Slobodan A.Bodo Kovačević – jedan od tri alter ega VIS Indexi

 


Slobodan A. Bodo Kovačević.

I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.

Solo gitarista naših i svjetskih Indexa.

Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao sedam banki. Ovako je zakinut za dvanaest godina voljenja i divne muzike, i slika.  On bi na prvo mjesto stavio nježni  dodir kćerkine ruke.

Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964.  do 2001. godine su bili  kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok    akademije zvane Indexi.  Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim  sedmorice Veličanstvenih –  VIS Indexi.

Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati.  Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.

U onom  VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević  je bio onaj filigranski vez,  koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.

O  Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.

Prijateljski. Nema zamjerki.

Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi  rekla, “siva eminencija grupe”.

Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu   ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci   mogu boljeti.

Mi smo bili okrenuti oni mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.

Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali  poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka.

Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.

On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.

Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su  bili  najnježnije  i najljepše boje jedne  predivne , naprasno prekinute balade.

Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.

Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj   žute  ruže  na hladnu humku polažem. Samo tri dana je kiša zaista padala.  A boljela čitav život.

E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki  će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli.  Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.

Bio je vizionar koji je je mnoge stvari zano unaprijed.

Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.

Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.

Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman  broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama  prtjiti  prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.

Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za  jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav ,   nekoliko puta zavrtimio četrdesetak  sekundi nenametljivog solo  maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i  teče dalje.

Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu,  s nogu ,  je privilegija.

Mi smo sretni ljudi.

Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak  i blag. Kao i svaki Mali Princ,  Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.

Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.

 

  Mali princ

 

Ona sa cvijećem u kosi Stablo Balada Slomljena ljubav

Indexi – Boj na Mišaru / razgovor

 

Ima jedna muzička numera,zasnovana na historijsko / guslarskoj podlozi.

Ali mi na preskok.

Idemo redom.Autor kompozicije Boj na mišaru je Kornelije Kovač.

Rođen u Niš 1942.,odrstao u Subotici ,došao u Sarajevo studirati na prestižnoj muzičkoj akademiji. Mnogo se trsio na sarajevskoj muzičkoj sceni. Mjenjao je grupe i žanrove tražeći svoj izraz. Čak je i u guslarske forme pokušao prodati. On to nama našo.

Skrasio se u Indexima prvu i vodeću autorsku grupu u bivšoj Jugoslaviji. Kornelije Kovač je u Indexima proveo nepunu godinu dana godine. Od novembra 1967. do septebmra 1968.god. Za Indexe je komponovao dvije pjesme Boj na Mišaru i Ako sama jednog dana budeš ti.

Druga pjesma je brzi šlager čiji je aranžman baziran na klaviru i višeglasnom pjevanju. Ta pjesma je bila kraj višeglasnog pjevanja u svirci Indexa. Svirajući u Indexima stekao je popularnost kao kompozitor i aranžer. Otišao je u Beograd i osnovao Korni grupu.

Onako usput,znate li zašto je Kovač otišao iz Indexa i Sarajeva.?

Tri su razloga:

I. Htio je šefovati i određivati Indexima  šta da se radi,koja muzika da se svira, u kojem smjeru da se ide. Indexi kao ni Čaršija nisu voljeli da njima bilo ko šefuje .Il’ smo raja ili nismo. Nema tu šefova.

II. Htio je mjenjati vokalnog solistu – Davorina Popovića jer nije odgovarao vokalnim modalitetima koje je Kovač zahtjevao od nekog svog zamišljenog idealnog pjevača. Indexi i Dvori , te cijela Jugoslavija su za ova pedeset tri ljeta imali samo jednog Pjevača.

III. Boj na Mišaru .

Pjesma etno-psihodelično / hard rok konotacije – na visokoj aranžersko razini. Taj lagani muzički potpuri Indexi nikad ,za vrijeme 34. godine potonje svirke,  nisu izveli. Da li vam tu nešto govori?

