Biseri bjelavskih mahala 451 * – 456 *

451*  Ako se mali um fukare , bilo kog profila , bavi pameću, svakim istupom se plitkoća velikog uma graniči sa maloumnošću. Tada se rađaju misli srazmejrne moždanoj  masi punoglavaca.

452* Kažu taki i taki red. Ako nešto dureš duraj do kraja.

453* Svaki kraj je dobar ,osim onoga koji je loš.

454* I djeca kao i stare ćuprije imaju sjećanja i dušu.

455* Fukara se rađa i biva fukara  do kraja života i pravi se da ne zna da je fukara.

456* Evo neki umisle da su mislioci, Sokrati na priliku.Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Kako mogu misliti ako mozga nemaju.

Biseri bjelavskih mahala 439 * – 444 *

439*  Ponekad nam se čini da krvoločne  životinje iz prikrajka posmatraju ljude i oponašaju ih.

440* Evolucija mozga nema veze sa  našim odrastanjem. To je za majmunolike Darvine i njihove

fašističko arijevske sljedbenike.

441* Neljudi nemaju ljudski genetski kod. Oni imaju kod pržuna.Tako im zapisano.

442*Diktature gutaju svoju djecu i miljenike , ali prije toga prvenstvono ubijaju pučanstvo,i smrću i

glađu.

443* Drveni capin može biti ko tvrd drvo .

444.* Kad je od metala capin može biti tvrd ko metal  .

 

Biseri bjelavskih mahala 433* – 438*

 

433* Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim  tonovima.

434* Ljudi su krvoločne životinje, a životinje su samo inteligentni  hajvani koji žive život, kako im usađeni nagoni nalažu.

435* Vrijeme je iluzija. Da nije iluzija žašto bi se dani svake godine vraćali.

436* Prošlost nas mori,sadašnjost ne postoji , budućnost zabrinjava, pa hajd'budi pametan.

437* Današnji svijet  postoji radi ubica, pljačkaša, bagre , fukare , ubleha i prepisivača. Pošteni su zauzeti bitkom tabirenjem sadržine kontejnera.Ko im kriv kad su klepili ušima.

438 * Sve sami licemjeri i bogohulnici.Prepoznaćete ih. Njihov kantar je praza, a kućne sehare pune, a oni utovljeni ko stoka pred klanje i roštilj.

Djeca među monstrumima

 

Veoma tužno i opominjuće.

Roditelji,organizatori,publika , javno mnjijenje , vlast u delirijumu.

Djeca se ubijaju .

Užaš.

Stavično.

 

 

Ali i dokaz da su djeca hrabrija od odraslih.

Ćutke prihvataju sudbinu.

Samo rade što im se kaže.

 

Malo se zahvaljujemo na dobrobitima koje imamo.

Vidjeli ste  zašto.

Biseri bjelavskih mahala 421* – 426*

 

421* Život je  kratka , kak bi rekel filjozofi. Često ubitačno prekratak.

422* Ode Moto da se Mota.Ode Oto da se Ota.I tako svaki prelijepi dan , dok čekaju Godoa.

423* Sve što se rodi grešno je  bez izuzetka .Ha se promili ,iz one što se promilio, grešan je. Da se nije promilio ne bi bio grešan.  Ni jedan insan.Zakon logike.

424*  Čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama,samo crno – bijelih Unatoč tome, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

425* Broj maglica je lako izračunati; svaka maglica pripada nekoj ženi.

426*Ljubav je najljepša igra, ali ako nema igrica.

Biseri bjelavskih mahala 409* – 414*

409* Prepisivanja i vulgarizmi pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom umanjene  vrijednosti,a to j'opet savršeno korespondira sa plitkoćom uma.

410* Neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja je pravo da se bude kreten.

411* Ponekad je previše slučajnosti , da bi to bila slučajnost.

412* Šuplji kazan se da zakalajisati , a crna rupa oblajhati, ali skrpljeno i oblajhano nije isto što i novo.

413* Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

414* Sve je jasno osim onoga što nije.

Biseri bjelavskih mahala 403* – 408*

 

403* Jado uvijek ostaje jado.Jadno da ne mere jadnije biti.

404* Odakle narodu misli , kad je dobrovoljno strpan u torove i pustilo mozak na pašu.

405* Ljubav nije san ,ljubav treba živjeti svaki dan.

406* Oprostite grijehe drugima;prostiće vam se vaši osim jednoga…

407* Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.

408* Ima ljudi i ljudi, a ima i hajvana. Napose među ljudima.

Biseri bjelavskih mahala 397* – 402*

397* U  beskonačnom sunčanom satu Univerzuma , svaka godina je i nova i ista. Zakon relativiteta i perpetum mobile.

398* Ko reče da politika nije prostitutka , taj je nepismen , jako usporene inteligencije  ili je političar.

399* Ljudsku glupost treba zabraniti.Za to je najpogodnija teorija ravne zemlje.

400* Mozak ravnozemljaša ima praznu sferu , koja se  ničim ne  može dozvati pameti.

