Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao sedam banki. Ovako je zakinut za dvanaest godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni dodir kćerkine ruke.
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. godine su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti oni mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka.
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Samo tri dana je kiša zaista padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari zano unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtjiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, s nogu , je privilegija.
Mi smo sretni ljudi.
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag. Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.
Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.
Mi kažemo ,nikad nije kasno o lijepome pisati,kao ni predgovore.
Uostalo uvijek su nam bile smiješne te književne floskule kao recimo predgovor i pogovor (zagovor). Nekad su nužni,ali su,manje više, suvišni.
Mi smo mislili da Indeksima nije potreban ni pregovor i ni pogovor.Oni su bili svijet za sebe i za nas koji smo poznavali i voljeli vrhunsku muziku.
Stali su dvijehiljadeprve godine.Umro Pjevač.No ,nisu prestali.I neće.
Ehej- brate moj
– Indexi su to…
Neki su otišli u drugi svijet.Ostali su se rasuli.Muzička akademija trojice među prvima,trojice od sedam veličanstvenih je zvanično trebala da prestane sa obrazovanjem.Kažemo trebalo a varamo se!
Indexi,dobro falični,putuju zemljama izgubljene nam domovine sa novim polaznicima akademije; pjevačima koji se tek upjevavaju i sviračima koji se jako usviravaju.
Sve se vraća.
1968.g. The Beatles i Creams su otišli u historiju.Klepton se utopio u ponavljanjum,The Animals ga slijede.Doors,Jimi Henrix,J.Joplin i ostala djeca cvijeća posustaju.Vudstok je označio početak kraja preostale djece cvijeća.
Iskrenoj,prirodnojvrhunskoj rok muzici su prijetili teški dani. Zatim su Vatikan,zvijer i ostaleubice obrušili na njih i među desetinama hiljada mnogih pogubili su Dženis,Džimija,Džima i Lenona i mnoge druge.
Već znamo; Lenona je 08.prosinca/decembra198o.g. ubio Marc David Chpman, reći ćete.Nećete biti u pravu.Lenonu nije smetala ta smrt,njega su muzički i intelektualno ubili početkom sedamdesetih.Zvijer ga je ubila zbog nestajanja djece cvijeće,a i zbog njihovog miljenika preobraćenika ser Pola.Lenona je ubio jedan od mnogobrojnih ubica zvijeri koji nose u đepu podlistak Lovac u žitu.
Tih vremena svježi i poletni Indexi su morali da popune nastale praznine.Preuzeli su teško breme.Morali su i plakati i pjevati o ljubavi i za neke izgubljene mladosti,ali i za mladosti koje stasavaju.Onima koji su opstali i onima koji su dolazili podarili su sebe.U svoju plemenitu ,jedinstvenu ,filigransku muziku utkali nepodnošljivu lakoću sviranja , ljubav,imagine i balade, poeme, rapsodije i opere.I dušu,mnogo duše što je najbitnije.
Kako je ponešto od toga nastajalo i izgledalo vi možete da pročitate u započetom serijalu serijalu Indexi – biografi naše mladosti.Ali to nisu stereotipne priče koje se po potrebi prepisuju.To su crtice manje poznate širem auditorijumu.Iskričavi djelići autentičnih pismenija već plešu pred vama.
Idemo dalje, u prošlost , koja je donijela muziku za vječnost.