Pjesma je nastala 1968 god. kada su u svijetu počeli ubijati djecu cvijeća, a u Jugoslaviji se počelo sa povampiranjem nacionalnih aveti u Hrvatskoj i Srbiji.

Semptembra 1968.godine dolaza do razlaza Indexa, Sarajeva i Kornelija Kovača.  Blago rečeno dobio je dozvolu da ode iz grupe bez posljedica. Nije nužno upotrijebiti tonove i riječi oštrije konotacije. Bilo pa prošlo, a vidite ništa se nije zaboravilo.

Po njegovom odlasku Indexi su procvjetali i postali najbolja grupa u regionu i šire. Poziciji muzički najbolje i najorginalnije,  grupa držala samo trideset pet godina.

I zato molimo neke kreature: “Prestanite blatiti Indexe. Ne zaslužujete ni pominjanje njihovog imena, ni slušanje njihove muzike.“

Jedan od tih likova je i autor animacije crnih kukavica za koje glupavo misli da su gavrani. Muzički ukus autora i onih u Hagu i onima koji tek treba da odu je trebao bi biti isti. Isti im i koljački nagoni. Cilj zajedničkog rada je bio uništiti „ baliju „ , ali je autori u sljepoći promašili temu.

Uradak nije pošten ni human ni vremenski opstojan. Govori sve o autoru. Učinio ga je neko jako primitivan i jako neinteligentan. Neko ko nema ni poštenja, ni vaspitanja ni morala. Taj neko živi u šestovjekovnoj tami zla tam-tam gusala.

Poznanici autora će znati da li ovi opisi odgovaraju? Autor neka zahvali majci što u svojoj neupućenosti ne zna baratati društvenim mrežama. Tako ona ne može upoznati jad i bijedu rođenog sina. Kada bi saznala za zlo u njegovom bolesnom umu vjerovatno bi poželjela da se nije rodio.

Žao nam je i izvinjavamo se što smo morali izgovoriti neke riječi:.Tješi nas pomisao da smo na pravi način prenijeli ono što je slikama rečeno. Da bih korektniji bio i jasnije sliku monstruma prikazao, potrudio sam se da njegav uradak ocjene ljudi od zanata:.

Kraj prvog dijela. Drugi ide u 02 00 h.

Zapis o Josipi Lisac , Indexima i Sarajevu

 

                 

 

 

„Davati jednu pjesmu po jednu je jedan štos koji mi je prije 15 godina,a možda i više otkrio divni Đorđe Novković.“

Uz dužno poštovanje primadoni jugoslovenske i hrvatske muzike moramo dati neka pojašnjenja.

Taj štos je mogla čuti od Đorđa Novkovića, ali on je samo samo prenio filozofiju kojom su ga Indexi pokušavali ali nisu uspjeli naučiti. Na početku svog autorskog rada, davne 1967.godine, on je svirao u Indexima i ostao je otprilike, ali tačno, samo godinu dana. Otišao je jer nije imao strpljenja da radi kao Indexi, kvalitet prije svega.

Po odlasku Zagreb objavljivao je u prosjeku 60 kompozicija godišnje, da bi zavšio bogati opus na broju od oko 2.500 kompozicija lakih nota. To nije davanje jedne po jedne pjesme, to je šapirografsko štanjcanje muzike. Ova opaska nije pokuda već pohvala, jer na ovim prostorima nema nikoga ko se može pohvaliti takvim učinkom , ali i posljedičnim efektom

Koncept Indexa, grupe koju Josipa jako dobro poznaje je bio svima poznat:

„Dajemo pjesme redosljedom kako i kada one nastaju. Ne određujemo mi kada će pjesma isplivati. To određuju srce i duša. Ne možemo sebe prisiliti , ući u studio i reči:

E idemo sada , kad smo već ušli u studio , napraviti sedam-osam pjesama za ploču. To bi bilo nepošteno prema nama i prema našoj publici. Pjesma se rađa i daje kada sama dođe i ispliva iz vaših damara.“

Ovaj koncept su u ime Indexa javno objelodanili: Đorđe Kisić, Davorin Popović, Slobodan A.Kovačević i Fadil Redžić polovinom šezdesetih godina. Tih godina počinje poznanstvo Josipe Lisac sa Indexima.