401*Što bi poete rekle:-Plako ne plako , riknućeš.

402*Ko poslijednji plače  taj je ograisao. I vam'te i tam'te. Zato , najtijebolje  plači prvi ,smij se poslijednji.

Osvrt na pisaniju neuke pisaljke Safeta Obhođaš

 

Rijetko obaćamo pažnju na polupismene , neutemeljene i uvlakaćke zapise, napose kad je autor žene.

Ali nam se ponekad pristavi muka , što niko ne reaguje na takve zapise , radi nekog mira, u zajednici prepisivača i uvlakača tlačiteljima bosanskog naroda. pa moramo negdje izliti malu dozu nervoze , iritiranu neukoću i  intelektualnom mrtvajom.

Radi autentičnosti smatrali smo da  je potrebno da prenesemo nesuvisli i nebulosti tekst  neke anonimke koja pokušava da se na silu utrpa i „bošnjački“ mit , kidišući na velikana jugoslovenske i bosanskohercegvačke riječi Skendera Kulenovića.

 

05.03.2005. je objavljen tekst:

STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA

 

Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.

 

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

 

Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.

 

(Safeta Obhodjaš)

**

Moramo napomenuti da je „dotična „ Safeta Obhodđaš ,čitav  rat ,  od početka  1992 godine provela udomljena u Švabiji, daleko od patnji i stradalništva korpusa kojem pripada   i nikad se nije vratila među svoje „bošnjačko“ čitateljstvo, osim kada je trebala nešto objaviti i ogrebati se od tog naroda.I ona ima hrabrosti progovarati o izdaji i lažima.

Dakle tekst persistira od marta  2003. Niko da opomene i skrene pažnju na zlonamjesrnost jedne pobjegulje, koja se pridružje fundamentalističkoj hajki na velikane bosnske i muslimanske riječi.

No ,krenimo sa dvije nebuloze u drugoj rečenici pisanije koja nam je skrenula pažnju da žena nema pojma ni  sa faktografskim realitetom ni sa  ukusom:

„Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista.“

Podilažennje fundamentalističkoj sekti,kao da želi izbrisati svoje dobre, predratne veze sa komunistima koje crni.

Imalo savjestan zapisničar i prepisivač će upozoriti na tu notornu neistinu izrečenu koja se može provjeriti površnim pogledom na društvene mreže.:

„ Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”.“

Njegovi roditelji su bili veoma ponosni na sina, jer se uzdigao iznad nametnutog siromaštva, postao uvaženi pjesnik i osnivač muslimanskog časopisa u jednom , ne baš zahvalnom podneblju za takvo nešto. I normalno nije se kao većina “Mladih muslimana ” priklonio ustaštvu i fašizmu.

Već slijedeća rečenica dotićne i te kako odvraća pozornost sa suštine , namećući neke svoje nemušte stavove.

„To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih.“

 

Mi smo zaprepašteni plitkoćom razmišljanja , jer nemamo dileme kome će se prikloniti osiromašeni muslimanski intelektualac , čija je porodica opljačkana do temelja i  ostala na ivici sirmoaštva:

Pljačkaškoj državi koja mu je otela sve ili pokretu koji se bori protiv te države?

Da li to dotična   „od Titove vojske“  brani fašistički režome  koji su napravili genocid nad muslimanima i opštu otimačinu  ?

 

To nije bio problem mnogih poridica, to je bio jedina moguća reakcija savjesnih ,kojima je pripadao Kulenović.

 

Nesavjesni i posebni , danas označeni kao podobni muslimani su se priklonili zlu i mirno živjeli u okrilju ratnih dešavanja.

I u nastavku prethodne rečenie, totalno neutemeljena laž , izašla iz neobrazovanog  uma , žene koja hoće da se dodvori muslimanskim fundamentalistima:

…i tu je napisao ( na Kozari op.a.) i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom.

Ne razumijemo zašto je lažov i izdajica , i koji su to mnogi. Dežurni podanički kerberi ili oni koje se plaše snage Kulenovićeve riječi.

Izdaja je zato što je pisao o ženi univerzalnoj  ili kako on reče:

“Posvećujem ženi bezimenoj voljnoj u borbi rođenoj .”

Imena u poemi su odredili nacionalnu pripadmnost, ali poznavajući Kulenovićev poetski i intelektualni senzibilitet , njegovoj poemi bi dobro pristajala imena bilo koje druge nacionalne , vjerske i  rasne provinijencije.

On prventveno piše o boli majke, o traganju za sinovima koje su njene grudi odgajale i hranile.Ona se svojoj  boli i tuzi uzvisila iz majčinske nemoći. Ona traga za istinom , i , da , za osvetom. Ali ne krvavom osvetom , već onom koja stvari dovodi u red, da se takvo ništa ne ponovi , ni njenoim narodu ni bilo kojem drugom. Univerzalnu poruku poeme izgleda svi zaboravlljaju, i okreću se onome što im odgovara. Srbi svom stradalništvu, muslimani izostanku njihovo stradalaštva , napose na Drini.

