izazivaju kod prolaznika

bes,

prezir,

smeh

i zavist.

 

Deca kad se vole

nisu ovde ni za koga.

Tada su dalje odavde

nego što je noć,

i mnogo dalje

nego što je dan.

Ona su

u zaslepljujućoj svetlosti

prve ljubavi.

Versna Parun – Za sve su kriva djetinjstva naša

 

 

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

 

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

 

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

 

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

 

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.

Jutzro sa Preverom – Jednog lijepog jutra

Nije ga bilo strah ni od koga

Nije ga bilo strah ni od čega

Ali jednog lepog jutra

On je mislio da vidi nešto

Rekao je Nema nikog

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo ničega

Ali istog jutra njemu se činilo da je čuo nekog

I on je otvorio vrata

I zatvorio ih govoreći Niko

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo nikog

Ali odjednom osetio je strah

I shvatio je da je sam

Ali nije bio sasvim sam

Jer tada je video da NIŠTA

Živi ispred njega

Krleža – Bdijemo

 

Bdijemo. Zimski nokturno. A vani
nad maglenim poljem tiho se dani.
Na zelenom plišu, dva lesa blijeda,
boja tvoje kose, zlatna boja meda.
Na krovu harfe. Žice telefona.
Melodija tiha pogrebnih zvona.
Dvije voštane lutke. Tišina. Sami
ne znamo što je. A u polutami
miriše ambra: zlatne kose prami.
A ja vas gledam. Pobožno i kao
slikar kad slika ikonu Madone.
U tom trenutku nisam ni dobar ni zao,
a harfe žica posmrtno zvone.

Rajner Marija Rilke – Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost greje?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama veje.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Brinem, a dom je na dnu mog srca.
Čuvam se, a u meni straža bdije.
U mojoj novoj ljubavi se svije
svet lepi, da tu počiva i grca.

 

Jesenjin – Kapljica

 

Kapljice biserne, kapljice prekrasne,

kako ste lepe uz zlaćani sjaj,

i tužne kako ste, s jeseni prekasne,

na crnom prozoru, uz vetra laj.

 

Veseli ljudi, dok ne znate stradanja,

kako ste drugima veliki tad,

i kako jadni ste u mraku padanja,

niko vam ne može smiriti jad.

 

Kapljice jesenje, kako vi sputate

i teškim tugama duši naudite,

klizite tijano, oknima lutate,

kao za veselim nečim da žudite.

 

O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni,

s tugom u duši, dok vek svoj trajete.

Često dozivate, kao opijeni,

minule časove u koje stajete.

 

 

Marina Cvjetajeva – Noćas sam sama

 

Noćas sam sama sred noćne jave –

bez sna i bez doma – duše sive.

Noćas imam sve ključeve i brave

od kapija ove prestonice divne!

 

Nesanica me istjera na put studi,

o kako si mi divan, tamni moj Kremlju!

Noćas, evo, ljubim u meke grudi

ovu okruglu, ratničku zemlju!

 

Podiže se – ne kosa, već krzno vetrom

što preteški u dušu mi se svale.

Noćas želim sve ljude planetom

bilo da ih vole, bilo da ih žale.