Indexi su se svog koncepta uvijek pridržavali, iako su mu mnogi prigovarali; nazivajući taj odnos prema stvaralaštvu ; imenima poput lijenost ili nemar…

O ovim neukim zamjerkama neki drugi put.

Već početkom karijere 1968.godine, Josipa Lisac se dva puta srela sa Indexima. Prijašnji susreti nam nisu poznati.

Na festivalu Vaš šlager sezone, ona je sa grupom Zlatni akordi otpjevala Hello taxi. Indexu su izveli kompoziciju Pustinjak. No to je bio susret kada su se oni već poznavali.

Onaj prvi susret i bitnije vezivanje za Indexe je bo njen polusatni nastup u FIS-u u okviru redovne sedmične svirke Indexa.

To je bilo vrijeme studijskog snimanja pjesme Hello Taxi u produkciji RTV BiH u ulici Danijela Ozme. Snimanje se dešavalo dosta prije završne šlagerske večeri , koje su se održavale u dvorani Đure Đakovića.

Skenderiju je tek trebalo izgraditi.

Fis je bio plesna (i fiskulturna sala) sa binom za izvođače, podijumom za plesače i galerijom za sjedače. Svi su uživali u muzici Indexa i njihovih gostiju. Sjećamo se Josipe tada i danas. Nama uvijek ista.

Lijepa krhka, malo uplašena djevojčica koja svoj strah i neku neodređenu tugu skriva u jakom kristalno čistom glasu, kojim manipulira unjkavošću pjevačice svjesne svojih glasovnih mogućnosti.

Bila je u čizmama, nama se činilo dokoljenicama sa kačketom na glavi, mini suknjom i kožnom jaknom. Prava pravcata Školarka.

Rokerka a djevojčica, školarka a ima tako raskošan glas. To se namah vidjelo. I kako ne zavoljeti taj glas i tu energiju koja je izbijala iz krhkosti bića koje želi da se dopadne.

Koga Grad Čednosti zavoli taj neko to zaslužuje.

Dakle, te 1968.godine su Indexi su prvi ugostili Josipu Lisac i pružili njoj i Sarajevu priliku da se upoznaju.

Da li je ljubav bila obostrana. Vjerujemo da jeste.

Slobodan A.Kovačević je bio potrešen Jasninom smrću i nosio je žute cipele.

Davorin Popović je znao šta mu se sprema i nije znao šta će obući. Bilo mu svejedno i kosu je zapustio; neprimjerno.

Indexi su pripremali rekvijum za Tanju; Jutro će promjeniti sve, iako se znalo da se pjesmom malo toga može promjeniti. One su za snove.

Poznanstvo Grada čednosti, Josipe Lisac i Indexa počelo je da se gasi smrću Pjevača. Metbol Josipe Lisac misli da je poznanstvo dotukla Bodina smrt. Osobna poznanstva, vjerovatno.

Sarajevo njeguje svoja iskrena poznanstva zauvijek .

Voljeli bi je bar još jednm ugostiti. nadamo se da ima dovoljno snage za susret sa dvinom i zahvalnom Sarajevskom publikom.

Pao bu tu neki buket cvijeća i poljabci. Odavno je ne vidjesmo.

1973.god snima se Josipim legendarni album Dnevnik jedne žene.

Jedini muški gost sa istoka je Slobodan Bodo A.Kovačević. Svoj posao je kao i obično izvrsno uradio. U pjesmi O jednoj mladosti njegova akustična gitara je skinula okove Josipinog vokala koji se pretvorio u eksploziju osjećanja o svijetu nade, svijetu ocvalom i žutom…

Bodo je je ovu pjesmu osobno proživio 1968.god., zato je gitara jecala, i činilo mu se da Josipa njegovu gitaru i pjesmu nebeskim glasom povezuje u sjećanje koje dodiruje ivice suza.