Kulenović nije , kao bekan , polegao glavu na ogradu viđegradskog mosta. On je uzeo pušku i borio se za svoj život i život svih koji su stradalnici u tom rati.  On ne može pisati o genocidu u Podrinji 1992. Tada nije bilo interneta i mobilnih aplikacija. I jer je to bila tabu teme. Decenijama.I tada i sada.

 

Van pameti zvuči  konstatacija:

„…koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.“

A šta je radila i osjećala  Obhođaška , dok se genicid nad muslimanima  vratio u koš žešćem i stravičnijem obliku vratio u  Podrinje i na njeno Pale?

O tome ona ne priča . Valjda je ponosna na svoju izdaju i  ličnu laž, ali i svjesna njene veličine , već u slijedećem pasusu se pokušava blijedo „vaditi“.

Ima ona osjećaj za pogrešan “biser “, sa drugačijom konotacijom ali jjoj se vraća   bumerang:

” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

 

Vidljivo je da njena dodvoračka pisanija upravo vrši manipulaciju , obezvređuje i baca nepostojeću„ sjenu“ nad djelom Skendera Kulenovća.

Iako je na prvi pogled izražen borbeni kolektivni  patos , koji čitavim njenim tokom podstiče ritmičnost poeme,  radnje  je smjetštena u jednom veoma tragičnom momentu za partiznane i čitavu Kozaru – borba za opstanak. Zar su tada koministi / parizani imali vremena  razmišljati o historiji , ideologiji, naciji i vjeri u bilo kojem vremenu. Kozaračka golgota je završena Jasenovac i Jadovno, kao monstruozno lice apokaliptičke nesreće tolikih ljudi, žena i dece, “Knežopoljka” zapravo pjeva i opominje , o svim tragedijama bosanskih muslimana i drugih naroda tokom II rata  i rata 1992-1995. To je univerzalna poruka i pouka , zlo treba sasjeći u korjenu da se ne bi ponovilo. Tako Kulenović postaje Stećak, proročki svjedok stradanja svoga naroda, a njegova poema nema nikakvu ideološku konotaciju.

Nažalost ljudi ne znaju čitati. Nepismeni se mogu pravdati neznanjem, ali ljudi „od pera“  , učeni, ilimije bi trebali razumjeti ono što je pjesnik htio reći i tek onda pisati ili se izjašnjavai o tome.

Nije za neuke i zlonamjerne uopšte preporučljivo uzimati pero u ruke. Bolje da odu u ćenifu i tamo  olakšaju svoje intelektualnio „umjeće“.

Zaboravimo naša poređenja. Da vidimo šta o Kulenovićevom jeziku , književnom izrazu pišu velikani književne misli i autentični svjedoci vremena kada je njegovo djelo nastajalo.:

 

Danilo Kiš , u uvodnom dijelu eseja o Kulenoviću , konstatuje:

“Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”

 

Radomir Kontantinović će u Filozofiji palanke značajno mjesto posvetiti Skenderu Kulenoviću , ne skrivajući divljenje o „izuzetnom jezičkom čulu“ čije je  „znanje jezika na granici bića i ne bića,na kojoj kao da se,  pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da na mahove tu biti znači govoriti …

Alija Isaković je svoj  kanon  BISERJE, Izbor iz muslimanske knjizevnosti, zasnovao upravo na Kulenovićevom jeziku. Štaviše, može se reći da je Kulenović uz Maka Dizdara i Mešu Selimovića sebi obezbjedio centralno na kojima će bazirati    Isakovićevi kanonski kriteriji.

Enes Duraković,  drugi najznačajniji antologičar muslimanske književnosti, uzima Kulenovića, posebno njegove sonete, za najpouzdaniju  estetsku i  središnju ulogu u pristupu muslimanskoj književnosti svoje kanonzacije.

Kulenović će isticati:

„Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“.

U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom Petrovcu prije Prvog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“.

Lavinu oduševljenja Kulenovićem smo morali prekinuti, jer za to bi bio potreban roman.

 

I sada na kraju njenog puta pitamo Safetu Obhođaš:

 

O kojoj se izdaji i laži radi?

Njenoj ili Kulenovićevoj.!?

 

 

Zakon jačega – nagon i “razum”

Obično, nesmetano u američkoj divljini , žive jedni pored drugih, već eonima.

Zvijeri – grizliji i vukovi.

 Obilaze se u širokom luku i žive u nekom nepisanom stanju mira.

U prirodi jedino glad i borba za opstanak mogu poremetiti “idile”.

Buđenje iz zimskog sna je veoma traumatično za medvjede.

Nepozvan naići na gozbu vukova , dok stomak vrišti i urliče ,

hrane nema na vidiku , može izazvati sam0 jednu reakciju.

Napad i borba za meso.

Nekada i zvijeri nadvladaju nagon i proradi “razum”.

 Blago rečeno – zanimljiva situacija