Duboko poznanstvo i tiha ljubav između Sarajeva i Josipe koje je započeto 1968. godine zapečaćeno je 1974.godine.

Bio je to jedan resak, čist, kristalno jak zvuk što se iz dubine duše iznosi slušaocu njegove atavističke pjesme.

Samo u dvije pjesme glas Josipe Lisac nije bio “dvije harmonije i deranje i unkanje iznad toga”. Ovo je naučila od Pjevača, Besi Smit, Bili Holidaje i Đenis Đoplin. One su bile prve učiteljice. Ipak učitelj je učitelj. Bio je živ i umjeće svakom novom pjesmom dograđivao.

Te godine je u novoigrađenim studijima RTV BiH na Alipašinom polju, uz Narodni orkestar i pomoć Indexa, Josipa Lisac snimila dvije sevdalinke Omer beže i Niz polje idu babo sejmeni.

Ostala je desetak dana kao gost Grada čednosti i Indexa . Pjesme su otpjevane tako da ih nikada niko neće moći skinuti sa vrhova sehare gdje sevdah snuje i počiva.

Mojsije je svirao te dvije pjesme kao instrumentale, nekoliko puta je dozvolio da je neko otpjeva i uvijek bu govorio:

-Nema sevdaha do u Josipe.

Bodo je bio fasciniran glasovnim i izvedbenim mogućnostima Josipe Lisac i svakako uzbuđen, recimo, mogućnošću da sarađuje s’ njom.

Pjevač je priznavao da bi ga jedino Josipa Lisac mogla dostojno zamjeniti u Indexima.

Fadil Redžić se pokolebao u svom razmišljanju da je Zdenka Kovačićek prva dama đez-rok-bluza.

Indexi su te godine snimili Samo su ruže znale i Samoćo ljubavi moja.

Slijedeće godina je izašla Balada Bacila je sve niz rijeku.

Kažu mi da se i danas spore kome su Kemal Monteno, Fadil Redžić i Indexi posvetili ovu pjesmu. nemaju razloga za sporenje.

1987.godine na šlageru sezone Indexi su izveli kompoziciju Ti imaš me na duši (ženo kobna fatalna,veza Zagreb – Sarajevo skr.). Autor je bio,ko drugi nego šeret Fadil Redžić. Šeretluk je kompleksna stvar, kada se udruži sa poezijom i muzikom onda je to crveni mak ili boliglava kako prosti puk rekao.

Indexi su decenijama bili vezani, muzikom i prijateljstvom za četiri zagrepčanke: Zdenku Vučković, Josipu Lisac, Zdenku Kovačiček i Maju Perfiljevu.

To je savim dovoljno za pjesmu i druga razmišljanja nisu potrebna?

Ili jesu?

Šta se pjesmom htjelo reći, to će te morati da pitate pjesnika i kompozitora. Dase mi pitamo , eh…

Ali se ne pitamo i moramo biti Hentle-meni.

Muzika je muzika , a i ples. Dame biraju, zar ne.

1995. godine u Lisinskom su Indexi održali seriju uzastopnih koncerata zajedničkog naziva „Indexi i prijatelji“.

Josipa Lisac je nastupila sa pjesmom O jednoj mladosti. Pitamo se kojom bi drugom?

Glasanje akustične gitare i vokalna izvedba u aranžmanu nepoznat za ove prostore , zaledio je dah prisutnih u dvorani. Prisustvo ostatka Indexa se i ne osjeće, oni titraju, šume i žubore, nekad se gasnu i prepuštaju da se gitara i vokal jedno sa drugim izbore.

Bol i čežnja vokala i krik gitare za jednom, sad znano je, izgubljenom mladošću je bolero jednoj ljubavi.

Kastanjete nisu potrebne. Glas je moćan i jak , gitara dovoljno senzibilna za krešendo vraćanje sanja u jednu mladost, kad sve je i nije moglo bit ljubav. Ili je možda bila, ali svijet koji ne pruža nadu brodi dalje.

Pjesma se odjednom vratila, svježija, jasnija i upečatljivija od svih svojih inačica. I stvari dovela na svoje mjesto u tom ocvalom i žutom svijetu.

Da li baš?

A žal i ožiljci?

A prosuti životi?

Josipa Lisac je „izrazila zahvalnost sarajevskim glazbenicima na podršku pruženom prilikom nastanka njenog kultnog albuma“.

Sarajevo pamti i voli Josipu Lisac .

A Indexe?

Jeste li vi ludi?

Oni su Grad čednosti.

Arsen Dedić umro?

 

Boje vjernosti i ljubavi

 

 Noć milosti i sna

 

 

 

Ljetos pročitasmo da je umro Arsen Dedić.Svi đematile u Crkvu Svetog Ante ,koja se separeiše sa smostanom, nagrnusmo i zapalismo sviće.Da smo nešto previše tužni i nismo.Zašto to će te saznati malo poslije.

Kupismo hejbet dnevne štampe,i ove i one da vidimo šta nam o jari  pišu.Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.

Mi u čudu,nevjerici.

Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?

Pa se ispravimo.

Ili ovi drugi nepismeni i neuki  ili oni blentovije i mamlazi.Nema treće.

Nećemo ništa da ih pitamo.Ne bi razumjeli.

Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…

Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.Oni se samo pojave,poklonjaju ono što im je darovano. Kada svoje blistave sehare isprazne ,pomisle ,vrijeme je da se spi.Zaspiju,usniju  i tiho odu.

Tamo ih čeka neki drugi svijet, gdje nema bola,i gdje je sve sušta domrota milost i sveobuhvatna ljubav.Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke,njihovi prijatelji i poznanice.

Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem ,poetom.Ne bi trebali.Njima je poklonio najviše što se može pokloniti.Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo,jao dugo noći uz vino i gitare.Tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati do onog dana kada bude vrijeme da i oni  spiju,usniju i odu.

Nismo ni mi najradosniji,ali tužni sigurno nismo.

Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge da pokriju naše svijetove tuge.

Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli da je  još neko vrijeme mogao  dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.

Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara ,Brzim preko Bosne do Sarajeva na vino i gitare.

Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač,dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih .Sa nama su ali  tren prije ,pošli su da spiju,pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.

 Mogao je Arsen Dedić , pjevač  još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom,šjorinama, bepinama,frajlama i nadalinama ,mutiti jaja i pjevati.

Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar,klavir muzikom  još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:

Ova dvorišta puna neba i ptica

Uđu ko muzika stara

Nekad duboko u nas

I tu uvijek ostanu.

 

Arsen Dedić , čovjek  je bio jedno od  predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.

Uz dužno poštovanje ,neka naša druga dvorišta ,Davor i Kemo poručuju,

Arsene , Potraži nas u predgrađu.

Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca  i  Četiri stađuna poljupci nježni,

 

S rukom za ruku sa čet ri stađuna

Ko će izdurat , do kraja gazit?

Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi ,tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima  nedostaje prijateljski spisak njegove ruke.

Indexi – Boj na Mišaru – razgovor II dio.

 

Elem pozvali smo eminentne stučnjake po pitanju klanja,poezije i tam tam gusala:

Radovana Počkovića i Guslara Vučurovića.

Oni će dati svoje stručno mišljenje o Bojanu Bikiću autoru crteža kojoj je podloga naslovna kompozicija

Počković ( savršen stručnjak za ovaj oblik devijacije daje stručno mišljenje na osnovu intimnih iskustava.Kaže,ako mu ne vjerujemo možemo pozvati onu urnisanu Jelen) konstatuje:

„Radi se o višestruko podvojenoj ličnosti,sa očitim sindromom teškog psihičkog post traumatskog stresa ( PTSD i PTSP –teški psihički poremećaji – duševni šokovi izazvani ponovnim proživljavanjem stravičnih,brutalnih,nehumanih događaja petovjekovnog ropstva).

Ličnost ima postraumatski ogranicitet sa posebnim padom na planu pamćenje. Ukazuje na oštećenja moždanih centara u lijevoj moždanoj zoni. Poremećaj orijentacije u vremenu.

Na emocionalnom planu dominira PSHIHOMOTORIČKI SPAZAM sa jakom motoričkom zakočenošću (poslijedica PTSD, PTSP i SANU napada)

Opšte manifestacije stannja: impotencija, mokrenje u krevetu,strah od ljudi, kukavičluk i strah od predstavljanja i upoznavanja, sakrivanje iza pseudonima i drugih ličnosti kao lijek za osobne strahove.

Zaključak: Organski psihosindrom sa cerebralnim lezijama u moždanoj zoni. Izmjenjen emocionalni sustav sa izmjenom afekta postmorbidnog i posttraumatskog karaktera.

Preporuka: Hitno uputiti u najbližu bolnicu ili radi lične sigurnosti radi na moju trenutnu adresu.“

Guslar Vučurević takođe iz ličnog iskustva:

„Vizuelizacija Kornelijevog tam-tam guslarstva nije preporučljivo a nije ni uspjela, jer ne odgovara srpskoj mitološkoj stvarnosti. Jedno je u mozgu preživljavati pet šest vijekova straha i ropstva i pobjeđivati ga tam-tamom gusala.

Drugačije to izgleda kad se predstavi pobjedničkim „crtanim“ slikama od 3,11 minuta. Nit je obilić imo kuburu,nit je gavran slici gavran. Ispade srbin je šaka jada što (ono i jeste) , dvije tri ptice , sinja kukavica, vrabac, leteći pauk, kokoš ili patka čije likove sa zastave naše skidaš.

Manje je Kulin kapetan nalik na sebe, više na duha iz Aladinove svjetiljka. U strahu su velike oči. Možeš ti bojanice crtati da koke ili pauci lete preko oblaka Bosne. Ona i dalje svijetli i kao pjesmi čestita ostaje, a tvoji i moji junaci u Hagu trunu ili se ubijaju.

I ja sam nekad mislio da sam bik bio.Sivonja svakako jesam,ko i ti sivonjica što si posto.Bikom hoćeš da se zoveš a u mišju rupu se sakrivaš.“

Hag i Mi vrlo dobro znamo ko su, šta su i kako izgledaju crne kukavice i ostale koke. Pitajte šešljevce i nikolićevce. A i slike animacije to potvrđuju. Slikama laži u mitu treba da nastave da žive.

A vi kovaču papzjanija ? Šta će Kornelije Kovač će reći o sivonji – „uljepšivaču “ njegovog muzičkog djela? Komentar o tome kaže Deba taj film nežemo gledati. Opako zadiremo u genetsku baštinu njihovog bića.

Korni grupu je promjenila minimum šest pjevača u 6 godina postojanja. Niko od njih nije odgovarao idealu Kovačeve muzike. Korni grupu su neki zvali Korni rupa zbog toga što je pet prvih vokalnih solista nestalo brzinom usisavanja crne rupe. Možda je to aforistično ime dato i zbog nečeg drugog. Ko će ga sada znati?

Nismo uprizorili ni upriličili ni jedan tekst,u kojem je K.K. govorio o svom boravkom u Indexima ili o njihovom djelovanj uopšte, koji bi odisao afirmativnom konotacijom bilo kojeg tipa. A nije se oglasio o animaciji onog sivonjice kojem prezime,koliko se razumijem u pravopis, tako zvuči. Indexi su ostali u korektnim odnosima sa Kornelijem Kovačem ; bez ikakve ograde, poštujući ga kao autora i muzičara. Barem javno, Taki su oni bili dobri i pomalo blečci. Mi smo ga sa njegovim 1968 nauko: iz Sarajeva u 1389. na Kosovo i 1806. na Mišar i prošlost poslali.

Baš i nije dobro prošao,zar ne? To je već zadiranje u intimu i trač, a to nam nije na umu raditi.

Indexi – Boj na Mišaru / razgovor

 

 

Ima jedna muzička numera,zasnovana na historijsko / guslarskoj podlozi.

Ali mi na preskok.

Idemo redom.Autor kompozicije Boj na mišaru je Kornelije Kovač.

Rođen u Niš 1942.,odrstao u Subotici ,došao u Sarajevo studirati na prestižnoj muzičkoj akademiji. Mnogo se trsio na sarajevskoj muzičkoj sceni. Mjenjao je grupe i žanrove tražeći svoj izraz. Čak je i u guslarske forme pokušao prodati. On to nama našo.

Skrasio se u Indexima prvu i vodeću autorsku grupu u bivšoj Jugoslaviji. Kornelije Kovač je u Indexima proveo nepunu godinu dana godine. Od novembra 1967. do septebmra 1968.god. Za Indexe je komponovao dvije pjesme Boj na Mišaru i Ako sama jednog dana budeš ti.

Druga pjesma je brzi šlager čiji je aranžman baziran na klaviru i višeglasnom pjevanju. Ta pjesma je bila kraj višeglasnog pjevanja u svirci Indexa. Svirajući u Indexima stekao je popularnost kao kompozitor i aranžer. Otišao je u Beograd i osnovao Korni grupu.

Onako usput,znate li zašto je Kovač otišao iz Indexa i Sarajeva.?

Tri su razloga:

I. Htio je šefovati i određivati šta da se radi,koja muzika da se svira, u kojem smjeru da se ide. Indexi kao ni Čaršija nisu voljeli da njima bilo ko šefuje .Il’ smo raja ili nismo. Nema tu šefova.

II. Htio je mjenjati vokalnog solistu – Davorina Popovića jer nije odgovarao vokalnim modalitetima koje je Kovač zahtjevao od nekog svog zamišljenog idealnog pjevača. Indexi i Dvori cijela Jugoslavija su za ova pedeset tri ljeta imali samo jednog Pjevača.

III. Boj na Mišaru je pjesma etno-psijodelično / hard rok koniotacije – na visokoj aranžersko razini. Taj lagani muzički potpuri oni nikad za vrijeme 34.godine potonje svirke nisu izveli. Da li vam tu nešto govori. Pjesma je nastala 1968 god. kada su u svijetu počeli ubijati djecu cvijeća, a u Jugoslaviji se počelo sa povampiranjem nacionalnih aveti u Hrvatskoj i Srbiji.

Semptembra 1968.godine dolaza do razlaza Indexa,Sarajeva i Kornelija Kovača. Blago rečeno dobio je dozvolu da ode iz grupe bez posljedica. Nije nužno upotrijebiti tonove i riječi oštrije konotacije. Bilo pa prošlo, a vidite ništa se nije zaboravilo.

Po njegovom odlasku Indexi su procvjetali i postali najbolja grupa u regionu i šire. Poziciji muzički najbolje i najorginalnije grupa držala samo trideset pet godina.

I zato molimo neke kreature: “Prestanite blatiti Indexe. Ne zaslužujete ni pominjanje njihovog imena, ni slušanje njihove muzike.“

Jedan od tih likova je i autor animacije crnih kukavica za koje glupavo misli da su gavrani. Muzički ukus autora i onih u Hagu i onima koji tek treba da odu je trebao  biti isti. Isti im i koljački nagoni. Cilj zajedničkog rada je bio uništiti „ baliju „ , ali je autori u sljepoći promašili temu.

Uradak nije pošten ni human ni vremenski opstojan. Govori sve o autoru. Učinio ga je neko jako primitivan i jako neinteligentan. Neko ko nema ni poštenja, ni vaspitanja ni morala. Taj neko živi u šestovjekovnoj tami zla tam-tam gusala.

Poznanici autora će znati da li ovi opisi odgovaraju? Autor neka zahvali majci što u svojoj neupućenosti ne zna baratati društvenim mrežama. Tako ona ne može upoznati jad i bijedu rođenog sina. Kada bi saznala za zlo u njegovom bolesnom umu vjerovatno bi poželjela da se nije rodio.

Žao nam je i izvinjavamo se što smo morali izgovoriti neke riječi: Tješi nas pomisao da smo na pravi način prenijeli ono što je slikama rečeno. Da bih korektniji bio i jasnije sliku monstruma prikazao, potrudio sam se da njegav uradak ocjene ljudi od zanata:

 

 

Indexi – Zakašnjeli predgovor

Mi kažemo ,nikad nije kasno o lijepome pisati,kao ni predgovore.

Uostalo uvijek su nam bile smiješne te književne floskule kao recimo predgovor i pogovor (zagovor). Nekad su nužni,ali  su,manje više, suvišni.

Mi smo mislili da indeksima nije potreban ni pregovor i ni pogovor.Oni su bili svijet za sebe i za nas koji smo poznavali i voljeli vrhunsku muziku.

Stali su dvijehiljadeprve godine.Umro Pjevač.No nisu prestali.I neće.

Ehej- brate moj

– Indexi su to…

Neki su otišli u drugi svijet.Ostali su se rasuli.Muzička akademija trojice među prvima,trojice od sedam veličanstvenih je zvanično trebala da prestane saobrazovanjem.Kažemo trebalo a varamo se!

Indexi,dobro falični,putuju zemljama izgubljene nam domovine sa novim polaznicima akademije; pjevačima koji se tek upjevavaju i sviračima koji se jako usviravaju.

Sve se vraća.

1968.g. The Beatles i Creams su otišli u historiju.Klepton se utopio u ponavljanjum,The Animals ga slijede.Doors,Jimi Henrix,J.Joplin i ostala djeca cvijeća posustaju.Vudstok je označio početak kraja preostale djece cvijeća.

Iskrenoj,prirodnojvrhunskoj rok muzici su prijetili teški dani. Zatim su Vatikan,zvijer  i ostaleubice obrušili na njih i među desetinama hiljada mnogih pogubili su Dženis,Džimija,Džima i Lenona i mnoge druge.

Već znamo; Lenona je 08.prosinca/decembra198o.g. ubio Marc David Chpman, reći ćete.Nećete biti u pravu.Lenonu nije smetala ta smrt,njega su muzički i intelektualno ubili početkom sedamdesetih.Zvijer ga je ubila zbog nestajanja djece cvijeće,a i  zbog njihovog miljenika preobraćenika ser Pola.Lenona je ubio jedan od mnogobrojnih ubica zvijeri koji nose u đepu podlistak Lovac u žitu.

Tih vremena svježi i poletni Indexi su morali da popune dio nastale praznine.Preuzeli su teško breme.Morali su i plakati i pjevati o i za neke izgubljene mladosti,ali i za mladosti koje stasavaju.Onima kojisu opstali i onima koji su dolazili podarili su sebe.Ljubav,imagine i rok muziku; balade, poeme, rapsodije i opere.I dušu,mnogo duše što je najbitnije.

Kako je ponešto od  toga nastajalo i izgledalo vi možete  da pročitate u započetom serijalu serijalu Indexi – biografi naše  mladosti.Ali to nisu stereotipne priče koje se po potrebi prepisuju.To su crtice  manje poznate širem auditorijumu.Iskričavi djelići autentičnih pismenija već plešu pred vama.Idemo dalje.